Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Zašto se u Hrvatsku ne vraćaju ljudi poput Kikaša?

Objavljeno

na

Anton Kikaš, jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji već godinama živi i radi u Torontu u Kanadi, gdje je ostvario i zavidnu poslovnu karijeru, nikada nije zaboravio i svoju hrvatsku Domovinu. Osobito je dao značajan doprinos na početku srpske agresije, kad je, kao što je poznato,  boeingom 707 Uganda Airlines doletio na zagrebački Pleso iz Južne Afrike, iz Botswane s 19 tona oružja za obranu Hrvatske, ali zahvaljujući, među ostalim i hrvatskim izdajicama, uhićen je te je sproveden u Beograd, gdje su ga zatvorili, premlatili, vodili na strijeljanje i na kraju, nakon tri mjeseca, pustili u zamjenu za ratnog zločinca generala Aksentijevića.

Taj ozbiljan, domoljubni i iznimno hrabar pothvat Hrvatska nikada ne smije zaboraviti. O tome je poznati redatelj Jakov Sedlar snimio i veoma uspješan dokumentarni film, koji je prikazan i diljem svijeta. Međutim, Kikaš je na žalost prošao kao i većina Hrvata iz dijaspore koji su na sve moguće načine pomagali hrvatski narod i hrvatsku vojsku u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Umjesto da bude „okićen“ sa najvišim državnim odličjima i da se čak i jedna ulica nazove njegovim imenom taj veliki hrvatski domoljub nije dobio gotovo ništa, a sam nije ni tražio nešto za uzvrat, za žrtvu koju je poklonio hrvatskom narodu. Uskoro će ponovno doći u Hrvatsku, ali na- sud! Tužio je bivšeg Udbaša Josipa Manolića koji je o njemu u svojoj nekakvoj „udbaškoj“ brošuri napisao  takve laži, uvrede i klevete, kakve ni pas s maslom  ne bi pojeo. Neki su ga i odgovarali od  tužbe, jer svi dobro znamo tko je bio Manolić (političko smeće!), ali on ne želi da to tek samo tako prođe. Svojedobno su ga optužili i da je kosovac, a on je na to odgovorio: Tko dokaže da sam kosovac dajem mu milijun dolara! Još do danas nije se javio –  nitko!

Kikaš na žalost dijeli sudbinu mnogih hrvatskih domoljuba koji žive izvan Domovine. Naime, malo se koji od njih može pohvaliti da ga nisu prozvali „udbašem“ ili kosovcem“. Što su sve radili ratnom ministru Gojku Šušku? Razni manolići, boljkovci i slični otjerali su Hrvate koji su imali volju i želju da se vrate i da u Hrvatskoj investiraju teško zarađene novce u inozemstvu.

Ne smijemo zaboraviti da je hrvatska dijaspora nepresušno vrelo uspješnih i dragocjenih ljudi u svim granama djelatnosti. Međutim, mi nikako ne možemo iskoristiti to bogatstvo i prenijeti ga u Hrvatsku. Kad se netko od tih domoljuba i vrati, uvjeren da Hrvatska više nije „Titova država“, vrlo brzo se pokupi i – ode. Za to najviše zasluga imaju razni Udbaši kojih se ni 25 godina nakon početka srpske agresije nismo riješili. Osim toga, stječe se dojam da ih ima sve više, kao gljiva poslije kiše. Ako neki od njih i nestane iz javnog života, umre, naslijedi ga njegov sin ili netko od najbliže rodbine.

Ako jedan Kikaš, čiji je moto „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe-pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju“ (J. F. Kenndedy) u Hrvatskoj ne može dobiti zasluge koje mu pripadaju, što se nakon toga mogu nadati i drugi hrvatski domoljubi koji žive izvan Domovine, tim prije što je ovaj čovjek bio spreman dati i život za boljitak Hrvatske?

Mnogi Hrvati, kojih ima na svim kontinentima, vjerojatno bi se i vratili u svoju Domovinu, ali glas za njihovim povratkom mora biti puno jači. Uz to ne smijemo zaboraviti da većina od njih, kad bi se vratili, ne žele susresti, a kamoli surađivati sa bivšim Udbašima, zbog kojih su  svojedobno dobrim dijelom morali i napustiti svoju zemlju. A u Hrvatskoj manolići su još uvijek aktivni i nema gdje ih nema!

Kako onda da se vrate uspješni i poslovni ljudi, poput Kikaša, koji je već iznimno mnogo puta pokazao i dokazao kako se voli Domovina?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari