Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Polazna slabost hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?

Objavljeno

na

Objavio

Srpska agresija na Hrvatsku

Da bi se uopće moglo razgovarati sa Srbijom nužno je imati jasan, siguran, dokaziv i čvrst stav koji podliježe svim specifičnim i načelnim provjerama i kojega je lako moguće obraniti pred svim zainteresiranim sudionicima razgovora o srpsko-hrvatskim odnosima.

Da bi se uopće moglo na racionalnoj osnovi dogovarati s partnerima u međunarodnoj zajednici bilo što zajedničko, pa i raditi bilo kakav kompromis s njima oko Srbije čime se sad nastoji opravdati poziv Vučiću, moraju se znati temeljni nacionalni i državni stavovi o kojima ne smije biti pregovora, jer se bez njih ne mogu postaviti svoji zahtjevi tim partnerima koje će oni kao kompenzaciju našim kompromisima eventualno za nas riješiti sa Srbijom. Tako se to jedino može raditi, inače nismo država.

Koji je to polazni stav za sve?

To je stav o tome što se dogodilo početkom devedesetih godina.

Pravilan naziv događaja – stvar najdublje biti događaja

Niti pretežita akademska zajednica, niti pretežita javnost, a niti državna politika i najutjecajnije političke stranke o tome imaju jasan, standardiziran i točan stav. Pa jedni govore o velikosrpskoj agresiji, drugi govore o Miloševićevoj agresiji, navodni desničari, oni radikalniji govore o srbočetničkoj ili srbočetničko-komunističkoj agresiji, treći govore o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, četvrti će spomenuti agresiju četnika i JNA, peti da je to bio unutarnji sukob hrvatskih Srba i hrvatske većine, a u svemu tome, mnogi koriste kombinaciju tih definicija i terminoloških oznaka, te sadržaja koje te oznake impliciraju, od prigode do prigode.

Pravilan naziv događaja nije terminološko neobvezno pitanje ili stvar trenutnog izbora govornika, nego – stvar najdublje biti toga događaja i bez točnoga naziva nema rješenja niti napretka u odnosima Hrvatske i Srbije. Državni dužnosnici i političari, javni akteri hrvatske društvene scene, pogotovo oni na državnim dužnostima i plaćama, moraju imati potpuno jedinstven stav o tome i nikakvom se demokracijom ili slobodom mišljenja ne može opravdavati otvaranje mogućnosti za manipulativnu interpretaciju tih događaja.

Ne može se mišljenjem nazivati stav da je srpsko pučanstvo na okupiranim područjima skupilo prodajom krumpira novac za borbene vojne zrakoplove, helikoptere, raketne sustave, tenkove, topove i ostale smrtonosne igračke „ugrožene“ srpske nejači pa krenulo u obranu od „ustaša“ i u „građanski rat“. Tko tako misli, njegovo mišljenje je dijagnoza za specijalizirane bolnice ili za – robiju zbog izdaje.

Srpska agresija

Primjer ispravnoga ponašanja prema značaju terminologije i njenoga sadržaja je ministar branitelja Tomo Medved. On ne zamuckuje kad govori o – srpskoj agresiji.

S obzirom da Hrvatska ne živi ni sama, ni izolirana, s obzirom da za srpsko-hrvatske odnose postoje i vanjski ili međunarodni interesi, treba se racionalno postaviti u poziciju stranoga promatrača koji s manjim ili većim interesom pristupa tim pitanjima, a bez njegove ili njihove uloge očito je nećemo moći prisiliti Srbiju na stvarnu suradnju i rješavanje nagomilanih posljedica njihove agresije. Takvi su velika većina, od kojih u mnogo čemu ovisi rasplet hrvatsko-srpskih odnosa i rješenje teških hrvatskih unutarnjih problema povezanih s tim pitanjem.

Ljudima u svijetu jednostavno nije jasno o čemu se tu radilo, a kvarnima u međunarodnim centrima moći, kojih nije malo, niti su zanemarivi, naša nepreciznost daje alibi za to što rade i na pladnju ih servira srpskoj agenturi i lobijima.

Ne treba se pri tome previše oslanjati na već pomalo zaboravljene slike svijetskih televizija i svjedočanstava promatrača, jer i najteži osobni doživljaji čovjeka s vremenom se potisnu u dubinu podsvijesti i pored njih se nastavi živjeti. Pogotovo ako se ne radi o neposrednom interesu i tuđim nevoljama.

Stvari su jednostavne i dokazive.

Ne može cilj biti odgovoran za način ostvarivanja tog cilja

Hrvatsku je devedest i prve godine napala država Srbija. Pogrješno je govoriti velikosrpska agresija, jer da je Srbija tada bila velika Srbija, agresije ne bi bilo. Ne može cilj biti odgovoran za način ostvarivanja toga istoga cilja, jer cilj nije pravni subjekt, niti cilj može biti nagrađen ili kažnjen.

Odgovoran za sve može biti samo onaj tko nastoji postići taj cilj. Cilj je bila velika Srbija, proširena geografska Srbija, a željela ga je ostvariti – država Srbija. Cilj je nešto što se želi postići, ali još uvijek ne postoji. Inače bi bilo besmisleno to nastojati postići ako već postoji. Nositelj je nositelj, instrumenti su instrumenti, ciljevi su ciljevi.

Brkati te pojmove je isto kao da na sudu vozač koji je u vožnji ubio čovjeka bude oslobođen odgovornosti, jer je fizički ubojica njegov auto, pa se auto ili uništi ili strpa u zatvor. Ili kao da raketni sustav koji je ispalio smrtonosne granate na Zagreb nakon Bljeska optužimo za krivnju, a ne njegovoga poslužitelja i personalnu hijerarhiju koja je omogućila da taj čelični stroj bude u smrtonosnoj funkciji.

Auto, kao i JNA, kao i četnici, Beli orlovi, Arkanovci, Knindže i desetine skupina diljem ratišta, su bili – instrumenti kojima je počinjeno zlo, njihovi personalni članovi mogu biti i jesu pojedinačno odgovorni za počinjeno zlo, ali ključni nositelj zla je država koja im je to omogućila. Za zlo nikada primarno ne odgovaraju instrumenti nego onaj tko ih koristi, pogotovo tko osmisli i naruči njihovo korištenje za postizanje svojih ciljeva. U ovome slučaju geografski ili teritorijalno proširene Srbije, točno kako je u presudi napisao stalni međunarodni sud u Haagu.

Netočno je govoriti o Miloševićevoj agresiji

Nazivati agresiju Miloševićevom znači potpuno netočno personalizirati sveukupnu politiku i državne institucije s jednim čovjekom, i osloboditi sve srpske nacionalne institucije te stotine tisuća sudionika u provođenju tih akata od sudioništva i zla koje su činili, ne samo u Srbiji nego i u Europi s kojom danas institucionalno suodlučujemo o sudbini njenih naroda. Iza te personalizacije se skriva i daleko razornija opasnost, a to je ideja, duh, koji je i omogućio Miloševića te ostvarivanje onoga što danas nazivamo – Miloševićevom politikom, a koji ostaje živ i razoran nakon personalizacije odgovornosti za zla, bez jasne detekcije uzroka toga zla u ponašanju srpskih nacionalnih institucija.

Nije se Milošević slučajno pojavio baš u Srbiji. Ako bi stvari svodili na Miloševića i njegov režim izvan ukupnih srpskih političkih, kulturoloških, socijalnih i ukupnih vrijednosnih standarda i baštine, onda bi statistički metodom slučajnosti pojavljivanja golemih zala današnjega svijeta, bilo logično da se takva pojava dogodi i u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Austriji ili bilo kojoj zemlji.

A dogodilo se upravo u Srbiji, pa je nužno razmotriti razloge i poći od utvrđenih činjenica zbog kojih se Milošević nije pojavio negdje drugdje, i zbog kojih se pojavio upravo u Srbiji. S tih utvrđenih činjenica se morala graditi hrvatska državna politika prema Srbiji, a kako očito nije – mora se odmah od toga poći.

Govoriti o Miloševiću znači ne prihvaćati uzročno-posljedične veze koje dovode do zla, što je u izravnoj funkciji afirmacije i opravdavanja same ideje zla, koja se i na taj način potiče i održava u životu i s kojom i danas u odnosima sa Srbijom te s organiziranim političkim srpstvom u Hrvatskoj imamo velikih problema.

Konačno, Milošević je višestruko izabrani predsjednik Srbije na demokratskim izborima, a njegovi najbliži suradnici iz toga razdoblja i danas zauzimaju najvažnije pozicije u srbijanskim institucijama, kao što njegovi politički, vojni i svaki drugi suradnici čine pretežitost legalne srpske politike u Hrvatskoj.

Kada bi i kad bi današnja Srbija preuzela odgovornost srpske države iz devedesetih godina prošloga stoljeća za agresije na susjedne narode i države, bilo bi primjereno reći da je agresor i zločinac bila Miloševićeva Srbija, čime bi se eventualnoj novoj Srbiji dala šansa i nagradila njena na taj način dokazana opredjeljenost civilizacijskim vrednotama, te otvorilo sveopćem srpskom narodu pravac čišćenja od baštine toga zla. Sve dok Srbija ne preuzme dogovornost do sitnice za zla koje je počinila Miloševićeva Srbija, jednostavno treba polaziti od polazišta da je agresor i zločinac bila – Srbija, a svaka današnja i buduća Srbija će, tko joj god bio na čelu, biti – sadržajni ekvivalent Miloševićeve Srbije.

Bez toga nema nikakvoga napretka u bilo kakvom pokušaju razgovora ili stvaranje temelja nekakve budućnosti sa Srbijom. Niti je bez toga moguće uspostaviti bilo kakvu održivu i trajniju infrastrukturu mira na području novonastalih država iz bivše Jugoslavije.

Sud je presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku u da se služila radnjama genocidnoga karaktera

 

Stajalište da je Srbija bila agresor u Hrvatkoj je već danas pravna stečevina međunarodnoga pravnoga poretka, od trenutka objave presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu u kojoj to u obrazloženju eksplicitno piše.

Svojevrsni oprez u Hrvatskoj, pogotov nakon presude ad hoc Tribunala protiv hrvatskih dužnosnika u BiH je alibi za nečinjenje ili neznanje, jer ta dva suda nemaju ni blizu istu međunarodnu referentnost, njihove uloge i funkcije su neusporedive, predmeti pred njima neusporedivi, ponajprije i zbog toga jer je ad hoc Tribunal oformljen za suđenje individualnim počiniteljima zločina i nikako se u međunarodnom pravnom poretku njegove karikaturalne presude ne mogu uzimati kao stečevina međunarodnoga prava i primjenjivati na države.

Stalni sud u Haagu je u sporu između država presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i da se služila radnjama genocidnoga karaktera, a Hrvatsku je, odbacujući srbijansku tužbu, u potpunosti oslobodio bilo kakve odgovornosti ne samo za događaje devedesetih, nego i za događaje iz Drugoga svjetskoga rata.

Dakle, agresor na Republiku Hrvatsku je bila – Srbija.

To je početak svega i to mora biti kanon svakoga hrvatskog političara, državnog dužnosnika, javnoga djelatnika, akademca, svakoga tko na bilo kakav način predstavlja službenu Hrvatsku, ili kroz državne institucije, bilo kroz javne institucije, bilo u državnim medijima i u konačnici – svakoga tko na izravan ili neizravan način zarađuje plaću na poslovima koje financira ili kojima omogućava financiranje Republika Hrvatska.

To mora pisati u slikovnicama, početnicama u prvom razredu pučke škole, udžbenicima povijesti, na sveučilištima. I to mora biti polazište svakome tko pohađa školu ili živi na području Republike Hrvatske.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

Objavljeno

na

Objavio

Kada se posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj očisti od dnevne banalizacije i medijskih spinova i svede na svoju sadržajnu bit: otvaranja hrvatsko-srpskog dijaloga u procesu novog restrukturiranja država na postjugoslavenskom prostoru, otvaraju se bitna pitanja. Treba li Hrvatska sudjelovati u tom procesu? Što kroz njega može postići? I kako to može učiniti?

Bila bi potpuna politička ludost, ili alternativno – djelovanje protivno temeljnim nacionalnim interesima, da hrvatska državna politika isključi samu sebe iz tog procesa, u trenutku kada se američka politika aktivno vraća u jugoistočnu i srednju Europu.

Alternativa je – ‘region’

Zašto? Zato što iskustvo pokazuje da se ni jedan ozbiljan međudržavni spor Srbije i Hrvatske, kako ni bilo koji drugi spor sa susjedima, ne može riješiti, a osobito ne u hrvatsku korist, bez američke potpore. Tako je to bilo od “Oluje” do današnjih dana. Rješenja nikad nisu bila idealna, ali alternativa je uvijek bila rejugoslavizacija, balkanski “region”.

Danas, kada je jugoistočna Europa poprište pravog rata za podjelu zona utjecaja između SAD-a i Rusije, uz velike njemačke i turske ambicije na Balkanu, Hrvatskoj je strateško partnerstvo s SAD-om jednako potrebno kao i 1995. Zato se poziv hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović srpskom predsjedniku Vučiću dogodio u pravom trenutku. Jer, nije Hrvatska ta koja u ovom slučaju određuje dinamiku procesa. Niti je uvrijeđenost zbog ciljano provokativnih izjava Vulina ili Vučića razlog za traženje odgode.

A da je to bio poziv koji ne bi bilo pametno odbiti shvatio je i Aleksandar Vučić. I odmah se spremno odazvao pozivu hrvatske predsjednice, koji jest (negiranjima unatoč) dio novog američkog angažmana u jugoistočnoj Europi. Nije mu bilo drago da proces počinje kao međudržavni, u Zagrebu, a ne kao regionalno sijelo na nekom Brdu kod Kranja.

I činio je sve ne bi li izazvao odgodu iz sigurnosnih razloga. Hrvatske se mudre glave dakako uvijek spremno uhvate na taj mamac. Šešeljevskim rječnikom – kao som na durdubak.

Partnerstvo sa SAD-om

Nakon susreta, izgovoreno je što će biti mjerilo uspjeha tog procesa za njegove pokrovitelje: da Hrvatska i Srbija riješe granični spor (dunavske ade) do 2020. godine. Dakle, do hrvatskog predsjedanja EU-om. Hoće li i kako će Hrvatska urediti druga otvorena i sporna pitanja sa Srbijom: od nestalih i pitanja suđenja za ratne zločine, do ratne odštete, zaštite manjina i politike prema BiH, ovisi o osmišljenosti, pripremljenosti i koordiniranosti hrvatske državne politike i o čvrstoći strateškog partnerstva sa SAD-om. A to je ono čega se pribojavam.

Jer i nedavni je Vučićev posjet Zagrebu pokazao da Hrvatska nema državnu politiku, već je nastoji nadomjestiti event-menadžmentom, da se umjesto usuglašenosti oko nacionalnog interesa sastoji od međusobne kompeticije i podmetanja između premijera i predsjednice, iz kojeg se pak sve više vidi da ne postoji niti suglasnost oko izbora i značaja strateškog partnerstva.

Prilika u kojoj se nalazi Hrvatska u ovom novom preustrojavanju jugoistočne Europe je velika, no jednako je velika i opasnost da ona bude propuštena. Maksimalan bi učinak bio da Hrvatska postane inačica Izraela u jugoistočnoj Europi: privilegirani američki partner, stup obrane zapadnih vrijednosti i središte regionalne stabilnosti, država koja će zauzvrat dobiti američku zaštitu i potporu u rješavanju svojih problema sa susjedima.

U takvu se koncepciju ulazi požurivanjem izgradnje LNG-a na Krku i kupnjom izraelskih borbenih zrakoplova, koja, kako se moglo vidjeti iz elemenata ponude objavljenih u Jutarnjem listu, ne znači samo kupnju zrakoplova već i kupnju koncepta obrambene, znanstveno-tehnološke i gospodarske budućnosti. Tek tako pozicionirana Hrvatska može tražiti i dobiti pomoć u rješavanju svojih problema sa Srbijom i drugim susjedima.

Jedan od prvih zahtjeva srpskom predsjedniku Vučiću za koji bi hrvatska predsjednica trebala zatražiti partnersku potporu naoko je vrlo lagan. Tek da otvori arhive Uprave bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a, modelskom blizancu sovjetske službe GRU) od 1985. do 1992. godine.

To je ključ koji skriva odgovore na pitanja o nestalima, koji skriva odgovore o protivnicima europeizacije i zagovornicima regionalizacije Balkana, o protivnicima LNG-a i zaljubljenicima u ruski plin, o starim jugoslavenskim komunističkim oligarhijama koje, oslonjene na Rusiju, i dalje upravljaju novim državama proizvodeći korupciju, nered i kaos, bilo da su ogrnuti internacionalnim ili nacionalnim zastavama.

Sukob svjetova

Novi europejac Vučić nema baš ni jedan javno obranjiv razlog to odbiti. Jer riječ je o zajedničkim arhivima, danas nepostojeće vojske, danas nepostojeće države, danas nepostojećeg komunističkog režima. Kada bi to Vučić učinio, više se uistinu ni zbog čega ne bi trebao ispričavati. I uistinu bi bio europejac.

A ako odbije? Onda barem znamo tko uistinu upravlja postjugoslavenskim državama. I zašto se veliki hrvatski regionalci i internacionalci zajedno s velikim Hrvatima tako zdušno trude omalovažiti, ismijati, politički zastrašiti i eliminirati predsjednicu Grabar-Kitarović prije sljedeće epizode procesa, koji u aktualnom sukobu svjetova Hrvatskoj otvara vrata – na zapadnom krilu.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Predsjednica pojasnila svoju izjavu: Udovice i branitelji nisu osobe s ruba političkog spektra

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari