Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Vinko Sabljo – Hrvatska je suočena s jednom velikom obmanom

Objavljeno

na

Objavio

Kako mi se očekivanja nisu ispunila da će se relenantne državne institucije ozbiljnije pozabavit izjavom Kreše Beljaka, predsjednika HSS, nekad časne hrvatske političke stranke, o nedovoljnom broju pobijenih Hrvata u izvandomovinstvu, moj je upit spomenutim institucijama, hrvatskim medijima i pojedincima , nositeljima najvećih političkih odgovornosti u Hrvatskoj; je li to za vas domoljubna izjava, izjava tolerancije, ljubavi, suživota a ne užasne mržnje?

Nije  li to nastavak Stazićeve izjave od prije godinu dana izrečene u Hrvatskom Saboru? Da je tako potvrdi i predsjednik SDP-a, stranke sljedbenice Komunističke partije Jugohrvatske, Davor Bernardić, svojom izjavom o Beljaku, kojeg  epski opisa.

Za njega je Beljak osebujan, tako Bernardić reče, i ne pomišlja da ga ne nagradil koalicijskim savezom. Jesam li i ja osebujan kad budem sutra, a bio sam i jesam Za Dom spreman? Izjave Nenada Stazića, pa dalje Kreše Beljaka, i svih koji šutke ili s lakoćom pored ove dvojice prođoše nose u sebi  komunistički fašizam, ili kako ga oni zovu antifašizam. Zabrinjavajuće su sramežljive, kvazi osude, koje se se čule od nekih političara. Nitko od njih se nije pozvao na zakon. Zar Stazić nije ohrabrio Beljaka pa se pitam koga će ohrabrit Beljak ?

Čuli smo govor mržnje, čuli smo poticanje na ubojstva i čuli smo žal kao pobjednici 1945 godine nisu dobro odradili svoj posao a kasnije ni UDBA, pa se pitam, kao i mnogi Hrvati i Hrvatice, što nam sprema ta buduća koalicija koja bi za premijera postavila Davora Bernardića? Gdje je domoljubna Hrvatska i gdje su domoljubi ? Jesmo li mi, stvorivši ovu Hrvatsku, odradili svoj posao ?

Nismo i nismi, na veliku žalost branitelja i svih koji su Hrvatsku izvukli iz srpskojugoslavenskog ropstva. Hrvatska je danas u raljama starih ikomunista i njihovih potomaka, neokomunista, kao ni jedna država u Europi. Komunistički fašizam drži najbitnije pore vlasti i kapitala i može si dopustit i Stazića, Beljaka i Bernardića i svih koji visoko ispruže ruku sa stisnutom šakom, simbolom čekića, i ostalom njihovom ikonografijom je normalno. Je li to je normalno za državu koja predsjeda Vijećem EU, iako je to isto Vijeće komunizam i sve ono po čemu je on prepoznatljiv, osudilo i stavilo u isti koš s nacizmom i fašizmom.

Hrvatska je suočena s jednom velikom obmanom. Snagu zajedništva, koja je Hrvatsku stvorila, sustavno sve više se slabi.  Sve učestaliji su napadi na izvandomovinstvo. Sjetimo se što je prošlog ljeta, povodom Godišnje skupštine Hrvatskog svjetskog kongresa održane u Mostaru, napisao kolumnist Slobodne Dalmacije  Ivica Ivanišević a da nitko u Hrvatskoj ne reče da je to govor mržnje.

Citiram Ivaniševia u zadnjoj rečenici njegova teksta a odnosi se na izvandomovinstvo.  „Takvima bih najradije poručio jedno gromko  „ IŠ !“ , ali nema korist , oni i onako nisu tu, samo bi htjeli prcat nas koji smo ovdje “ Po pisanju tog novinara ispade izvandomovinstvo najveći teret Hrvatskoj. Isti bi nam u domovini ukinuo sva građanska prava.   Zar nitko nema spoznaje o doprinosu izvandomovinstva u Domovinskom ratu ? Što se ne piše o novčanom doprinosu koji je danas skoro ravan hrvatskom turizmu. Ne dao Bog da se takvi pozitivni članci pojave. Stoga Stazić, Beljak i bratija zanemaruju izvandomovinske vrijednosti i snagu zajedništva, već jauču za udbom i žale da nas još ima. Ima nas ima i uvjek smo  za  Domovinu spremni.

Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pozivam g. Krešu Beljaka da podnese hitnu i neopozivu ostavku, njegove isprike su uvredljive za obitelji naših nedužnih žrtava

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Do kada će se od najviših institucija vlasti i predstavnika hrvatskih stranaka olako prelaziti preko vrijeđanja žrtava komunističkog terora i srbo-četničke agresije na Republiku Hrvatsku koje se ne mogu više same braniti?

Do kada će se mlakim kritikama poticateljima nasilja te ignoriranjem govora mržnje u javnom prostoru od strane pojedinih saborskih zastupnika i predstavnika vlasti minorizirati njihove opasne poruke upućene svojim neistomišljenicima?

Do kada će Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska i hrvatska sveučilišta pasivno slušati skandalozne poruke “neuračunjivih” pojedinaca ili namjernih provokatora ili tek objašnjavati građanima da se radi o možebitnom “osobitom” načinom govora, kako smo to neki dan čuli od Davora Bernardića?

Isprike Kreše Beljaka uvredljive su za obitelji naših nedužnih žrtava. Sramota za vas kojima je šutnja jedina obrana od ovakvoga govora mržnje i zato se nemojte čuditi ako se sutra otvori Pandorina kutija i zapljusne nas novim prostotama, nesnošljivošću i prijetnjama.

Ovim putem pozivam g. Krešu Beljaka da podnese hitnu i neopozivu ostavku na časnu funkciju saborskog zastupnika.

Tuga Tarle

 

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari