Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Sjećanje na Zvonka Bušića

Objavljeno

na

Svi koji su poznavali Zvonka Bušića- Taika (Gorica, 23. siječnja 1946. – Rovanjska, 1. rujna 2013.) nisu mogli vjerovati kad su pročitali ili čuli da je ovaj istinski hrvatski domoljub počinio samoubojstvo.

I to nakon povratka, sredinom 2008., iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji (SAD), gdje je proveo teških 32 godine. Tamo ga nisu mogli slomiti, ali očito da ga je slomila slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država, koju je čitavo vrijeme sanjao sa svojom vjernom suprugom Julienne Eden Bušić, koja je o njihovu životu objavila i iznimno dirljivu knjigu „Živa glava“, kojoj smo dodijelili i nagradu za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata, godinu dana prije nego je Bušić počinio suicid.

Još se danas nagađa što ga je točno navelo na ovaj strašni, očajnički čin. Ali, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Hrvatskoj se ubilo najmanje tri tisuće hrvatskih branitelja i stradalnika.

Što je njih natjeralo da presude sami sebi?

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar snima igrani film o samoubojstvima hrvatskih branitelja. Očekujemo ga s velikim zanimanjem, jer ako  netko nije imao razloga za samoubojstvo onda su to ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili hrvatsku državu.

Bušić je prema svemu sudeći bio teško razočaran s hrvatskom državom, ili bolje rečeno s onima kojima su branitelji „bez ispaljenog metka“ prepustili vlast.

Taj veliki čovjek, pretpostavljamo, čvrsto je vjerovao da će se nakon strašnog čina – njegova samoubojstva – u Hrvatskoj nešto promijeniti. To su mislili i onih tri tisuće. Ali, njihova Hrvatska nažalost ostala je hladna. Osim svojim najbližima i iskrenim prijateljima nikome nisu nanijeli bol.

Jadno i žalosno.

U koprivničkom parku, na inicijativu moje malenkosti, podignut je spomenik prvi i jedini hrvatskom branitelju koji se ubio – Draganu Nogiću. Ljudi prolaze pokraj njega, gotovo se ne osvrćući. Nitko ili malo tko na tom  mjestu, gdje si je oduzeo mladi život, još do danas nije zapalio ni svijeću. Poglavito se to odnosi na one na vlasti. Oni bi najradije maknuli ovaj spomenik iz parka, ali ostavili su ga, praveći se kao da ne postoji.

Bušića su teško pogađale i nepravde. Nije primjerice mogao podnijeti face silnih bivših udbaša, koji su u vrijeme komunizma progonili, ubijali, maltretirali sve ono što hrvatski diše, a nakon stvaranja države opet su bili u prvom planu, ali ovoga puta kao „osloboditelji“, kao „veliki Hrvati“, „domoljubi“, iako iz njihovih srca nikada nije izašla parola „Druže Tito mi ti se kunemo“.

Nakon povratka s robije, uz ostalo rekao je da bi štošta podnio, ali ne i da, kao nekad, Hrvat proganja Hrvata!

Smatrao je i bio je u pravu da su skupinu Hrvata, među kojima je bila i njegova supruga, Amerikanci teško kaznili, samo zbog toga što su (kindapiranjem zrakoplova) skrenuli pozornost jednom dijelu svijeta na nepravde koje su se činile Hrvatima u doba Josipa Broza Tita, inače jednog od najvećih krvnika XX. stoljeća.

Bio je optužen i za smrt jednog američkog policajca, iako dokument kojeg prilažemo govori posve drugo.

Imao je želju okupiti hrvatske domoljube pod jedan kišobran, ali nije uspio. Nikako nije mogao shvatiti i prihvatiti da su u sve pore našega društva na  perfidan način uvučeni i mnogi od onih koji su, poput Perkovića, Manolića, Mustača, Boljkovca i sličnih i u vrijeme komunizma blatili hrvatske domoljube i pospremali ih na robije. Jednom nam je rekao: “Gdje se god okreneš  -samo udbaši!”

Ne, taj čovjek, kojeg smo voljeli, takvu Hrvatsku nije sanjao, za takvu se Hrvatsku nije borio, baš kao ni onih tri tisuće hrvatskih branitelja koji su si prije njega oduzeli svoje živote, a za koje je istraga završila istog  trenutka kad su si pucali u glavu, polili benzinom, odsjekli vrat motornom pilom ili kad su ubili sebe i cijelu svoju obitelj.

Spomen na Zvonka Bušića moramo i trebamo sačuvati, tim prije jer se on nije ubio – njega su ubili, prisilivši ga da sam sebi ispali hitac iz pištolja! Da je ostao u SAD i da se kasnije vratio danas bi vjerojatno bio živ.

Vjerujemo da će doći i dan kad će se po njegovu imena nazvati neka ulica ili trg.

Nu, kako godine idu, sve nam više nedostaje!

Mladen Pavković

Prijevod:  Optužnica udovice Murray protiv njujorške policije,  god. 1984

IZJAVA POD PRISEGOM THOMASA STICKELA

Okrug Dutchess

Savezna država New York

Ja, Thomas Stickel, propisno zaprisegnut, ovime izjavljujem:

  1. Ja sam odvjetnik koji zastupa Kathleen Murray, udovicu Brian J. Murraya, u postupku protiv Grada New Yorka. Vidi tuž­bu Kathleen Murray kao izvršiteljicu oporuke Briana Murraya, protiv Grada New Yorka, priloženu kao dokazni materijal br. 1 ovoj izjavi.
  2. Sudski postupak u vezi s predmetom Murray protiv Grada New Yorka održan je u lipnju i srpnju 1982.: ja sam bio zastupnik u tom postupku.
  3. Odluka je bila protiv moje stranke, gđe Murray, i protiv nje je uložen priziv, pa se sada razmatra na prizivnom sudu.
  4. Sudski postupak u slučaju Murray protiv Grada New Yorka trajao je više od četiri i pol tjedna.
  5. Tijekom postupka glavna je tvrdnja gđe Murray bila, i ostaje, da je Policijska uprava New York Cityja – izravnim postupcima narednika McTiguea – bila neoprostivo nemarna što se tiče načina kojim se pokušalo onesposobiti bombu, te da je nemar narednika McTiguea da se primijeni metoda za onesposobljavanje bombe izazvao smrt narednika Murraya.
  6. Prije bavljenja ovim slučajem imao sam osobna znanja o praksi onesposobljavanja bombi. Služio sam u vojnim snagama SAD od 1966. do 1979. i bavio sam se pitanjima onesposobljavanja bombi.
  7. Nadalje, tijekom pripreme za parnicu Murray protiv Grada New Yorka konzultirao sam se s mnogim stručnjacima za onesposobljavanje bombi.
  8. Uvjeren sam da je bomba koju su Bušići postavili u zračnoj luci LaGuardia bila konstruirana da ne eksplodira i da nikada ne bi bila explodirala da nije bilo nemara.
  9. Uvjeren sam da je narednik McTigue osoba koja je počinila najveću pogrešku u prosudbi glede onesposobljavanja bombe.
  10. Tijekom parnice Murray protiv Grada New Yorka McTigue je svjedočio četiri i pol dana.
  11. U pripremi za sudski postupak Policijska uprava New York Cityja izradila je nekoliko tjedana nakon eksplozije bombe izvještaj o istrazi Policijske uprave.
  12. Taj izvještaj, kojega se kopija prilaže kao dokazni materijal br. 2 ovoj izjavi, pokazuje da je McTigue ispričao dvije različite verzije o događajima koji su doveli do eksplozije. McTigue je dao jednu verziju događaja u doba policijske istrage. Nakon toga, kada je McTigue postao svjestan svoje moguće odgovornosti, njegov se iskaz promijenio, kako pokazuje njegovo svjedočenje i u kaznenom i u građanskom postupku.
  13. Po mom mišljenju revnost McTigue da okrivi Bušiće potječe od njegova straha – stvarno utemeljenog – da je on, McTigue, bio nemaran i da je njegov nemar doveo do smrti Briana Murraya.
  14. Nadalje, uvjeren sam, s obzirom na Mctigueovu navodnu stručnost u onesposobljavanju bombi, da McTigue ima jak osobni razlog za izbjegavanje svoje uloge u smrti policajca Murraya. Umjesto toga McTigue nastoji nepravilno okriviti Bušiće.

Thomas Stickel

Odvjetnik Kathleen Murray

Potpisano i zaprisegnuto 1. lipnja 1983.
(potvrda javnog bilježnika Carol Portnoj, Savezna dražava New York, Okrug Kinga, br. 24-472114)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Gdje su svijeće za majku Katu?

Objavljeno

na

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, koji su u dane ponosa, žalosti i slave, posjetili i neki hrvatski generali na čelu s Ljubom Ćesićem Rojsom, grobovi hrvatskih branitelja, odnosno stradalnika prepuni su cvijeća i – svijeća.

Međutim, na grobu Kate Šoljić, najpoznatije i najponosnije Majke u Hrvata, koja je u velikosrpskoj agresiji izgubila četiri sina, gore tek dvije.

Jedna za veliku i neprežaljenu hrvatsku mučenicu, a druga za njezina supruga Antuna.

Treba li ovome više ikakav komentar?!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Gdje je spomenik Kati Šoljić i njezinim sinovima?

Objavljeno

na

Foto: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Ovo su dani sjećanja na hrvatske žrtve Vukovara i Škabrnje. Ali i ne samo njih. Na pola koplja trebale su, a nisu, biti i hrvatske zastave. Iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama.

A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od dvadeset i osam godina pod zemljom? Kako je, osobito ovih dana, majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina, Saborskog, Pakraca, Zagreba i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – „propast“.

U ove dane, ponosa i slave, najteže je hrvatskim majkama.

No, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić, (1922.-2008.), i sada bi bila s nama, i koračala u koloni, bez obzira na bolest.. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili kako neki posprdno kažu – Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci pokraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Za hrvatske majke svaki je dan isti- 18. studeni!

Nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, „politička opcija“ mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, kako rekoh, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, uz pomoć zločinačke JNA, SANU i ostale jadne četničke bagre.

Inače, u Vukovaru, Gradu Junaka, i ovog puta nešto je nedostajalo.

Spomenik –Kati Šoljić, odnosno svim hrvatskim majkama!

Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Znaš li sine tko je Šoljić Kata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari