Pratite nas

Kronika

Mladen Pavković: Zvali su ga Junak iz doline!

Objavljeno

na

U povodu rođendana pok. hrvatskog političara Josipa Friščića

Svima nam je bilo žao i svima nam je bilo teško kad smo čuli – umro je Josip Friščić, koji je rođen 15. kolovoza 1949., a umro 23. siječnja 2016. U trenutku nas je povezala ista stvar, koju možemo nazvati raznim imenima: očaj, tuga, kajanje, nevjerica. Osjetili smo teret koji je nemoguće opisati, tim više što je riječ o čovjeku koji izvan kruga obitelji i najbližih suradnika i prijatelja nikada nije isticao svoju tugu, nemoć i bol, koju je zadnjih mjeseci proživljavao u svom domu u Koprivničkom Ivancu.

Godinama je bio u politici. Prošao je Scile i Haribde. Često su mu podvaljivali, podmetali noge, pa i gazili ga ako je trebalo. Svima je oprostio, bez obzira kako to patetično zvuči.

Dobri ljudi ne znaju se boriti za sebe, oni znaju samo kad drugima treba pomoći.

On je spadao u – dobre ljude!

A to je svojim dolaskom na groblje, na njegovu sahranu, u njegovu Koprivničkom Ivancu svojim dolaskom sa svih strana Lijepe naše  potvrdila masa ljudi. Bio je to jedan od najvećih pogreba ikada održanih u ovom dijelu Hrvatske.

Dragi Joža, trebao si to vidjeti. Došli su mnogi da ti posljednji put zahvale, ali bilo je za čudo i onih koji te nisu voljeli, ali su te nadasve cijenili.

Nu, kako bilo da bilo, prerano nas je napustio. Ali, ne kaže se bez razloga da čovjek živi onoliko dugo koliko ga se drugi sjećaju.

U hrvatskoj politici, vjerujte, uistinu je bilo malo tako dobrih i poštenih ljudi. Za njim nema tragova nepoštenih radnji, ni povlačenja po sudovima, što je zadnjih godina na neki način postala „praksa“ pojedinih „ hrvatskih velikana“.

Isključivo radom i poštenjem, ostvario je ono o čemu su mnogi mogli samo sanjati. Zbog toga smo svi koji smo ga poznavali sa iznimnom tugom doživjeli njegov odlazak, njegovo posljednje zbogom.

Ostala je samo tuga, bol u duši, bol u srcu, ostale su suze, ostale su uspomene na dobrotu, na njegovu veliku ljubav, pravdu, skromnost, uspomene, smirenost, druželjubivost, čistoću morala…

Ne, ne govorimo sve ovo zato što je običaj da se o mrtvima govori samo ono što je dobro i samo ono što ih krasi. Govorimo ono što mislimo i čega se sjećamo. Njegovi najbliži: supruga, kćerka, unuci, ali i brojni prijatelji i poznanici mogu biti ponosni što su ga imali.

Pamtit ćemo ga i kao strpljivog i tolerantnog sugovornika, spremnog na pozitivne kompromise. Znao je da se u Hrvatskoj može dugim, argumentiranim pregovorima nešto pomicati naprijed.

Jedan važan dio njegova života vezan je i uz hrvatski Domovinski rat. Na to je bio poglavito ponosan. Nikada privatno ni javno nije pokazivao mržnju ili osvetoljubivost prema srpskom narodu, iako je i te kako bio svjestan agresije na Republiku Hrvatsku.

Kad je na jednom saborskom aktualnom satu Milorad Pupovac  izjavio da je Vlada znala za optužnice koje su došle iz Srbije, Friščić je rekao:

  • „Optužnice tzv. JNA su podizane na temelju izjava naših branitelja pod iznudom i batinama. Kako bi spasili živu glavu potpisivali su bilo što, što bi potpisao i svatko od nas. Onda je Srbija prije šest ili sedam godina donijela zakon kojim su su oni uzeli za pravo da kao zemlja nemaju ništa ni s Vukovarom ni sa Srebrenicom, ali imaju s optužnicama JNA, a to će proći malo sutra“.

Bez lažne skromnosti, ne možemo zaboraviti ni tu njegovu predanost Hrvatskoj. Često smo mogli čuti: ne ću biti sretan dok i zadnji pedalj moje Domovine ne bude u hrvatskim rukama.

Mnogi su u pravu kad su izjavili da smo njegovim odlaskom izgubili jednog iskrenog  zaštitnika ljudskih prava, integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske.

Njegova politička stranka bila je Hrvatska seljačka stranka (HSS). U Stjepanu Radiću, uz ostalo, vidio je svoj put, ali i put svoje stranke, baš kao i u zagovaranju svega onoga što smo ostvarili pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe  dr. Franje Tuđmana.

Sudbina je htjela, zamislite, da, u svom mjestu, i živi u Ulici Stjepana Radića, kojem je uspio podići i spomenik usred Zagreba. Mnogi su to željeli, ali jedino je  njemu pošlo za rukom.

U povodu jedne obljetnice atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928., kad su poginuli i Pavao Radić i Đuro Basariček, tom prigodom, Friščić je naglasio da je Stjepan Radić tamo položio svoj život te da je to ta snaga koja se zapravo iščitava kroz našu povijest u svim burnim trenucima, pa na kraju krajeva i u Domovinskom ratu, jer i tu su brojni mladići krenuli znajući da je to mjesto gdje se može ostati bez života, ali može nestati i država.

„Ali onaj osjećaj da imaš domovinu, tog osjećaja nema bez žrtava – i to je ta snaga koja je dana i došla do izražaja i tada, koja se nastavlja kroz povijest i koja je kroz Domovinski rat doživjela svoju kulminaciju“, kazao je Friščić.

Od mnogih smo čuli da je bio čovjek koji nikada nije upotrijebio tešku i krupnu negativnu riječ. Dogovore koje je imao s drugima, poglavito u politici, bili su izvršeni. I stoga će ga generacije pamtiti i kao snažnog vođu HSS-a. Znao je reći: „Ta stranka nastavit će zacrtanim putem, bez obzira tko će je voditi!“

Bio je i borac za seljačka prava. Za to je imao nevjerojatnu energiju i upornost.

Uvijek je bio odan i predan tzv. malom čovjeku.

Međutim, ono što ga posebno izdvaja u odnosu na druge, jeste činjenica, da ni kao čovjek ni kao političar nikada nije zagovarao revanšizam.

Volio je život, ali je volio i rad.

Nikada mu nije bilo teško otvorena srca otići na neko slavlje, obilježavanje obljetnica, brojne manifestacije. I kao župan, i kao potpredsjednik Hrvatskog sabora ili predsjednik HSS-a.

Supruga Vera s ponosom čuva pregršt zahvalnica i priznanja koje je primio. Teško ih je sve i nabrojiti. A ima ih od svih struktura: branitelja, vinogradara, folkloraša, poljoprivrednika, športaša, političkih i inih stranaka…Osobito je bio ponosan što ga je Grad Metković proglasio – počasnim građaninom!

Inače, najveća službena nagrada koju je primio je nagrada za životno djelo Koprivničko-križevačke županije! Malo, premalo za ono što je učinio.

  • „Sjećamo ga se s mnogih sportskih terena, od najnižeg do najvišeg stupnja natjecanja i čovjeka koji je uvijek bio uz nogomet te mnogo pridonio njegovim uspjesima, i to ne samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj već daleko šire“ – napisali su članovi NK Slaven Belupa na svojoj internetskoj stranici.

Nu, kad je bila u pitanju „Podravka“ tu je ipak znao pokazati i svoju drugu stranu. Jednom (2011.)  kad su htjeli prodati ovu prehrambenu tvrtku nije se dao smesti, baš kao ni župan Koprivničko-križevačke županije Darko Koren, inače njegov veliki prijatelj i suradnik.

Pričao je: „Neki su prosudili da je tada bila prava prilika da se „Podravka“ preuzme. Dionice su pale, lokalna politička struktura se posvađala i mislili su da je došlo pravo vrijeme d za preuzimanje. Zvala me tadašnja premijerka Jadranka Kosor te mi rekla da joj neki savjetnici preporučuju da bi zbog afere i političkih konotacija bilo najbolje da se „Podravka“  proda. Otvoreno sam joj rekao kako toga časa mi  više nismo partneri“. Također je dodao da „nije otišao u Zagreb da bih svoj kraj ostavio bez najvećega gospodarskog subjekta“.

Da, i to je bio Joža, kojeg se nije samo tako dalo „ucijeniti“.

A nakon što je izgubio borbu s bolesti za Dnevnik Nove TV, Jadranka Kosor je izjavila:

„Gospodin Friščić i ja smo usko surađivali dok sam vodila Vladu od srpnja 2009. Do prosinca 2011., jer je tada bio predsjednik HSS-a, a to je bila koalicijska Vlada. Zaista je bio iznimno korektan suradnik, čovjek koji je držao do riječi, posebno jer su tada mnogi pokušavali srušiti Vladu, a on je kao partner bio pouzdan. Bio je među rijetkim političarima s kojima, kada biste se nešto dogovorili, znala sam da je to dogovoreno. Prezirao je izdajice, ulizice. Bio je čovjek osebujnog humora. Puno puta u teškim situacijama sam razgovarala s njim, puno smo kava zajedno popili. U trenucima koji su za mene bili teški, od njega sam imala potporu i utjehu. Mislim da spada među rijetke političare od riječi, s jasnim stavovima, a kao čovjek bio je iznimno topao. Moja sjećanja na suradnju s gospodinom Friščićem ostaju zauvijek“, rekla je bivša premijerka.

Teško je ovome još nešto dodati.

Josipa Friščića, čovjeka velikog utjecaja i još većeg srca, više nema među nama. Ali, njegov život, njegova djela i dalje plijene pozornost javnosti. Poruke su mu jednostavne i tople.

– „Ja sam skroman čovjek, sretan sam s onim što imam, snalazim se s onim što imam. Nikada se nisam borio za bogatstva, jer mi to ne treba. Teško mi je kad vidim da se pojedini političari bore za vlast, a zaboravljaju ljude i njihove probleme. Pobijedili smo u ratu, pobijedit ćemo i u miru. Uvijek treba naći snage i dignuti se na noge nakon što nas život obori na koljena, uvijek možemo krenuti od nule i ponovno izgraditi život. Nemamo ništa od toga ako stalno živimo u prošlosti. Život treba gledati kao cestu ispred sebe…“.

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

UŽIVO: Haški sud izriče prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Haški sud počeo je s procesom prvostupanjske presude Ratku Mladiću.

Sudac Alphonse Orie kazao je da je Mladić optužen za pet točaka za zločine protiv čovječnosti: progoni, istrebljenje, ubojstvo, deportacija, nehumana djela poput prisilnog premjšetanja.

Među četiri točke za kršenje zakona ili običaja ratovanja su: ubojstva, terorizam, protupravni napadi na civile, uzimanje talaca.

Presuda Mladiću bit će najvažnija presuda za ratne zločine u BiH. Na pravdu se čeka više od dva desetljeća, a optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja u BiH od svibnja 1992. do pred kraj 1995. Tužiteljstvo je za njega zatražilo kaznu doživotnog zatvora.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.
U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja. Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Radovan Karadžić.

Pred Sudom je više od 100 novinara.

Pratite uživo ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo jednog od 36 još živih svjedoka sa največeg stratišta u novijoj Hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Ovo pišem ja zato što moj otac nema fejs a možda nekoga bude zanimalo… Danas sam bio u Vukovaru na komemoraciji i misi za stradale u skladištu Velepromet. Po prvi put.

Otac mi je pokazao zgradu i zapuštene prostorije “stolarije” gdje je bio zatočen tri dana i tri noći… prije toga je bio jedan dan u jednom drugom skladištu. Limenci. Prvoj do ulice.
Sve to vrijeme nije pio vode. Za hranu više-manje. Svejedno si čekao smrt.

Stolarija je omanje skladište sa dvije prostorije koje veže jedan hodnik. Zidovi su neožbukani a prostorije su veličine možda 20 m2…moja slobodna procjena. Tu bi se tijekom dana naguralo možda i 200 ljudi… U početku bi sjedili na betonu, a poslije kako se prostorija punila morali bi stajati spuštenih ruku jer podignut ih nisi ni mogao.

Na svakom kraju hodnika bila su vrata za izlaz u dvorište. Na jedna vrata bi izvodili prvog do vrata i zaklali odmah iza zida na 1-2 metra od ulaza….
Na druga vrata bi izvodili van i uvodili odmah u jednu malu prostoriju od nekih 6-7 m2.

Tu su klali. Prvo tukli i ispitivali a onda zaklali. Sve te prostorije su djelili vrlo tanki zidovi a vrata i prozori bili su kombinacija lošeg drveta i porazbijanog stakla tako da se sve jako dobro čulo. U biti sve se odvijalo na 1-1.5 metara udaljenosti od ostalih zatočenika…

U tu zgradicu… stolariju… su odvajali poznatije Vukovarce… direktore poduzeća, poslovođe, profesore, nastavnike, inženjere… poneki od njih su sa sobom imali i diplome fakulteta sa sobom… dok bi im se četnici smijali govoreći im da im to više ne treba…

Prije svega toga je bio na streljanju ali je čudom preživio, a onda je bio u špaliru gdje su svakom drugom razbili lubanju željeznom šipkom. On je dobio udarac ali preživio.
Moj otac zna puno Vukovaraca i puno je njih njega znalo jer je radio na takvom radnom mjestu….

Za mnoge zna dan, sat i minutu kad su izvedeni i zaklani.

Mog oca ni dan danas nitko od policije ili DORH-a nikad nitko nije pitao za neki podatak ili da da neku izjavu vezanu za te događaje….
Tamo je ubijeno oko 700 osoba….

Uglavnom su ih ubili domaći četnici i četnici iz Negoslavaca…

On je jedan od zadnjih 36 preživjelih.

Damir Cvitanović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari