Pratite nas

Kolumne

MLADI SKOJEVCI, PRIZNAJTE ISTINU I OSLOBODITE SE TJESKOBE!

Objavljeno

na

Potomci koljača i progonitelja Hrvata  – komunista, udbaša, kosovaca i orjunaša – se ne žele odreći svojih privilegija pa uporno negiraju zločine svojih predaka te ih nameću ustašama –  izvornim antifašistima na ovim prostorima – izmišljajući danas ustaše i fašizam u Hrvatskoj.

Uopće ne sumnjam da su i ustaše u ratu činile zločine, ali ni izbliza onoliko koliko su im nametnuli komunisti i presvučeni četnici. Tko u ratu ne počini zločin? Danas komunistički aparatčiki preko udbaško kosovskih medija relativiziraju i opravdavaju komunističke zločine ili obmanjuju hrvatsku javnost nadajući se da će skrenuti pažnju sa tih gnusnih zločina.  To su odlike ljudi bez milosti i bez savjesti, a pitanje je tko će platiti cijenu za grijehe njihovih predaka. To su odlike ljudi koji se boje istine te žive u strahu od budućnosti.

[ad id=”93788″]

Nije kazna samo zatvor nego postoji i božja kazna koja se naziva karma. Riječ karma se danas u hrvatskom jeziku pojavljuje kao krma. Krma upravlja brodom, a isto tako karma uparavlja životom. Ta kazna ne opterećuje samo počinitelje zločina nego često kaznu plaćaju i nevini potomci. Crkva kaže do devetog koljena. Stoga bi bilo najbolje da mladi skojevci i komunistički fašisti priznaju istinu i oslobode svoje potomstvo od grijeha njihovih predaka te tako izliječe svoju boleću dušu. Prikrivanjem zločina, duša postaje sve bolesnija pa sugeriram mladim skojevcima i komunističkim fašistima da javno iznesu istinu, da se javno ispričaju i da se oslobode straha od budućnosti jer grijesi predaka opterećuju i živote potomaka. Otkrijte istinu, ako ste je svijesni,  i napokon postanite slobodni. U istini je spas.

Kao mladi nacionalist, odgojen u komunističkoj slobodi, vjerovao sam da se u Jasenovcu događao rasistički i etničko vjerski zločin, jer nisam imao drugih spoznaja, ali nakon prvih spoznaja, moram priznati da  to više ne vjerujem. To je bila laž jer jedino se tako moglo ušutkati Hrvate, te u Hrvatskoj i BiH promicati ideje Velike Srbije. Strah od komunizma je bio uzrok velikom egzodusu Hrvata odmah nakon rata. Bježala je hrvatska srednja klasa – vlasnici nekretina, obrtnici i poduzetnici –  jer se bojala za svoj život zbog propagirane mržnje komunista prema privatnom vlasništvu i poduzetništvu, te mržnje svirepih i presvučenih četnika koji su svoju svirepost još jednom potvrdili u Borovu Selu. Gotovo svi bježeći hrvatski civili – djeca, žene i starčad – u bijegu su pobijeni u Sloveniji i diljem komunističke Jugoslavije, a to se od domovinskih Hrvata skrivalo punih 50 godina. Zašto, morao bi se upitati svaki razuman i moralan čovjek?

Sve komunističke žrtve su nametnute ustašama, a najveće zločine su počinili presvučeni četnici uz blagoslov nekih hrvatskih komunista i voljenog i lažnog druga  Broza, zlorabeći zavedenu dalmatinsku djecu koja je doista ustala protiv talijanskog i četničkog fašizma,  a zbog zločina nad svojim narodom doživjela duhovni i fizički krah. Simbol tih lažnih ustaških zločina je postao Jasenovac i među njegovim žrtvama nalazimo žrtve četnika, Talijana i Nijemaca, te onih koji su u EL Shatu umrli od gladi i bolesti, kao i mnoge židske žrtve iz Nedićeve Srbije. Neke žrtve se pojavljuje na jasenovačkom spisku više puta, što razotkriva komunističko četničku smišljenu laž koju je hrvatski narod skupo platio. Žalosno je što se te komunističke laži i danas nameću hrvatskom narodu u suverenoj i nezavisnoj hrvatskoj državi.

Nešto o pokolju Hrvata u Sloveniji sam doznao od jednog komesara iz Dubajićeve dalmatinske Brigade. On mi je ispričao sve o pokolju hrvatskih civila u Kočevskom Rogu. Tada mi je ispričao da je najžešća bila Milka Planinac koja je također bila komesar u jednoj četi. U tom pokolju su sudjelovala zavedena dalmatinska djeca pod paskom voljenog druga Tita i presvučenih četnika. O svemu tome prije ispovjedi spomenutog komesara nisam imao pojma jer o tome se nije smjelo govoriti. Nakon toga sam u Rimu sreo bivšeg hrvatskog komunistu Antu Ciligu koji je i sam bio zatočenik Jasenovca. Tada sam doznao da je Jasenovac komunistička i velikosrbijanska izmišljotina jer u Jasenovcu je bilo najviše hrvatskih  komunista. Jasenovački zatvorenici su najviše umirali od zarazni bolesti, a njihovi leševi su predani obiteljima da ih sahrane u obiteljskim grobovima. Sve ovo su potvrdila komunistčka istraživanja tog logora koja su sve donedavna bila tajna. Tamo nije bilo nikakvih kostura osim što je otrkiveno tristonjak kostura civilnih žrtava sa hrvatskim znamenjem, najvjerojatnije onih koji su bježali iz Bosne prema Austriji.

Sjetimo se samo domoljubnih skupova u Zagrebu na kojima se par mladića paradiralo u ustaškim odorama ili sa ustaškim kapama. Većina Hrvata je vjerovala da se radi o mladim budalama sve dok nije otkriveno da je otac Zorana i Vesne Pusić bio ustaški časnik.  Nakon toga na domoljubnim skupovima nema više mladih ustaša, ustaških odora ili kapa. Kakvu to mržnju Pusićeva djeca gaje prema svojem otcu, svatko iole razuman bi se morao upitati? Zbog ustaškog otca i orjunaške majke, sin i kćerka ne mogu smisliti Hrvate ni njihovu državu. Ovakvih fenomena je dosta u svijetu,  a eklatantan primjer je Hitler koji je bio polužid po otcu i koji se zbog otca osvećivao svim Židima. Doista, radi se o bolesnim osobama koje su lagali sebi i drugima.

Ako lažu povjesničari, koje potomci koljača Hrvata nazivaju ustašama i fašistima, ne laže Huda Jama, Kočevski Rog i najnovije otkriveno stratište rudnik Pečovnik kod Celja. Svaki moralan i razuman čovjek kad je vidio tu groznu sliku iz Hude Jame, morao je zaplakati, zavapiti istinu i tražiti ispriku za sve komunističke žrtve čija smrt je bila svirepa – duga i mučna. Tako nešto ne čine ni zvijeri, a učinili su ih komunistički osloboditelji. Međutim, komunistički antifašisti i dalje optužuju ustaše za svoja zvjerstva. Očito, takve zločine nisu mogli počiniti moralni i odgovorni ljudi nego komunističke zvijeri. Zar nije onda logično zaključiti da je nakon rata pobijen najveći broj Hrvata  –  najmanje 100 tisuća –  koje se komunisti  željeli prikazati kao ustaške žrtve u Jasenovcu, a to nam najbolje otkriva  lista jasenovačkih žrtava.

Na koncu, priznajte istinu i oslobodite se tjeskobe, mladi skojevci. Zločini vaših predaka se ne mogu oprostiti bez isprike i vašeg povlačenja iz javnosti, a jedino tako mogu se prevladati podjele u hrvatskoj zajednici. Morate biti svijesni da RH nikada više neće biti komunistička. Hrvatskoj treba demokratska hrvatska ljevica, ali, nažalost, nje nema upravo zbog vas , mladi skojevci. Vi biste i dalje željeli živjeti na grbači hrvatskog naroda, ali vjerujem da su vam dani odbrojani. Kriza je tolika da ćete morati početi raditi kao i svi normalni ljudi. Tek tada se može očekivati materijalno i duhovno poboljšanje u državi. Jedino tako može se stvoriti pravednu, efiksanu i bogatu Hrvatsku.

Sam Pusić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari