Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva?

Objavljeno

na

Samoubojstva su u našem društvu još uvijek nešto o čemu se „tiho“ govori, ili se uopće ne govori i ne piše. Od početka Domovinskoga rata samoubojstvo je izvršilo i preko 3000 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Točan broj ne zna nitko. O tome postoje i rijetke knjige. A o ovoj strašnoj temi itekako bi se moralo govoriti, ako ništa drugo, a ono kako odvratiti ljude od ovoga čina.

Svakog 10. rujna obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstava. Pojedini psihijatri o tome znaju napisati i neki tekst ili komentar. Malo ili ništa. Tako među ostalim čitamo da je „samoubojstvo tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih problema.“ Također se navodi kako su stanja poput depresije, tjeskobe ili ovisnosti umnogome povezani uz suicidno ponašanje i povećanja rizika. No, na pojavu suicidnih misli utječu i drugi, vanjski faktori, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja…

O samoubojstvima hrvatskih branitelja objavio sam i knjigu s nazivom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), koju je likovno opremio Boris Ljubičić. U njoj je objavljeno i niz žalosnih slučajeva samoubojstva ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a i neki znanstveni članci i komentari.

Veliko je pitanje bilo i ostalo zašto se ubijaju oni koji su prošli rat, koji su mogli poginuti, odnosno zašto su „prolupali“ nakon što su se vratili kući?

Hrvatski branitelji i to još kao pobjednici u Domovinskome ratu „pukli su po šavovima“, dobrim dijelom, kad su se vratili na svoja radna mjesta, ili ona u trenutku njihova povratka više ih nisu ni dočekala. Oni koji su ostali u svojim kancelarijama, dok su oni ratovali, naprosto su se „zacementirali“ i uglavnom su ih dočekivali pitanjima – tko vam je kriv što ste otišli u rat, mogli ste kao mi sve lijepo gledati na televiziji!

Kad je recimo bio gradonačelnik Grada Koprivnice Zvonimir Mršić, koji se školovao u gotovo „svim“ vojnim školama bivše SFRJ i koji je munjevito napredovao u poslovnoj karijeri jednom je navodno izjavio na sastanku branitelja – Idite tražiti pomoć od onih koji su vas poslali u rat! S druge pak strane pojedini šefovi „Podravke“ (to dobro znam jer sam tamo godinama radio kao novinar) iz dna duše mrzili su branitelje, a najgori je bio Šestak. On je navodno „krivac“ što su se u njegovo vrijeme dva hrvatska branitelja u kratkom roku ubila, iako su bila dobro situirana. Nisu mogli podnijeti njegov „teror“ ismijavanja branitelja, a kasnije se pokazalo da je i on jedan od onih koji su bili okrivljeni za teški kriminal u ovoj tvrtki. Na sastancima branitelja znao je reći da je on član folklorne skupine, pa se time ne „dići“!? Ili, pojedini psihijatri vrlo će vam lako objasniti što ljude dovodi do samoubojstva, ali ne i tko je kriv što su došli u takvu situaciju da sami sebi i to na najokrutnije načine, poput rezanja vrata motornom pilom, samozapaljenjem i drugim strašnim načinima oduzmu život.

Samoubojstva se nažalost ne istražuju. Međutim, veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva? Netko vas primjerice može baciti s mosta, objesiti, baciti pod vlak… kako se zna da je baš on to sam učinio i to pretežno iz – čista mira?

Ništa nije slučajno, pa ni takve stvari.

Obično se može čuti da se netko ubio jer je bolovao od PTSP-a. Ima i takvih slučajeva, ali su iznimno rijetki. Prije bi bilo, kad govorimo o samoubojstvima hrvatskih branitelja, da se najviše ubijaju zbog nepravdi u društvu. Pojedini političari u najvećoj su mjeri krivi i za takve stvari. Ponašaju se bahato, troše sve i sva, zapošljavaju kada i koga hoće, utječu na dodjelu kredita u bankama itd. i tako redom, a malo je tko od njih sudionik Domovinskog rata.

Eto, u Koprivnici je bio jedan župan koji je na sastanku s udovicama poginulih branitelja uz ostalo rekao: Pa, i ja sam „stradalnik“, svaki drugi dan vratim se kući oko jutra!

U Zagrebu se svojedobno zapalio jedan branitelj jer nije mogao plaćati porez. Otvorio je  malu tvrtku i naravno propao. U Drnju se zapalio hrvatski branitelj jer su ga maltretirali u Bilokalniku, čak je i svojoj supruzi i djeci ostavio zadnje novce za – sprovod. Drugi se branitelj također zapalio u Lepavini (pred svojom djecom) kad ga je zaustavila policija, jer se vozio svojim autom po selu, s hrvatskom zastavom, u znak protesta protiv gostovanja jednog srpskog pjevača. U Lipovljanima se raznio bombom otac četvero djece.

O tim i takvim slučajevima obično se izvještava ovako:

„U obiteljskoj kući na otoku Pagu 18. ožujka 2009., supruga i sin 50-godišnjeg hrvatskog branitelja i bivšeg policajca pronašli su njegovo mrtvo tijelo u garaži. Uzrok smrti nije poznat, a pretpostavlja se kako se radi o samoubojstvu“.

Jedan se prije samoubojstva oprostio  ovim sms-om:

„Zbogom prijatelju, sad ću progutati metak, svega mi je dosta. A..“

O onim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji koji obole od najtežih bolesti nitko ne brine. Prepušteni su sami sebi, odnosno nekolicini dobrotvora. To znam i iz osobnog iskustva. Čak što više kad saznaju da si teško obolio još te prije nastoje „otpratiti“ na drugi svijet. Gamad, što drugo.

Bojimo se da se o samoubojstvima ne govori i ne piše iz razloga da netko one koji bi trebali voditi kakvu-takvu skrb o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo to ne čine, već se brinu samo za sebe i svoje. (Svaka čast iznimkama).

Da, tu i tamo čitamo da se ubilo neko dijete i od pokojeg hrvatskog tajkuna – od prevelike doze droge! Većina branitelja nema ni za kruh, a kamoli za drogu!

A kako je tek onim hrvatskim braniteljima čija su se djeca ili drugi najbliži ubili jer više nisu mogli podnositi patnje kroz koje su prošli i prolaze njihovi očevi, braća i drugi nakon povratka s bojišta?

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Jakov Sedlar progovorio o suicidu branitelja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice: Zašto bi se predsjednica Republike javno sučeljavala s građaninom Milanovićem?!

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je predsjednički kandidat SDP-a Zoran Milanović preko Facebooka pozvao Kolindu Grabar-Kitarović na sučeljavanje, s Pantovčaka ne odgovaraju na provokacije jer Milanović još nije predsjednički kandidat, niti je službena kampanja počela.

– Pozivam Kolindu Grabar-Kitarović na sučeljavanje, i to sada, a ne dva dana prije izbora. Umjesto pjevanja, skrivanja iza stranačkih skuta i bježanja od medija i javnosti, neka pokaže odgovornost i sučelimo se pred svim ljudima u Hrvatskoj. To je demokratski standard – napisao je Milanović.

Milanovićeva ekipa smatra da se Grabar-Kitarović boji susreta s protukandidatima i bježi od kampanje te (zlo)upotrebljavajući svoju funkciju predsjednice, s koje vrlo aktivno obilazi teren, piše Novi list.

Miroslav Škoro poručuje da želi sučeljavanje, ali pred narodom i ne bez Grabar-Kitarović.

– Želimo sučeljavanje, dapače, ali ne kao privatnu zabavu udvoje s Milanovićem, nego pod uvjetom da se okupe sva tri kandidata s najviše šansi. Otvoreni smo pritom za sve forme – može televizija, radio, štogod, ali ono što bismo mi voljeli, to je nastup pred publikom, pred narodom, da se vidi kako ljudi reagiraju na naše poruke. Možda da se takvo što održi u Areni u Splitu ili Zagrebu, pa da bude pravi spektakl. Tko se ne boji naroda, na to će pristati – rekao je glasnogovornik Škorine kampanje Mate Mijić.

O ovoj temi oglasili su se iz Ureda predsjednice te zapitali zašto bi se predsjednica Republike javno sučeljavala s građaninom Milanovićem?!

– Ni Milanović ni Škoro još nisu skupili po deset tisuća potpisa pa prema tome nisu niti službeni kandidati, niti je kampanja započela. Kad se izbori raspišu, može, pa barem predsjednica nikad nije bježala od ljudi i komunikacije pred publikom. No, zasad je za nas Zoran Milanović običan građanin, a zašto bi se predsjednica Republike sučeljavala s građaninom Milanovićem?! Nema razloga za to. Uostalom, on nije iznio dosad nikakav program pa ostaje pitanje i zašto bi se sučeljavanje uopće trebalo održati, oko čega, oko kojih stavova ili ideja? Stoga se ovaj njegov opetovani potez može samo shvatiti kao luzerski potez, potez očajnika koji nema što ponuditi, pa poziva na događaj za koji dobro zna da se neće dogoditi dok ne sakupi 10.000 potpisa – poručili su iz Ureda predsjednice, piše Novi list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić: ‘Super-hik’ varijanta štrajka nije prihvatljiva

Objavljeno

na

Objavio

Nezavisni sindikat znanosti i ministrica Divjak prošle su godine potpisali novi Kolektivni ugovor za resorno područje: znanost i visoko obrazovanje.

On je u provedbi po određenim člancima stupio na snagu ovih dana. Dakle, to su dva institucionalna subjekta koja su netom dogovorila strategiju, planiranje i financiranje kadrovske politike na sveučilištima, znanstvenim institutima i slično. Iako je većina članstva, ali i akademske zajednice ostala zbunjena pojedinim definicijama iz Kolektivnog ugovora, Sindikat je obećao izmjene i dopune u dogovoru s Ministarstvom / Divjak. Izmjene i dopune koje je članstvo na terenu direktno zahtijevalo su izostale, što znači da Kolektivni ugovor nije regulirao stavke koje je imao prilike definirati.

Postojala je mogućnost da se ovim ugovorom definiraju i stavke radnih prava za tzv. administrativno osoblje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, no samo je potpisnicima ugovora jasno zašto to nije učinjeno. Kolektivni ugovor je krajem prosinca 2018. predstavljen kao genijalan dogovor Vilima Ribića i Blaženke Divjak. Pohvale su prštale s obje strane, no ne i od članstva. Ni godinu dana nakon što su strane potpisnice propustile sastaviti i potpisati kvalitetan i primjenjiv Kolektivni ugovor, a što nisu učinili, sindikat potpisnik najavljuje štrajk.

Da stvar bude luđa, štrajk svojim izjavama deklarativno podupire i sama resorna ministrica. Postavlja se pitanje što su ti subjekti radili prije godinu dana kada su zaboravili pitati sindikalno članstvo što i kako poboljšati uvjete rada te zašto danas organiziraju štrajk, ako smatraju da su vrhunski odradili svoj posao? Teško je razmišljati da su u sprezi, jer bi to bilo protuprirodno i stavilo bi djelovanje sindikata u političke svrhe što je nedopustivo. No onda smo prisiljeni razmišljati na način da netko svoj posao ne radi dobro, što je legitimno, ali je nedopustivo da sindikalna zajednica (članstvo!) bude talac lošeg poslovanja.

Ako je Kolektivni ugovor iz 2018. godine loš, Sindikat potpisnik jasno treba reći kako je odradio loš posao te to izrijekom navesti kao povod štrajku. Floskula o povećanju koeficijenta ili soliradizacija sa sindikatima koji su već u štrajku nisu dovoljno valjani argumenti za članstvo, kojem nije jasno zašto plaća svoje sindikalne predstavnike koji su situaciju doveli do apsurda.

„Super-hik“ varijanta štrajka nije prihvatljiva, a članstvo nije marioneta u igri velikih.

Zadnja ili prva linija obrane od obmane su zdrav razum i otpor na bilo kakvu vrstu prisile. Koristite se tim oružjem kada vam institucije ponude “štrajk” u službi njezina visočanstva.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić,

predsjednica Hrvatskog sveučilišnog sindikata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari