Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva?

Objavljeno

na

Samoubojstva su u našem društvu još uvijek nešto o čemu se „tiho“ govori, ili se uopće ne govori i ne piše. Od početka Domovinskoga rata samoubojstvo je izvršilo i preko 3000 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Točan broj ne zna nitko. O tome postoje i rijetke knjige. A o ovoj strašnoj temi itekako bi se moralo govoriti, ako ništa drugo, a ono kako odvratiti ljude od ovoga čina.

Svakog 10. rujna obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstava. Pojedini psihijatri o tome znaju napisati i neki tekst ili komentar. Malo ili ništa. Tako među ostalim čitamo da je „samoubojstvo tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih problema.“ Također se navodi kako su stanja poput depresije, tjeskobe ili ovisnosti umnogome povezani uz suicidno ponašanje i povećanja rizika. No, na pojavu suicidnih misli utječu i drugi, vanjski faktori, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja…

O samoubojstvima hrvatskih branitelja objavio sam i knjigu s nazivom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), koju je likovno opremio Boris Ljubičić. U njoj je objavljeno i niz žalosnih slučajeva samoubojstva ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a i neki znanstveni članci i komentari.

Veliko je pitanje bilo i ostalo zašto se ubijaju oni koji su prošli rat, koji su mogli poginuti, odnosno zašto su „prolupali“ nakon što su se vratili kući?

Hrvatski branitelji i to još kao pobjednici u Domovinskome ratu „pukli su po šavovima“, dobrim dijelom, kad su se vratili na svoja radna mjesta, ili ona u trenutku njihova povratka više ih nisu ni dočekala. Oni koji su ostali u svojim kancelarijama, dok su oni ratovali, naprosto su se „zacementirali“ i uglavnom su ih dočekivali pitanjima – tko vam je kriv što ste otišli u rat, mogli ste kao mi sve lijepo gledati na televiziji!

Kad je recimo bio gradonačelnik Grada Koprivnice Zvonimir Mršić, koji se školovao u gotovo „svim“ vojnim školama bivše SFRJ i koji je munjevito napredovao u poslovnoj karijeri jednom je navodno izjavio na sastanku branitelja – Idite tražiti pomoć od onih koji su vas poslali u rat! S druge pak strane pojedini šefovi „Podravke“ (to dobro znam jer sam tamo godinama radio kao novinar) iz dna duše mrzili su branitelje, a najgori je bio Šestak. On je navodno „krivac“ što su se u njegovo vrijeme dva hrvatska branitelja u kratkom roku ubila, iako su bila dobro situirana. Nisu mogli podnijeti njegov „teror“ ismijavanja branitelja, a kasnije se pokazalo da je i on jedan od onih koji su bili okrivljeni za teški kriminal u ovoj tvrtki. Na sastancima branitelja znao je reći da je on član folklorne skupine, pa se time ne „dići“!? Ili, pojedini psihijatri vrlo će vam lako objasniti što ljude dovodi do samoubojstva, ali ne i tko je kriv što su došli u takvu situaciju da sami sebi i to na najokrutnije načine, poput rezanja vrata motornom pilom, samozapaljenjem i drugim strašnim načinima oduzmu život.

Samoubojstva se nažalost ne istražuju. Međutim, veliko je pitanje, jesu li baš sva samoubojstva – samoubojstva? Netko vas primjerice može baciti s mosta, objesiti, baciti pod vlak… kako se zna da je baš on to sam učinio i to pretežno iz – čista mira?

Ništa nije slučajno, pa ni takve stvari.

Obično se može čuti da se netko ubio jer je bolovao od PTSP-a. Ima i takvih slučajeva, ali su iznimno rijetki. Prije bi bilo, kad govorimo o samoubojstvima hrvatskih branitelja, da se najviše ubijaju zbog nepravdi u društvu. Pojedini političari u najvećoj su mjeri krivi i za takve stvari. Ponašaju se bahato, troše sve i sva, zapošljavaju kada i koga hoće, utječu na dodjelu kredita u bankama itd. i tako redom, a malo je tko od njih sudionik Domovinskog rata.

Eto, u Koprivnici je bio jedan župan koji je na sastanku s udovicama poginulih branitelja uz ostalo rekao: Pa, i ja sam „stradalnik“, svaki drugi dan vratim se kući oko jutra!

U Zagrebu se svojedobno zapalio jedan branitelj jer nije mogao plaćati porez. Otvorio je  malu tvrtku i naravno propao. U Drnju se zapalio hrvatski branitelj jer su ga maltretirali u Bilokalniku, čak je i svojoj supruzi i djeci ostavio zadnje novce za – sprovod. Drugi se branitelj također zapalio u Lepavini (pred svojom djecom) kad ga je zaustavila policija, jer se vozio svojim autom po selu, s hrvatskom zastavom, u znak protesta protiv gostovanja jednog srpskog pjevača. U Lipovljanima se raznio bombom otac četvero djece.

O tim i takvim slučajevima obično se izvještava ovako:

„U obiteljskoj kući na otoku Pagu 18. ožujka 2009., supruga i sin 50-godišnjeg hrvatskog branitelja i bivšeg policajca pronašli su njegovo mrtvo tijelo u garaži. Uzrok smrti nije poznat, a pretpostavlja se kako se radi o samoubojstvu“.

Jedan se prije samoubojstva oprostio  ovim sms-om:

„Zbogom prijatelju, sad ću progutati metak, svega mi je dosta. A..“

O onim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji koji obole od najtežih bolesti nitko ne brine. Prepušteni su sami sebi, odnosno nekolicini dobrotvora. To znam i iz osobnog iskustva. Čak što više kad saznaju da si teško obolio još te prije nastoje „otpratiti“ na drugi svijet. Gamad, što drugo.

Bojimo se da se o samoubojstvima ne govori i ne piše iz razloga da netko one koji bi trebali voditi kakvu-takvu skrb o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo to ne čine, već se brinu samo za sebe i svoje. (Svaka čast iznimkama).

Da, tu i tamo čitamo da se ubilo neko dijete i od pokojeg hrvatskog tajkuna – od prevelike doze droge! Većina branitelja nema ni za kruh, a kamoli za drogu!

A kako je tek onim hrvatskim braniteljima čija su se djeca ili drugi najbliži ubili jer više nisu mogli podnositi patnje kroz koje su prošli i prolaze njihovi očevi, braća i drugi nakon povratka s bojišta?

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Jakov Sedlar progovorio o suicidu branitelja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

Objavljeno

na

Objavio

Događaji na Kongresu SDA, izjave Bakira Izetbegovića, a osobito najnovije izjave iz Bugojna Šefika Džaferovića pokazuju kako bošnjačka politička elita uvelike oboljeva od iste one patološke mitomanije i povijesnih halucinacija od kojih je krajem 80. godina prošlog stoljeća oboljela srpska politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Drugi bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović, čovjek koji je koordinirao kretanjima odreda El Mujahid, koji je pun elana i duha patriotizma razgledao ritualno odsječene glave „nevjernika“, koji je potpisivao državljanstva „vitezovima“ koji su sudjelovali u rušenju Blizanaca u New Yorku, prigodom neke u nizu mitomanskih SDA obljetnica u Bugojnu govori o „moralnoj i vojnoj“ supremaciji Armije BiH, govori o junačkoj pobjedi nad „agresorima iz redova HVO-a“, te prepričava dogodovštine „herojskog oslobođenja Kupresa od strane Armije BiH“. Radi istine, mora se pokazati pravo lice „viteštva“ moralno superiorne Armije BiH.

Sukobi su počeli smjenom zapovjednika Armije BiH koji su surađivali sa HVO-om u borbi protiv JNA i VRS-a. Nakon toga, Armija BiH svoje, od Hrvatske dobiveno oružje, okreće prema Hrvatima, kojih je u Bugojnu stradalo 119, od kojih 5 djece, 74 starija civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U Bugojnu je bilo formirano 7 logora gdje je bilo zatočeno oko 600 Hrvata (Kulturno-sportski centar, zgrada Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, stadion Iskra, zgrada Banke BiH, zgrada Ljubljanske banke i OŠ Stipe Đereka). Najgori je bio logor na stadionu Iskra. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa koji su posjetili logor krajem rujna 1993. godine i izjavili su kako je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.

U bugojanskoj općini je minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija.” Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

Na blagdan Svetog Josipa 1994. bila je dogovorena razmjena hrvatskih logoraša. U evidentiranoj skupini od njih 314 koji su trebali biti pušteni, nedostajalo je 20 uglednih Bugojanaca Hrvata. Armija BiH tada, a i danas tvrdi kako su „pobjegli prema srpskoj strani“, dok u izvješću bivšeg ministra obrane, člana predsjedništva SDA i savjetnika Bakira Izetbegovića Selme Cikotića stoji kako „za 319 ljudi postoji osnova za suđenje, dok će njih 23 dobiti poseban tretman“. Koji su tretman dobili, na Sudu BiH je, citirajući svoj ratni dnevnik, rekao predsjednik ratnog predsjedništva, danas „počasni građanin Bugojna“ Dževad Mlaćo: „Službeno ne smijemo imati civilnih zarobljenika, tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati“.

U maniri miloševićevske mitomanije, drugi bošnjački predsjednik u Bugojnu prepričava neku bajkovitu, izmišljenu verziju povijesti. Verziju u kojoj nisu postojale združene operacije HV-a i HVO-a Cincar, Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral i Južni potez koje su oslobodile oko 1000 četvornih metara prostora koji je uključivao i Kupres, nego su postojale snage Armije BiH koje su sve to oslobodile.

Dobro je što SDA u zadnjem periodu napokon pokazuje pravo lice, ne samo svoje politike, nego politike bošnjačke elite općenito. Svojim riječima i djelima pokazuju kako BiH ovakva kakva jeste nema smisla. Hrvati konačno moraju početi razmišljati o konačnom definiranju svoga statusa u BiH: želimo li uopće biti dijelom ove kvazi-države, kada ćemo se konačno odrediti o svome statusu u njoj ili ćemo „samo smireno“ promatrati i trpjeti posljedice neomiloševićevske politike Sarajeva?

Hrvatska Republikanska Stranka

Slaven Raguž: Napokon su nositelji bošnjačke politike u potpunosti otvorili svoje karte

HDZ BiH: HVO odigralo je nepobitno važnu ulogu u očuvanju teritorijalnog integriteta i obrani BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

Objavljeno

na

Objavio

Provincijalat Franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri uputio je 21. rujna 2019. priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira „grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)“. Izjavu koju potpisuje provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić prenosimo u cijelosti.

Fra Bernardina Sokol je naš brat – franjevac. Veliki je glazbenik. Studij teologije i glazbe završio je u Beču i u Rimu, gdje je stekao najveće akademske titule. Taj franjevac glazbenik, od 1929. do 1941. g., objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu pod naslovom: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“. Tu je objavio i jedanaest Angelusa. Još za života ime našega brata fra Bernardina upisano je u neke stručne strane leksikone.

Čovjeka, redovnika, poetskoga sljedbenika Mirotvorca iz Asiza, vrhunskoga intelektualca, na Korčuli su komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana, nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga, more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću. Tu ga je skupina mještana pokopala. „Narodna vlast“ (danas „antifašisti“), u želji da zamete trag svome zlodjelu, fra Bernardina i njegovo djelo obavijaju velom šutnje.

Franjevci, koji su s fra Bernardinom Sokolom živjeli na Badiji, mnogo puta izjaviše da fra Bernardin nije odao partizane. O tome sam u više navrata slušao svjedočanstva naše istinoljubive braće: fra Berarda Barčića, fra Fabijana Bule – ondašnjega gvardijana u Samostanu na Badiji – i fra Vjekoslava Bonifačića. Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom „oproštajnom pismu“ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da „partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.

Badija je otok naše franjevačke zajednice. Na njemu je otvorena galerija pod imenom fra Bernardina Sokola. Tamo je postavljeno njegovo poprsje. Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta. Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.

Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. „Preživajući“ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.

Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.

Ljudi, mir vama.

fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar

MISIJA / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari