Pratite nas

Religija i Vjera

Mladić koji je pružio zagrljaj na Svetoj misi

Objavljeno

na

Ne sjećam se kada sam zadnji put napisao neki duži tekst, ali sada moram.

Bio sam u nedjelju u Zagrebu na misi, stigao među zadnjima tako da sam bio na ulazu. Promatrao sam tako malo crkvu i ljude. U moru plača djece, u moru šumova, okretanja, automobila koji su se izvana čuli ja sam bio skoncentriran samo na jedno. To jedno nije bilo evanđelje, nije bila ni propovijed, to je bila jedna djevojčica od 10-ak godina koja je bila ispred mene s nekom ženom. Zamijetio sam je odmah zbog nekoliko brojeva prevelikog kaputa, zbog frizure kao da je muškarac, zbog čudnih pokreta ali i zbog toga što je, iako je se vidjelo da je starija, nekako i fizički i mentalno otkrivala da je ona zapravo djetešce od dvije ili tri godine. Njen mentalni razvoj a i fizički je potpuno zastao i odmah mi je bilo jasno da ima neku bolest, neki poremećaj. Nažalost, ozbiljan poremećaj.

marijanMisa je trajala a ja sam samo gledao u nju i razmišljao. Bila je, ruku na srce, uljez. Nije se uklapala ni u jedan aspekt društvenih normi. Došao je red na davanje mira, trenutak koji sam čekao jer sam želio toj nesretnoj curici pružiti ruku. Ali, kada je došao taj trenutak i svi su se rukovali ona je i dalje bila uljez. Jadnica je gledala oko sebe dok joj nitko, ali baš nitko nije pružao ruku. Istina, izrazito je mala rastom ali netko ju je morao vidjeti. Pogotovo zbog njenih „nedostataka“. Ja sam gorio od želje da pružim toj djevojčici ruku, toliko gorio da je nisam pružio nikom oko sebe niti mi je to bilo na kraj pameti. A kada sam je pružio, to predivno biće mi je uputilo pogled koji govori: „Presretna sam, lijepo mi je!“ i umjesto da mi pruži ruku potrčala je k meni i bacila mi se u zagrljaj. Pred cijelom crkvom. Ljudi su se okretali i malo im je to bilo neobično, a ona, ona me je zagrlila toliko jako, najjače što može, pogledala me u oči i pokraj svih svojih problema za koje vjerujem da ih je svjesna njoj najbitnija stvar je bila da mene pita: „A zakaj si ti toliki narestal?“. Prozborila je to jedva, nekim neobičnim glasom i sa zabrinutim pogledom. I nastavila je grliti, ljubiti, maziti se a najviše od svega, nastavila je se smijati. Nije to bio smijeh kojim se netko smije kada mu ispričaš vic, pa ni smijeh kojim se smiješ kada si presretan…

To je bio smijeh sreće, smijeh anđeoski, smijeh Duha Svetoga i smijeh nade. Nije prestajala, uzela me je za ruku i odvela malo dalje od vrata. Bilo je očito da tom anđelčiću fali ljubavi. Kasnije, kada je došla žena koja je nju i dovela u crkvu ispričala mi je da je ona napušteno dijete koje živi u nekom domu a da je ona nekada dođe prošetati. Ne znam jesam li se ikada tako rastužio u sekundi. Bilo je vrijeme i žena ju je pozvala da idu. A ona… Ona me je zagrlila svim bićem svojim, stiskla je svoje tanke ručice oko mog struka i pognula glavu. Dao bih sve na svijetu da vam ovo mogu bolje i vjernije opisati ali ne znam kako. To za mene nije bio običan zagrljaj, to je bio zagrljaj spoznaje, zagrljaj nakon kojeg sam shvatio da mi nikada u životu ne smije biti dosadno dok postoje takve usamljene, takve divne osobe. Ta djevojčica je sigurno najljepša uspomena mog kratkog dosadašnjeg života. Naučio sam od nje u par minuta više nego iz svih knjiga koje sam pročitao, razgovora koje sam vodio…

Ona je bila čista od grijeha, čista od srama, čista od bahatog ponosa. Ona kasni zasigurno za svima koji ovo čitaju. Kasni umno, kasno tjelesno, kasni na bezbroj načina. Ali mi, svi mi kasnimo u odnosu na nju. Kasnimo u najbitnijem faktoru našeg života. Kasnimo i ne trudimo se dovoljno napredovati. Kasnimo u ljubavi. Iskreno, svima vama koji ovo čitate, od srca želim da je nekad u životu sretnete, a ako ne nju onda nekog sličnog. Znao je Bog kada je stvarao nju i njene poteškoće da će netko naći sreću u njenoj duhovnoj savršenosti, a znao je i da će ona naići na ljubav u našim ispraznim srcima. Hvala joj. Hvala joj iz svakog kutka moje duše. Neću više pisati, i ovo je previše.

Bog vas blagoslovio!

Marijan Knezović/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

23. travnja – Sveti Jure

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Jure (umro 303.) se slavi 23. travnja. Zaštitnik je vojnika, zaštitnik protiv kuge i gube, konja i sedlara.

Sveti Jure je jedan od najprepoznatljivijih svetaca. Njegova herojska slika sa svom bojnom opremom na konju kako probada aždaju, se nalazi veoma često u našem okružju. Zanimljivo je da je jednako nazočan i u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi i sredini kao i kod nas na zapadu. Zaštitnik je Portugala, Katalunije, Armenije, Madžarske i Engleske. Gruzija je uzela ime po njemu.

On je bio zaštitnik svih križara. Čudno je da su ga uzeli za svoga zaštitnika više od tisuću godina kasnije, što ne znači da ga i drugi nisu prije uzimali za svoga zaštitnika. To nam i svjedoči puno ranije brzo širenje pobožnosti o njemu. Kršćanska tradicija mu pripisuje da je javno u Nikodemiji istrgao Dioklecijanov dekret o zabrani Crkve i vjere u Krista.

Zatočen je, mučen i kažnjen odsjecanjem glave. Posebno su ga štovali i zazivali engleski vojnici za vrijeme II. svjetskoga rata. I dan danas on je znak hrabrosti konjanika i njihovo utočište.

Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.

S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.

Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Uskrsni ponedjeljak

Objavljeno

na

Objavio

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.

Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji.

Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi?

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade.

On je bio velik, kažu oni, prorok, silan’ na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila.

On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno.

Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno.

Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

 

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari