Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva?

Objavljeno

na

Samoubojstva su u našem društvu još uvijek nešto o čemu se „tiho“ govori, ili se uopće ne govori i ne piše. Od početka Domovinskoga rata samoubojstvo je izvršilo i preko 3000 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Točan broj ne zna nitko. O tome postoje i rijetke knjige. A o ovoj strašnoj temi itekako bi se moralo govoriti, ako ništa drugo, a ono kako odvratiti ljude od ovoga čina.

Svakog 10. rujna obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstava. Pojedini psihijatri o tome znaju napisati i neki tekst ili komentar. Malo ili ništa. Tako među ostalim čitamo da je „samoubojstvo tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih problema.“ Također se navodi kako su stanja poput depresije, tjeskobe ili ovisnosti umnogome povezani uz suicidno ponašanje i povećanja rizika. No, na pojavu suicidnih misli utječu i drugi, vanjski faktori, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja…

O samoubojstvima hrvatskih branitelja objavio sam i knjigu s nazivom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), koju je likovno opremio Boris Ljubičić. U njoj je objavljeno i niz žalosnih slučajeva samoubojstva ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a i neki znanstveni članci i komentari.

Veliko je pitanje bilo i ostalo zašto se ubijaju oni koji su prošli rat, koji su mogli poginuti, odnosno zašto su „prolupali“ nakon što su se vratili kući?

Hrvatski branitelji i to još kao pobjednici u Domovinskome ratu „pukli su po šavovima“, dobrim dijelom, kad su se vratili na svoja radna mjesta, ili ona u trenutku njihova povratka više ih nisu ni dočekala. Oni koji su ostali u svojim kancelarijama, dok su oni ratovali, naprosto su se „zacementirali“ i uglavnom su ih dočekivali pitanjima – tko vam je kriv što ste otišli u rat, mogli ste kao mi sve lijepo gledati na televiziji!

Kad je recimo bio gradonačelnik Grada Koprivnice Zvonimir Mršić, koji se školovao u gotovo „svim“ vojnim školama bivše SFRJ i koji je munjevito napredovao u poslovnoj karijeri jednom je navodno izjavio na sastanku branitelja – Idite tražiti pomoć od onih koji su vas poslali u rat! S druge pak strane pojedini šefovi „Podravke“ (to dobro znam jer sam tamo godinama radio kao novinar) iz dna duše mrzili su branitelje, a najgori je bio Šestak. On je navodno „krivac“ što su se u njegovo vrijeme dva hrvatska branitelja u kratkom roku ubila, iako su bila dobro situirana. Nisu mogli podnijeti njegov „teror“ ismijavanja branitelja, a kasnije se pokazalo da je i on jedan od onih koji su bili okrivljeni za teški kriminal u ovoj tvrtki. Na sastancima branitelja znao je reći da je on član folklorne skupine, pa se time ne „dići“!? Ili, pojedini psihijatri vrlo će vam lako objasniti što ljude dovodi do samoubojstva, ali ne i tko je kriv što su došli u takvu situaciju da sami sebi i to na najokrutnije načine, poput rezanja vrata motornom pilom, samozapaljenjem i drugim strašnim načinima oduzmu život.

Samoubojstva se nažalost ne istražuju. Međutim, veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva? Netko vas primjerice može baciti s mosta, objesiti, baciti pod vlak… kako se zna da je baš on to sam učinio i to pretežno iz – čista mira?

Ništa nije slučajno, pa ni takve stvari.

Obično se može čuti da se netko ubio jer je bolovao od PTSP-a. Ima i takvih slučajeva, ali su iznimno rijetki. Prije bi bilo, kad govorimo o samoubojstvima hrvatskih branitelja, da se najviše ubijaju zbog nepravdi u društvu. Pojedini političari u najvećoj su mjeri krivi i za takve stvari. Ponašaju se bahato, troše sve i sva, zapošljavaju kada i koga hoće, utječu na dodjelu kredita u bankama itd. i tako redom, a malo je tko od njih sudionik Domovinskog rata.

Eto, u Koprivnici je bio jedan župan koji je na sastanku s udovicama poginulih branitelja uz ostalo rekao: Pa, i ja sam „stradalnik“, svaki drugi dan vratim se kući oko jutra!

U Zagrebu se svojedobno zapalio jedan branitelj jer nije mogao plaćati porez. Otvorio je  malu tvrtku i naravno propao. U Drnju se zapalio hrvatski branitelj jer su ga maltretirali u Bilokalniku, čak je i svojoj supruzi i djeci ostavio zadnje novce za – sprovod. Drugi se branitelj također zapalio u Lepavini (pred svojom djecom) kad ga je zaustavila policija, jer se vozio svojim autom po selu, s hrvatskom zastavom, u znak protesta protiv gostovanja jednog srpskog pjevača. U Lipovljanima se raznio bombom otac četvero djece.

O tim i takvim slučajevima obično se izvještava ovako:

„U obiteljskoj kući na otoku Pagu 18. ožujka 2009., supruga i sin 50-godišnjeg hrvatskog branitelja i bivšeg policajca pronašli su njegovo mrtvo tijelo u garaži. Uzrok smrti nije poznat, a pretpostavlja se kako se radi o samoubojstvu“.

Jedan se prije samoubojstva oprostio  ovim sms-om:

„Zbogom prijatelju, sad ću progutati metak, svega mi je dosta. A..“

O onim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji koji obole od najtežih bolesti nitko ne brine. Prepušteni su sami sebi, odnosno nekolicini dobrotvora. To znam i iz osobnog iskustva. Čak što više kad saznaju da si teško obolio još te prije nastoje „otpratiti“ na drugi svijet. Gamad, što drugo.

Bojimo se da se o samoubojstvima ne govori i ne piše iz razloga da netko one koji bi trebali voditi kakvu-takvu skrb o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo to ne čine, već se brinu samo za sebe i svoje. (Svaka čast iznimkama).

Da, tu i tamo čitamo da se ubilo neko dijete i od pokojeg hrvatskog tajkuna – od prevelike doze droge! Većina branitelja nema ni za kruh, a kamoli za drogu!

A kako je tek onim hrvatskim braniteljima čija su se djeca ili drugi najbliži ubili jer više nisu mogli podnositi patnje kroz koje su prošli i prolaze njihovi očevi, braća i drugi nakon povratka s bojišta?

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Jakov Sedlar progovorio o suicidu branitelja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari