Pratite nas

Kolumne

Mogao je Isus reći, zašto Oče moram sve to proći?!

Objavljeno

na

Mogao je Isus reći, zašto oče moram strašnu muku proći, zašto Oče moram, mučen, ostavljen i ponižen biti? Zašto Majka moja, sve to zlo gledati mora, da se njeno čisto srce, za mnom slamat mora? Zašto Oče mili, kad nas dvoje ni zašto krivi, nikada nismo ti bili? Zašto oče mili, moram sve to proći, kad bojim se ja i kada mi sa čela krvavi znoj se javlja? Činio sam oče Mili samo ono što si želio da činim, ali čovjek grješan uvijek je bio, i mene je Oče često ostavio i ljubio me nije. Zašto sada Oče, za čovjeka grješnog muku moram proći, kad mi nitko od njih neće htjeti doći, kada će me izrugati i u boli ostaviti? Zašto moram Oče dobri sve to proći? Al ništa, naš dobri Isus ne reče, nego se volji Oca svog utječe. Hvala ti Isuse, što si svoj život dao da bi naše grijehe otkupio.

[ad id=”93788″]

U trenucima kad Isusa spopade žalost i tjeskoba, reče svojim apostolima: “Žalosna je duša moja do smrti. Ostanite i bdijte sa mnom“. Uznemiren i uplašen otišao je malo dalje i pao ničice moleći se „Oče moj! Ako je zbilja moguće, neka me mine ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja“!

Slavica Vučko

Slavica Vučko

Znao je Isus što će se zbiti i da će svojim životom naše grijehe platiti ali nije nas, ni na tren, prestao voljeti. Kao kad mladoženja traži prostor za vjenčanje svoje, tako je i Isus je tražio prostor za večeru sa svojim apostolima. Bila je to njegova posljednja večera. Bio je osamljen i tužan a ipak je sve organizirao od prostora do hrane koju će blagovati, vina koje će piti. To je zadnja uspomena na blagovanje sa apostolima. Pričao im je o svemu što će se dogoditi. Govorio im je da će ga jedan od njih izdati, drugi zatajiti a ostali da će se razbježati i da će sam ostati. Nisu vjerovali, a nisu ga ni razumjeli. Na kraju je tako bilo kako je Isus i govorio. Nitko od njih nije vidio tugu i strah koji ga je obuzeo dok je sve to govorio. Znao je On dobro što ga čeka, da će u svemu biti sam, izdan, zatajen i ruglu izvrgnut. Sve je znao a opet je svoje apostole volio. Sve nas je volio.

Mogao je reći: “Neću Oče za njih muku proći i mladi svoj život dati“! Mogao je Ocu svome reći, da se boji i da grješni ljudi nisu toga vrijedni. Mogao mu je reći, ne voliš me oče moj, kad prekidaš život moj i daruješ ga nezahvalnoj masi toj. Poniženje je to Oče moj a ne zavrjeđuju ljudi to“. Sve to, mogao je Isus dragi reći, ali ništa rekao nije, nego volju Očevu ispunio.

Mogao je Isus svojoj Majci se uteći, mogao joj je reći, da se boji, ali nije htio da je još više njegova muka ne boli. Mogao je, sakrit se i pobjeći od svega, ali nije htio, jer je Oca svoga volio i poštivao. Sve što imao je, voljeni naš Isus, nama je darivao. Koliko su tvrda naša srca, kada ljubav i dobrota, za našega Isusa ne kuca. A ne kuca, jer da kuca, zar bi se u čovjeku toliko zlo moglo zbiti i svojega Isusa zar bi mogli toliko izmučiti.

Oprosti nam dobri Oče, jer ne znamo što činimo, jer da znamo zasigurno ne bi, sina Tvoga jedinoga opet grijehom svojim na Križ pribijali.

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari