Pratite nas

Kolumne

Modrićev put od borbe za život do bajke iz snova

Objavljeno

na

Dugo je nad našom nogometnom javnošću visjelo pitanje s različitim odgovorima o tome tko je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Spominjali su se Ico Hitrec, Bernard Vukas, Vladimir Beara, Dražen Jerković, Joško Skoblar, Ante Žanetić, Ivica Šurjak, Zvone Boban, Davor Šuker…

Teško je, naravno, biti objektivan jer se radi o različitim ulogama i o različitim vremenima, koja sa sobom nose različite stilove i zahtjeve. Ipak, dilema je riješena. Apsolutno je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, i to bez premca, Luka Modrić, koji još nije otišao u legendu i koji još uvijek igra na vrhunskoj razini.

Osvajao je s Realom naslove europskog klupskog prvaka, s reprezentacijom je osvojio srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je proglašen najboljim igračem, a ovih je dana ubrao titulu najboljeg nogometaša Europe, s dobrim izgledima da uskoro bude proglašen i najboljim svjetskim igračem. Šezdeset tisuća navijača slavnog madridskog kluba mu je na nogama pljeskalo, pozdravljajući i čestitajući mu titulu najboljega.

Ako nogomet ima ikakve veze s umjetnošću, onda tu vezu na najbolji način demonstrira naš slavljenik. Kao da ima radar u glavi, uvijek je nepogrešivo na pravome mjestu na igralištu i uvijek izabere najbolje rješenje driblingom, udarcem, kratkim ili dugim dodavanjem.

Dječačkog izgleda, krhak i malen, po čemu je sličan Vukasu, ustvari je vrlo čvrst u duelima sa suparnicima. I ono najvažnije i možda presudno što ga izdvaja od drugih jest silno samopouzdanje. Respektira protivnike, ali vjeruje u sebe i u svoj talent.

Luka Modrić

Luka Modrić

Bistar, skroman i nesebičan na terenu i izvan njega, toliko je različit od egocentričnog Ronalda, koji nije došao u Monte Carlo na proglašenje najboljih jer nije mogao otrpjeti da netko drugi umjesto njega, koji je toliko puta prije proglašavan najboljim, bude.

Primajući priznanje UEFA-e kao prvi igrač kontinenta nije zaboravio spomenuti svog oca, svoje suigrače u klubu i u reprezentaciji, posebno izrazivši ponos što ima čast biti kapetanom hrvatske vrste.

Zadivljujući je taj put onog malog dječarca što se za kozama vere po obrovačkom kamenjaru preko prognaništva, drugoligaških klubova, bosanskohercegovačke lige i Dinama do Reala i pozornice, od sirotinje do bogataša, od borbe za život do bajke iz snova, i to sve u kratkom vremenu.

Put koji zavrjeđuje divljenje i priznanje, put koji može ohrabriti mladost ove zemlje u kojoj nije sve tako beznadno i prokleto kako nam razni desperadosi i vjesnici apokalipse sugeriraju. I nije Luka jedini, ima i drugih poput njega, i ne samo u športu, nego i poduzetništvu, znanosti i umjetnosti.

Istovremeno, taj je put praćen poslovičnim jalom i osporavanjem u obliku pitanja – a gdje plaća porez, koliko zarađuje, zašto je branio Mamića i doveo Thompsona, itd, itd. No, to su samo konjske muhe na repu plemenitog lipicanera.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

H. Hitrec: Tko bi rekao da će Pupovac i Radin ući u Sabor

Objavljeno

na

Objavio

Ljeto je, sve se radi u korist spašavanja vojnika Turizma, pa je Hrvatska otvorila sve rupe i pasjake koje ima, odazvao se lijep broj onih iz zemalja u kojima corona ni izdaleka nije svladana, štoviše puca od zdravlja. Hrvatska, zemlja ljekovita, čini se da morska voda ne paše covidu ili mulac ne zna plivati pa se utopi, nije on kao kandidat na izborima koji skoči sa stijene i ispliva živ, barem toliko da može dati izjavu. Mnogi su turisti svoji na svome, na moje pitanje koliko Slovenci imaju nekretnina u Hrvatskoj, dobili smo odgovor: broj je ogroman. Slijede Austrijanci, Talijani, Nijemci itd. Oni iznajmljuju apartmane svojima, ali očito i Hrvatima koji imaju novca za tjedan dana na moru, ali nemaju za kupnju ili gradnju kuće.

Kolonizacija hrvatskoga mora se nastavlja, ovo je samo početak. To je nama naša Unija dala, uz banke i robne kuće, a uskoro dolaze na red i poljoprivredne površine. S njima i voda. Još nam samo glava viri iznad površine. Česi i Slovaci, kao i Mađari u turizmu nešto zaostaju, ali ne će dugo, za sada su vrlo kreativni pa putuju partijanerskim vlakom na pivski pogon, prugom Prag-Bratislava-Rijeka i to nadzemnom, jer tunel ispod Austrije nije na vrijeme probušen.

Hrvatska više ne predsjeda Unijom, a da je njezino predsjedanje bilo ipak relativno uspješno zaslužan je virus, to jest izvanredna situacija. Da se drukčije zgodilo, ne bi bilo dobro jer mi teško funkcioniramo u tzv. normalnom stanju, ali kada je velika frka (ne mislim na Petešića) onda se velike unijatske sile oslanjaju na Hrvatsku jer smo mi i inače majstori za improvizacije, te smo improvizirali na prepast onih koji nisu nadareni. U drugoj polovici godine na čelu je Njemačka koja se polako oslobađa američke (vojne) prisutnosti, a Trump prebacuje oružje u Poljsku i baltičke zemlje. Prva crta pomiče se na istok. Rusija te procese prati s negodovanjem, ali je u zadnje vrijeme više posvećena unutarnjim prilikama, ustavnim i drugim promjenama koje su omogućile Putinu da vlada do 2036. godine, kada će i opet biti promjena kako bi Putin mogao vladati daljnjih pedeset godina, a u poznoj dobi savjetnik će mu biti Josip Manolić.

Da, skoro sam zaboravio da su u Hrvatskoj bili neki izbori. Bilo je i iznenađenja. Recimo, iznenadili su Pupovac i Radin, tko bi rekao da će ući u Sabor, a eto se dogodilo, na obostranu radost. S osam glasova manjinaca Plenković već sada ima 74 ruku, a za još neke ručice ne će biti problema. S obzirom da je u Srbiji s kolosalnom prednosti pobijedio četnik Vučić, Pupovac je sada u više nego komfornoj situaciji, oba njegova mentora ostadoše na vlasti i proslava 27. srpnja bit će veličanstvena, okretat će se janjci na ražnju kao hrvatski svećenici 1941. Tako je to u Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda u kojoj na formiranje vlasti vrlo bitno utječu manjine. Što znači da Ustav treba mijenjati, a teško je i nemoguće bez dvotrećinske većine koja je u skorije vrijeme neizgledna. Kao što treba mijenjati izborni zakon, čega su svi svjesni i svjesno ništa ne čine.

No možda bude i tu iznenađenja, iako nisam siguran. Ne oko Ustava koji je očito zabetoniran (a treba mijenjati i preambulu koja je pisana više u ambulantne svrhe 1990., oprezno, s dostatnim uplivom jugoslavenske historiografije u jednom dijelu.) Ne, znači, oko Ustava, nego bi iznenađenje ipak moglo doći u obliku nešto desnije omanje koalicije HDZ-a s Domovinskom strankom, pa i Mostom, zašto ne. Prepreka su neoprezne izjave škorista dane u vrijeme kada su mislili da će bolje proći (premda su i ovako dosta dobili), dvije izjave koje graniče sa smrtnim grijehom: da Plenković ne može biti premijer, i da oni, škoristi, ne će s SDSS-om. Eh, to je nepoznavanje silnica plitke i duboke države (Hrvatske), ali i nepotrebno zamjeranje ad hominem, no i to se može razborito prevladati, odnosno moglo bi se da nema zadatosti, zadrtosti i iracionalnosti. Kada svih tih vrlina, ne samo hrvatskih, ne bi bilo, sada bi bila povijesna prilika da Hrvatska napokon opet dobije široku i pametnu, baš hrvatsku vlast i ujedno doista dobije stabilnost o kojoj se govorilo, a nije je bilo, sigurnost da u Saboru nikoga ne će trebati dovlačiti na glasovanje, ni od koga se dati ucjenjivati, ni trgovati.

Govorim o mogućoj uskoj suradnji HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta u Hrvatskom državnom saboru, s dovoljno političke elastičnosti da ne dolazi do nepotrebnih razdora koji bi koristili ljevici, makar je sada na koljenima ali mogla bi se pridignuti. Potrebno je isto tako sposobne iz toga trija, a ne samo iz HDZ-a, uključiti u izvršnu vlast – manji dio na položaje ministara, veći na ostala mjesta koja su isto tako važna. Takva hrvatska vlast koja u sebi sjedinjuje sve što hrvatski narod (otprilike) želi čuti i vidjeti na djelu, uz malo dobre volje bila bi dugovječna brana ljevičarskoj muteži staroga, jugoslavenskog kova, koja nam se motala pod nogama, a dvaput došla i na vlast. Jednostavno bi polako nestajala, uz povremene incidente, i našla se u poziciji onog cirkusanta s utezima i srpom i čekićem. A taj dosadašnji SDP, gubitnik izbora, bio je (i još jest) upravo to, samo zamaskiran drukčijim, nešto blažim floskulama, s crvenim ispadima uglavnom u nedoba, pa je zato i izgubio.

Nije samo ona Berina dilema između Tita i Tuđmana, napokon ipak u korist zločinca Tita, mnogima dignula kosu na glavi, nije, još više su naškodili oni televizijski oglasi crveno agresivni i prepisani iz staljinističkih vremena, a prokazivali su sve kao fašiste (osim njih) i plašili narod da će doći tako crna vlast da ni vrag nije crnji. Eh, tu su ljudi poludili. Takvih su se poruka naslušali iz Beograda zadnjih desetljeća, da su svi Hrvati ustaše, kao što su oduvijek bili još od kneza Branimira, ali, eto, SDP tvrdi preko ekrana da ima nešto Hrvata koji nisu ustaše, to jest oni. Tko je tu jadnu čeljad nagovorio na tako samoubilački potez uoči izbora, ne znam, ali hvala mu. Svakako su ga s mukom izvukli iz neke agitpropovske jazbine gdje leži od pedesetih godina prošloga stoljeća.

Ubogi Bero (meni je tog mladog čovjeka zbilja žao) dao se je navući na tanki led. I više ga nema. Čak ga ni Komadina više ne može spasiti. I cijela ta Retard koalicija bila je (koliko god sam se ja s tim imenom zafrkavao) doista retardirana u političkom smislu, to jest u povijesno-političkom, s obijačima automobila, razbijačima društva i sličnim likovima, anarhična po svemu, proviđena tipovima koji su držali da je svršetkom Drugoga svjetskog rata trebalo pobiti više Hrvata, nije im bilo dosta nekoliko stotina tisuća.

Ovako, pretvorili su se u raspadiće, dok su se na drugoj strani pojavili raspudići.

Treba ipak reći da su doista iznenadili likovi iz Možemo!, dobili puno više od očekivanog. Predstavljaju se kao zeleno-lijeva ili lijevo-zelena stranka, gotovo ljubičasta (samo da i oni ne počnu pjevati o ljubičici), a imaju i frontmena koji znade biti uvjerljiv na gotovo prirodan način. Je li se to, kako misle neki analitičari, stvara nova ljevica nauštrb stare i prežvakane SDP-mašinerije iz jugoslavenskih vremena, vidjet ćemo. Hrvatskoj je svakako potrebna autentična socijaldemokratska stranka, jer ju do sada nismo imali, a nije se imala ni na što „nadovezati“ pa se nadovezala na komuniste.

I na kraju ovog javljanja, obistinilo se u svemu što sam predmnijevao: da će sastav Sabora biti šaren ko livada u proljeće, s mnogim izrazitim osobnostima koje će, ako ništa drugo, predstavljati antipod onom groznom prošlom sastavu Hrvatskoga sabora sastavljenom od sivih spodoba, s nekoliko iznimaka. To jest ako ne budu povučeni u izvršnu vlast, a ostave zamjenike da ih gledamo četiri godine.

Samo još nešto: ankete. Da su anketarske kuće (ili što su) izravno, drsko i neprofesionalno navijale za ljevicu, odnosno Restart debrecinku, bilo je jasno i apolitičnim ljudima. To je njihov posao, dobro su plaćeni, ali je strašno da su te i takve ankete usrdno prenosile i televizije, što i o njima puno govori. Točno su pogodile samo za Pupovca i Radina. I posve na kraju, u Sabor su ušli Medved i Sačić, sada sam manje-više siguran da je Hrvatska manje-više sigurna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari