Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Sramite se. Progonili ste Gotovinu, a sad mu „ližete pete“

Objavljeno

na

Otkako se general pukovnik Ante Gotovina vratio iz Haaga, gdje je proveo najteže godine svoga života, nema dana a da ne čitamo i slušamo kako se ovaj ili onaj političar ( a o drugima da i ne govorimo) fotografirao s omiljenim vojskovođom, kako mu se „klanja do groba“ i kako mu pričaju priče kako su „uvijek“ bili uz njega i kako ga nikada nisu napustili, baš kao ni generala Mladena Markača.

[ad id=”93788″]

Osim toga, gdje god se pojavi popularni general, čak i konobari i konobarice trče mu u susret i žele  mu dotaknuti  ruku. Brojni hrvatski gradovi i mjesta naprosto se natječu tko će ovom junaku iskazati veću i značajniju počast, pa su ga mnogi, baš kao i Markača, proglasili „počasnim građaninom“. Takve počasti kakve danas, od lijevih i desnih,  doživljava Gotovina, velika većina hrvatskih branitelja, pa čak i oni koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu može samo sanjati.

Jednom riječju, stječe se dojam da smo svi bili uz Gotovinu (i Markača), pa čak i onda kad su nevini bili nepravomoćno osuđeni na teške zatvorske kazne zbog tzv. zapovjedne odgovornosti.

Sada bivši žalosni predsjednik Republike Stjepan Mesić plače što mu ukidaju financijsku pomoć za – ništa. Međutim, tko je prvi ponizio i bacio u blato ovog iznimnog Junaka hrvatskog Domovinskoga rata, ali ne samo njega već i druge hrvatske generale? Stjepan Mesić! Od njega je „sve“ krenulo. Naime, krajem rujna 2000 godine, Stjepan Mesić, inače posljednji zapovjednik zločinačke JNA, razriješio ga je dužnosti u Hrvatskoj vojsci  i umirovio zajedno s još nekolicinom  visokih časnika HV-a zbog potpisivanja otvorenog pisma kojim se kritizirala politika tadašnje (komunističke) vlasti Račan-Budiša-Mesić. To „otvoreno pismo“ na žalost aktualno je i danas i vjerujem da bi ga mnogi i sada bez problema potpisali. A od koga je Mesić naučio da one koji javno kritiziraju vlast treba odstraniti iz javnog života, odnosno tko je tako radio? Josip Broz Tito, jedan od najvećih zločinaca XX. stoljeća!

generali_pleso1-161112Ubrzo nakon izbacivanja Gotovine iz Hrvatske vojske, Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haagu podiže optužnicu protiv ovog Junaka Domovinskoga rata. Sve raspoložive tadašnje policijske snage diljem Hrvatske kreću u potragu za „najvećim ratnim zločincem Domovinskog rata“ – Ante Gotovinom, koji ne čeka da ga oni za koje se borio uhite ili čak i ubiju, bježi, jer im ne želi živ u ruke. Četiri godine se skrivao po svijetu, ali zahvaljujući prije svega iznimno sposobnim hrvatskim specijalcima, general je nakon četiri godine skrivanja sramno uhićen (početkom prosinca 2005.) na Kanarskom otoku Tenerife i prebačen u Haag. Gdje su sada i što rade svi ti specijalci i sve te službe koje su ga zajedno s obitelji progonili, gdje su sada ti novinari koji su pisali o uhićenju „najvećeg ratnog zločinca“? Gdje je ta „Hrvatska“ koja ga nije zaštitila, već neprestano njega, Markača, Kordića, baš kao i sada hrvatske generale iz BiH, pa i Veljka Marića gurala u ponor? Bivši predsjednik Vlade Ivo Sanader sada odgovara za nekakva kaznena djela, a ali ne i za zlo koje su on i njegova ekipa činili Gotovini! Tko se danas sjeća zahtjeva 555 hrvatskih uglednika koji su od Vlade RH u prosincu 2012. tražili da Vlada RH odbije izručenje generala Gotovine na osnovu uistinu smiješne optužbe. Tko je čuo njihov vapaj? Većinu od potpisnika tadašnja Vlada stavila je na tzv. crnu listu protivnika Hrvatske!

Na nekoliko stotina promocija i tribina koje je organizirala i moja malenkost diljem Hrvatske ali i šire, a u svezi oslobođenja Ante Gotovine, Markača, Kordića i Marića, je li ikada itko vidio i u gledalištu nekoga od onih (svaka čast iznimkama) koji danas odlaze kod Gotovine ili Markača i ljube im ruke kao papi? Skrivali su se kao miševi!

Gdje su danas oni koji su progonili hrvatske branitelje koji su na majicama nosili fotografije Gotovine, a gdje oni koji ni prigodom obilježavanja Vojno-redarstvenih operacija Oluja 95  nisu se usudili spomenuti ni „G“, a kamoli Gotovina?

Gdje su? Pa, „plešu“ oko Gotovine, kao da mu u vrijeme suđenja nisu radili o glavi!

Kad su pripadnici Specijalne postrojbe MUP-a na čelu s Josipom Klemomm 2011. u Kninu nosili fotografiju general pukovnika Mladena Markača došlo je do sukoba između hrvatske policije i štovatelja generala. Policija im je htjela uzeti i razbiti fotografiju! Te godine Jadranka Kosor je usred Knina izjavila: „Bez Oluje i bez zapovjednika koji su je vodili, mi danas ne bismo bili ovdje, ne bismo imali što slaviti i ne bismo imali na što biti ponosni“ te je potom posebno pozdravila generale Gotovinu i Markača. Branitelji su to naravno pozdravili, a ostali se pravili da to ne čuju ili su pak kritizirali te njezine riječi.

Gdje je sada i zašto nitko ništa ne pita o Carli del Ponte, ženi koja nas je mrzila i koja je željela Hrvatsku proglasiti „terorističkom i agresorskom“ državom? Gdje su i što rade oni koji su je prigodom svakog posjeta Zagrebu dočekivali s cvijećem i darovali joj dokumentaciju koja je štetila Hrvatskoj?

Dolaskom Gotovine iz robije, prestale su priče i o patnjama njegove obitelji, recimo o njegovoj supruzi gospođi Dunji Gotovina, koja je ni kriva ni dužna bila žrtva (hrvatske) političke igre. Zbog supruga, Junaka Domovinskog rata, izbacili su je iz službe iz MORH-a, a ni čuvani Kotromanović je nije želio natrag zaposliti!

Kad je njezin suprug bio u bijegu i na robiji Dunja je živjela od „milostinje“!

Svi oni koji su na bilo koji način javno podržavali Gotovinu i Markača kad su bili nepravomoćno osuđeni, a nevini, imali su velikih problema, ne s Haaškim sudom, već s domaćim izdajicama, koji sada ne znaju na koje bi se sve načine ulizivali Gotovini, Markaču i drugima.

[ad id=”93788″]

Jedino nema nikakvih problema Vladimir Šeks koji je čak i putem malih ekrana pobjedonosno jasno i glasno izjavio: Gotovinu treba identificirati, locirati i transferirati!

No, kako i dalje vlada „potjera“ za fotografiranjem s Gotovinom, vjerojatno ćemo vrlo brzo saznati tko je opet bio s njim na večeri, tko mu je prijatelj, i tome slično, a mi ćemo i dalje pitati: a što ste „majstori“ niste s njime i njegovom obitelji slikali kad su ga (ili kad ste ga), svaka čast iznimkama, progonili kao psa!

Mladen Pavković/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke. U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom. Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku. Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”. Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH. Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje. Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari. Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda. Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom. Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti. Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno. Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.” Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje. Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Neki bi bacali bombe na prosvjednike u Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Govor mržnje na Twitteru

Da su riječi gradonačelnika Vukovara o bolesnom društvu apsolutno točne,  svjedoči nezapamćen govor mržnje, koji je zavladao na društvenim mrežama poput Twittera.

Kako se radi o eklatatnom kaznenom dijelu, ništa manjem od poruka upućenim pojedinim političarima gdje autori tih poruka , završavaju 30 dana u pritvoru, najmanje što se očekuje od nadležnih institucija je privođenje na informativni razgovor.

Prijetnja bacanja bombe na prosvjednike u Vukovaru, te na taj način „rješavanja hrvatskog pitanja” nije nimalo benigna prijetnja,

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari