Pratite nas

Analiza

Mogu li kadrovi Slavka Goldsteina zadržati nadzor nad hrvatskom kulturom?

Objavljeno

na

Nakon izborne pobjede HDZ će svojim koalicijskim partnerima iz Domoljubne koalicije namiriti, tj. „isplatiti“ političke zasluge na ovim izborima. To je dobar običaj uhodanih demokratskih sustava i znak političke zrelosti političke stranke, piše L. C./Hrsvijet.net

[ad id=”93788″]

Tako se HDZ, kao nositelj i najveća stranka Domoljubne koalicije, sad mora suočiti s njihovim poraslim političkim ambicijama u izvršnoj vlasti i dobro odvagnuti te još bolje procijeniti, zapravo pripaziti da mu se ne dogodi kao SDPartiji i HNS – takozvani HNS sindrom. A uz ponešto neopreza i lažne velikodušnosti moguća su (neugodna) iznenađenja; odnedavno sam uočio nekoliko uzoholjelih paradnih nogu uz Tomislava Karamarka koje o sebi misle da su neprocjenjivo važne i da im u preraspodjeli vlasti pripada i oveći komad crvenog tepiha.

Redovito je više ministara, njihovih zamjenika, pomoćnika, ravnatelja i načelnika, predsjednika uprava i generalnih direktora nego raspoloživih fotelja. Zato HDZ mora hladne glave i trezveno odvagnuti koliko su mu partneri iz malih stranaka bili od pomoći u ovoj izbornoj kampanji i koliko mogu doista pomoći u obnašanju dužnosti i vođenju jedne časne i učinkovite Vlade, a potom to sravniti s njihovim zahtjevima u obnašanju izvršne vlasti Republike Hrvatske.

HDZ je u predizbornoj kampanji najavio načelo rođačke i stranačke podobnosti zamijeniti načelom izvrsnosti i to svi njegovi birači očekuju, tome se sada nadaju i oni koji nisu za Domoljubnu koaliciju i Most glasali. Samo domoljublje, izvrsnost, odricanje i samoprijegor, samo iskrenost koliko god brutalno zvučala, može biti motiv zajedništva u sljedećih četiri godine; samo ambicija koja ima pokriće u talentu i radom za opće dobro smije biti nagrađena odgovornom političkom pozicijom. Klijentelizam, rođačko uhljebljivanje i stranačka podobnost doveli su Hrvatsku u tešku moralnu i svjetonazorsku krizu.

Uostalom koliko nova Vlada ozbiljno i savjesno promišlja svoju zadaću vidjet će se po nekoliko jednostavnih poteza: ukidanju institucije Ureda bivšeg Predsjednika, konkretno Stjepana Mesića – zato jer u njemu sjedi politička štetočina i to mu ne pripada. I odluku o trenutnom ukidanju Agencije za zrakoplov Vlade RH treba odmah, na prvoj sjednici Vlade, donijeti. Potom odluku o službenim automobilima, službenim vozačima… silnim nepotrebnim radnim mjestima. Nije toliko riječ o troškovima koliko o dokazu da Vlada misli ozbiljno i bez oklijevanja uspostaviti vladavinu prava i državnih institucija.

Nova hrvatska vlast – Domoljubna koalicija i MOST – nemaju pravo na sudačku nadoknadu i popravni ispit; sve što produljuje moralnu i gospodarsku agoniju jedne male tranzicijske države na rubu judeokršćanske kulture treba učinkovito ukinuti ili svesti na nužnu mjeru. Ne zato jer je hrvatsko biračko tijelo to zaslužlilo ili od straha da će se SDPartija vratiti na vlast – nego je Hrvatska u moralnom bankrotu i klanja se lažnim prorocima lažnim vrijednostima. SDPartija će toliko napredovati da će se ubrzano početi množiti: još ove godine gledat ćemo cvjetanje Partije i njeno množenje na nekoliko međusobno zavađenih partija. Hrvatski su pak birači nakon uspješno završenog Domovinskog rata izborom Mesića, Račana, Josipovića i Milanovića pokazali koliko je socijalističkog samoupravljanja još zaostalo u njihovu svjetonazoru!

Ipak, dio se biračkog tijela na ovim parlamentarnim izborima probudio i hrvatskom mužu, kršćaninu, puna je kapa pavijana-demagoga u službenim automobilima, medijskog senzacionalizma i birokratskog kaosa. Mnogi su shvatili da su vodeći mediji samo zaštitnici marksističkih tlapnji i glasnogovornici propalog jednoumlja pa su se nasreću okrenuli portalima.

Hrvatski domoljubi nakon ratne „Oluje“ očekuju mirnodopsku „Oluju“ ; sabranost izabranih vođa i razboritost u sastavljanju Vlade, državne uprave, svih institucija te obnovu moralnih načela i dobre demokratske prakse. Čestitost je samo vlastiti primjer i osobni čin, osobna hrabrost, to se od svakog dužnosnika očekuje, takvim se dužnosnicima nadamo, a tko moralnu normu ne može ispuniti, neka se zahvali i na vrijeme odustane.

Kako je moguće da se u Matici hrvatskoj već banči i čuje kanonada šampanjaca u čast novog ministra kulture, Zorislava Lukića glavnog tajnika MH? Bivšeg HSLS-ovca kojeg je Slavko Goldštajn (priučeni povjesničar – diletant i sustavni protivnik hrvatske države) ugradio u Maticu ne bi li na taj način kontrolirao „hrvatske nacionaliste“ i znao što se zbiva u nakladničkoj politici u toj najstarijoj kulturnoj ustanovi u Hrvatskoj? Mijenjanje HSLS-ova političkog dresa išlo je poslije samo od sebe, zapravo preko Drage Prgometa i još od javnosti sakritih suradnika. Matica je 2012. godine teško okrivljena da je autorske honorare isplaćivala preko fiktivnih studentskih ugovora i na taj su se način izvlačile stotine tisuće kuna godišnje, svih godina otkako je Zorislav Lukić glavni tajnik Matice. Istraga govori o 2,5 milijuna kuna tako isplaćenih honorara u samo pet godina. Takva se praksa, nažalost, i nakon podignute optužnice i policijskog izvida 2012. godine do danas nastavila.

Nespretnošću Zorislava Lukića Matica hrvatska bi mogla izgubiti svoju Palaču na Strossmayerovu trgu i sudskom odlukom zgrada bi mogla preći u državno vlasništvo. Palača (arhitekt Ferdo Konrat) izgrađena je na darovanom gradskom zemljištu i izgrađena bez državne potpore, samo članarinama njenih članova i dobrom poslovnom aktivnošću (nakladništvo) u prvih desetak godina svog postojanja. I sve je vrijeme Palača Matice hrvatske bila u vlasništvu MH, sve do 1959. kad je pod nerazjašnjenim okolnostima nacionalizirana. Umjesto da se konačno rješi imovinski status matičine Palače, a bilo je vremena svih ovih godina od obnove MH 1989. godine, glavni se tajnik navodno bavio lažiranjem honorara i srozavanjem Matice hrvatske na komorne simpozije, medijski zapostavljene i bez odjeka u kulturnoj javnosti.

Matica Hrvatska je već neko vrijeme u rukama onih koji Hrvatskom vladaju od 2000. Sadašnji predsjednik Nadzornog odbora, Željko Bartulović iz „ugledne“ je orjunaške obitelji, a nakon 1972., kao mlad i ambiciozan član SKH, navodno je na Pravnom fakultetu u Rijeci drukao nacionalno svijesne studente – „hrvatske nacionaliste i klero-fašiste“, kako ih je režim vodio u svojim evidencijama. Iz određenih krugova također se meogu čuti pritužbe kako glavna urednica nakladništva MH, Romana Horvat, vodi perfidnu orjunašku politiku u dogovoru s istaknutim članovima Hrvatskog društva pisaca.

Zar izbor Zorislava Lukića za ministra kulture početak i najava kulturološke politike nove domoljubne vlasti, ne bi bio nedosljednost već na prvom koraku? Uhljebljenje i nagrada onima koji su u toj svetoj kući hrvatske kulture podupirali netransparentne aktivnosti i radili u Matici hrvatskoj pod lažnom zastavom? Ne bi li bilo bolje da mjesto ministrice kulture onda zadrži alkoholu sklona Andrea Zlatar ili bonvivan i Josipoviću skloni izjelica Berislav Šipuš, šteta bi bila puno manja, a sramota jednaka? Zorislav Lukić se sada gnjezdi u krugovima bliskim HDZ-u ne bi li stranka na vlasti „pokrila“ i utišala policijsku istragu o poslovanju u Matici hrvatskoj.

Ministarstvo kulture je važno ako se želi promovirati hrvatsku tradiciju i hrvatski kulturni proizvod, a najvažnije od svega je odmaknuti Hrvatsku od regionalnog gedžovanluka i dovesti je u društvo srednjoeuropskih kultura, tamo gdje je nekad bila i gdje joj je mjesto. To je ozbiljan posao i ne može ga obaviti dugogodišnji učenik Slavka Goldštajna.

Drago Prgomet ovakav ili onakav, smutljivac i lažov, ali on još uvijek kadrira i pokušava razmjestiti svoje ljude u državna ministarstva.

L. C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari