MLADEN PAVKOVIĆ: Kako su se donosile presude nakon II. svjetskog rata u ime Tita i partije

4

DA SE NE ZABORAVI

U zadnje vrijeme ponovno se vraćamo u prošlost. I to ne bez razloga, bez obzira što neki tvrde – okrenimo se budućnosti! Naime, evo jednog „malog“ priloga (dokumentiranog!) kako se i na koji način sudilo nakon završetka II. svjetskog rata!

Kad ovo pročitate jedino što možete reći – pametnome dosta!

Naime, Vojni sud II. Jugoslavenske armije u Zagrebu rješenjem od 7. srpnja 1945. piše:

„U ime naroda Jugoslavije!“

„Na svom „zasjedanju održanom 6. jula 1945. g. preispitujući  presude Vojnog suda Vojne oblasti za Dalmaciju, vijeća kod Komande područja Južne Dalmacije“ donosi rješenje:

„Odobravaju se: a. presuda SUD br. 145/45 od 9. juna 1945. g. kojom Domazet Filip prosuđen na kaznu doživotne robije,

n e  o d o b r a v a  s e:

nego se Domazet Filip, kažnjava na kaznu smrti strijeljanjem!“

I sa slijedi ono najzanimljivije – „obrazloženje“, koje je napisano u jednoj jedinoj rečenici, a ona glasi:

„ZA DOMAZET FILIPA, BOLJE ODGOVARA KAZNA SMRTI!“  (podvukao a.)

To i ništa više! Eto, tako su sudili partizansko-komunistički suci godinama (!) nakon II. svjetskog rata. Tada nije trebalo posebno obrazlagati presude, jer je sve bilo po zakonu maršala Tita, po čijem se krvavom imenu na žalost još i danas naziva najljepši trg u Zagrebu!

Međutim, 1989. godine „nitko“ nije mogao biti sudac a još manje državni odvjetnik, ako mu Osnovna organizacija SK u kojoj je djelovao nije dala pismenu „karakteristiku“ da je u doba komunizma svim srcem, objektivno i strogo, obavljao sve zadaće koje je pred njim postavila Titova partija i  jednopartijski režim, koji je djelovao i po onoj Milanovićevoj „mi ili oni“, odnosno jesi li za nas ili protiv!

Bilo bi dobro da se javno objavi tko su suci ili državni odvjetnici koji su svoj posao obavljali i u vrijeme komunizma (stvaranjem hrvatske države samo su – svaka čast iznimkama – preokrenuli kapu), a tko su bili njihovi roditelji, jesu li neka od njihovih  djeca samo nastavili tamo „gdje je tata stao“?

I na kraju, neka nam netko iz hrvatskog pravosuđa objasni kako su se i na koji način (po zakonu!) mogla donositi ovakva „obrazloženja“ (na tisuće!) i kako je moguće da suci ni onda ni danas za svoje možebitne i katastrofalne  postupke ne odgovaraju nikome – do smrti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

  • Grom

    A gdje su sad “partizanski” komentatori? Ajde ljudi, idemo, komentirajte!

  • sjena

    Gosp.Pavkoviću bravo, istina ovakvi dokazi su naćin ulaska u osinje gnijezdo, pa bi se mogli nači ugroženim ,a onda bi mogli pobjesniti,sjećam se nekih izjava iz sudskog miljea tamo 1991,92 godine, ” pa moralo se nekako živjeti !!!,,???? ” i takav izgovor im je kao olakšao dušu,a to što se gomilama uništavali živote ,tko im je kriv ,, koliko lakoće u ocjeni ” uređenja saljudskim licem ” kako su si tepali !!!!!
    za dom !

  • Agromentum

    Na pogrešnom ste mjestu, ovdje se takvi rijetko pojavljuju.

  • prepri43

    Kad su saveznici shvatili 1946.godine s kakvim razbojnicima imaju posla od tita i njegovih bandita su zahtijevali vođenje sudskih postupaka. To »pošteno« suđenje je upravo opisao Pavković.Prije toga su ljude bez suđenja odvodili u mrak, koji je te nesretnike jednostavno »pojeo«! Tako su ljudi o tim događanjima znali govoriti. Njihove kosti se i danas skrivaju da se krivci za te zločine ne bi razotkrili.Premda su uglavnom te ubojice pomrle njihove obitelji ne žele da se sramota prenosi na nasljednike.Jedan od javnih tužitelja bio je i moj tetak, kojeg su tada prisilili u tu lakrdiju od suđenja kao mladog odvjetnika.Da bi me odvratio od politike kazao mi:« Kad bi ti znao kakvi su to razbojnici i što su oni sve kadri napraviti tebi i tvojoj obitelji nikad ne bi radio to što radiš! Očito je aludirao na svoj slučaj kad su ga kao odvjetnika prisilili voditi kaznene postupke protiv »narodnih neprijatelja«.Ispripovijedao mi je slučaj mladića (18g.)koji je tvrdo ustrajao na svojim hrvatskim uvjerenjima i stvaranje hrvatske države nije smatrao zločinom. Pošto mu je za to prijetila smrtna kazna nastojao ga je nagovoriti na promjenu nekih ranijih izjava,ali bez uspjeha,jer je mali bio tvrdoglav .U dogovoru s kolegom, koji je bio sudac
    u tom slučaju su se dogovorili bez njegovog pristanka ublažiti izjavu tako da je osuđen »samo« na 20 godina strogog zatvora.Poslije više godina netko ga je na pazaru potegao za ruku i zahvalio što mu je spasio život.Kasnije je kao što je poznato opet pod pritiskom zapada proglašena amnestija i ovaj Bračanin je izašao iz zatvora.Kad sam ga pitao zašto je pristao biti tužilac kazao mi je da u tom slučaju danas ne bi mogao razgovarati s njim niti s njegovim sinom, koji se tada tek rodio. Tako su komunisti ucjenivali naše ljude i prisiljavali ih na
    nešto što u normalnim okolnostima nikada ne bi radili.Zato danas trebamo doznati imena onih, koji su pokušali spasiti ono što se spasiti dalo i onih, koji su radili suprotno kao u ovom navedenom primjeru.
    https://uploads.disquscdn.com/images/92f2541474d276a6ee40afb96508833dd944398c8c4e3e8fa72197bdb6fa8164.jpg