Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: U Kusonjama i dalje Veljka Džakulu smatraju krivcem i zločincem

Objavljeno

na

Svake godine, pa tako i ove, 8.rujna, u selu Kusonje nadomak Pakraca održava se komemoracija za dvadesetak zvjerski ubijenih Hrvata tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

I svaki puta ljudi se pitaju – gdje su odgovorni?

Jedan od onih koji je također 1991. žario i palio u tom dijelu Hrvatske bio je i Veljko Džakula, čije se ime kao ratnog zločinca u Pakracu i drugdje uvijek sa zgražanjem može čuti.

Bivši žalosni predsjednik RH Ivo Josipović jedne ga je godine kao svog (dragog) gosta doveo i u Knin, na obljetnicu Vojne redarstvene operacije Oluja95.!?

A tko je bio i što je govorio Džakula 1991., kojem zbog njegovih zlodjela nije pala ni vlas s glave?

Bio je predsjednik četničke Vlade SAO krajine Zapadne Slavonije, a u razgovoru za srpski Dnevnik od 24. studenoga 1991., nakon okupacije Vukovara,  uz ostalo je izjavio:

– Ono što se dogodilo u Vukovaru je nažalost zlodjelo ustaša. Djecu su u kolijevkama klali, u jednom dječjem  vrtiću je pronađeno 41 zaklano dijete, između pet i devet godina. Ubijali su žene, starce, djecu, sve što se micalo po zemlji. I stoku. Nisu ubijali, nego masakrirali nedužne. Zlotvori jedni! Ovdje se ni jedan zlikovac neće izvući. Zar toliku djecu poklaše , nedužne starce i starice poubijaše, pa da se tek tako u nekoj  zamijeni izvuku. Svakog zločinca će stići zaslužena kazne- govorio je Džakula nakon masakra nad hrvatskim braniteljima i civilima i u Kusonjama i u četničkom logoru Bučje, gdje je nestao i dr. Šreter. Osim toga, njega su hrvatske snage uhitile kao četničkog kolovođu (1995.), a nakon toga pustile na slobodu, s čime se Pakračani, ali i drugi, još danas ne mogu pomiriti.

Džakula je u tom intervju također rekao:

– Ovaj rat ne vodi Hrvatska, jer da ga ona sama vodi, bio bi završen za desetak dana. Fašizam ponovno  diže glavu u Europi, a eskalaciju je doživio u Hrvatskoj. (Zar tako i danas ne govori Pupovac?, op.a.). Hrvatska je samo transmisija za ostvarenje starih germanskih apetita u Jugoslaviji. Međutim, ma koliko htjeli da ponovno iznutra razore Jugoslaviju, neće uspjeti, jer Jugoslavija će opstati, makar i u krnjem sastavu. Nije se ponovila 1941., iako je opasno bilo zaprijetilo da se ponovi, jer je JNA sačuvala svoje jezgro, nije rasturena, iako su izdajnici htjeli da je rasparčaju na republičke vojne  formacije. Glavnina komandnog  i vojničkog kadra je ostao vjeran Jugoslaviji. Jednog dana izdajnici  će odgovarati za svoja nedjela. A izdaje je bilo u samom državnom vrhu, u samom vrhu Generalštaba JNA, no sada su redovi JNA pročišćeni, ne do kraja, ali u dobroj mjeri, tako da će JNA, ubrzo zadati i posljednji odlučujući udarac paravojnim formacijama u Hrvatskoj.

Zatim je odlučno poručio i ovo:

Nikada više zapadna Slavonija neće biti Hrvatska. Nikada. Tu dileme nema, SAO Zapadna Slavonija će biti federalna jedinica nove Jugoslavije. Poslije 86 dana neprekidnih borbi Vukovar je konačno oslobođen, ali je plaćena prevelika cijena njegova oslobađanja, jer su ustaše sav svoj bijes, svu svoju krvoločnost iskazali na nedužnom srpskom narodu, na djeci, starcima i staricama – zaključio je Džakula nakon pada Vukovara, masakra u Kusonjama, zločina u logoru Bučje i na pakračko i lipičkim područjima.

Sudionici komemoracije u Kusonjama i danas se pitaju: jel se može graditi suživot s takvim ljudima kakav je Džakula, a koji se slobodno šeću, pa čak i uz pomoć raznih pupovaca i dalje iznose laži, klevete, uvrijede i obmane, kakve su se mogle čuti i 1991.?

A što se dogodilo u  Kusonjama, nedaleko Pakraca, na Malu Gospu, 8. rujna 1991., – strašna tragedija. Tada su u tom mjestu Srbi masakrirali ili na zvjerski način ubili dvadeset hrvatskih branitelja. Sjeća li se tko danas njihovih imena? Bili su to iznimno hrabri hrvatski junaci, a istina o njima ne smije se zaboraviti. Eto, to su njihova imena koja treba zapamtiti: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak,  Marijan Dukić, Stipe Gađa, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara. Dvije godine poslije ovog zločina, 8. rujna 1993., na istom mjestu gdje su poginuli ovi neustrašivi ratnici, polažući vijenac i paleći svijeće njima u čast, život su izgubili Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegović, dok je više od deset Hrvata i Hrvatica ranjeno.

Sada ćemo naravno pitati ono što uvijek pitamo: ako svaki zločin ima svoga zločinca, gdje su i zašto nisu iza rešetaka oni koji su učinili ovo zlodjelo? Neki su istina osuđeni, ali u odsutnosti, što znači kao da i nisu.

A tog nesretnog  8. rujna 1991. ( o čemu je Kristijan Milić snimio i odličan igrani film- „Broj 55“!) u pomoć obrani Pakraca stigla je “A” satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Dobili su zadatak da izvide stanje na bojišnici, pa su nekim improviziranim oklopnim transporterom otišli u izviđanje, među ostalim i u Kusonje. Kad su utvrdili da na ulazu u selo Kusonje nema srpskih četnika, nastavili su dalje, do središta sela. Ali, tamo ih je dočekala pripremljena zasjeda. Vozilo im je bilo pogođeno, a oni nisu imali drugu mogućnost već da se od uraganske četničke vatre sklone u prvu kuću. Pružali su žestoki otpor mnogobrojnim četnicima, sve dok su imali streljiva. Poslana im je pomoć, ali nije se uspjela probiti do njih. U kući u kojoj su se sklonili hrvatski branitelji bilo je mrtvih i ranjenih, a oni koji su ostali živi nisu se željeli predati sve do trenutka kad su četnici uspjeli minirati kuću. Tada su izašli s uzdignutim rukama. Međutim, onda je uslijedilo nevjerojatno četničko iživljavanje. Mučili su ih sve do smrti. Gdje su tada, džakule i pupovci, bila ratna pravila  i konvencije?

Tijela svih poginulih časnih hrvatskih branitelja  pronađena su tijekom  siječnja 1992. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku s još 23 civilnih žrtava iz Kusonja.

Kako se sjećamo svih tih junaka, tako se sada prisjećamo i svih “partizanskih kolovođa” koji se redovito okupljaju kod svake šume u kojoj je “pukla partizanska puška”. Kako to da ti ljudi “ne znaju” i za ovakve strašne tragedije, ili bolje rečeno prave se gluhi i slijepi?!

Zahvaljujući prije svega Udruzi obitelji  poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje, odnosno obitelji Posarić, u tom je mjestu svojedobno otkrivena i kapelica-da se ne zaboravi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice demantirao obavezu dostave informacija o financijskim transakcijama

Objavljeno

na

Objavio

Iz Ureda predsjednice u subotu su poručili da ih rješenje povjerenika za informiranje ne obvezuje da udruzi Futurist dostave informacije o novčanim transakcijama tog ureda u 2018. godini, već im se nalaže da u roku od 8 dana riješe zahtjev za pristup informacijama o tim transakcijama.

Ured predsjednice reagirao je na priopćenje udruge Futurist koja je izvijestila kako je u postupku građanskog nadzora nad tijelima javne vlasti 14. studenog zaprimila rješenje Povjerenika za informiranje kojim se Uredu predsjednice RH nalaže da u roku od 8 dana riješi zahtjev za pristup informacijama o novčanim transakcijama ureda prošle godine.

Iz Ureda ističu da rješenje povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana ne znači da Ured mora dostaviti svoje transakcije udruzi Futurist, već mora “riješiti predmet, što znači da zahtjev može prihvatiti, odbiti ili odbaciti”.

Riječ je o rješenju na žalbu predsjednika udruge Futurist Nenada Klapčića, koji se žalio povjereniku za informiranje jer mu Ured predsjednice, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, nije u zakonskom roku riješio zahtjev za pristup informacijama od 5. svibnja, odnosno nije mu omogućen uvid u naloge (za 2018.) kojima Ured predsjednice nalaže isplate s jedinstvenog računa riznice.

Povjerenik za informiranje zaključio je da je zahtjev žalitelja osnovan jer njegov zahtjev prema Uredu predsjednice nije riješen u skladu s odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

“Ne prejudicirajući postupak rješavanja zahtjeva za pristup informacijama”, povjerenik je naložio da se predmetni zahtjev riješi sukladno zakonskim odredbama. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari