Pratite nas

Priče

Moj susjed – Josipovićev birač

Objavljeno

na

Moj susjed Dragan je izrazito ljubazna osoba. Stanuje u stanu pored mene i svako jutro se uljudno pozdravimo. Sve dok ne krenemo o politici on ima vremena i pun je viceva o Bosancima i radničkoj klasi. Omiljeni lik iz viceva mu je neki partisjki direktor ili neki sličan lik iz nekadašnje države. On je vjerni Josipovićev birač iako mu hadezeovci plate svaki put kavu jer on za kavu nema.

Rođen je negdje u Slavoniji ili Bosni, doselio u grad s roditeljima negdje oko 50. Po nacionalnosti ne znam što je, to nije ni važno. On voli bosanska brda, hrvatsko more, srpsku svinjetinu i slovenske strojeve. Odrastao kao vodeći kadar u nekoj tvornici koja je izvozila u Rusiju, a san mu je bio da dobije radno mjesto u kvoti koja je bila predviđena za Njemačku. Ima vikendicu na Korani, od tuda mu je žena, prava naša Dragana. Žena mu pravi dobre kolače za novu godinu. Od kad su se njezini odselili selo je skoro prazno pa se ponekada zalete do njezine rodbine u Novi Sad, u Francusku ili kod njegovih u Bosnu.

Iako nije kršten, u to vrijeme je to bio običaj, a kasnije mu se nije krštavalo jer su to uglavnom radili hadezeovci, a on nije od te vrste. Dragan je slavio svačiji blagdan, uglavnom zato jer je prijateljevao sa svima, a za svako slavlje se moglo dobiti i besplatne hrane, osim toga sa svima je bilo dobro biti dobar. Dok je radio u firmi dobio je radnički kredit i kupio si stojadina, onoga zadnjeg pred sam raspad države za koju on ni dan danas ne zna zašto se raspala. Veli da je to učinila mržnja i neljudi, a mene smatra prihvatljivim ustašom.

Iako ne voli pričat sa mnom o politici ipak se nekada i to zaleti p ami dragan onako uz desni dlan povjeri da je jedan njegov stric bio domobran, u selu su većinom bili ustaše, a jedan posebno drag ujak je bio u partizanima. Ženina svojta je bila sva u partizanima, neki su čak bili i četnici, al oni normalni koji su se bojali ustaša pa su se ljudi borili. Kad mi to objašnjava Dragan zastane, kao da se srami i nadoda da on zna da nisu ni svi ustaše bili zločinci, a bome nisu ni naši svi bili dobri. Taj ujak je bio neka velika faca nakon rata pa su se na njegov brk i doselili u grad. Ujak je imao u gradu veliki stan u nekoj lijepoj zgradi, tamo oko trga republike, bio je oženjen nekom oficirskom kćerkom i tako je mogao dobiti što je želio. Stan su dobili odmah nakon rata. Čak je i Dragan neko vrijeme stanovao u tom stanu kad su bivši stanari, gospođa s dvoje djece, dobili dozvolu da odu negdje u Ameriku ili Argentinu.

Djeca moga susjeda su pozavršavala zanate, a najstariji je završio u Brčkom fakultet. Tada je to bilo jako dobro. Napiso je rad na temu radničkog samoupravljanja i dobio najbolje ocjene. I on se oženio kolegicom iz Beograda čiji je otac bio profesor u Brčkom, ali im se brak raspao nakon izbivanja rata. Draganov sin je ipak otišao u Njemačku jer nije želio voditi rat. U Njemačkoj je dobio Duldung, vratio se kad je bilo skoro sigurno, negdje u ljeto 2000. Odmah je dobio radno mjesto u nekoj državnoj komisiji jer je nekadašnji Draganov kolega isto povratnik postao važna politička faca u SDP-u. Žena mu se nije vratila jer ona ne vjeruje da ne će opet biti rata, a susjed sumnja da je ona ipak našla nakog njihovog. Djece srećom nemaju, a moj susjed zbog toga žali jer bi rado imao unuke.

Moj susjed je naizgled prosječni građanin s prosječnom školom, odrastao na zasadama komunizma u svijetu u kojem je bilo normalno da ne kažeš što misliš. Zato i moj susjed nikada ne govori da bira SDP, iako se stalmo tuži da mu je sve gore i gore. Valjda misli da bih ga ja osudio jer zna da sam ja došao iz emigracije i da sam iz Hercegovine.

Moj susjed sanja o vremenu kad je na račun sindikata ljetovao na moru i na račun rodbine iz Njemačke slušao na radiju prijenost Dinamo – Zvezda.

Moj susjed je uvjeren da su jugoslavenski fakulteti bili najbolji, da je Nixonova žena koristila Vegetu, da je Michael Jackson prepisao pjesme od Bijelog dugmeta i da je Džajić bio bolji od Pelea. Moj susjed je uvjeren da je par nepar neka ustaška propaganda, da je otplata televizije na rate bila visoki standard, da nestanci struje nisu bili posljedica bankrota nego dokaz štedljivosti tadašnjeg vodstva. On sanja o vremenu kad je Rusima prodavao najlonke koje bi njegova žena nabavila u Trstu. On je uvjeren da drugovi direktori nisu krali, iako su imali vile, vikendice i aute. On je uvjeren da je sve pokrala nacionalistička partija HDZ, iako se tuži da je baš njegov direktor, nekadašnji komunist, sada HNS-ovac, kupio njegovu tvornicu, prodao nekretnine i krenuo u politiku.

Moj susjed je opčaran Titom. Kad o njemu govori oči mu se zacakle, a na noćnom ormaru mu i danas stoji slika Titovog gardiste. U albumu čuva isječke iz novina s Titovog sprovoda zajedno sa slikama ženine svojte. Uvjeren da je Tito volio narod, iako zna da je samo iz njegovog sela nestalo pola susjeda nakon drugog rata.

Moj susjed je uvjeren da sve ono što vidi nije istina nego da je istina ono što pišu novine. On je uvjeren da mu je za Sanadera bilo puno gore iako mu je penzija pala, cijene se povećale, a i sin mu ima manju plaću.

Moj susjed je posebno ponosan na školovanost u nekadašnjoj državi. Svaka treća mu se odnosi na školu. marljivošću seoskog nastavnika koji svaki ponedjeljak čita Spotrske novosti da pokaže da je intelektualac, on objašnjava da su svi ljudi koji su vani završili fakultet daleko nepismeniji nego oni koji su to napravili u Jugoslaviji. Meni obično izuzme, al svi drugi su nepismeni. On ne govori ni jedan jezik, ako zaboravimo nešto malo ruskoga, što mu je jako žao. On je uvjeren da je Hrvatska gora opcija od Jugoslavije, da su i žene u Jugi bile ljepše, krave deblje, njive plodnije. Iako danas vozi forda on priča o izvozu stojadina u Ameriku, sanja o Jugoslaviji, sluša još uvijek Jugotonove ploče, a gleda Kamionidžije i Kapelske kresove.

Moj susjed nikako da se opusti kad vidi hrvatski grb, kao da ga uhvati neki strah, iako tvrdi da su u njegovoj kući imali molitvenik sv. Ante, onaj prije rata, no to je imala njegova mama. Kao što rekoh otac ga nije dao krstit da nebi imao problema s poslom. Možda je i bolje tako jer su popovi ipak uglavnom lopovi i zavode narod.

Moj susjed je prava balkanska zagonetka.

Moj susjed je Josipovićev glasač. Možda nije tipični, al al zato nije jedini.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari