Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Smrt Josipa Jovića nije bila uzaludna

Objavljeno

na

– „Kako izraziti sućut kad bol nadilazi sve što možemo oćutjeti? I kako reći da s Vama tugujemo, kad se Domovina ponosno guši u suzama za junakom?!

Vaš je sin postao prvomučenikom ozdravljene hrvatske slobode, te mu je ime već upisano među one koje narod ne zaboravlja. Ne može se reći da je kratko živio, kad mu je cio život pretučen u život ne umrle Hrvatske.

Dok su nam oči, zajedno s Vama, pune suza koje ne pokušavamo sakriti – jer te suze za junakom zalijevaju snagu hrvatske mladosti, da sva bude junački spremna za žrtvu –poručujemo Vam, u duhu Uskrsa, koji je po Vašem Josipu za sve nas postao i Veliki Petak: „Ne plačite, jer Vaš sin živi!“ Živi ne samo u Bogu, koji – kako kršćani vjeruju – žrtvu svakoga pravednika pridružuje uskrsloj smrti Kristovoj, nego također u svima nama kojima Vaš Josip od sada svijetli da ga slijedimo, živi u hrvatskoj slobodi, na kojoj je sada i jamstvo njegove krvi.

Budite zajedno s cijelom Hrvatskom u svojoj boli beskrajno ponosni.“ – rekao je uz ostalo dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nakon smrti Josipa Jovića njegovoj obitelji.

I ove godine, 31.ožujka, s ponosom ćemo se sjetiti Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog redarstvenika, prve žrtve hrvatskog Domovinskoga rata. Poginuo je 1991. na sam Uskrs, u ranim jutarnjim satima, u Redarstvenoj akciji „Plitvice“.

Izgubio je svoj mladi život braneći slobodu, demokraciju i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Taj tragičan događaj s početka agresije Republike Srbije na Hrvatsku ostao je zabilježen duboko u svijesti hrvatskog naroda kao „Krvavi Uskrs 1991.“

Ovaj Junak hrvatskog Domovinskoga rata, rođen je 21. studenoga 1969. u Aržanu kod Imotskoga, u obitelji pok. Marije i Filipa Jovića, koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu.

Josip je školu završio u rodnom mjestu. Danas ta ustanova nosi njegovo ime! U kolovozu 1990. priključio se Jedinici za specijalne namjene MUP-a Rakitje. Prije akcije „Plitvice“ s njima je bio na terenu u Pakracu i Petrinji.

Nakon nesretne pogibije sahranjen je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu, gdje je pokopana i njegova majka umrla 2015. Na mjestu njegove smrti u Plitvicama podignuto je i njegovo spomen obilježje, gdje se tijekom čitave godine osim branitelja okupljaju i brojni turisti koji dolaze ili prolaze kroz ovo turističko mjesto.

Odlikovan je visokim državnim odličjima, a po njegovu imenu nosi ime i zagrebačka Policijska škola.
Na inicijativu moje malenkosti na njegovoj rodnoj kući u Aržanu postavljena je i spomen ploča, a uz sve to proglasili smo ga i Junakom Domovinskoga rata.

O njegovu životnom i ratnom putu 2012. objavio sam i knjigu „Josip Jović – Junak hrvatskog Domovinskoga rata“, koja je kao i većina knjiga na ovu temu namjerno marginalizirana i gotovo prešućena, za razliku od knjige bivšeg žalosnog ministra branitelja Predraga Matića Freda, (odlikovanog i za „teško ranjavanje u Domovinskome ratu!!!), za koju je Branko Borković- Mladi jastreb relativno često govorio da je u toj brošuri „sve lažno“, što je ipak malo pretjerano.

Nu, ne smije se zaboraviti ni da je akcijom u Plitvicama zapovijedao Marko Lukić te da je uhićeno 29 ekstremista, srpskih terorista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune.

Među njima su bili: Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. Ta stranka pod vodstvom Hadžića i Stanimirovića bila je aktivna do 1992., kada je zabranjena, ali vrlo brzo uz Stanimirovića, inače nikad osuđenog ratnog zločinca, njezin rad, samo pod nešto drugim imenom (SDSS), nastavlja i Milorad Pupovac, sve do današnjih dana. On je čitavo vrijeme i saborski zastupnik i uvijek u koaliciji s onima na vlasti, što će u povijesti hrvatske države ostati trajno zabilježeno kao – sramota.

Drugim riječima, u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, među prvima su se borili i Pupovčevi kompanjoni (braća su mu, po izjavi ratnog zapovjednika Škabrnje Marka Miljanića, navodno također u Domovinskome ratu bili na drugoj strani).

I taj i takav čovjek nam i sa saborske govornice drži moralne i ine lekcije i prodike! Fuj!
Inače, o Josipu Joviću dosad je puno rečeno, ali vrijedi zabilježiti i riječi generalnog vikara Vojnog ordinarijata o. Jakova Marnića izrečene 2012. u Aržanu:

– „Smrt mladića Josipa Jovića neće biti uzaludna ako na pragovima naših kuća i na krsnim studencima čujemo plač djeteta; ako nam starci odlaze puni nade i smireni, jer za njima ostaje život; ako nam se s poštovanjem odnose prema začetom čedu svoje utrobe, ako nam svećenici i redovnici budu posrednici svetoga; ako nam političari budu ljudi od čije će mudrosti i poštenja narod živjeti; ako nam škole budu mjesta izrastanja suvremenog čovjeka punog odgovornosti za sebe i ljude oko sebe.“

Spomenimo još i divnu rečenicu francuskog biskupa msgr. Du Boisa koji je rekao divnu rečenicu koja nam i danas može služiti na čast i slavu, a to je: „Vi Hrvati, imate nešto što je potrebno Europi, a to je vjera i ponos, i zato budite ponosni na vrijednosti koje vi u svome srcu nosite, jer upravo to su vrijednosti koje želimo ugraditi i u veliku zajednicu Europske Unije, jer vaše vrijednosti vi donosite kao dragocjeni dar Europi.“

Događaji pred Krvavi Uskrs (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari