Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: O Šešelju se govori i piše više nego o svim zločinima bivše JNA. Namjerno.

Objavljeno

na

Nakon što je srpski cirkusant i ratni zločinac Vojislav Šešelj nepravomoćno oslobođen na Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu, ta je presuda dobila više medijskog i inog prostora nego svi zločini bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) tijekom hrvatskog Domovinskoga rata.

[ad id=”93788″]

Dovoljno je spomenuti  zločine JNA u Vukovaru i Škabrnji, Osijeku, Kninu i Zadru, a uz to uvijek treba ponavljati da su  protiv Hrvata i Hrvatske ratovali gdje su god stigli. Iza njih ostale su brojne porušene kuće, tvrtke, vjerski objekti, škole, bolnice, dječji vrtići, ali i masovne grobnice. Oni su sudjelovali i u protjerivanju Hrvata s njihovih ognjišta.

Bivšom zločinačkom JNA zapovijedalo je tzv. Predsjedništvo SFRJ na čijem su čelu, od 1988. bili: Raif Dizdarević, Janez Drnovšek, Borislav Jović, Stjepan Mesić i Branko Kostić. Nitko od njih nije odgovarao ni po zapovjednoj odgovornosti, baš kao što to nisu ni Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Života Panić i niz drugih visokih časnika JNA. Sudilo se i proganjalo selektivno. Kako prije, tako i sada.

Nasljednici zločinačke JNA su bili: Vojska Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine te na kraju – Vojska Srbije. Tko je i kada od najviših zapovjednika ove zločinačke postrojbe samo dan proveo u hrvatskom ili nekom drugom zatvoru?

Neki će reći da ih se optužilo, pa čak i sudilo, pretežno u odsutnosti, ali svi nabrojeni i oni koji to nisu mogu i dalje mirno spavati. Svi su se izvukli na ovaj ili onaj način. Mesić je čak dva puta izabran i za predsjednika Republike, a kako je svjedočio u Haagu i koje je sve dokumente dostavljao protiv hrvatskih generala?

Osim toga, u Hrvatskoj još nitko nije odgovarao, tko je dopustio da „bez ispaljenog metka“  JNA oduzme sve naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane, s kojim se moglo naoružati oko 200 tisuća vojnika!

Preko svega toga se prelazi kao spužvom preko ploče.

Namjerno se zamagljuju najveći ratni zločini i zločinci iz Domovinskog rata. Namjerno se od Srbije, Crne Gore i domaćih izdajnika ne traži ratna odšteta. Namjerno se  ne procesuiraju ratni profiteri i namjerno se i dalje progone hrvatski branitelji. Namjerno se djeca u Vukovaru ne uče u školama da je Jugoslavija, odnosno Srbija bila agresor na Hrvatsku, dok Srbi u školama uče svoje da su se u Hrvatskoj i BiH samo  „branili“ od povampirenih ustaša!

Sad je i Hrvatska akademija, znanosti i umjetnosti (HAZU) osudila oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju, a iz popisa „počasnih članova HAZU“ nije izbacila Josipa Broza Tita, već se s njime ponosi!

I na kraju, gdje to ima da oni koji su bili za Jugoslaviju, koji su progonili Hrvate kao pripadnici zločinačke JNA, Udbe i drugih zločinačkih postrojbi, redovno primaju mirovine i naknade za svoj „trud i muku“, od onih (Hrvata) koje su tijekom Domovinskoga rata htjeli zgaziti sve do „koljena sedmog“?

Šešelj bi na to rekao: gospodo i drugovi Hrvati i dalje nam možete – „popušiti“!

Mladen Pavković

Kamenjar.com

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Miro Banović tražio ispriku Slobodne Dalmacije zbog grba, dobio nevjerojatan odgovor

Objavljeno

na

Objavio

“Veliki grb s prvim bijelim poljem i jasnom aluzijom na NDH postavljen u autobusu Zračne luke Split! Sporno znakovlje hitno uklonjeno, Ministarstvo izražava žaljenje”, naslov je teksta u Slobodnoj Dalmaciji u kojem se takav grb nazova ustaškim.

U tekst su uključeni i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, u Zračnoj luci Split, a uključio se i gradonačelnik Trogira g. Bilić, i povjesničar Tvrtko Jakovina, te je grb uklonjen.

Miro Banović reagirao je na ovaj članak i poslao im zahtjev za ispriku, reakciju i hitan povratak grba.

Poštovani,

u Slobodnoj Dalmaciji „uznemireni“ čitatelj je hrvatski grb proglasio ustaškim i jasnom aluzijom na NDH, što je SD prenijela bez ikakve ograde i ispravaka. Članak su prenijeli i drugi mediji koji tradicionalno i učestalo napadaju hrvatske simbole i svugdje pronalaze ustaše. Uslijedile su skandalozne reakcije: ZL Split i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture su se ispričali, a grb je hitno uklonjen. Time su priznali tezu o neprimjerenom ustaškom grbu i NDH. Ante Bilić, gradonačelnik Trogira, također je osudio grb skandaloznim tvrdnjama. Za kraj Tvrtko Jakovina, povjesničar, objasnio nam je da je to bio povijesni grb, a sada je ustaški, i da je Hrvatska puna takvog ustaškog znakovlja, a autor članka u SD lažno tumačio hrvatske zakone o grbu i zastavi. Dodatno, sam čitatelj naglašava kako će netko sigurno reći da je to povijesni grb, međutim on „zna“ da je to izgovaranje i da je pravi motiv simpatija prema NDH, stoga traži da se u autobuse stavi službeni grb RH, a makne ovaj sramotni.

Na internetu je moguće pronaći fotografiju Franje Tuđmana pokraj zastave sa tim grbom, koja je navodno nastala u hrvatskom konzulatu u Njemačkoj.

Kako je uopće taj grb završio u autobusu? Prenosim komentar gospodina Miljenka Radića, pronađen na društvenim mrežama:

„Radi se o starom autobusu s početka devedesetih koji je izgrađen u Njemačkoj u tvornici u kojoj radi mnogo naših ljudi. S ponosom su radili na njemu i ugradili ovaj grb, jedan od niza povijesnih hrvatskih grbova. Grb nije na podu autobusa već na prostoru za prtljagu putnika, iza vozača. Sapienti sat.“

Dana 30. svibnja 1990. slavio se prvi Dan državnosti, neposredno nakon prvih izbora. (Još uvijek smo bili u SFRJ i službeno se zvali SRH).

Oliver Dragojević i Boris Dvornik nastupali su u Splitu a iza njih nalazio se baš ovakav veliki grb. Istoga dana održana je misa u zagrebačkoj katedrali, predvodio ju je Kuharić a prisutan bio i Tuđman, Mesić, Manolić… uz dvije velike zastave sa ovakvim grbom.

20. lipnja 1990. podignuta je velika hrvatska zastava na Markovom trgu, sa prvim bijelim poljem. Donijeli su je u službenoj ceremoniji hrvatski policajci, a na službenim kapama se nalazio upravo ovakav grb sa bijelim poljem. Prihvaćen je amandman LXVI. na Ustav, u kojem piše:

1. Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.

2. Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini.

Trobojnica sa ovakvim grbom bila je službena zastava RH 1990. dok smo još bili u SFRJ. Je li ikoga to smetalo? Jedino su agresori vidjeli ustaše. Ovakvim člancima, isprikama ministarstva, reakcijama gradonačelnika i uklanjanjem grbova, potvrđujete da su agresori i sljedbenici Slobodana Miloševića bili u pravu – da su Tuđman i sva sila komunista i antifašista koji su prešli u HDZ zapravo – ustaše. I da su svi policajci i branitelji ustaše, i da smo svi mi – ustaše. Jer to proizlazi kao posljedica vašeg stava. Tek 21. prosinca 1990. sadašnji grb postaje službeni.

Hrvatski zakoni koji propisuju grb, ne zabranjuju građanima uporabu ostalih grbova, povijesnih i drugih. Zapravo u Hrvatskoj ne postoji nikakva zabrana bilo kakvih simbola, pokliča, slogana, zastava… Čak niti onih pod kojima je izvršena agresija na RH. Jedino što je zabranjeno je remećenje javnog reda i mira. Primjerice, iz policije su rekli kako nisu uočili prekršaje na skupu kojeg je organizirao SDP, u sklopu potpore Titu, a na kojem su se pojavile sovjetske zastave, u prisustvu Bernardića i Josipovića.

Zbog svega navedenoga, molim JAVNU ispriku:

  • Uredništva Slobodne Dalmacije zbog krivotvorenja povijesti, vrijeđanja RH (ovo je bio službeni grb), vrijeđanja građana i njihovih domoljubnih osjećaja, i državnih službenika koji su s ponosom nosili taj grb.
  • Zračne luke Split koja je grb uklonila zbog „neprimjerenosti“, jer je tim činom grb povezala sa ustaškim pokretom, a radnike koji su ga početkom 90-ih stavili u autobus promotorima ustaštva.
  • Gradonačelnika Trogira g. Antu Bilića zbog skandaloznih izjava. Bilo bi pošteno da podnese ostavku, jer čovjek s takvim stavom ne bi smio biti niti na jednoj upravljačkoj funkciji u RH, tj. sigurnosne službe bi morale obavljati provjeru koja bi eliminirala ovakve kandidate.
  • Ministra Olega Butkovića čije je ministarstvo svojim priopćenjem, isprikom i postupkom uvrijedilo ne samo RH i njene građane, nego i same utemeljitelje HDZ-a od kojih su mnogi te 1990. bili bivši komunisti i antifašisti, a ovime su kolektivno prozvani ustašama, a to isto činio im je i agresor na Hrvatsku.
  • Od Tvrtka Jakovine, povjesničara, zbog skandaloznih izjava o „ustaškom grbu“ ipak ne tražim ništa, jer je to besmisleno očekivati. Ustaški grb ne postoji. NDH je koristila hrvatski grb. To nije samo obilježje države, nego i etničko obilježje (što se za petokraku nikako ne može reći).
  • Dodatno, tražim ZL Split i nadležno Ministarstvo da kao zadovoljštinu svima koji su trpjeli progone ili vrijeđanja zbog isticanja hrvatskih obilježja, hitno vrate ovaj grb u autobus, ili ukoliko to nije moguće, da ga istaknu u ZL Split na vidljivom mjestu. A od Ministarstva obrane tražim da provjeri predaje li Tvrtko Jakovina na Hrvatskom vojnom učilištu, s obzirom da isti grubo vrijeđa obilježja pod kojima su ginuli suborci g. Krstičevića.

S poštovanjem,
Miro Banović

Nakon ove reakcije na članak u Slobodnoj Dalmaciji, o skandaloznim optužbama na račun povijesnog hrvatskog grba koji je bio i služben tijekom 1990. i povezivanja istoga sa ustaštvom, dobio je nevjerojatan odgovor iz uredništva Slobodne Dalmacije:

Poštovani,

nakon prethodne pritužbe vezano za „skandal oko grba“, tj. za članak u Slobodnoj Dalmaciji, dobio sam nevjerojatan odgovor glavnog urednika SD g. Jadrana Kapora:

Odgovor je vrlo kratak i iznosi tvrdnje:

  • Nigdje u tekstu se ne spominje da je grb u autobusu ZL Split ustaški grb.
  • Ustaški grb mora imati i dodatak, slovo U.
  • RH ima svoj grb pod kojim su branitelji pali za slobodu, taj grb nekome smeta pa baš zato i u državnim tvrtkama neki ljudi podvaljuju drukčije varijacije grba.

Ako glavni urednici u medijima daju ovakve odgovore, onda nije nikakvo čudo što nam je kvaliteta novinarstva na dnu. Po redu kako je navedeno:

  • Nije točno da se grb nigdje u tekstu ne naziva ustaškim. Naziva se i izravno i neizravno.

Izravno:

Čitatelj:
„…dočekao veliki ustaški grb, s prvim bijelim poljem…“
„…netko stavlja grbove iz vremena ustaške NDH…“

Tvrtko Jakovina:
„…nije povijesni nego ustaški grb“
„…grb koji se koristio u vrijeme ustaške NDH…“
„Ustaški simboli…“
„…imate ustašiju gdje god se okrenete.“

Hashtag ispod članka, SD:
„#Ustaški grb“

SD sve ovo prenosi bez trunke intervencije, ili dodatka na kraju članka da podaci o grbu nisu točni, štoviše SD svojim dopisima sudjeluje u huškanju a ishod su potpuno neprimjerene i nesmotrene isprike ministarstva, ZL, i gradonačelnika.

Neizravno

– neću potkrijepiti fotografijama zbog prevelikog broja, pa za detalje otvorite članak. Ovdje navodim samo ukratko:

Iznad glavnog naslova: „Skandal na Resniku“.
U naslovu: „Veliki grb s prvim bijelim poljem i jasnom aluzijom na NDH… sporno znakovlje… Ministarstvo izražava žaljenje“
odlomak: „Mi imamo naš grb…“

odlomak: „…ali ta osoba koja ga je postavila u autobus sigurno nije htjela stvarati aluzije na povijest, nego na propalu državu i najveću nesreću našeg naroda – NDH“

Priopćenje ministarstva: „…kao takva može izazvati neodgovarajuće poimanje na način koji i sami navodite. Ista je radi navedenog i dotrajalosti, zamijenjena…“
„…izražavamo žaljenje…“

Gradonačelnik Trogira, g. Ante Bilić: „…radi o neprimjerenom i neprihvatljivom znakovlju.“

Odlomak o gradonačelniku Kaštela: „…sporni grb…“

Objašnjenje: Ako grb nije „ustaški“ (kako glavni urednik i priznaje), nego je hrvatski, zašto je onda sporan, nije naš, osoba stvara aluzije na NDH, imamo skandal, stvara neodgovarajuće poimanje radi čega je zamijenjen, zašto je neprimjeren i neprihvatljiv…? Razumijem zašto političari stoje u redu za ispričavanje, a i radi se o ljudima koji najčešće ne znaju što pričaju nego im je glavni cilj paziti na vlastitu popularnost. Ali uredništvo SD zna o čemu se radi (što ste i priznali), i ne tražim ništa više nego da se javno ispričate i da se javnost propisno informira o tome da u autobusu ZL Split NIJE bio ustaški grb kako i sami priznajete, i da nije bio nikakav sporan, neprimjeren znak, nikakva aluzija na NDH, kao i da grb u autobusu kojeg je netko tamo ugradio, predstavlja hrvatsko narodno obilježje i da je bio služben 1990. te su ga imali i hrvatski policajci na svim kapama, kao i da nema tog zakona po kojem bi svaki grb morao biti isključivo službeni. Zakoni se odnose kako ste i sami citirali – na službenu uporabu službenog grba, a ne na hrvatska obilježja i povijesne grbove, niti ih zabranjuju. Ako grb danas nije službeni, onda niti ne podliježe zakonu o službenom grbu. Stoga još jednom tražim akciju vraćanja grba, ili isticanja takvog grba u ZL Split kao zadovoljštinu. Nikakve druge kazne nisu potrebne, ovo će biti najbolja kazna – edukacija.

Glavni urednik je priznao da grb nije ustaški, na čemu zahvaljujem. Sad se pobrinimo da se vrati natrag i da se spere ljaga.

Točno je da RH ima službeni grb pod kojim su branitelji pali za slobodu. Isto tako i postrojbe RH imaju svoje službene grbove pod kojima su branitelji pali za slobodu. Mnogi od tih grbova dolaze u inačicama sa crvenim i bijelim poljem, a HOS-ov grb dolazi i sa natpisom „za dom spremni“. I borili su se uz pjesme koje sadrže „za dom spremni“, od kojih barem tri pjeva Thompson, a tu su još i Mišo Kovač sa pjesmom o 113. šibenskoj brigadi, i pjevači poput Vuce, Zečića itd. Pa ga ipak napadate da je ustaški, i ne dopuštate drukčiji kontekst (primjedba se ne odnosi na ovaj članak, nego na uobičajeno ponašanje SD). I za državu tvrdite da je antifašistička, a istovremeno tvrdite da je osnovana i obranjena gotovo isključivo uz fašističke simbole i pjesme i sličice Ante Pavelića. Zanimljive teze. A sjećam se i intervjua sa Skejom iz 1994., od čini mi se 11. travnja. Veliki naslov: „Čista obraza i za dom spremni“. Bila je to neka druga SD, iz vremena kada je Thompson pred brojnim uglednicima i publikom 4x izlazio na „bis“ sa pjesmom „Bojna Čavoglave“ i 4x počinjao sa „za dom spremni“ na opće oduševljenje svih prisutnih potomaka dalmatinskih partizana koji su mahali valjda „podvaljenim“ inačicama grba kako vi to tvrdite.

Srdačan pozdrav, Miro Banović

Ako parazitskoj komunističkoj bagri smeta hrvatski grb što traže u Hrvatskoj!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari