Pratite nas

Kolumne

Mogu li Hrvati prisegom Donalda Trumpa očekivati novu eru Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Naprasit odlazak Tomislava Karamarka s mjesta prvog potpredsjednika Vlade RH, a zatim s mjesta predsjednika HDZ-a značio je početak kraja Hrvatske od centra prema desno temeljen na pobjedničkoj platformi “Domoljubne koalicije”.

Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a “Domoljubna koalicija” u potpunosti se raspala, zatim je desni birački spektar podijeljen u dva bloka gdje smo sa jedne strane imali vječite protivnike Danijela Srba, dok sa druge strane Ante Džapića što je rezultiralo time da u Hrvatskom saboru nema predstavnika pravaških opcija, a pod čvrstom rukom Tomislava Karamarka imali su potpredsjednika Hrvatskog sabora kao i tri predstavnika u Hrvatskom saboru.

Pravaška opcija dodatno je oslabljenja političkim transferima iz HSP AS poput onog Ivana Kirina uoči samih parlamentarnih izbora u HDZ ili kada se prilikom sastavljanja listi postavilo Brunu Esih kao nezavisnu kandidatkinju na listu HDZ-a, Stevu Culeja predstavnika braniteljske populacije koji se nalazio poput Brune iza 10-tog mjesta na listi koje nije jamčilo ulaz u Hrvatski sabor, te Zlatka Hasanbegovića i Mire Kovača koji su ne nakon odlaska Tomislava Karamarka isprofilirali ikonama hrvatske desnice unutar HDZ-a, a od kojih je članstvo HDZ-a očekivalo kandidaturu za predsjednika HDZ-a nakon Karamarkova odlaska koje su na kraju ipak izostale radi jedinstva stranke. Razmišljaju li danas tako?

Dalo bi se navesti još pojedinaca poput imena Antona Klimana koji je ušao sa posljednjeg

14-tog mjesta u Hrvatski sabor putem preferencijalnih glasova, a potom je degradiran iako je imao izvrstan rezultat kao ministar turizma na kraju turističke sezone poput Zlatka Hasanbegovića koji je od ministarstva kulture učinio ono što do sada nisu uspjeli svi prethodni ministri.

Mogli bi istaknuti ministra branitelja Tomu Medveda koji je opravdao svoju poziciju kao i Milijana Brkića koji je također ušao sa posljednjeg 14-tog mjesta, a od nekada miljenika nacije postao je predmet vrijeđanja na društvenim mrežama nakon što je okrenuo leđa Tomislavu Karamarku, podržao izbor Obuljen i suradnju s Pupovcem, a zatim skinuo imunitet svome suborcu Stevi Culeju za razliku od drugih predstavnika braniteljske populacije poput Petra Škorića, Anđelka Stričaka i Mire Bulja ili pak Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih koji su napustili Sabor u društvu bivšeg HDZ-ova Željka Glasnovića.

HDZ je pod vodstvom  Andreja Plenkovića koji je došao na već ustrojenu platformu mukotrpnim radom Tomislava Karamarka i članova na terenu tijekom četiri godine što je rezultiralo 5 pobjeda u nizu izgubio 75 tisuća glasova uza sve gafove Zorana Milanovića, a da su birači znali da će se zahvaliti istaknutim bivšim ministrima poput Zatka Hasanbegovića, Mire Kovača ili Antona Klimana, te iskoristiti Brunu Esih, Stevu Culeja, Zlatka Tomašića i dr. kandidate koji nam dolaze sa spektra desnice unutar stranke izgubio bi izbore barem za 200.000 glasova u odnosu na rezultat Tomislava Karamarka što ne znači da neće lokalne izbore nakon što su birači vlastite stranke prevareni.

Koliko bi tek izgubio na vrijednosti da im je istaknuo suradnju s Miloradom Pupovcem te zbrinjavanje njegovih kadrova uz vlastitu vojsku nezaposlenih članova koji su prisiljeni emigrirati kao i mnogi pošteni Hrvati koji su otišli trbuhom za kruhom.

Kako se tek članovi osjećaju nakon što su pojedinci nagrađeni saborskim mandatima i ministarskim pozicijama u Vladi RH, a činili su sve da HDZ ne uspije dobiti parlamentarne izbore svojim programiranim izlascima iz stranke da bi ekspresno bili vraćeni ili ulaskom u Vladu RH čekaju povratak u stranku. Postavite si pitanje kakva bi hajka bila izvršena na Tomislava Karamarka da je činio takva kadrovska rješenja ili prevario birače sa Pupovcem nakon izbora?

Iako su nam u počecima prezentirali snagu zajedništva temeljenu na 91 potpisu mogli smo vidjeti kako su ti temelji postavljeni na lažnoj platformi što sam oduvijek tvrdio budući da nije prirodna, a najbolje se vidjelo kada su za izglasavanje nepovjerenja Stevi Culeju natpolovičnu većinu od 77 glasova ZA spašavali SDP, HNS i SDSS, a drugi neuspjeli test bio je prilikom izglasavanja proračuna kada se moglo vidjeti da 81 ruka ZA nije isto što i 91 potpis.

Ako uzmemo u obzir veliki broj spavača postavlja se pitanje koliko je uopće stabilna Plenkovićeva vlada i hoće li mu se dogoditi u budućnosti scenarij kojeg su u lipnju ove godine orkestrirano priredili Tomislavu Karamarku putem političkog establishmenta i mainstream medija koji nisu bili skloni Tomislavu Karamarku, kao i Donaldu Trumpu uoči predsjedničkih izbora u Americi, a ujedno mu pojedinci iz vlastitih redova nisu htjeli potpisati preslagivanje Vlade RH? Ako uzmemo u obzir izjavu Vladimira Šeksa  koji je izjavio u RTL-ovoj “Noći odluke” kako vjeruje da stvarna moć nije u rukama parlamenta, već kako se “Politička moć u cijeloj Europi odvija u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu.

Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi, pa tako i u Hrvatskoj”, tada se postavlja pitanje da li je Andreja Plenkovića postavio Brussels ili Obamina administracija putem Kolinde Grabar Kitarović koja je doživjela krah političkog establishmenta predvođena porazom Hillary Clinton?

Tomislav Karamarko doživio je sličnu nepravdu i pad temeljen na političkim odlukama iza kojeg se kasnije uzdigao nakon što je pokrenuo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća prve istrage protiv gospodarskog kriminala u Hrvatskoj, zbog čega nailazi na kritike dijela svojih kolega u HDZ-u, te se privremeno stranački distancirao 1995. godine što možemo usporediti sa padom u 2016. godini, jer najavio je borbu sa organiziranim kriminalom i lustraciju iako je stranka pod njegovim vodstvom doživjela procvat od 5 pobjeda u nizu.

Rušenje pod presedanom Tomislava Karamarka djelovalo mi je kako mora otići po hitnom postupku prije nego li se uspostavi Trumpova administracija, a on prisegne, jer za očekivati je da bi nakon prisege u Bijeloj kući Donald Trump zatražio da se sastane sa “šefovima” zemalja, tj. vlada koje su mu svjetonazorski bliske, od Poljske, Mađarske do Hrvatske za vrijeme Karamarkove vladavine kako bi dogovorio suradnju i investicijska ulaganja.

Nije tajna da je Donald Trump htio svojevremeno uložiti dio svog bogatstva u golf terene i hotele na Brijunima, ali tada je bilo uslijedilo Sanaderovo povijesno NE! Ostankom Tomislava Karamarka u sada već bivšoj Vladi RH ne bi bila spriječena lustracija, a pojedinci danas ne bi predsjedavali Uredom predsjednika Vlade RH ili mu bili savjetnici, stoga je njegov pad kristalno jasan svima koji su imalo politički pismeni.

Da nije otišao u potpunosti mogli smo vidjeti poruku iz Vukovara uoči obilježavanja obljetnice pada Vukovara kada je odao počast sam dan ranije kako bi 18.11.2016. mogao biti na suđenju sa Josipom Manolićem koji ga je optuživao kako je radio za UDBU. Mogli smo vidjeti kako mu je SOA srušila optužbe kada je potvrdila da Tomislav Karamarko nikada nije radio za UDBU, a čije su optužbe uoči parlamentarnih izbora štetile kako ugledu stranke tako i samom Tomislavu Karamarku. Zamislite samo unaprijed režiran scenarij kada Tomislav Karamarko nije mogao biti sa svojim narodom u koloni Sjećanja u Vukovaru, već u sudnici sa Josipom Manolićem. Bol za svakog istinskog domoljuba.

Također, ako uzmemo u obzir izjavu Andrije Hebranga koji je izjavio “Karamarka je smijenila velika svjetska sila, a ne beznačajna afera njegove žene” postavlja se retoričko pitanje hoće li Granićeve učenike nakon prisege Donalda Trumpa smijeniti Trumpova administracija, a time ojačati hrvatsku desnicu predvođenu Tomislavom Karamarkom na platformi od 5 pobjeda u nizu “Domoljubne koalicije”  koja se je imala namjeru obračunati sa korupcijom u Hrvatskoj kao što se Donald Trump ima namjeru obračunati sa korupcijom krenuvši od Bijele kuće?

Da ne govorim da je lustracija blaža varijanta u odnosu na planiranu Trumpovu politiku prema migrantima i stanovnicima koji posjeduju dosje-e radi kriminala, droge i pljačke, te one bez dokumenata koje planira deportirati ili čak podizanje zida na granici prema Meksiku.

U prošlosti nikada nismo mislili da ćemo biti svjedoci odlaska Ive Sanadera na vrhuncu političke moći, ne tako davno odlaska Tomislava Karamarka pod presedanom koji traži pravdu na suđenju sa Josipom Manolićem na Općinskom sudu u Zagrebu te na Upravnom sudu u slučaju “Konzultantica” radi odluke Povjerenstva o sukobu interesa koje je imenovao SDP saborskom većinom, a koje  danas zatvara oči kada s jedne strane na sastanku u Vladi imamo potpredsjednicu Vlade RH Martinu Dalić, a s druge strane ispred INE njezinog muža.

Do prisege Donalda Trumpa pratiti ćemo rasplet gospodarskih odnosa Plenkovićeve vlade i Rusije, rasplet salmonele koja se pokrenula tek nakon što se otrovalo i umrlo petogodišnje djete kao da se do sada nije znalo da se uvozi smeće od mesa, podizanje PDV-a ugostiteljima sa  12 na 25%, te izviždavanje resornog ministarstva i masovno napuštanje Kongresa od strane ugostitelja u Splitu, uživanje političke elite uz masoneriju na utakmicama reprezentacije, gubitak vjerodostojnosti temeljene na presumpciji nevinosti iako su podignute dvije optužnice protiv Božidara Kalmete, zabrinutost  Plenkovićeve vlade radi napada Nacionala koja nije bila empatična prema bivšem prvom potpredsjedniku Vlade kada je isti list služio za rušenje Tomislava Karamarka, a postavljanje Andreja Plenkovića, plesanje saborske većine na rubu kvoruma uz potporu MOST-a dok Božo Petrov predsjedava Hrvatskim saborom, dok kasnije će biti sve opcije otvorene kako bi MOST sačuvao vlastitu indetitet.

U Novoj godini biti će sve karte otvorene, a hoće li nastupiti nova era Tomislava Karamarka nakon dokazane pravde ispred hrvatskih sudova u hrvatskoj politici pod okriljem promjene svjetske politike ili će se isprofilirati nova osoba temeljena na suočavanju sa prošlosti bez koje nema bolje budućnosti i opravdati vjerodostojnost Karamarkove ideje o lustraciji ostaje nam tek za vidjeti, iako sam uvjeren da društvo u Hrvatskoj ne može dugoročno funkcionirati na izokrenutim vrijednostima radi kojih mnogi pošteni, moralni, obrazovani i domoljubni građani stradavaju jer su iz ljubavi prema istoj pružili svoj doprinos u borbi za bolju Hrvatsku, već mora doći do temeljitih korijenskih promjena.

Ako su Simpsoni uspjeli predvidjeti prije više od desetljeća “Trumpa za predsjednike Amerike” biti će zanimljivo vidjeti hoće li u bliskoj budućnosti hrvatski redatelji uz pomoć političkih analitičara u rangu Žarka Puhovskog uspjeti režirati za sada još nedovršeni film “Tomo se vraća kući” koji će zasjeniti proslavljene hrvatske redatelja Vinka i Ivu Brešana koji su ostali upamćeni po filmu Kako je počeo rat na mome otoku (1996.).

Sanjin Baković / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari