Pratite nas

Kolumne

Moć ‘krnje’ iz Kaštel Sućurca – Hoće li mu uspjeti razvrgnuti koaliciju?

Objavljeno

na

Foto: Đurđica Herceg Čavka

Kako sada stvari stoje, sve su prilike da bi “Krnjo” iz Kaštel Sućurca, post-festum – sad kad mu se više ni za trag ne zna – mogao razvrgnuti koaliciju HDZ – SDSS, političko partnerstvo koje nam je na “ponos” i “diku” i nad kojim strepimo dan i noć, čuvajući ga “kao zenicu oka svoga” (što reče onaj lik s havanom u zubima i mekim ruskim naglaskom, čiju smo ploču tek nedavno i na jedvite jade skinuli s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu).

Jučer nam je povjesničar Damir Markovina (ovdašnji, takoreći “naš”), putem TV ekrana naširoko i nadugačko (kako to samo on zna i može), tumačio najnoviju “aferu ‘Krnjo’ iz Kaštel Sućurca” koja je u tolikoj mjeri uzburkala javnost da se (gotovo) može usporediti s bacanjem vaterpolista “Zvezde” u more ili “žigosanjem” jadne i nemoćne malodobne djevojčice “ustaškim upaljačem”.

Tumačio je Markovina sve moguće (i nemoguće) konzekvence tog tribalnog, plemenskog, ognjištarskog, katolibanskog (itd.) čina i podsjetio nas što je satira i tko smije i može (a tko ne smije i ne može) biti “Krnjo”. Hvala drugu Markovini, jer da nije njega, mi Hrvati ne bismo znali koliko fašnik (odn. poklade ili mesopust) može biti “destruktivan”, “štetan”, “nasilan” i u funkciji “širenja mržnje prema manjinama”. Takav pledoaje o ovom sociološkom fenomenu par excellence teško bi mogao podastrijeti i sam Dražen Lalić (inače poznati ekspert za obradu trivijalnih tema na ozbiljan način).

I doista, čovjek se nakon svega mora upitati: čime je to jedan posve pristojan gospodin, elokventan, konstruktivan i razuman etnobiznismen koji već 25 godina (možda čak i više) iz petnih žila “doprinosi” boljitku Hrvatske, zaslužio biti predmetom sprdnje?

Zar njega, takvu personu i “veličinu”, da jedna “primitivna”, “katolibanska”, “dinaroidno-gorštačka”, “plemenska”, “tribalna”, “kockoglava” (da ne kažem “hadezeovska”) rulja (makar i figurativno) “spali”!? S njime da tjeraju sprdnju!? I otkuda su ga počeli spaljivati!? Ne od potkoljenica, niti od skočnih zglobova, pa niti od (junačkih) grudi, ruku…nego od muškosti! Od muškosti su počeli! Nije li to (preko “Krnje”) atak na sam ponos, dostojanstvo i seksualnu slobodu našega doajena manjinske političke misli u društvenom životu ove zemlje!? Eto, moram priznati da sam (ipak) pomalo razočaran što drug Markovina svojim iscrpnim ekspozeom nije obuhvatio i taj (po meni) vrlo važan i značajan segment groznog i nezapamćenog incidenta u Kaštel Sućurcu (od kojega se blago rečeno – ježim, od glave do pete, doslovno, kao i golema većina naših građana).

Još od vremena kante s fekalijama koja je završila na glavi Anti Tomića (ali i u izvješću State Departmenta US o “stanju ljudskih prava i slobode medija” u tzv. Lijepoj našoj) ovakve ujdurme gotovo da i nije bilo – mada su, istini za volju kod nas itekako česte.

Da, sad se sjetih! Neke godine su isto tako spalili “Krnju” s likom Ante Tomića u njegovom rodnom Prološcu. Bogme se i onda javnost “ložila” na to tjednima. Ali, ovo ni blizu nije isto. Tomić nije “manjinac” i nije u koaliciji s Plenkovićem, osim toga, zove se (još uvijek) “Ante” – tako da je (nažalost) biološka pripadnost hrvatskom “plemenu” neupitna. Ne znam kako može živjeti s tom spoznajom – ali, eto mu tamo, o tomu neka sam vodi brigu!

Uistinu, što je tim Hrvatima (i ostalim građanima) koji se masovno okupljaju na svojim primitivnim, ruralnim feštama svake godine uoči Korizme i pod krinkom “fašnika”, “poklada” ili “mesopusta” rade sve i svašta…što god im napamet padne.

Pogotovu mi nikako nije jasno kako već do sad nisu shvatili tko sve može, a tko ne može biti “Krnjo”!? Kako uopće smiju – i tko im dopušta (!?) javno spaljivanje nedodirljivih likova, “svetih krava” u koje se ne smije ni pogledati (osim sa strahopoštovanjem i dužnim uvažavanjem)!?

Kako ih nije sram persone poput Ante Tomića i Milorada Pupovca pretvarati u “Krnje”, izvrgavati ih sprdnji i potom javno “spaljivati”!?
To prelazi sve granice!
Zna se – ili bi se barem do sada moralo znati – tko može biti “Krnjo” a tko ne! Satira!? Kakva satira!? Nema satire ni sprdnje ako su njihova meta “zaslužni” građani koji u tolikoj mjeri “doprinose” ukupnom “boljitku” ovog društva, naroda i građana Hrvatske kao spomenuta “gospoda”!

Može se spaljivati koga god se hoće – od Bozanića i ostalih “katoličkih popova” do samoga Pape (Bože mi oprosti!) ako tko baš to želi, predsjednika Vlade i države, Sabora…široko vam polje; može se iz vagina ili anusa slobodno i do mile volje vaditi hrvatsku zastavu, može se urinirati po hrvatskom grbu, od aktualnih javnih osoba na kazališnim daskama praviti “svinje” i izvoditi s njima seksualne perverzije (izvan i u vrijeme fašnika, po volji)!

Može se pisati da je Hrvatska “šupak Europe” a Hrvati narod “je… u glavu”, može se katoličke procesije zvati “nekrofilskim orgijama”, svece uspoređivati sa “smrznutom govedinom u ‘Konzuma'”, može se javno pozivati na paljenje crkvi (ali samo i isključivo katoličkih!), može se sve i svašta, ali mora se znati tko je meta! I to je onda “umjetnost”, “satira”, “sloboda medija” – u svim drugim slučajevima, ne!!!

Pogledajte tu “sramotu” (ako niste do sada – a vi koji jeste, ponovite):

I, molim vas, recite iskreno: Je li to u redu!?

Kakvi su to (bre) ljudi ti Hrvati!? Što ne slave svoje vjerske blagdane fino uz rakiju i pucnjavu (iz kratkih i dugih cijevi), nego prave lomače, k’o u vrijeme inkvizicije!?
Ne mogu da ih razumem, ali baš nikako!

P.S. Nadajmo se da će osoba čiji je lik nenadano postao “Krnjo” iz Kaštel Sućurca, ovoga puta ispuniti svoje obećanje i razvrgnuti koaliciju. Držimo mu palčeve! Bolje i to nego da nam dekretom ukinu fašnik, jer u dogledno vrijeme na red bi mogli doći Korizma, Uskrs…strah me nabrajati dalje…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati