Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Putin protiv Europskog parlamenta i naši ‘vladeki’

Objavljeno

na

Objavio

Vladimir Putin se ovih dana ponovno javno ljuti na rezoluciju Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja (usvojena 19. rujna ove godine) koja uz nacizam i fašizam i komunizam izrijekom deklarira kao totalitarni sustav. I obvezuje države članice EU-a da istražuju kršenja ljudskih prava u vrijeme komunističkih režima, kažnjavaju zločine i njeguju sjećanje.

Kako se drug Putin javno ne bavi efemernim temama, razumno je upitati se što ga to navodi da u ovo adventsko vrijeme, sa zasjedanja odbora “Pobjeda”, koji koordinira obilježavanje 75. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, ponovno oštro proziva Europu i jednu po političkom utjecaju uistinu skromnu instituciju poput Europskog parlamenta, za iskrivljavanje povijesne istine. Predbacuje EP-u da “faktički izjednačava nacističke agresore i Sovjetski Savez”.

Drugu Vladu to toliko smeta i ljuti. A u toj Europskoj uniji, čiji je parlament izglasao spomenutu rezoluciju, osobito u nekim njezinim dijelovima poput Hrvatske, rezolucija zbog koje bjesni šef Kremlja ostala je prešućena, gotovo neprimijećena. Kao da je se sami zastupnici srame. Kao da ona nije bila rezultat velike koalicijske akcije pučana i socijalista-socijaldemokrata. I svi hrvatski HDZ-ovci i SDP-ovci u europskom parlamentu za nju su podigli ruku. A ništa se ne hvale. Kao da su je izglasali zabunom. Ta šutnja hrvatskih europskih parlamentaraca, za nas je jednako zanimljiva kao i ljutnja druga Putina.

Današnja razina europske spoznaje o totalitarnoj prirodi komunističkih režima nažalost je takva da više znamo o razlozima ljutnje druga Vlade, nego o razlozima vlastite šutnje. Osobito hrvatske šutnje.

Još ljetos sam u jednoj kolumni pisala o knjizi “Taj dugi mamurluk” britanskog autora Shauna Walkera, koji skicira mit na kojem Putin gradi svoju Novu Rusiju. Prema Walkerovim opservacijama, Putin je odlučio od Rusije ponovo napraviti “državu prvog reda” gradeći naraciju o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ta naracija predstavlja Staljinov Sovjetski Savez kao velikog osloboditelja Europe 1945., a ne kao Hitlerova saveznika u podjeli Europe na njemačku (nacističku) i sovjetsku (komunističku) sferu, sporazumom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, uoči Hitlerova napada na Poljsku 1939. I zanemaruje da je nakon velike pobjede nad Hitlerovom Njemačkom 1945. Staljinov Sovjetski Savez nametnuo totalitarni komunistički poredak cijeloj toj “oslobođenoj” istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, obilježen masovnim zločinima protiv političkih protivnika i masovnim kršenjima ljudskih prava. Tek 45 godina poslije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, države prisilno uvedene u istočni blok oslobođene su tog crvenog totalitarizma. Uključujući i Hrvatsku, nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Naracija o velikoj ruskoj pobjedi, o ruskom oslobađanju Europe od nacizma, na političkom je planu Putinu jednako važno oružje koliko su mu plin i nafta važni na energetskom i širem ekonomskom planu. A svi koji izraze protivljenje ili tek rezerve prema toj naraciji su protivnici antifašizma, povijesni revizionisti ili fašisti glavom i brkom. I već više od desetljeća, vrlo sustavno, infiltracijom u europske politike i medije, ojačan dovođenjem europskih država u energetsku ovisnost o Rusiji, Vladimir Putin antifašistički “lustrira” Europu, po mjeri velikoruskoga političkog projekta, na mitu o velikoj pobjedi i oslobađanju Europe.

Rezolucija Europskog parlamenta ruši taj mit. Čak štoviše, izrijekom je stavila komunizam uz bok fašizmu i nacizmu i obvezala je države članice da istražuju zločine komunizma, kršenje ljudskih prava i na tome grade europsko sjećanje. Zato mene zapravo ne čudi Putinova ljutnja. Možda i nesvjesno, EP je pogodio srž.

No ne čudi me ni europska šutnja. Osobito me ne čudi hrvatska šutnja. Za onaj zapadni dio Europe, koji je imao sreću da ga od nacizma ne oslobodi sovjetska Crvena armija, priča o komunizmu završila je s krajem hladnog rata. Ni prije o njemu nisu mnogo znali, a europski su ljevičari dugo gajili i simpatije prema sovjetskom, a osobito prema jugoslovenskom komunističkom modelu.

U bivšim komunističkim državama pak utjecaj starih partijskih struktura nikada nije prestao. U lustriranoj Poljskoj on se zadržao tek u financijskoj domeni. U nelustriranoj Hrvatskoj i država i društvo i ekonomija su doslovce zarobljenici starih komunističkih struktura i njihovih potomaka. I hrvatski SDP i hrvatski HDZ su u Hrvatskoj činili i čine sve da spase komunizam od totalitarnog atributa.

Posljednji je primjer čuveno Plenkovićevo vijeće za suočavanje s nedemokratskim režimima, osnovano s ciljem da ekskulpira komunizam, na premisama potpuno oprečnim onima iz rezolucije EP-a, a sukladnim Putinovoj naraciji. SDP to čini i bez posebnih vijeća. U sljedećoj godini priča o razlici između (istočne) Pobjede i (zapadne) Slobode u Europi će se izvjesno zaoštravati. Vladimir Putin poručuje da je spreman. A izgleda da su i hrvatski politički starosjedioci spremni. U Bruxellesu glasuju kao Žakovi, a u Zagrebu rade kao Vladeki.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Putin osudio stajalište Europskog parlamenta o paktu Molotov-Ribbentrop

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari