Pratite nas

Kolumne

MLADI SKOJEVCI, PRIZNAJTE ISTINU I OSLOBODITE SE TJESKOBE!

Objavljeno

na

Potomci koljača i progonitelja Hrvata  – komunista, udbaša, kosovaca i orjunaša – se ne žele odreći svojih privilegija pa uporno negiraju zločine svojih predaka te ih nameću ustašama –  izvornim antifašistima na ovim prostorima – izmišljajući danas ustaše i fašizam u Hrvatskoj.

Uopće ne sumnjam da su i ustaše u ratu činile zločine, ali ni izbliza onoliko koliko su im nametnuli komunisti i presvučeni četnici. Tko u ratu ne počini zločin? Danas komunistički aparatčiki preko udbaško kosovskih medija relativiziraju i opravdavaju komunističke zločine ili obmanjuju hrvatsku javnost nadajući se da će skrenuti pažnju sa tih gnusnih zločina.  To su odlike ljudi bez milosti i bez savjesti, a pitanje je tko će platiti cijenu za grijehe njihovih predaka. To su odlike ljudi koji se boje istine te žive u strahu od budućnosti.

[ad id=”93788″]

Nije kazna samo zatvor nego postoji i božja kazna koja se naziva karma. Riječ karma se danas u hrvatskom jeziku pojavljuje kao krma. Krma upravlja brodom, a isto tako karma uparavlja životom. Ta kazna ne opterećuje samo počinitelje zločina nego često kaznu plaćaju i nevini potomci. Crkva kaže do devetog koljena. Stoga bi bilo najbolje da mladi skojevci i komunistički fašisti priznaju istinu i oslobode svoje potomstvo od grijeha njihovih predaka te tako izliječe svoju boleću dušu. Prikrivanjem zločina, duša postaje sve bolesnija pa sugeriram mladim skojevcima i komunističkim fašistima da javno iznesu istinu, da se javno ispričaju i da se oslobode straha od budućnosti jer grijesi predaka opterećuju i živote potomaka. Otkrijte istinu, ako ste je svijesni,  i napokon postanite slobodni. U istini je spas.

Kao mladi nacionalist, odgojen u komunističkoj slobodi, vjerovao sam da se u Jasenovcu događao rasistički i etničko vjerski zločin, jer nisam imao drugih spoznaja, ali nakon prvih spoznaja, moram priznati da  to više ne vjerujem. To je bila laž jer jedino se tako moglo ušutkati Hrvate, te u Hrvatskoj i BiH promicati ideje Velike Srbije. Strah od komunizma je bio uzrok velikom egzodusu Hrvata odmah nakon rata. Bježala je hrvatska srednja klasa – vlasnici nekretina, obrtnici i poduzetnici –  jer se bojala za svoj život zbog propagirane mržnje komunista prema privatnom vlasništvu i poduzetništvu, te mržnje svirepih i presvučenih četnika koji su svoju svirepost još jednom potvrdili u Borovu Selu. Gotovo svi bježeći hrvatski civili – djeca, žene i starčad – u bijegu su pobijeni u Sloveniji i diljem komunističke Jugoslavije, a to se od domovinskih Hrvata skrivalo punih 50 godina. Zašto, morao bi se upitati svaki razuman i moralan čovjek?

Sve komunističke žrtve su nametnute ustašama, a najveće zločine su počinili presvučeni četnici uz blagoslov nekih hrvatskih komunista i voljenog i lažnog druga  Broza, zlorabeći zavedenu dalmatinsku djecu koja je doista ustala protiv talijanskog i četničkog fašizma,  a zbog zločina nad svojim narodom doživjela duhovni i fizički krah. Simbol tih lažnih ustaških zločina je postao Jasenovac i među njegovim žrtvama nalazimo žrtve četnika, Talijana i Nijemaca, te onih koji su u EL Shatu umrli od gladi i bolesti, kao i mnoge židske žrtve iz Nedićeve Srbije. Neke žrtve se pojavljuje na jasenovačkom spisku više puta, što razotkriva komunističko četničku smišljenu laž koju je hrvatski narod skupo platio. Žalosno je što se te komunističke laži i danas nameću hrvatskom narodu u suverenoj i nezavisnoj hrvatskoj državi.

Nešto o pokolju Hrvata u Sloveniji sam doznao od jednog komesara iz Dubajićeve dalmatinske Brigade. On mi je ispričao sve o pokolju hrvatskih civila u Kočevskom Rogu. Tada mi je ispričao da je najžešća bila Milka Planinac koja je također bila komesar u jednoj četi. U tom pokolju su sudjelovala zavedena dalmatinska djeca pod paskom voljenog druga Tita i presvučenih četnika. O svemu tome prije ispovjedi spomenutog komesara nisam imao pojma jer o tome se nije smjelo govoriti. Nakon toga sam u Rimu sreo bivšeg hrvatskog komunistu Antu Ciligu koji je i sam bio zatočenik Jasenovca. Tada sam doznao da je Jasenovac komunistička i velikosrbijanska izmišljotina jer u Jasenovcu je bilo najviše hrvatskih  komunista. Jasenovački zatvorenici su najviše umirali od zarazni bolesti, a njihovi leševi su predani obiteljima da ih sahrane u obiteljskim grobovima. Sve ovo su potvrdila komunistčka istraživanja tog logora koja su sve donedavna bila tajna. Tamo nije bilo nikakvih kostura osim što je otrkiveno tristonjak kostura civilnih žrtava sa hrvatskim znamenjem, najvjerojatnije onih koji su bježali iz Bosne prema Austriji.

Sjetimo se samo domoljubnih skupova u Zagrebu na kojima se par mladića paradiralo u ustaškim odorama ili sa ustaškim kapama. Većina Hrvata je vjerovala da se radi o mladim budalama sve dok nije otkriveno da je otac Zorana i Vesne Pusić bio ustaški časnik.  Nakon toga na domoljubnim skupovima nema više mladih ustaša, ustaških odora ili kapa. Kakvu to mržnju Pusićeva djeca gaje prema svojem otcu, svatko iole razuman bi se morao upitati? Zbog ustaškog otca i orjunaške majke, sin i kćerka ne mogu smisliti Hrvate ni njihovu državu. Ovakvih fenomena je dosta u svijetu,  a eklatantan primjer je Hitler koji je bio polužid po otcu i koji se zbog otca osvećivao svim Židima. Doista, radi se o bolesnim osobama koje su lagali sebi i drugima.

Ako lažu povjesničari, koje potomci koljača Hrvata nazivaju ustašama i fašistima, ne laže Huda Jama, Kočevski Rog i najnovije otkriveno stratište rudnik Pečovnik kod Celja. Svaki moralan i razuman čovjek kad je vidio tu groznu sliku iz Hude Jame, morao je zaplakati, zavapiti istinu i tražiti ispriku za sve komunističke žrtve čija smrt je bila svirepa – duga i mučna. Tako nešto ne čine ni zvijeri, a učinili su ih komunistički osloboditelji. Međutim, komunistički antifašisti i dalje optužuju ustaše za svoja zvjerstva. Očito, takve zločine nisu mogli počiniti moralni i odgovorni ljudi nego komunističke zvijeri. Zar nije onda logično zaključiti da je nakon rata pobijen najveći broj Hrvata  –  najmanje 100 tisuća –  koje se komunisti  željeli prikazati kao ustaške žrtve u Jasenovcu, a to nam najbolje otkriva  lista jasenovačkih žrtava.

Na koncu, priznajte istinu i oslobodite se tjeskobe, mladi skojevci. Zločini vaših predaka se ne mogu oprostiti bez isprike i vašeg povlačenja iz javnosti, a jedino tako mogu se prevladati podjele u hrvatskoj zajednici. Morate biti svijesni da RH nikada više neće biti komunistička. Hrvatskoj treba demokratska hrvatska ljevica, ali, nažalost, nje nema upravo zbog vas , mladi skojevci. Vi biste i dalje željeli živjeti na grbači hrvatskog naroda, ali vjerujem da su vam dani odbrojani. Kriza je tolika da ćete morati početi raditi kao i svi normalni ljudi. Tek tada se može očekivati materijalno i duhovno poboljšanje u državi. Jedino tako može se stvoriti pravednu, efiksanu i bogatu Hrvatsku.

Sam Pusić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari