Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Počele su kazne, što je sad na redu!?

Objavljeno

na

Nakon pravomoćne presude koju je donio Visoki prekršajni sud, a u kojoj je izvođač pjesme „Bojne Čavoglave“ lokalni pjevač iz Makarske Mario Roso, novčano kažnjen jer je otpjevao ovu pjesmu na isti način kao i njezin autor (javno, više od tisuću puta) Marko Perković Thompson, a u kojoj se spominje i pozdrav „Za dom-spremni“, kojeg su pripadnici HOS-a koristili u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, s pravom se postavlja pitanje – što je slijedeće na redu?

Činjenica je da se taj pozdrav koristio i u vrijeme II. svjetskog rata, i to od strane ustaša, ali je isto tako istina da se koristio i u vrijeme agresije i okupacije Republike Hrvatske. Oni koji danas, poput Thompsona i nesretnog Rose, u pjesmi koriste ovaj poklič, nemaju veze s nikakvim ustašama, jer se u to vrijeme nisu ni rodili, već s obranom od srpskih i inih četnika i fašista u Domovinskom ratu.

Smiješno je i žalosno da ni pripadnici HOS-a koji su krvlju branili hrvatsku Domovinu „ne smiju“ javno koristiti taj pozdrav, jer on podsjeća na NDH, odnosno poglavnika Antu Pavelića!?
Međutim, bilo bi dobro da nam netko objasni na koga ili čega podsjeća pozdrav „Smrt fašizmu-sloboda narodu“? Jesu li možebitno i s tim pozdravom nevine Hrvate slali u smrt? Ili zbog čega Srbi u Vukovaru, Kninu i drugdje bez problema pozdravljaju s četničkim pozdravom – 3 uzdignuta prsta ili pak s onim koje koriste i njihovi popovi – Pomoz bog junaci? Četnici su se za vrijeme II. svjetskog rata ljubili 3 puta, a to rade i danas usred Zagreba. Nije li to provokacija? Hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić je drastično kažnjen zbog pozdrava „Za dom spremni“, iako to javno nije nikada rekao. Naime, on je na zagrebačkom stadionu Maksimir, poslije utakmice, uzviknuo: „Za dom“, i to tri puta, a onda na kraju rekao- „Svaka vam čast“. Zašto na stadionu nisu bili kažnjeni oni koji su vikali „Spremni“, a bilo ih je na tisuće?
Kad i pravoslavni popovi javno pjevaju: „Zapjevaće braća na sred Knina/ onu našu pjesmu od starina:/ Što se ono na Dinari sjaji/ Đujićeva kokarda na glavi/ ništa im se ne dogodi, kao da su se u Hrvatskoj već „udomaćile“ četničke pjesme i pozdravi.

Istina, Hrvati su se u Domovinskom ratu borili protiv srpskog okupatora i pokličem „Za dom spremni“, a partizani u II. svjetskom ratu (i nakon njega!) i onim – „Smrt fašizmu -. Sloboda narodu“.
Što bi se recimo dogodilo da su Hrvati u Domovinskom ratu morali izgovarati ovakvu ili sličnu (partizansku) zakletvu:
– „Zaklinjem se svome narodu da iz ruke neću pustiti oružje sve dok i posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen. Zaklinjem se da ću se neprijatelju, koji je pomoću domaćih izdajnika porobio moju zemlju, klao i ubijao moj narod, žene i djecu, otimao moje žito, moj kruh i muku i izgonio me s mog djedovskog ognjišta, osvetiti nemilosrdno, da ću mu nanositi udarac za udarac, krv za krv, smrt za smrt. Zaklinjem se da ću se u nemilosrdnoj borbi protiv ustaških razbojnika čuvati i kaniti svakog samovoljnog nasilja i osvećivanja na mirnom stanovništvu, ženama i djecom, ma kakve vjere i narodnosti bili. Zaklinjem se da ću svagdje i uvijek zastupati misao bratstva i zajedničke borbe Srba, Hrvata i muslimanskog življa za čišćenje zemlje od zajedničkog neprijatelja, od fašističkog okupatora i domaćih izdajica i plaćenika, bili oni iz srpskih, hrvatskih ili muslimanskih redova. Zaklinjem se da ću prije umrijeti nego odati sebe ili svoje drugove i našu svetu borbu, da ću prije umrijeti nego pljačkom ili samovoljnim nasiljem okaljati zastavu pod kojom se borim. Ako prekršim ovu svetu zakletvu, ako pokažem slabost, malodušnost, kukuvičluk, nedisciplinarnost ili zlonamjernost i izdam interese svog naroda, neka sramno padnem od ruku svojih drugova. Smrt fašizmu-sloboda narodu“.

Možete li zamisliti što bi danas bilo da su se recimo HOS-ovci u Domovinskom ratu zakleli svom narodu da „iz ruku ne će pustiti oružje sve dok i posljednji srpski i ini fašistički okupator ne napusti Hrvatsku, sve dok posljednji četnički gad ne bude iskorijenjen“?

Što o tome misle oni koji danas progone i za običan poklič iz Domovinskog rata, odnosno kako to da su četničke poruke i pozdravi jedno, a one iz nedavnog obrambenog rata drugo?

Srpski pozdrav s 3 uzdignuta prsta u Vukovaru nije ništa drugo nego provokacija, koja, ako ima pravde, također mora biti strogo kažnjena i – iskorijenjena!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari