Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: U Kusonjama i dalje Veljka Džakulu smatraju krivcem i zločincem

Objavljeno

na

Svake godine, pa tako i ove, 8.rujna, u selu Kusonje nadomak Pakraca održava se komemoracija za dvadesetak zvjerski ubijenih Hrvata tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

I svaki puta ljudi se pitaju – gdje su odgovorni?

Jedan od onih koji je također 1991. žario i palio u tom dijelu Hrvatske bio je i Veljko Džakula, čije se ime kao ratnog zločinca u Pakracu i drugdje uvijek sa zgražanjem može čuti.

Bivši žalosni predsjednik RH Ivo Josipović jedne ga je godine kao svog (dragog) gosta doveo i u Knin, na obljetnicu Vojne redarstvene operacije Oluja95.!?

A tko je bio i što je govorio Džakula 1991., kojem zbog njegovih zlodjela nije pala ni vlas s glave?

Bio je predsjednik četničke Vlade SAO krajine Zapadne Slavonije, a u razgovoru za srpski Dnevnik od 24. studenoga 1991., nakon okupacije Vukovara,  uz ostalo je izjavio:

– Ono što se dogodilo u Vukovaru je nažalost zlodjelo ustaša. Djecu su u kolijevkama klali, u jednom dječjem  vrtiću je pronađeno 41 zaklano dijete, između pet i devet godina. Ubijali su žene, starce, djecu, sve što se micalo po zemlji. I stoku. Nisu ubijali, nego masakrirali nedužne. Zlotvori jedni! Ovdje se ni jedan zlikovac neće izvući. Zar toliku djecu poklaše , nedužne starce i starice poubijaše, pa da se tek tako u nekoj  zamijeni izvuku. Svakog zločinca će stići zaslužena kazne- govorio je Džakula nakon masakra nad hrvatskim braniteljima i civilima i u Kusonjama i u četničkom logoru Bučje, gdje je nestao i dr. Šreter. Osim toga, njega su hrvatske snage uhitile kao četničkog kolovođu (1995.), a nakon toga pustile na slobodu, s čime se Pakračani, ali i drugi, još danas ne mogu pomiriti.

Džakula je u tom intervju također rekao:

– Ovaj rat ne vodi Hrvatska, jer da ga ona sama vodi, bio bi završen za desetak dana. Fašizam ponovno  diže glavu u Europi, a eskalaciju je doživio u Hrvatskoj. (Zar tako i danas ne govori Pupovac?, op.a.). Hrvatska je samo transmisija za ostvarenje starih germanskih apetita u Jugoslaviji. Međutim, ma koliko htjeli da ponovno iznutra razore Jugoslaviju, neće uspjeti, jer Jugoslavija će opstati, makar i u krnjem sastavu. Nije se ponovila 1941., iako je opasno bilo zaprijetilo da se ponovi, jer je JNA sačuvala svoje jezgro, nije rasturena, iako su izdajnici htjeli da je rasparčaju na republičke vojne  formacije. Glavnina komandnog  i vojničkog kadra je ostao vjeran Jugoslaviji. Jednog dana izdajnici  će odgovarati za svoja nedjela. A izdaje je bilo u samom državnom vrhu, u samom vrhu Generalštaba JNA, no sada su redovi JNA pročišćeni, ne do kraja, ali u dobroj mjeri, tako da će JNA, ubrzo zadati i posljednji odlučujući udarac paravojnim formacijama u Hrvatskoj.

Zatim je odlučno poručio i ovo:

Nikada više zapadna Slavonija neće biti Hrvatska. Nikada. Tu dileme nema, SAO Zapadna Slavonija će biti federalna jedinica nove Jugoslavije. Poslije 86 dana neprekidnih borbi Vukovar je konačno oslobođen, ali je plaćena prevelika cijena njegova oslobađanja, jer su ustaše sav svoj bijes, svu svoju krvoločnost iskazali na nedužnom srpskom narodu, na djeci, starcima i staricama – zaključio je Džakula nakon pada Vukovara, masakra u Kusonjama, zločina u logoru Bučje i na pakračko i lipičkim područjima.

Sudionici komemoracije u Kusonjama i danas se pitaju: jel se može graditi suživot s takvim ljudima kakav je Džakula, a koji se slobodno šeću, pa čak i uz pomoć raznih pupovaca i dalje iznose laži, klevete, uvrijede i obmane, kakve su se mogle čuti i 1991.?

A što se dogodilo u  Kusonjama, nedaleko Pakraca, na Malu Gospu, 8. rujna 1991., – strašna tragedija. Tada su u tom mjestu Srbi masakrirali ili na zvjerski način ubili dvadeset hrvatskih branitelja. Sjeća li se tko danas njihovih imena? Bili su to iznimno hrabri hrvatski junaci, a istina o njima ne smije se zaboraviti. Eto, to su njihova imena koja treba zapamtiti: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak,  Marijan Dukić, Stipe Gađa, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara. Dvije godine poslije ovog zločina, 8. rujna 1993., na istom mjestu gdje su poginuli ovi neustrašivi ratnici, polažući vijenac i paleći svijeće njima u čast, život su izgubili Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegović, dok je više od deset Hrvata i Hrvatica ranjeno.

Sada ćemo naravno pitati ono što uvijek pitamo: ako svaki zločin ima svoga zločinca, gdje su i zašto nisu iza rešetaka oni koji su učinili ovo zlodjelo? Neki su istina osuđeni, ali u odsutnosti, što znači kao da i nisu.

A tog nesretnog  8. rujna 1991. ( o čemu je Kristijan Milić snimio i odličan igrani film- „Broj 55“!) u pomoć obrani Pakraca stigla je “A” satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Dobili su zadatak da izvide stanje na bojišnici, pa su nekim improviziranim oklopnim transporterom otišli u izviđanje, među ostalim i u Kusonje. Kad su utvrdili da na ulazu u selo Kusonje nema srpskih četnika, nastavili su dalje, do središta sela. Ali, tamo ih je dočekala pripremljena zasjeda. Vozilo im je bilo pogođeno, a oni nisu imali drugu mogućnost već da se od uraganske četničke vatre sklone u prvu kuću. Pružali su žestoki otpor mnogobrojnim četnicima, sve dok su imali streljiva. Poslana im je pomoć, ali nije se uspjela probiti do njih. U kući u kojoj su se sklonili hrvatski branitelji bilo je mrtvih i ranjenih, a oni koji su ostali živi nisu se željeli predati sve do trenutka kad su četnici uspjeli minirati kuću. Tada su izašli s uzdignutim rukama. Međutim, onda je uslijedilo nevjerojatno četničko iživljavanje. Mučili su ih sve do smrti. Gdje su tada, džakule i pupovci, bila ratna pravila  i konvencije?

Tijela svih poginulih časnih hrvatskih branitelja  pronađena su tijekom  siječnja 1992. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku s još 23 civilnih žrtava iz Kusonja.

Kako se sjećamo svih tih junaka, tako se sada prisjećamo i svih “partizanskih kolovođa” koji se redovito okupljaju kod svake šume u kojoj je “pukla partizanska puška”. Kako to da ti ljudi “ne znaju” i za ovakve strašne tragedije, ili bolje rečeno prave se gluhi i slijepi?!

Zahvaljujući prije svega Udruzi obitelji  poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje, odnosno obitelji Posarić, u tom je mjestu svojedobno otkrivena i kapelica-da se ne zaboravi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

Objavljeno

na

Objavio

Događaji na Kongresu SDA, izjave Bakira Izetbegovića, a osobito najnovije izjave iz Bugojna Šefika Džaferovića pokazuju kako bošnjačka politička elita uvelike oboljeva od iste one patološke mitomanije i povijesnih halucinacija od kojih je krajem 80. godina prošlog stoljeća oboljela srpska politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Drugi bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović, čovjek koji je koordinirao kretanjima odreda El Mujahid, koji je pun elana i duha patriotizma razgledao ritualno odsječene glave „nevjernika“, koji je potpisivao državljanstva „vitezovima“ koji su sudjelovali u rušenju Blizanaca u New Yorku, prigodom neke u nizu mitomanskih SDA obljetnica u Bugojnu govori o „moralnoj i vojnoj“ supremaciji Armije BiH, govori o junačkoj pobjedi nad „agresorima iz redova HVO-a“, te prepričava dogodovštine „herojskog oslobođenja Kupresa od strane Armije BiH“. Radi istine, mora se pokazati pravo lice „viteštva“ moralno superiorne Armije BiH.

Sukobi su počeli smjenom zapovjednika Armije BiH koji su surađivali sa HVO-om u borbi protiv JNA i VRS-a. Nakon toga, Armija BiH svoje, od Hrvatske dobiveno oružje, okreće prema Hrvatima, kojih je u Bugojnu stradalo 119, od kojih 5 djece, 74 starija civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U Bugojnu je bilo formirano 7 logora gdje je bilo zatočeno oko 600 Hrvata (Kulturno-sportski centar, zgrada Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, stadion Iskra, zgrada Banke BiH, zgrada Ljubljanske banke i OŠ Stipe Đereka). Najgori je bio logor na stadionu Iskra. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa koji su posjetili logor krajem rujna 1993. godine i izjavili su kako je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.

U bugojanskoj općini je minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija.” Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

Na blagdan Svetog Josipa 1994. bila je dogovorena razmjena hrvatskih logoraša. U evidentiranoj skupini od njih 314 koji su trebali biti pušteni, nedostajalo je 20 uglednih Bugojanaca Hrvata. Armija BiH tada, a i danas tvrdi kako su „pobjegli prema srpskoj strani“, dok u izvješću bivšeg ministra obrane, člana predsjedništva SDA i savjetnika Bakira Izetbegovića Selme Cikotića stoji kako „za 319 ljudi postoji osnova za suđenje, dok će njih 23 dobiti poseban tretman“. Koji su tretman dobili, na Sudu BiH je, citirajući svoj ratni dnevnik, rekao predsjednik ratnog predsjedništva, danas „počasni građanin Bugojna“ Dževad Mlaćo: „Službeno ne smijemo imati civilnih zarobljenika, tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati“.

U maniri miloševićevske mitomanije, drugi bošnjački predsjednik u Bugojnu prepričava neku bajkovitu, izmišljenu verziju povijesti. Verziju u kojoj nisu postojale združene operacije HV-a i HVO-a Cincar, Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral i Južni potez koje su oslobodile oko 1000 četvornih metara prostora koji je uključivao i Kupres, nego su postojale snage Armije BiH koje su sve to oslobodile.

Dobro je što SDA u zadnjem periodu napokon pokazuje pravo lice, ne samo svoje politike, nego politike bošnjačke elite općenito. Svojim riječima i djelima pokazuju kako BiH ovakva kakva jeste nema smisla. Hrvati konačno moraju početi razmišljati o konačnom definiranju svoga statusa u BiH: želimo li uopće biti dijelom ove kvazi-države, kada ćemo se konačno odrediti o svome statusu u njoj ili ćemo „samo smireno“ promatrati i trpjeti posljedice neomiloševićevske politike Sarajeva?

Hrvatska Republikanska Stranka

Slaven Raguž: Napokon su nositelji bošnjačke politike u potpunosti otvorili svoje karte

HDZ BiH: HVO odigralo je nepobitno važnu ulogu u očuvanju teritorijalnog integriteta i obrani BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

Objavljeno

na

Objavio

Provincijalat Franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri uputio je 21. rujna 2019. priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira „grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)“. Izjavu koju potpisuje provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić prenosimo u cijelosti.

Fra Bernardina Sokol je naš brat – franjevac. Veliki je glazbenik. Studij teologije i glazbe završio je u Beču i u Rimu, gdje je stekao najveće akademske titule. Taj franjevac glazbenik, od 1929. do 1941. g., objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu pod naslovom: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“. Tu je objavio i jedanaest Angelusa. Još za života ime našega brata fra Bernardina upisano je u neke stručne strane leksikone.

Čovjeka, redovnika, poetskoga sljedbenika Mirotvorca iz Asiza, vrhunskoga intelektualca, na Korčuli su komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana, nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga, more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću. Tu ga je skupina mještana pokopala. „Narodna vlast“ (danas „antifašisti“), u želji da zamete trag svome zlodjelu, fra Bernardina i njegovo djelo obavijaju velom šutnje.

Franjevci, koji su s fra Bernardinom Sokolom živjeli na Badiji, mnogo puta izjaviše da fra Bernardin nije odao partizane. O tome sam u više navrata slušao svjedočanstva naše istinoljubive braće: fra Berarda Barčića, fra Fabijana Bule – ondašnjega gvardijana u Samostanu na Badiji – i fra Vjekoslava Bonifačića. Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom „oproštajnom pismu“ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da „partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.

Badija je otok naše franjevačke zajednice. Na njemu je otvorena galerija pod imenom fra Bernardina Sokola. Tamo je postavljeno njegovo poprsje. Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta. Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.

Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. „Preživajući“ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.

Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.

Ljudi, mir vama.

fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar

MISIJA / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari