Pratite nas

Kolumne

Modrićev put od borbe za život do bajke iz snova

Objavljeno

na

Dugo je nad našom nogometnom javnošću visjelo pitanje s različitim odgovorima o tome tko je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Spominjali su se Ico Hitrec, Bernard Vukas, Vladimir Beara, Dražen Jerković, Joško Skoblar, Ante Žanetić, Ivica Šurjak, Zvone Boban, Davor Šuker…

Teško je, naravno, biti objektivan jer se radi o različitim ulogama i o različitim vremenima, koja sa sobom nose različite stilove i zahtjeve. Ipak, dilema je riješena. Apsolutno je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, i to bez premca, Luka Modrić, koji još nije otišao u legendu i koji još uvijek igra na vrhunskoj razini.

Osvajao je s Realom naslove europskog klupskog prvaka, s reprezentacijom je osvojio srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je proglašen najboljim igračem, a ovih je dana ubrao titulu najboljeg nogometaša Europe, s dobrim izgledima da uskoro bude proglašen i najboljim svjetskim igračem. Šezdeset tisuća navijača slavnog madridskog kluba mu je na nogama pljeskalo, pozdravljajući i čestitajući mu titulu najboljega.

Ako nogomet ima ikakve veze s umjetnošću, onda tu vezu na najbolji način demonstrira naš slavljenik. Kao da ima radar u glavi, uvijek je nepogrešivo na pravome mjestu na igralištu i uvijek izabere najbolje rješenje driblingom, udarcem, kratkim ili dugim dodavanjem.

Dječačkog izgleda, krhak i malen, po čemu je sličan Vukasu, ustvari je vrlo čvrst u duelima sa suparnicima. I ono najvažnije i možda presudno što ga izdvaja od drugih jest silno samopouzdanje. Respektira protivnike, ali vjeruje u sebe i u svoj talent.

Luka Modrić

Luka Modrić

Bistar, skroman i nesebičan na terenu i izvan njega, toliko je različit od egocentričnog Ronalda, koji nije došao u Monte Carlo na proglašenje najboljih jer nije mogao otrpjeti da netko drugi umjesto njega, koji je toliko puta prije proglašavan najboljim, bude.

Primajući priznanje UEFA-e kao prvi igrač kontinenta nije zaboravio spomenuti svog oca, svoje suigrače u klubu i u reprezentaciji, posebno izrazivši ponos što ima čast biti kapetanom hrvatske vrste.

Zadivljujući je taj put onog malog dječarca što se za kozama vere po obrovačkom kamenjaru preko prognaništva, drugoligaških klubova, bosanskohercegovačke lige i Dinama do Reala i pozornice, od sirotinje do bogataša, od borbe za život do bajke iz snova, i to sve u kratkom vremenu.

Put koji zavrjeđuje divljenje i priznanje, put koji može ohrabriti mladost ove zemlje u kojoj nije sve tako beznadno i prokleto kako nam razni desperadosi i vjesnici apokalipse sugeriraju. I nije Luka jedini, ima i drugih poput njega, i ne samo u športu, nego i poduzetništvu, znanosti i umjetnosti.

Istovremeno, taj je put praćen poslovičnim jalom i osporavanjem u obliku pitanja – a gdje plaća porez, koliko zarađuje, zašto je branio Mamića i doveo Thompsona, itd, itd. No, to su samo konjske muhe na repu plemenitog lipicanera.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari