Pratite nas

Kolumne

Mobilizacijska moć športa

Objavljeno

na

Kako je špiclovska infrastruktura uglavnom sastavljena od materijala bivšega jugokomunističkog režima, poraženih terorističkih snaga iz doba velikosrpske agresije na Hrvatsku i oživotvorene Orjune, onda je bar u zamisli plemenita ideja borbe protiv mržnje i rasizma na športskim terenima u Hrvatskoj pretvorena u podzemni politički pokret, koji rubna i pojedinačna ponašanja dijelova navijačkih skupina rabe za postizanje svojih političkih ciljeva.

Doček prvaka svijeta – izabrane hrvatske vaterpolske vrste – u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Šibeniku i t.d. nije pokazao samo koliko se hrvatski narod poistovjećuje sa svojim športskim vitezovima, nego i silnu mobilizacijsku moć kojom športski uspjesi državne vrste, ali i uspješnih klubova i pojedinaca mogu osloboditi nacionalnu energiju toliko potrebnu i poticajnu za pothvate na svim društvenim razinama.

Te se mobilizacijske moći najviše pribojava mainstream politika jer ona na gotovo svim razinama dovodi u pitanje odvojenost otuđenih političkih elita od naroda i njegovih interesa.

Zato se uopće ne bi trebalo čuditi kad se nakon određenoga vremena, odnosno u trenutku kad se spusti prašina, krenu određeni politički napadaji i na sadašnje aktualne svjetske vaterpolske prvake.

Naime, svaka velika pobjeda nacionalnih vrsta afiramcija je određene države i njezina naroda u međunarodnim odnošajima. Naime, takvi iznimni pothvati stvaraju potpuno drukčije slike o pojedinim narodima, koji po mainstreamu nikad ne bi trebali izići iz okvira, u koje su ih upravo oni smjestili po svojim stereotipima.

Kao izravan posljedak takve politike po Hrvatskoj je svojedobno, na poticaj Milanovićeva ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, ustrojena cijela “armija” špiclova koja njuška po rubovima navijačke subkulture u potrazi za frustrirajućim ispljuvcima, koji im onda nakon pretvaranja pojedinačnih ispljuvaka u opću karakterizaciju naroda služe da se u međunarodnoj športskoj i političkoj javnosti kompromitira hrvatski šport, a time i cjelokupan hrvatski narod i njegova država.
Žrtva takve politike, u koju su, osim pojedinih medijskih grupacija, često uključene i pojedine državne ustanove nedavno je bio hrvatski nogometni reprezntativac i jedan od ponajboljih nogometaša na svijetu Luka Modrić, nenadilazna skijašica Janica Kostelić ili pak tenisač Marin Čilić.

Kad bi se, unatoč svemu, radilo samo o “psima tragačima” koji tragaju tek za neprihvatljivim i nešportskim ponašanjem, uz opasku nepotrebnih poopćavanja i primjenu jednakih kriterija za sve sudionike u športskim natjecanjima ovu jednu od orwelovskih inačica “životinjske farme” ljudi bi još i mogli u ime “suživota” bar djelomično prihvatiti.

Kako je špiclovska infrastruktura uglavnom sastavljena od materijala bivšega jugokomunističkog režima, poraženih terorističkih snaga iz doba velikosrpske agresije na Hrvatsku i oživotvorene Orjune, onda je bar u zamisli plemenita ideja borbe protiv mržnje i rasizma na športskim terenima u Hrvatskoj pretvorena u podzemni politički pokret, koji rubna ponašanja navijačkih skupina rabe za postizanje svojih političkih ciljeva.

Ta se politička namjera uostalom očitovala u trenutku kad ni njuškanje po rubnim skupinama nije davalo nikakva rezultata pa su špiclovi tada samoinicijatvno na splitskom Poljudu iscrtali nacistički kukasti križ, što je poslužilo međunarodnim nogometnim organizacijama, poput UEFA-e, da kazni hrvatsku nogometnu vrstu igranjem više utkmica na stadionima bez publike.

Temeljitija istraga glede nesposobnosti ili pak odbijanja tadašnjega redarstvenoga vrha da otkrije crtače nacističkoga kukastoga križa na Poljudu lako bi utvrdila kako su podzemnu politiku Orjune duboku ugazili i pojedini političari, koji javno glume da poštuju ustavfni poredak Republike Hrvatske.

Nacistička i fašistička simbolika nema naime nikakve veze s hrvatskim narodom. Nju su u pojasu jadranske Hrvatske nakon 1941. zajedno s talijanskim fašistima i srpskim četnicima promovirali isključivo pripadnici orjunaških skupina.

Pod tim simbolima 1943. godine je SS divijzija Prinz Eugen u suradnji s četnicima počinila masovne zločine nad hrvatskim narodom u Zagori i Hercegovini pa iscrtavanje tih simbola na stadionu u Poljudu nije ništa drugo nego obnavljanje prijetnje hrvatskom narodu, koji je u Domovinskom ratu stvorio svoju nezavisnu i suverenu državu, a godine 1995. učinkovitom vojnoredarstvenom operacijom Oluja svoju zemlju oslobodio od četničkih terorista.

Njihovi pritajeni orjunaški pristaše ostali su u Hrvatskoj, a po svemu sudeći nekadašnji ministar Željko Jovanović kroz mrežu svojih špiclova dao im je zakonski okvir pod zaštitom međunarodnih športskih organizacija za novo političko djelovanje.
Onaj tko bude imao hrabrosti uvesti reda u političkom podzemlju morat će se ponajprije suočiti s tim tajnim i kamufliranim djelovanjem orjunaških skupina, a ne kako to sugeriraju mainstream mediji odustajanjem od t. zv. sukoba ustaša i partizana.

Naime, takav sukob u Hrvatskoj uopće ne postoji jer u njoj, za razliku od “partizana” nema nikakvih ustaša.

Dovoljno je zakonski provesti toliko puta najavljivanu lustraciju i na taj način naciju osloboditi od utvara jugoslavenske zločinačke prošlosti, čiji su zastupnici zaposjeli gotovo sva ključna mainstream mjesta u javnosti. E da bi očuvali svoje pozicije izmišljaju “ustaše” kao što su sami iscrtali i već spomenutu svastiku na stadionu u Poljudu.

Ivan Svićušić /Hrvatsko slovo/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari