Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Otvoreno pismo srpskim ‘pomozbog’ junacima!

Objavljeno

na

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) poziva, prije svega, srpske borce – dragovoljce i njihova udruženja, koji su ratovali u Hrvatskoj, kao okupatori, da nakon 27 godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku, javno priznaju da su bili zavedeni, prije svega od ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji ih je pozvao u rat protiv Hrvatske, lažući im i obmanjujući ih da su u Hrvatskoj Srbi u opasnosti, da ih “ustaše” žele pobiti i protjerati, odnosno da su građani drugog ili trećeg reda.

Srbi su sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća  u Hrvatskoj držali sva ključna mjesta od politike, medija, banaka,  pravosuđa do gospodarstva, i tada je svatko onaj koji je samo nešto rekao ili napisao protiv Srba ili bratstva i jedinstva odmah bio optužen i čak otjeran u logor. Međutim, nakon govora na sramnom mitingu na Gazimestanu, Milošević je pozvao Srbe u rat prvo protiv Hrvatske, a poslije i protiv BiH i kosovskih Albanaca. (Sloveniju je koliko-toliko poštedio, iako je i  za to trebao odgovarati). Zločinačka JNA bila je vojska Jugoslavije, odnosno izravno Slobodana Miloševića – pokojnog krvnika Balkana… I te 1991. rat je počeo.

Ni jedan hrvatski vojnik ili dragovoljac nije prešao granicu Srbije, a na stotine tisuća dobro naoružanih Srba krenulo je u okupaciju Hrvatske. Mnogi su išli dragovoljno. Počeli ste ubijati, klati, rušiti, paliti, protjerivati sve što je hrvatsko. Što ste samo napravili od Vukovara, Pakraca, Saborskog, Kijeva, Ćelija, Lipika, Škabrnje, Slavonskog Broda, Knina, Osijeka, Voćina, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Vinkovaca, Županje i ostalih  stotine dugih gradova i mjesta diljem Hrvatske?

Kao drogirani odlazili ste jedan za drugim u Hrvatsku s oružjem u ruci. Ubijali ste starce, žene, djecu, rušili škole, zdravstvene ustanove, crkve, vrtiće, gospodarske objekte…. Nakon okupacije Vukovara ubili ste i protjerali gotovo cjelokupno tamošnje stanovništvo. Oko stotinu logora bilo je samo u Srbiji, gdje ste ubijali i mučili Hrvate. Eto, ni danas, 27 godina, nakon ovog strašnog zla, vi (preostali) srpski borci, koji ste nakon rata izgubile sve, još uvijek ne želite priznati da ste bili “pijuni” u rukama vaših zapovjednika, da ste se borili u ratu kojeg niste imali šanse dobiti. Čitamo da danas u Srbiji ima oko 400 tisuća boraca “za otadžbinu”, a u Republici Srpskoj još oko 230 tisuća. Navodno da nemate gotovo nikakva prava, da uglavnom živite u bijedi i neimaštini, da su vas svi napustili. Mnogi od vas ostali su teški invalidi, bez krova nad glavom. To vam je “vaša borba dala”! Vaš najveći problem, srpski borci, bila je mržnja prema Hrvatima. Ali, ni nakon tako dugog vremena od početka agresije vi nemate snage priznati da ste bili obični, mali i jadni borci, “glineni golubovi”.

Ne priznajete ni da su u Srbiji postojali logori za Hrvate, ne priznajete ništa, kao da vam se pomutila svijest. Vi ste ustvari dvostruke žrtve. Prvo ste morali (ili htjeli) u rat, a sada, u promijenjenoj društvenoj klimi, čak vas tjeraju da se i toga trebate stidjeti.  Sve ratove ste izgubili. Što još hoćete? Zatražite odgovornost onih koji su vas slali na nevini narod, na nevine Hrvate, a poslije u BiH, gdje ste učinili još strašnije zločine. Zašto nam ne otkrijete masovne grobnice, zašto neprestano zataškavate stvari, a znate da tenkovi nisu odlazili te 1991. iz Zagreba (obasuti cvijećem) nego iz Beograda prema Vukovaru i drugim krajevima? Istina, već ste, srpski ratnici, i u “debelim” godinama života baš kao i mi koji smo se branili.

Priznajte da vas je u rat poslalo rukovodstvo Jugoslavije (Srbije) te da su do vas dopirale informacije  da su Srbi ugroženi i da ste u sramni rat, sramno išli iz nacionalnih razloga, da ste okrvarili ruke za nečije druge interese, za one koji rat nisu ni vidjeli, da su vas jednostavno – izdali. Ne želite valjda i umrijeti a da to sami sebi ne priznate. Bit će lakše vama, ali i nama, iako hrvatske nevine žrtve nitko ne može vratiti. Hrvati su pali za obranu Hrvatske, a za što su izgubili tolike živote vaši drugovi i suborci? Međutim, ako pitate srpske borce koji su sudjelovali u ratu na Hrvatsku i BiH mnogi će vam nažalost i danas reći da se nažalost ne stide što su išli  i “branili svoje”!

Sve dok se to ne izmijeni, i dalje ćete ostati samo “mrtvo slovo na papiru”!

I krivci za neviđena zlodjela koja ste činili u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Žao nam je što i dalje (svaka čast iznimkama) ustrajete u tome da ste bili “u pravu”, a bili ste samo lutke na koncu zločinačkog režima Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika!

I na kraju, tko prizna, pola mu se oprašta, ili Bog vidi, Bog sve zna!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari