Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Otkrili spomenik ratnom zločincu da zastraše Hrvate u Srbiji

Objavljeno

na

Na dan, 29. rujna, kad se Bjelovar prisjećao stradalih u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, poglavito 149 nevino poginulih branitelja i civila, u Beogradu je uz nazočnost predstavnika najviših državnih institucija, predstavnika Vojske Srbije i brojnih građana otkriven spomenik ratnom zločincu majoru Milanu Tepiću, kojeg su Srbi proglasili i posljednjim „narodnim herojem“ Jugoslavije.

Ovaj srbijanski monstrum, poginuo je u Bjelovaru, 29. rujna 1991., kad je kao pripadnik zločinačke JNA (s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu), branio tamošnju kasarnu, odnosno skladište municije na području „Barutane“, gdje se danas nalazi spomen područje.

Vojnici JNA toga su dana sa svim mogućim naoružanjem pucali, rušili i ubijali po ulicama ovoga grada, a kad se Hrvatska vojska i policija približila njihovom skladištu oružja – Tepić ga je digao u zrak, kojom prigodom je i sam poginuo. Nije želio da oružje i municija dođe u „ustaške“ ruke. Uz to je imao namjeru da „potuče“ što veći broj hrvatskih branitelja i civila. Tada je smrtno stradalo 11 Hrvata, a više ih je lakše ili teže ranjeno.

Za ovo „herojsko djelo“, kako su ga nazvali u Srbiji, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku, „Tepiću se zahvalio čitav srpski narod“! Uz to je, prigodom otvorenja spomenika, rečeno da se time odaje „zasluženo priznanje junaku koji to zaslužuje“ i da je tim svojim činom „otišao u legendu“. Ovog majora usporedili su sa resavskim vojvodom Stevanom Sinđelićem, a ulice i trgovi u više od 20 gradova u Srbiji i Republici Srpskoj nose njegovo ime.

Dakle, ponovno ista pjesma. Dok hrvatski narod kao žrtve obilježavaju sjećanja na srpske i ine zločine u Domovinskome ratu, usred Beograda – slave. Za otkrivanje ovog spomenika znalo se iznimno dugo, pa je pitanje: što je hrvatska diplomacija poduzela da se ne dogodi ovaj sramni čin, tim prije što Srbi čim vide crnu majicu i slovo „U“, kao na majici košarkaša Cedevite, žustro protestiraju i u svemu tome vide buđenje ustaštva, fašizma i slične gluposti. Zbog čega se u povodu ovog incidenta ne opozove hrvatski veleposlanik u Srbiji, zbog čega nije odmah Vladi Republike Srbije upućena prosvjedna nota, kako su to Srbi uradili prigodom javnog paljenja četničkih Novosti u Zagrebu?
Gdje su sada tzv. civilne udruge, gdje su pupovci, teršeličke, pusići i drugi, gdje su tzv. hrvatski nezavisni (srpski) mediji, ekstremni ljevičari da ne podignu buru, barem takvu kakvu su priredili u svezi odgode „Noći kazališta“?
Kad će visoki hrvatski političari ubuduće odlaziti u Beograd bojimo se da će prije bilo kakvih aktivnosti biti prisiljeni zapaliti svijeću i položiti vijenac podno spomenika ovom okorjelom srbijanskom ratnom zločincu!
Ne, ovo se ne može tolerirati, tim prije što nas u svezi ovakvih i sličnih srbijanskih skandala hrvatska tišina – ubija!

Osim toga, Pupovac je nedavno rekao da je „očito da za Srbe nema mira u Hrvatskoj“, a ima li ga za Hrvate u Srbiji, tim prije što to nije ništa drugo nego zastrašivanje naših građana, prije svega, u Srbiji!

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

UCJENA U TRINAEST TOČAKA

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući treću Veliku skupštinu Srpskog narodnog vijeća održanu 13. veljače 2018. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nisam se mogao otrći dojmu kako se radi o već dobro poznatom provokativno huškačkom obrascu već mnogo puta viđenom na ovim prostorima. S obzirom na govornike i cjelokupni izričaj skup mogao bi se nazvati klasično srbovanje u Hrvata.  Supruga me u čudu upitala: „Ne podsjeća li te to na stvaranje srpske državu unutar Hrvatske“.  Nakon tog skandaloznog skupa režiseri su pohitali u Beograd na slavlje i preuzimanje daljnjih zadataka.

Iznoseći svoje zahtjeve  sažete u 13. točaka pokazali su koliko vole Hrvatsku te što joj to „dobroga“ žele.  Portal indeks.hr donosi u cijelosti tih 13. (nesretnih) točaka. Po svemu viđenom moglo bi se reći kako se skup savršeno uklapa u tezu o stogodišnjem prokletstvu Hrvata (1918. – 2018.) , koje vrijeme na našu sreću ističe upravo ove godine. Kroz cijeli taj period potpuno je razvidno tko je inicijator svih hrvatskih nevolja. U želji da se nametnu kao gospodari i vladaju našim prostorima, bez ikakve milosti gazili su sve što je hrvatsko. I ovaj njihov popis želja samo je jedna od do sada bezbroj puta viđenih provokacija na koje ne treba nasjedati. Sada ste debelo prešli granicu čak i dobrog ukusa pa ću vam odgovoriti na svih vaših 13. točaka.

  1. Upravo radi hrvatske tolerancije i opraštanja vi gospodo postajete sve ne tolerantniji prema Hrvatima. Krv cvijeta hrvatske mladosti još se nije ohladila od agresije vašeg naroda, a vi kao da se ponovno vračate u 1991. Ono je bila agresija oružjem, a ovo je agresija za pisaćim stolom. Ponovno u svojoj etničkoj skupini sijete isti strah koji ste sijali i 1991. Hrvatsku državu niste nikada htjeli pa je tako jasno kako se u njoj ne osjećate dobro. Upravo vaše manifestacije netolerancije i govori mržnje poput onih u Jasenovcu, na Jadovnom, u Brezovici, a posebno u Kumrovcu (bolje rečeno diljem Hrvatske), izvor su nemira, nestabilnosti na ovom području. Iracionalni strah koji se u vama rađa nastaje kao posljedica  vašeg djelovanja, vrijeđanja i laži koje širite o Hrvatima. U jednom trenutku govorite kako je u Hrvatskoj na djelu ustašizacija, a potom kako ti nekakvi „ustaše“ navodno žele asimilirati Srbe. Jaka vam je logika.  Ma nemojte molim vas.

 

  1. Povratak vaših izbjeglica u Hrvatsku ne koči nitko drugi do strah od procesuiranja za sva zlodjela koje su pojedinci učinili prilikom agresije Srbije na Hrvatsku. Tražite obnovu razorenih domova i povrat imovine ne spominjući razaranje Vukovara, Iloka, Osijeka, Karlovca, Gospića, Šibenika, Zadra, Splita, Dubrovnika i mnogih drugih manjih mjesta u Hrvatskoj.  Kuće Hrvata koje ste protupravno zaposjeli (čitaj oteli) razorene su i u potpunosti opljačkane no to vas ni malo ne zanima. Znate li činjenicu kako čak ni hrvatski branitelji koji u svom domu nisu imali prijavljen stalni boravak u trajanju od  6 mjeseci prije agresije na Hrvatsku, ne mogu dobiti. Za razliku od njih oni koji su dezertirali iz Hrvatske i nisu boravili u Hrvatskoj više godina imaju pravo ja obnovu. Pitam se koliko je među njima onih  koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku a dobili su obnovi.

 

  1. Svaku žrtvu tog suludog rata koju je vaš narod započeo treba pronaći, identificirati i dostojanstveno pokopati i to bez obzira na etničku pripadnost. Potpuno svjesni kako se izraz  ubijanje koristi u slučajevima protupravnog oduzimanja života, formulacijom „Utvrđivanje sudbine nestalih i ubijenih Srba“ vi želite što strašnije okriviti  hrvatske branitelje, a time i Hrvatsku. Takvim izričajem sugerirate kako nitko nije eliminiran  tijekom borbi.

 

Treba li baš na svakom mjestu obilježavati i nesmetano se sjećati svih stradalnika.  Sjetite se grobova poginulim agresorima i zločincima, Šoškovčaninu i njemu sličnima, na kojima su ispisane  provokativni epitafi kojima se te osobe slave. Okupljanje i govori na takvim mjestima potpuno su neprimjereni i destabiliziraju hrvatsko srpske odnose.   Ne mogu a ne postaviti vam pitanje, a što je s otkrivanjem, iskopavanjem hrvatskih žrtava ubijenih u i nakon II. svjetskog rata? Kada Hrvati to traže onda je to „kopanje po grobovima“ , ustašizacija i tome slično. Vi tražite bolje rezultate ovih postupaka u naredne četiri godine, a Hrvati u svojoj državi i nakon 72 godine  to pravo ne mogu ostvariti.  Srbija, a i mnogi Srbi koji danas žive u Hrvatskoj sasvim sigurno znaju gdje se nalaze tijela hrvatskih žrtava, bilo iz II. Svjetskog ili Domovinskog rata, ali to ne žele otkriti. Pridonosi li to poboljšanju naših odnosa?

 

  1. Bilo bi dobro razlikovati zločin u ratu od ratnog zločina. Za zločine počinjene u ratu pokrenut je u Hrvatskoj čitav niz procesa i izrečene su kazne pa tako počinitelji odslužuju ili su odslužili izrečene kazne. Za razliku od toga Hrvatska je u cilju pomirenja velikom broju agresora abolirala njihove zločine. Po Vukovaru i mnogim drugim mjestima slobodno šeću ubojice i silovatelji  i susreću se sa svojim žrtvama i obiteljima pobijenih. To vas ne smeta. Za vas su i dalje Bljesak i Oluja zločinački pothvati iako su to časno i briljantno provedene vojno-redarstvene akcije. A što ako hrvatski branitelji zatraže ukidanje abolicije i procesiranje zločina koje su počinili vaši sunarodnjaci?

 

  1. Prilikom bijega iz Hrvatske određeni broj kuća srušili su sami vlasnici govoreći kako ih tako neće koristiti „ustaše“. Iz hrvatskih kuća koje su vaši sunarodnjaci oteli prije odlaska poskidali su sve vrijedno te su čak i  strujno ožičenje izvukli iz zidova. Tko će platiti i restaurirati te i druge u agresiji razrušene kuće u vlasništvu Hrvata. Prisjetite se izgleda Vukovara, Osijeka, Gospića i drugih gradova i mjesta bezobzirno razrušenih od strane takozvane JNA i srbočetničkog agresora.

 

  1. Kao prvo treba dobro razlikovati pojmove nacije, naroda i etničkih skupina. Pod pojmom nacionalnih manjina u Ustavu Republike Hrvatske potpuno neutemeljeno se misli na Srbe, Mađari, Rusine, Slovaci Čehe i druge etničke skupine. Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda pa tako u njoj nacionalna manjina mogu biti samo Hrvati. Drugim riječima Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Česi i druge etničke skupine koje žive u Hrvatskoj dio su naroda koji imaju svoje nacionalne države. Htjeli to ili ne, svi pripadnici etničkih skupina koji žive u Hrvatskoj formalno pravno su politički Hrvati.

 

Ničija etnička pripadnost ne može i ne smije biti uvjet za školovanje, zapošljavanje ili društveno politički status. Ustav RH jamči svima jednakost. Samo stručnost, čast, poštenje i ljubav prema domovini trebaju biti kriteriji za  zapošljavanje u državnim i javnim službama.

 

  1. U Hrvatskoj službeni jezik može biti samo Hrvatski jezik. Nitko ne sprječava Srbe i druge etničke skupine da govore svojim jezikom i pišu svojim pismom no kada se obraćaju državnim i javnim institucijama onda to mogu činiti samo na hrvatskom jeziku služeći se latiničnim pismom. Vjerujte mi Hrvati sasvim sigurno pod obvezno neće učiti ćirilicu pa makar to sugerirao i sam rektor zagrebačkog sveučilišta.  U Londonu živi vrlo veliki broj Srba pa ipak nema niti jednog naziva trga, ulice ili institucije napisanog ćiriličnim pismom. Ma vidi ti te Engleze kako u netolerantni.

 

  1. Ako imate i razvijate srpske medijske institucije u Hrvatskoj onda to činite tako da ih usmjerite na pošteno i istinito izvještavanje a ne za blaćenje Hrvatske kao što neki to uporno čine. Takvim medijima nema mjesta u Hrvatskoj. Hrvatska radio televizija nije srpska medijska institucija (barem legitimno) pa ju vi ni ne bi trebali usmjeravati u bilo kojem pravcu,  Na HRT-u postoji čitav niz manjinskih emisija pa tako nije potrebno osnivati neka nova vijeća u tako i već previše glomaznom i skupom sustavu. Za sve što bilo tko osniva, on treba imati i novac. Nije to više kao nekad prije: „ Ja imam ideju a ti mi plati realizaciju“.

 

  1. Svaki narod čuva svoju baštinu pa tako nastavite i vi. To što mislim o asimilaciji, a naročito „prisilnoj“, rekao sam već ranije i neću ponavljati. Bilo bi vrijeme da već jednom prekinete s lažnim mitom o NDH i  napuhanim brojem žrtava jer već i vrapci na grani znaju istinu. Jednako tako bilo bi dobro da se prestanete služiti pravim antifašizmom kao smokvinim listom za počinjeni genocid nad Hrvatima i drugim narodima. Preko 1700  jama  diljem bivše države pune su pobijenih žrtava koje su ti vaši antifašisti brutalno likvidirali bez prava na pravično suđenje.

 

  1. Biračko pravo manjinskih etničkih skupina i činjenica kako oni mogu odabrati listu na kojoj će glasovati u suprotnosti je s Ustavnim određenjem o jednakosti svih pred zakonom.  Ako usporedite činjenicu da etničke skupine imaju zagarantiranih 8 mjesta u Saboru RH i to samo s nekoliko glasova, a hrvatska dijaspora ima dva mjesta i za ulazak u Sabor treba tisuće glasova, onda vam postaje jasno tko je tu privilegiran. Taj nakaradni Izborni zakon treba što prije mijenjati. U krajnjem slučaju svi smo mi politički Hrvati i trebali bi imati ista prava pa tako i glasovati na istim listama. Svojim djelovanjem pokažite svoje sposobnosti, poštenje, čast i ljubav prema svojoj domovini i narod će vas rado izabrati. Dosta je hvatanja ribe u mutnom.

 

  1. Početkom devedesetih hrvatski je narod odlučio prekinuti život u nedemokratskom totalitarnom partijskom sustavu koji ga je kroz desetljeća gotovo potpuno uništio. Sva ključna mjesta u tom sustavu bila su predodređena za partijske moćnike i njihove potomke, a to su upravo oni koji su se kroz rat i poraće dokazali rukama prekrivnim krvlju Hrvata,. Evropa i svijet osudili su totalitarni komunistički režim za sve zločine koje su počinili i jedino na ovim prostorima postoje oni koji su te zločine spremni braniti i slaviti. Zaista sramotno. Nacionalno jedinstvo i emancipacija Hrvatske u svakom smislu  bit će moguća samo onda kada zajednice Srba u Hrvatskoj prestanu voditi osobe čije je stolovanje moguće jedino na stvaranju sukoba između naša dva naroda.

 

  1. Nitko, a naročito institucije srpske zajednice kao što su Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina ne moraju i ne mogu dobiti autonomiju u Hrvatskoj.  Imajući u vidu ono što su Srbi učinili Hrvatima tijekom agresije na Hrvatsku ovakav zahtjev potpuno je sulud, sramotan i stravična je provokacija koja sasvim sigurno ne vodi poboljšanju odnosa između Srba i Hrvata.

 

  1. Na kraju, mislim kako bi SNV i sve druge organizacije Srba u Hrvatskoj trebale konačno prihvatiti Hrvatsku kao svoju istinsku domovinu jer je jedino na taj način moguće trajno unapređivanje odnosa između Hrvatske i Srbije. Već je vrijeme da odbacite sve one lidere koji Hrvatsku pokušavaju pretvoriti u svoju otadžbinu. Protiv europske integracija Republike Srbije nemam ništa no samo kroz njezin samostalni put. Bilo kakve reintegracije republika ex Jugoslavije za Hrvatsku nisu prihvatljive!

Zoran Čapalija –  Čaplja/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sjećate li se Kate Šoljić

Objavljeno

na

Kako godine neumitno prolaze, sve češće, na žalost, moramo postaviti i pitanje: sjećate li se Kate Šoljić, najponosnije majke u Hrvata i njezina četiri sina koji su brutalno (najblaže rečeno) ubijeni od strane srbijanskih četnika tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

E, da je živa, u petak, 23. veljače, zajedno bi proslavili još jedan njezin rođendan!

Umrla je 8. srpnja 2008. i sahranjena na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, zajedno sa svojim suprugom te četiri sina: Nikom, Ivanom, Mijom i Matom.

Rođena je u Donjem Vukšiću, kod Brčkog, 1922. godine u siromašnoj obitelji. Ima i dvije kćeri Maru i Anu, koje su također sudionice Domovinskoga rata. Ona je bila simbol majki čija su djeca stradala u srpskoj agresiji. Nu, njena kalvarija počela je još u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega kada je ostala bez braće i nekih drugih članova svoje obitelji. Cijela obitelj Šoljić bila je proganjana u vrijeme komunizma. Posmrtne ostatke svoja četiri sina tražila je punih 12 godina. A za zeta, branitelja Vukovara, još ni danas ne zna kako je poginuo i gdje je sahranjen. Njezin život kao da je bio satkan od suza i neprospavanih noći! Međutim, nikada nije posustala u borbi za istinom. Nije bilo ni jednog značajnijeg skupa hrvatskih branitelja, a da je prošao bez njezine nazočnosti, bez obzira na bolest koja ju je sve više pritiskivala. Jedino na moju inicijativu, (zašto ne reći?), od braniteljskih udruga dobila je priznanje – Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata! Kad je zadnjih godina svojeg života bila u staračkom domu, (2006.), uručili smo joj i krunicu, koju smo proglasili simbolom Domovinskog rata! O njoj sam napisao knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Sve u želji – da se ne zaboravi!

Koliko u Hrvatskoj, poglavito nakon srbijanske agresije, ima majki koje su zaslužile najveće poštovanje i najviša odličja? Nije li, primjerice, Kata Šoljić, već trebala dobiti i spomenik, kako u Zagrebu, tako i u Vukovaru? I tu smo ideju predlagali, ali prošla je bez odjeka. Taj spomenik bio bi simbol stradanja svih hrvatskih majki! Ali, ne, to očito zasad ne prolazi. Predlagali smo i Hrvatskoj pošti da objavi i poštansku marku s njezinim likom, ali ni to – ne može. Sramno, ali je tako. Po majci Kati jedino se u Zagrebu, na kraju grada, zove jedan park.

Obitelj Šoljić  sve je dala za hrvatsku državu. Može li se to zaboraviti?

A majka Kata je uistinu bila obična žena. Često bi znala reći:

  • Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.

Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom  Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Svojedobno mi je bila velika želja da se na jednom mjestu pojave tri Majke Hrabrosti: Kata Šoljić iz Vukovara, Eva Šegarić iz Škabrnje  i Marija Jović, majka Josipa Jovića iz Aržana. Nažalost, bolest ih je u tome spriječila, a životna priča svake od njih sigurno bi izmamile suze, a bile bi i veliki podsjetnik na sve ono što se događalo tijekom srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku.

Danas, na žalost,  nema više ni jedne od njih.

Ubojice njihovih sinova i brojnih članova njihovih obitelji, nikada nije stigla zaslužena kazna.

Ne, to ne može tako!

Za majku Katu, u petak, 23. veljače, na njezin rođendan, zapalit ćemo svijeće.

Ovu hrabru i veličanstvenu Hrvaticu, ali i stradalnicu  nikada se ne smije zaboraviti!

Nikada!

Mladen Pavković

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

facebook komentari

Nastavi čitati