Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Zbog čega na spomeniku u Borovu Selu ne piše „ništa“ osim imena?

Objavljeno

na

Na sjećanje na pokolj 12 nevinih hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991., kojeg su počinili Srbi, u središtu ovog mjesta, 2002. svečano je podignuto spomen obilježje.

Do tog vremena počast se ovim junacima odavala na početku sela, gdje je bilo zasađeno 12 jablanova.

Međutim, kako smo svake godine, u tradicionalnoj Karavani „Da se ne zaboravi“, na čelu s mojom malenkošću, obilazili to mjesto, manje-više uvijek smo ga morali prvo očistiti i dovesti u red.

Stoga sam odlučio da u suradnji s nekim vukovarskim Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata u selu, na mjestu gdje su poginuli policajci, sami postavimo dostojno spomen obilježje. Ali, to nije bilo ni malo lako, jer je riječ o selu nastanjenom srpskim stanovništvom, koji nisu željeli ni čuti za nešto takvoga. Nu, to nas nije obeshrabrilo.

Plan je bio da „preko noći“ neki od hrvatskih branitelja postave postolje, a mi ćemo, kao predstavnici UBIUDR, donijeti spomen ploču i drugi dan je u miru i tišini otkriti. Takav sličan plan već mi je „upalio“ u Kninu.

Tamo su kninski branitelji doslovce preko noći napravili postolje na kninskoj tvrđavi (u dosluhu s tadašnjim ravnateljem muzeja), a moja je malenkost zajedno s nekoliko branitelja iz Koprivnice autobusom (!) dopremila spomen ploču u čast i slavu prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.

Bilo je to u hrvatskoj državi prvo spomen obilježje u tom kraju, na što smo poglavito ponosni. Nu, kad su prije nekoliko godina postavljali spomenik Tuđmanu na kninskoj tvrđavi novo vodstvo tamošnjeg muzeja jednostavno je doslovce preko noći, a da nikoga nisu obavijestili, srušilo taj (prvi!) spomenik, „prepisali“ ono što je ispod njega pisalo i to stavili ispod Tuđmanove skulpture, a spomen ploču „bacili“u skladište! Svaka čast, majstorima!

Ali, vratimo se na spomenik u Borovu Selu. U vrijeme kad smo sami željeli podići to spomen obilježje ministar unutarnjih poslova bio je Šime Lučin, koji je vrlo brzo saznao („Udba sve dozna“) što mi želimo.

Pohvalio je tu ideju, ali mi je u telefonskom razgovoru rekao da to ipak moraju „blagosloviti“ Srbi koji tamo žive. I da ne dužimo donijeta je odluka da se spomen obilježje podigne na mjestu gdje je ono sada, odmah pokraj spomenika partizanskim antifašistima, a ne na mjestu gdje se stvarno odigrao pokolj hrvatskih policajaca.

Lučin je zamolio je li bi tadašnja moja braniteljska udruga (UBIUDR Podravaka) za tu namjenu mogla osigurati barem pola financijskih sredstava. Ta sredstva u vrlo kratkom vremenu uspio sam osigurati zahvaljujući Srbinu Drenislavu Žekiću (glavnom voditelju tv dnevnika Tv Zagreb do početka devedesetih!) koji je u to vrijeme bio zaposlen i imao veliki utjecaj u ovom prehrambenom gigantu.

Žekić je rođen kraj Borova Sela, u jednom četničkom naselju, i pristao je pomoći pod uvjetom da ga na otvorenju nigdje ne spominjemo. I nismo.

Međutim, kad je došlo do svečanog otvorenja spomenika, iznimno smo se iznenadili da su na njemu bila napisana samo imena 12-torice poginulih hrvatskih policajaca, a ispod toga Ministarstvo unutarnjih poslova RH! Ni slova o tome tko je pobio sve te ljude i protiv koga smo se borili!

Na trom službenom spomeniku još ni danas nije ništa dodano, tako da se vjerojatno i sada oni koji ne znaju pitaju, tko su: Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić.

Nepravdu su, prije nekoliko godina, donekle ispravili ratni zapovjednici Specijalne policije MUP-a RH, koji su ispod (!) tog spomenika samoinicijativno (sic!) postavili ploču na kojoj piše što se tu zapravo dogodilo!

Vrijeme je da se i na tom spomeniku u čast i slavu poginulih hrvatskih policajaca napiše, odnosno „ukleše“, tko su bile žrtve, a tko agresori na Republiku Hrvatsku, bez obzira što će na to reći, odnosno „graktati“ Srbi koji žive u Borovu Selu.

To je najmanje što možemo učiniti za one koji su dali svoje živote i koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Položeno cvijeće i zapaljene svijeće na grobove 12 policajaca ubijenih u Borovu 1991.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ni Franjo Kuharić nema svoju ulicu ili trg u Gradu Zagrebu. Zašto?

Objavljeno

na

Tko sve nema trg ili ulicu u Gradu Zagrebu? Međutim, neki, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu ostali su do današnjih dana bez ikakvih spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.
Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u Zagrebu nema ni njihovih spomenika ni biste.
Nisu zaslužili?

Zaslužili su više nego Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!
Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje svoje velikane, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji.
Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.
Gdje toga ima?

U glavnom gradu, ulicu ili trg nema ni bl. Alojzije Stepinac, koji će danas-sutra biti proglašen i svetim.
Kakva smo to država, kad ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim junacima?

U Zagrebu i dalje postoji Trg dr. Franje Tuđmana. Nalazi se na periferiji grada, a po njemu uglavnom šeću psi i mačke, ili bolje rečeno to je jedno od većih rugla ovoga grada.

Zbog čega, hrvatski branitelji nisu u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da je iza nas?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari