Pratite nas

Kolumne

MLADI SKOJEVCI, PRIZNAJTE ISTINU I OSLOBODITE SE TJESKOBE!

Objavljeno

na

Potomci koljača i progonitelja Hrvata  – komunista, udbaša, kosovaca i orjunaša – se ne žele odreći svojih privilegija pa uporno negiraju zločine svojih predaka te ih nameću ustašama –  izvornim antifašistima na ovim prostorima – izmišljajući danas ustaše i fašizam u Hrvatskoj.

Uopće ne sumnjam da su i ustaše u ratu činile zločine, ali ni izbliza onoliko koliko su im nametnuli komunisti i presvučeni četnici. Tko u ratu ne počini zločin? Danas komunistički aparatčiki preko udbaško kosovskih medija relativiziraju i opravdavaju komunističke zločine ili obmanjuju hrvatsku javnost nadajući se da će skrenuti pažnju sa tih gnusnih zločina.  To su odlike ljudi bez milosti i bez savjesti, a pitanje je tko će platiti cijenu za grijehe njihovih predaka. To su odlike ljudi koji se boje istine te žive u strahu od budućnosti.

[ad id=”93788″]

Nije kazna samo zatvor nego postoji i božja kazna koja se naziva karma. Riječ karma se danas u hrvatskom jeziku pojavljuje kao krma. Krma upravlja brodom, a isto tako karma uparavlja životom. Ta kazna ne opterećuje samo počinitelje zločina nego često kaznu plaćaju i nevini potomci. Crkva kaže do devetog koljena. Stoga bi bilo najbolje da mladi skojevci i komunistički fašisti priznaju istinu i oslobode svoje potomstvo od grijeha njihovih predaka te tako izliječe svoju boleću dušu. Prikrivanjem zločina, duša postaje sve bolesnija pa sugeriram mladim skojevcima i komunističkim fašistima da javno iznesu istinu, da se javno ispričaju i da se oslobode straha od budućnosti jer grijesi predaka opterećuju i živote potomaka. Otkrijte istinu, ako ste je svijesni,  i napokon postanite slobodni. U istini je spas.

Kao mladi nacionalist, odgojen u komunističkoj slobodi, vjerovao sam da se u Jasenovcu događao rasistički i etničko vjerski zločin, jer nisam imao drugih spoznaja, ali nakon prvih spoznaja, moram priznati da  to više ne vjerujem. To je bila laž jer jedino se tako moglo ušutkati Hrvate, te u Hrvatskoj i BiH promicati ideje Velike Srbije. Strah od komunizma je bio uzrok velikom egzodusu Hrvata odmah nakon rata. Bježala je hrvatska srednja klasa – vlasnici nekretina, obrtnici i poduzetnici –  jer se bojala za svoj život zbog propagirane mržnje komunista prema privatnom vlasništvu i poduzetništvu, te mržnje svirepih i presvučenih četnika koji su svoju svirepost još jednom potvrdili u Borovu Selu. Gotovo svi bježeći hrvatski civili – djeca, žene i starčad – u bijegu su pobijeni u Sloveniji i diljem komunističke Jugoslavije, a to se od domovinskih Hrvata skrivalo punih 50 godina. Zašto, morao bi se upitati svaki razuman i moralan čovjek?

Sve komunističke žrtve su nametnute ustašama, a najveće zločine su počinili presvučeni četnici uz blagoslov nekih hrvatskih komunista i voljenog i lažnog druga  Broza, zlorabeći zavedenu dalmatinsku djecu koja je doista ustala protiv talijanskog i četničkog fašizma,  a zbog zločina nad svojim narodom doživjela duhovni i fizički krah. Simbol tih lažnih ustaških zločina je postao Jasenovac i među njegovim žrtvama nalazimo žrtve četnika, Talijana i Nijemaca, te onih koji su u EL Shatu umrli od gladi i bolesti, kao i mnoge židske žrtve iz Nedićeve Srbije. Neke žrtve se pojavljuje na jasenovačkom spisku više puta, što razotkriva komunističko četničku smišljenu laž koju je hrvatski narod skupo platio. Žalosno je što se te komunističke laži i danas nameću hrvatskom narodu u suverenoj i nezavisnoj hrvatskoj državi.

Nešto o pokolju Hrvata u Sloveniji sam doznao od jednog komesara iz Dubajićeve dalmatinske Brigade. On mi je ispričao sve o pokolju hrvatskih civila u Kočevskom Rogu. Tada mi je ispričao da je najžešća bila Milka Planinac koja je također bila komesar u jednoj četi. U tom pokolju su sudjelovala zavedena dalmatinska djeca pod paskom voljenog druga Tita i presvučenih četnika. O svemu tome prije ispovjedi spomenutog komesara nisam imao pojma jer o tome se nije smjelo govoriti. Nakon toga sam u Rimu sreo bivšeg hrvatskog komunistu Antu Ciligu koji je i sam bio zatočenik Jasenovca. Tada sam doznao da je Jasenovac komunistička i velikosrbijanska izmišljotina jer u Jasenovcu je bilo najviše hrvatskih  komunista. Jasenovački zatvorenici su najviše umirali od zarazni bolesti, a njihovi leševi su predani obiteljima da ih sahrane u obiteljskim grobovima. Sve ovo su potvrdila komunistčka istraživanja tog logora koja su sve donedavna bila tajna. Tamo nije bilo nikakvih kostura osim što je otrkiveno tristonjak kostura civilnih žrtava sa hrvatskim znamenjem, najvjerojatnije onih koji su bježali iz Bosne prema Austriji.

Sjetimo se samo domoljubnih skupova u Zagrebu na kojima se par mladića paradiralo u ustaškim odorama ili sa ustaškim kapama. Većina Hrvata je vjerovala da se radi o mladim budalama sve dok nije otkriveno da je otac Zorana i Vesne Pusić bio ustaški časnik.  Nakon toga na domoljubnim skupovima nema više mladih ustaša, ustaških odora ili kapa. Kakvu to mržnju Pusićeva djeca gaje prema svojem otcu, svatko iole razuman bi se morao upitati? Zbog ustaškog otca i orjunaške majke, sin i kćerka ne mogu smisliti Hrvate ni njihovu državu. Ovakvih fenomena je dosta u svijetu,  a eklatantan primjer je Hitler koji je bio polužid po otcu i koji se zbog otca osvećivao svim Židima. Doista, radi se o bolesnim osobama koje su lagali sebi i drugima.

Ako lažu povjesničari, koje potomci koljača Hrvata nazivaju ustašama i fašistima, ne laže Huda Jama, Kočevski Rog i najnovije otkriveno stratište rudnik Pečovnik kod Celja. Svaki moralan i razuman čovjek kad je vidio tu groznu sliku iz Hude Jame, morao je zaplakati, zavapiti istinu i tražiti ispriku za sve komunističke žrtve čija smrt je bila svirepa – duga i mučna. Tako nešto ne čine ni zvijeri, a učinili su ih komunistički osloboditelji. Međutim, komunistički antifašisti i dalje optužuju ustaše za svoja zvjerstva. Očito, takve zločine nisu mogli počiniti moralni i odgovorni ljudi nego komunističke zvijeri. Zar nije onda logično zaključiti da je nakon rata pobijen najveći broj Hrvata  –  najmanje 100 tisuća –  koje se komunisti  željeli prikazati kao ustaške žrtve u Jasenovcu, a to nam najbolje otkriva  lista jasenovačkih žrtava.

Na koncu, priznajte istinu i oslobodite se tjeskobe, mladi skojevci. Zločini vaših predaka se ne mogu oprostiti bez isprike i vašeg povlačenja iz javnosti, a jedino tako mogu se prevladati podjele u hrvatskoj zajednici. Morate biti svijesni da RH nikada više neće biti komunistička. Hrvatskoj treba demokratska hrvatska ljevica, ali, nažalost, nje nema upravo zbog vas , mladi skojevci. Vi biste i dalje željeli živjeti na grbači hrvatskog naroda, ali vjerujem da su vam dani odbrojani. Kriza je tolika da ćete morati početi raditi kao i svi normalni ljudi. Tek tada se može očekivati materijalno i duhovno poboljšanje u državi. Jedino tako može se stvoriti pravednu, efiksanu i bogatu Hrvatsku.

Sam Pusić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari