Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Što bi Broz učinio s ministrom obrane koji traži državu za svoje obiteljsko gnijezdo?

Objavljeno

na

Nikako da prijeđemo, kao što je govorio Josip Broz Tito, „s riječi na djela“.

[ad id=”93788″]

U vrijeme kad je živio i radio taj izniman zločinac, čije ime i dalje nosi jedan od najljepših zagrebačkih trgova i kojeg ne žele izbrisati s popisa „počasnih članova HAZU“, sve one koji se nisu slagali s komunističkom i inom politikom, ili su ubijali ili su ih na najokrutnije načine zlostavljali, ali ne samo njih već i njihove očeve, majke, sestre, prijatelje. Broj nevinih žrtava Brozova režima, na žalost, nikada nećemo saznati, jer je u to vrijeme režim na podmukli način svim silama prikrio svaki krvavi trg. Cilj je bio uništiti što više Hrvata, zatrti sve što hrvatski diše.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno smo doživjeli ono što su već Hrvati prošli nakon završetka II. svjetskog rata. Napali su nas barbari s Istoka. I opet smo morali braniti svoja ognjišta. Badava smo pričali i pričamo da smo mi miroljubiv narod koji nije nikada nikoga napadao i želio osvajati bilo čije. Ni jedna granata u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata nije pala preko granice sa Srbijom, koja je bila agresor, zajedno sa zločinačkom JNA, Crnom Gorom i domaćim izdajicama.

Nu, možda bi sve ipak bilo nešto drugačije da su povjesničari, ali i političari, nakon smrti Josipa Broza (1980.) pisali i govorili istinu o jugokomunističkom režimu, iza kojeg je među ostalim ostao i strah, koji je, kako se čini, i danas prisutan. Većina hrvatskih povjesničara (svaka čast iznimkama) i dalje je pisala i piše povijest zasnovanu na lažima, krivotvorinama, marginaliziranju i prešućivanju. Što smo u vrijeme Broza znali o Golom otoku, Staroj Gradiški, Lepoglavi i na desetine drugih strašnih komunističkih logora, to znamo i danas. Ono što smo nekada znali o dr. Ante Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), to znamo i dalje. Redatelj Jakov Sedlar svako malo snimi neki dokumentarni film o mračnoj povijesti bivše Jugoslavije, ali ti filmovi ne da se prikazuju na državnoj televiziji, već kad se prikazuju u kino-dvoranama uglavnom dolazi relativno mali broj gledatelja, jer ljudi se još uvijek boje i mrtvog Tita. Ono što je još gore, na tribine posvećene zločinima nad nevinim Hrvatima nakon II. svjetskog rata uopće ne dolaze mladi. Ali, ne da ne dolaze na takva predavanja, oni na žalost ne dolaze ni na skupove gdje se govori o srpskoj i inoj agresiji. Više ih zanimaju predavanja ne temu- kako napustiti Hrvatsku i pronaći posao negdje u svijetu. Svi bi za Antom Kotromanovićem (SDP), koji se borio za Hrvatsku, pa postao i ministar obrane, a koji sada izjavljuje da će egzistenciju zajedno sa svojom obitelji potražiti negdje drugdje, u dalekoj Americi. Možete li zamisliti što bi se dogodilo nekom Brozovom „ministru obrane“ da, dok je još na tako visokoj dužnosti, privatno putuje svijetom i traži državu u kojoj će se „uhljebiti“? Kotromanović je ovim činom pokazao i dokazao da se u Hrvatskoj „ne isplati“ živjeti, ako nisi na vlasti, bez obzira jesi li ili nisi sudjelovao u Domovinskome ratu. Ali, ako je tako odlučio, neka ide. Bolje to nego da u Hrvatskoj „prijateljuje s Gotovinom“, a sa svojim partijskim drugovima ruši temelje koje je i sam gradio.

Kakva smo mi to država, kakvi smo mi to pobjednici nad drugom ili trećom vojskom u Europi kad nam povijest i dalje „pišu“: Fumić, Stanimirović, Pupovac, Pusić, Manolić, Rudan, Teršelič, te pomozbog „škrabatelji“ kakvi su oni iz bivšeg Feral Tribuna, a kakvih ima u gotovo svim medijima? Istinski hrvatski pisci i istinski hrvatski povjesničari od tih i takvih nikako da dođu „do zraka“.

Eto, u vrijeme Domovinskoga rata značajnu ulogu imali su i pripadnici HOS-a. Sada je dovoljno da se netko od njih (koji su ostali živi) pojavi na nekom skupu sa zastavom koju su nosili u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, pa da završi u policijskoj marici.

Jesmo li se za to borili?

Članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je utemeljeno na poticaj Hrvatskog žrtvoslovnog društva, na čijem je čelu ugledni i cijenjeni prof. dr. Zvonimir Šeparović, javno su ustali protiv Brozovih zločinaca. Ukazali su na njihova zlodjela, ne po sistemu rekla-kazala, već činjenicama. Ali, koga to zanima? Čak svoje presude nisu mogli objaviti ni u kakvim većim dnevnicima ili tjednicima, bez obzira što su bili spremni i platiti za takvu vrstu „oglašavanja“. Što to drugo znači, nego da su sjene Josipa Broza još uvijek oko nas, pa da i protiv njih moramo povesti Domovinski rat, tim više što se oni nikada dragovoljno ne će povući.

Danas se itekako dobro zna i za neke ekszekutore koji su izvršili i izvršavali najveće zločine nakon II. svjetskog rata. Zna se i za one koji su zločine poticali, koji su svoje susjede prokazivali i optuživali. Još više se zna za one koji su to činili u vrijeme srpske i ine agresije. Ali, to su teme o kojima ako se i piše, prolaze kao da i nisu napisane. DORH, Uskok i ostale slične službe, koje bi se trebale baviti tim i takvim slučajevima, uglavnom „ne mogu pronaći počinitelje“, kao da su svi pobjegli u Sjevernu Ameriku. Ni desetina zločina (puno smo rekli) nakon II. svjetskog rata nije osvijetljena, a kamoli oni koji su se dogodili nakon 1991.

Srpski i ini zločinci nisu se spremni ni pokajati. Oni još i danas vjeruju da bi mogli pregaziti Hrvatsku, od Vukovara do Karlobaga, za desetak dana.

Kad je svojedobno prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, uzviknuo „Imamo Hrvatsku“, mnoga lica bila su ozarena i oblivena suzama radosnicama. Vjerovali smo da se „crveni vragovi“ više nikada ne će igrati našom sudbinom, a još manje nas proganjati.

A, što smo doživjeli i što doživljavamo? Pobjednike se i dalje optužuje za zločine, a poražene se proglašava žrtvama.

Zar smo se za to borili?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HRS prijavio Federalnu TV RAK-u zbog emisije ‘Mreža’ od 14.01.2019.

Objavljeno

na

Objavio

HRS je danas uputio prijavu RAK-u u kojoj traži od ove agencije postupanje u skladu sa svojim ovlastima i određivanje odgovarajućih kazni Federalnoj TV zbog pristranog izvješćivanja i podsticanja na mržnju u emisiji „Mreža“ emitiranoj 14.01.2019.

Više je deplasirano i govoriti o tome kako je FTV kao dio javnog RTV servisa u biti propagandistički instrument u rukama bošnjačke političke oligarhije. Međutim, uvijek nas dodatno neugodno iznenadi razina neprofesionalizma i pristranosti urednika i autora te tv kuće.

Emisija „Mreža“ Federalne televizije emitirana 14.01.2019. pokazuje da tom neprofesionalizmu jednostavno nema kraja.

Emisija je posvećena u potpunosti ratnohuškačkom ocrnjivanju hrvatske i srpske politike kao destabilizirajućim faktorima i prikazivanju bošnjačke politike kao jedine ultimativno pravedne i valjane, i to utjelovljene u Šefiku Džaferoviću i efendiji Mustafi Ceriću kao moralnim vertikalama.

„Sporazum Čović – Dodik kao nastavak politike 90ih i sporazuma Milošević – Tuđman“, „teritorijalni apetiti susjeda ne jenjavaju“, „ratni planovi se planiraju realizirati u miru“, itd. su samo dio uredničkih stavova koji se mimo svih profesionalnih kodeksa proturaju kao činjenice. Sve to uz zvuke dramatične glazbe i fotografije Miloševića/Tuđmana, Karadžića/Bobana.

Nakon emisije kod gledatelja koji nema pojma o povijesti i odnosima u BiH stvara se dojam kako su Srbi separatistička krvoločna stvorenja, a Hrvati izdajnici koji ne prežu od protjerivanja i ubijanja svog naroda samo da ostvare svoje političke vizije o entitetu.

Po urednicima FTV-a sve što se danas događa u BiH je nastavak razgovora Milošević – Tuđman, a zaboraviše razgovore Zulfikarpašić/Filipović – Karadžić/Koljević iz lipnja 1991. ili Izetbegović/Krajišnik iz rujna 1993. Deklaracija Izetbegovića i Krajišnika iz 1993. je jedini dokument kojeg je otac bošnjačke domovine uistinu poštovao i prvi put pristao na srpsku emancipaciju u BiH.

Vrh licemjerstva i laži FTV-a je stav po kojem je 200 000 Hrvata iz RS-a protjerano, a da su se Hrvati iz Središnje Bosne i drugih krajeva sami potjerali sa svojih ognjišta i da je za to odgovorna genocidna UZP politika. Hrvati se etnički samo-očistili, a Bošnjaci kao najmnogobrojniji narod su, po autorima Mreže, najveće žrtve i jednih i drugih. Što kaže Agencija za statistiku?

Statistika naselja koja su promijenila nacionalnu strukturu, u odnosu na 1991., po entitetima izgleda ovako: u Federaciji 252 srpskih, a 93 hrvatska naselja je postalo bošnjačkim, dok je 30 bošnjačkih, a 33 srpska postala hrvatskim, dok niti jedno naselje nije postalo srpsko; u RS-u 182 bošnjačkih, a 61 hrvatska naselja su postala srpskim, dok je 7 srpskih i 5 hrvatskih postalo bošnjačkim naseljima.

Ovi podaci dokazuju drugačiju sliku od one koju FTV promovira, a to je da 357 naselja u BiH ratnim djelovanjem, što u ratu, što u miru, postalo je većinski bošnjačkom, 243 srpskom, a 63 hrvatskom sredinom.

Dakle, krvoločni Srbi i genocidni Hrvati svojim ratnim djelovanjem nisu zajedno „etnički očistili“ naselja kao njihovi federalni i državni partneri.

Zašto ovo iznosimo? Urednici i novinari FTV-a, ukoliko žele objektivno i profesionalno raditi svoj posao, onda svoje tvrdnje moraju potkrijepiti, a ne arbitrarne stavove nuditi pod činjenicama, otvoreno se stavljajući na stranu bošnjačke političke elite.

Koliko to patološki daleko ide ponajbolje je pokazao prilog o pravoslavnoj crkvi kao utjelovljenju i glavnim nositeljima zločinačko separatističke politike, na koju jedino islamska zajednica može i mora dati valjan odgovor u cilju zaštite BiH kao države.

Smatramo kako je RAK, na čelu sa Vijećem agencije moralo po dužnosti djelovati ne samo u ovom slučaju, nego i ranije, budući da je pristranost i neprofesionalizam Federalne TV postao pravilom.

Budući da je reakcija izostala, uputili smo prijavu. Uz to, na kraju pozivamo HDZ BiH da prije nego što optuže sarajevske medije za širenje mržnje, priupitaju svoje ljude po institucijama, poput Zorana Tomića i Nine Ćorića koji sjede u Vijeću RAK-a, što su uradili po tom pitanju. Upravna vijeća su i obveze, nisu samo novčane naknade za (ne)rad.

HRS

 

 

NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Republici Hrvatskoj, 15. siječnja zapisan je zlatnim slovima.

Objavljeno

na

U Republici Hrvatskoj, 15. siječnja zapisan je zlatnim slovima. Toga dana, 1992., naša je država, nakon proglašenja neovisnosti, (25. lipnja 1991.) priznata kao suverena i samostalna!

Europska zajednica, koju su činile 12 zemalja (Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija) objavile su zajedničku odluku kojom priznaju  Republike Hrvatsku i Sloveniju.

Toga dana, u Zagrebu je otvorena njemačka ambasada, što znači da je ova država prva koja je uspostavila diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom.

Bila je to iznimno radosna vijest za sve građane naše države, a poglavito za hrvatske branitelje.

U večernjim satima, toga 15. siječnja, na zagrebačkom središnjem trgu, Trgu bana Josipa Jelačića, spontano se okupio veliki broj građana u slavljeničkom raspoloženju. Među okupljene  došao je i prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman.

Rekao je: „Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno, kao obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“ te dodao da će ovaj datum „biti uklesan zlatnim slovima u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana“.

Dva dana nakon toga, u Hrvatsku je doputovao Francessco Cossiga, predsjednik Republike Italije, prvi strani državnik koji je službeno posjetio Republiku Hrvatsku, a samo dan poslije  u Zagreb je stigao i austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock, i bio nazočan svečanom polaganju ploče s natpisom: Ambasada Republike Austrije (na Jabukovcu).

Ostalo je povijest.

Za ovaj iznimno značajan događaj, najviše su zaslužni hrvatski branitelji, od kojih su mnogi već tada dali svoje živote i zdravlje za ovo što danas imamo.

Međutim, kako vrijeme ide, sve se manje pozornosti pridaje danu priznanja Republike Hrvatske, baš kao i svemu drugome što je vezano uz Domovinski rat.

Ovaj bi se datum u školama posebno trebao isticati, a ne da djeca nemaju pojima što se u Hrvatskoj dogodilo sredinom siječnja 1992.

Jedan dio hrvatskih građana, a poglavito političara, ponašaju se kao da smo ostvarili „banana republiku“, a ne državu.

Tog 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, gotovo trećina zemlje bila je pod srpskom i inom okupacijom.

Također je neshvatljivo da Hrvati općenito malo drže do svojih blagdana, iako vole isticati kako to lijepo i raskošno rade, primjerice, Amerikanci. Jedan dobar dio naših građana  „bučno proslavlja“ blagdane,  odlazeći u shoppinge, na ljetovanja ili skijališta, dok nacionalni mediji tome ne pridaju značaj koji trebaju imati.

Na stvaranje hrvatske države i na njezine junake još malo pa će nas, da se našalimo, podsjećati tu i tamo neki hrvatski branitelj kojeg ćemo susresti na ulici ili trgu, s hrvatskom zastavom u ruci  ili pak u invalidskim kolicima.

Nu, najveći broj onih koji su stvorili hrvatsku državu, zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, počiva na grobljima širom Lijepe naše!

Ne, nije i neće biti dovoljno da im se toga dana, 15. siječnja,  odnosno Spomen dana, samo zapali svijeća, položi vijenac i kaže – „slava im“!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari