Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Paradirali Zagrebom, baš kao da su u – Beogradu!

Objavljeno

na

Mediji javljaju da je u srijedu, 8. svibnja 2019. nekoliko stotina bivših partizana i njihovih simpatizera marširalo Zagrebom u povorci nazvanoj „Besmrtni partizanski odred“. Nosili su fotografije svojih velikana, pjevali jugoslavenske i partizanske pjesme, klicali Titu i partiji, jednom riječju sve je izgledalo kao da smo još uvijek u Jugoslaviji, a ne u Hrvatskoj.

Nedostajao je samo maršal Josip Broz Tito da ih pozdravi i dodjeli im zaslužena odličja i priznanja. To je isti onaj koji je govorio da će prije Sava poteći nizvodno nego što će Hrvati dobiti svoju državu!
A da je živ, Tito bi sigurno pohvalio ovu razdraganu skupinu, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog –mladosti. Naime, gledajući ove partizane, od kojih vjerojatno ni jedan nije sudjelovao u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu (svaka čast iznimkama) slučajni prolaznici nisu mogli, a da se ne zapitaju: koliko su te i takve osobe u vrijeme II. svjetskog rata mogle imati godina? Najstariji među njima tih su godina možebitno navršili 7-8 godina, odnosno tek su mogli krenuti u osnovnu školu, tako da su tu povorku bez problema mogli nazvati i „Besmrtni odred kurira Jovice“.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH), koji je bio i organizator ovog skupa, rođen je 12 godina nakon II. svjetskog rata (sic!), a njegov zamjenik notorni Josip Milat, koji je Katoličku Crkvu prozivao da je „propagator fašizma“ imao je tri godine kad je počeo rat.
Prije Habulina, ove neumorne junake, kojih svake godine ima sve više, vodio je bivši Udbaš – Ivan Fumić.

Partizani su marširanje glavnim gradom obavili bez problema. Nije bilo baš nikakvih provokacija, bez obzira što su nosili oznake bivše, propale Jugoslavije.
U prvom planu bila je dakako krvava crvena zvijezda petokraka, ista ona pod kojom su počinjeni brojni zločini nad nevinim Hrvatima nakon II. svjetskog rata, ali i teški, neoprostivi zločini u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, za koje nažalost gotovo nitko nije odgovarao.
Nosili su i fotografiju dr. Franje Tuđmana, ali ne kao prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe, koji je, prije svega, s hrvatskim braniteljima ostvario veliki san – hrvatsku državu, već kao – partizanskog generala, što je nedopustiva provokacija, baš kao i to da su se u toj povorci ponašali kao Srbi iz Borova sela, koji priznaju sve, samo ne hrvatsku državu!

Sudionike ove povorke bilo bi dobro upitati: gdje su bili 1991., odnosno znaju li oni o zločinima partizana, svojih navodnih suboraca, od Bleiburga do Makedonije ili još bolje – kako to da usred Hrvatske ne spominju državu u kojoj slobodno paradiraju?
Osim toga, ti partizani zaboravljaju da smo se borili i pobijedili (!) tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, a sa samim time i bivšu Jugoslaviju i njihove idole.
Što se onda usred Zagreba imaju isticati jugoslavenski, komunistički simboli, klicati Titu i partiji i omalovažavati hrvatsku državu i njezine branitelje, koje posprdno nazivaju „ustašama“, baš kao i Srbi?

Bivši partizani, nažalost, nemaju veze s današnjom hrvatskom državom.
I nije istina da države ne bi bilo da oni nisu pobijedili u II. svjetskom ratu, tim više što je ova i ovakva država bila i ostala najveći protivnik Jugoslavije, crvene zvijezde petokrake…
A da je Hrvatska demokratska zemlja, za razliku od bivše države, govori i ovaj skup.

Bi li Tito primjera radi dozvolio neki sličan „marš“ usred glavnog grada onima koji su bili na „drugoj strani“, jer za bivše partizane i njihove sljedbenike nikako se ne može reći da su bili uz Hrvate na početku i tijekom velikosrpske agresije, kao što nisu ni danas.
Netko je tim „besmrtnim kuririma“ ipak trebao reći: stanite, ovo nije Jugoslavija, region ili slično, već –Hrvatska!

Kakva je takva – naša je!
Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari