Pratite nas

Priče

Moj susjed – Josipovićev birač

Objavljeno

na

Moj susjed Dragan je izrazito ljubazna osoba. Stanuje u stanu pored mene i svako jutro se uljudno pozdravimo. Sve dok ne krenemo o politici on ima vremena i pun je viceva o Bosancima i radničkoj klasi. Omiljeni lik iz viceva mu je neki partisjki direktor ili neki sličan lik iz nekadašnje države. On je vjerni Josipovićev birač iako mu hadezeovci plate svaki put kavu jer on za kavu nema.

Rođen je negdje u Slavoniji ili Bosni, doselio u grad s roditeljima negdje oko 50. Po nacionalnosti ne znam što je, to nije ni važno. On voli bosanska brda, hrvatsko more, srpsku svinjetinu i slovenske strojeve. Odrastao kao vodeći kadar u nekoj tvornici koja je izvozila u Rusiju, a san mu je bio da dobije radno mjesto u kvoti koja je bila predviđena za Njemačku. Ima vikendicu na Korani, od tuda mu je žena, prava naša Dragana. Žena mu pravi dobre kolače za novu godinu. Od kad su se njezini odselili selo je skoro prazno pa se ponekada zalete do njezine rodbine u Novi Sad, u Francusku ili kod njegovih u Bosnu.

Iako nije kršten, u to vrijeme je to bio običaj, a kasnije mu se nije krštavalo jer su to uglavnom radili hadezeovci, a on nije od te vrste. Dragan je slavio svačiji blagdan, uglavnom zato jer je prijateljevao sa svima, a za svako slavlje se moglo dobiti i besplatne hrane, osim toga sa svima je bilo dobro biti dobar. Dok je radio u firmi dobio je radnički kredit i kupio si stojadina, onoga zadnjeg pred sam raspad države za koju on ni dan danas ne zna zašto se raspala. Veli da je to učinila mržnja i neljudi, a mene smatra prihvatljivim ustašom.

Iako ne voli pričat sa mnom o politici ipak se nekada i to zaleti p ami dragan onako uz desni dlan povjeri da je jedan njegov stric bio domobran, u selu su većinom bili ustaše, a jedan posebno drag ujak je bio u partizanima. Ženina svojta je bila sva u partizanima, neki su čak bili i četnici, al oni normalni koji su se bojali ustaša pa su se ljudi borili. Kad mi to objašnjava Dragan zastane, kao da se srami i nadoda da on zna da nisu ni svi ustaše bili zločinci, a bome nisu ni naši svi bili dobri. Taj ujak je bio neka velika faca nakon rata pa su se na njegov brk i doselili u grad. Ujak je imao u gradu veliki stan u nekoj lijepoj zgradi, tamo oko trga republike, bio je oženjen nekom oficirskom kćerkom i tako je mogao dobiti što je želio. Stan su dobili odmah nakon rata. Čak je i Dragan neko vrijeme stanovao u tom stanu kad su bivši stanari, gospođa s dvoje djece, dobili dozvolu da odu negdje u Ameriku ili Argentinu.

Djeca moga susjeda su pozavršavala zanate, a najstariji je završio u Brčkom fakultet. Tada je to bilo jako dobro. Napiso je rad na temu radničkog samoupravljanja i dobio najbolje ocjene. I on se oženio kolegicom iz Beograda čiji je otac bio profesor u Brčkom, ali im se brak raspao nakon izbivanja rata. Draganov sin je ipak otišao u Njemačku jer nije želio voditi rat. U Njemačkoj je dobio Duldung, vratio se kad je bilo skoro sigurno, negdje u ljeto 2000. Odmah je dobio radno mjesto u nekoj državnoj komisiji jer je nekadašnji Draganov kolega isto povratnik postao važna politička faca u SDP-u. Žena mu se nije vratila jer ona ne vjeruje da ne će opet biti rata, a susjed sumnja da je ona ipak našla nakog njihovog. Djece srećom nemaju, a moj susjed zbog toga žali jer bi rado imao unuke.

Moj susjed je naizgled prosječni građanin s prosječnom školom, odrastao na zasadama komunizma u svijetu u kojem je bilo normalno da ne kažeš što misliš. Zato i moj susjed nikada ne govori da bira SDP, iako se stalmo tuži da mu je sve gore i gore. Valjda misli da bih ga ja osudio jer zna da sam ja došao iz emigracije i da sam iz Hercegovine.

Moj susjed sanja o vremenu kad je na račun sindikata ljetovao na moru i na račun rodbine iz Njemačke slušao na radiju prijenost Dinamo – Zvezda.

Moj susjed je uvjeren da su jugoslavenski fakulteti bili najbolji, da je Nixonova žena koristila Vegetu, da je Michael Jackson prepisao pjesme od Bijelog dugmeta i da je Džajić bio bolji od Pelea. Moj susjed je uvjeren da je par nepar neka ustaška propaganda, da je otplata televizije na rate bila visoki standard, da nestanci struje nisu bili posljedica bankrota nego dokaz štedljivosti tadašnjeg vodstva. On sanja o vremenu kad je Rusima prodavao najlonke koje bi njegova žena nabavila u Trstu. On je uvjeren da drugovi direktori nisu krali, iako su imali vile, vikendice i aute. On je uvjeren da je sve pokrala nacionalistička partija HDZ, iako se tuži da je baš njegov direktor, nekadašnji komunist, sada HNS-ovac, kupio njegovu tvornicu, prodao nekretnine i krenuo u politiku.

Moj susjed je opčaran Titom. Kad o njemu govori oči mu se zacakle, a na noćnom ormaru mu i danas stoji slika Titovog gardiste. U albumu čuva isječke iz novina s Titovog sprovoda zajedno sa slikama ženine svojte. Uvjeren da je Tito volio narod, iako zna da je samo iz njegovog sela nestalo pola susjeda nakon drugog rata.

Moj susjed je uvjeren da sve ono što vidi nije istina nego da je istina ono što pišu novine. On je uvjeren da mu je za Sanadera bilo puno gore iako mu je penzija pala, cijene se povećale, a i sin mu ima manju plaću.

Moj susjed je posebno ponosan na školovanost u nekadašnjoj državi. Svaka treća mu se odnosi na školu. marljivošću seoskog nastavnika koji svaki ponedjeljak čita Spotrske novosti da pokaže da je intelektualac, on objašnjava da su svi ljudi koji su vani završili fakultet daleko nepismeniji nego oni koji su to napravili u Jugoslaviji. Meni obično izuzme, al svi drugi su nepismeni. On ne govori ni jedan jezik, ako zaboravimo nešto malo ruskoga, što mu je jako žao. On je uvjeren da je Hrvatska gora opcija od Jugoslavije, da su i žene u Jugi bile ljepše, krave deblje, njive plodnije. Iako danas vozi forda on priča o izvozu stojadina u Ameriku, sanja o Jugoslaviji, sluša još uvijek Jugotonove ploče, a gleda Kamionidžije i Kapelske kresove.

Moj susjed nikako da se opusti kad vidi hrvatski grb, kao da ga uhvati neki strah, iako tvrdi da su u njegovoj kući imali molitvenik sv. Ante, onaj prije rata, no to je imala njegova mama. Kao što rekoh otac ga nije dao krstit da nebi imao problema s poslom. Možda je i bolje tako jer su popovi ipak uglavnom lopovi i zavode narod.

Moj susjed je prava balkanska zagonetka.

Moj susjed je Josipovićev glasač. Možda nije tipični, al al zato nije jedini.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

DINOSAUR NA IZBORIMA

Objavljeno

na

Objavio

Sve nešto mislim, ali bolje je da ne mislim. Kako je nekoć davno zapisao A. G. Matoš: „Trsim se da ne mislim, a ipak mislim, teže je ne misliti, no misliti. Eto, kad se prošlost dotegli u budućnost, skorašnju budućnost, imam dojam da se ovdje stvarno ništa ne mijenja!

DINOSAUR: Dobar dan, gdje je onaj listić na kom se može zaokružiti esdepeovac?
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, imate jedan izborni listić sa svim kandidatima, pa zaokružite jednog od njih.
DINOSAUR: Ja ću zaokružiti esdepeovca.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo.
DINOSAUR: Nemojte mi govoriti o mom pravu, pa znate li tko sam ja?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, dajte mi osobu iskaznicu.
DINOSAUR: Ako znate tko sam ja, što će vam moja osobna iskaznica?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Moram zapisati vaše podatke.
DINOSaUROVA ŽENA: Jožek, daj čovjeku osobnu.
DINOSAUR: Nije li kod tebe moja iskaznica, osobna?
DINOSAUROVA ŽENA: Čekaj da pogledam u torbici…
DINOSAUR: Sad će moja zakonita pronaći osobnu, samo budite strpljivi.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Nema problema, strpljiv sam.
DINOSAUR: Rekao sam ti jutros da spremiš moju i tvoju osobnu u torbicu.
DINOSAUROVA ŽENA: Znam, da, rekao si, spremila sam.
DINOSAUR: Znam da si spremila jer sam ti ja rekao da ih spremiš.
DINOSAUROVA ŽENA: Evo našla sam ih.
DINOSAUR: Evo našla ih je.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Dajte mi ih, molim vas.

DINOSAUR: Daj mu ih. Znate, mladiću, ja znam što je zakon i red. Ja sam sudjelovao u zakonu i redu od kad znam za sebe, a to je bilo davno…
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, gospodine.
DINOSAUR: Znate? A ja vama kažem da ne znate ništa, mladiću. Kad smo mi nekada birali, znalo se je za koga treba glasati, nije to bilo ovaj ili onaj, nego jedan i gotova stvar!
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Druga su vremena, gospodine.
DINOSAUR: Kakva druga vremena? Što to govorite? Pa odkad ja znam za sebe ovdje se ništa nije promijenilo i ne treba da se mijenja jer esdepe i antifašizam moraju pobijediti u prvom krugu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Evo vaše osobne iskaznice…
DINOSAUR: Uzmi, ženo, i spremi ih u torbicu. Neka budu na sigurnom, nikad se ne zna.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: … i vaši glasački listići.
DINOSAUR: A je li na listiću naš esdepejac?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam na koga mislite, da, i on je na listiću.
DINOSAUR: Znači mogu zaokružiti našeg esdepejca? Ja sam protiv gospođe.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo za koga ćete glasovati, gospodine.

DINOSAUR: Ja ću glasovati za esdepejca. A znate zašto? Zato jer će on vratiti bistu druga Tita tamo gdje mu je mjesto – na Pantovčak! Esdepe zajedno s antifašistima mora pobijediti.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek, da to obavimo.
DINOSAUR: Da to obavimo. Vidiš, čitavog života smo nešto obavljali, to je smisao našeg života i u politici i u privatnosti. Uvijek treba obavljati nešto…
DINOSAUROVA ŽENA: Sjedi tu, Jožek.
DINOSAUR: A gdje je esdepeovac, koji je po redu?
DINOSAUROVA ŽENA: Evo tu je, tu zaokruži.
DINOSAUR: Aha. Evo, zaokružio sam. I ti zaokruži esdepeovca… Da vidim, da vidim…
DINOSAUROVA ŽENA: Evo, jesam.
DINOSAUR: Tako treba. Neka si oni ustaše **bu ma*er ustašku, mi ćemo pobijediti. A što to radiš?
DINOSAUROVA ŽENA: Savijam glasačke listiće; tako treba da ih metnemo u glasačku kutiju.
DINOSAUR: Dobro je, tako treba. Sada neka svi znaju da će naš esdepejac pobijediti… Mladiću, evo mi smo dali glas esdepejcu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo, gospodine.
DINOSAUR: Znate, mladiću, esdepe je napravio jednu stratešku platformu, da kandidira jednog čovjeka, jer se bira jedan predsjednik, a iza njega stati će čitav esdepe i čitav antifašizam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, ovo je izborno mjesto…
DINOSAUR: Znam, ja uvijek tu glasam, ali vas ne poznam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: …i ne možete danas ovdje propagirati svog kandidata.

DINOSAUR: A kako, zašto ja ne mogu? Ja sam dao glas esdepeovcu i nemojte vi mene učiti jer ja znam kako se glasa.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, vi ste obavili svoju građansku dužnost, molim vas da omogućite drugim glasačima da pristupe izboru, ljudi čekaju.
DINOSAUR: Ja znam da oni čekaju da glasaju i znam da će glasati po svojoj savjesti za esdepeovca.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo doma, Jožek.
DINOSAUR: Idemo, ali samo da mu još nešto kažem. Znate, mladiću, ako ne pobijedi esdepeovac, to će ići na vašu odgovornost i svih vas ovdje na ovim izborima. Ne smijete to dozvoliti.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Gospodine…
DINOSAUR: Pazite što vam ja govorim. Ne smije pobijediti gospođa. Ili onaj koji pjeva. Samo esdepeovac dolazi u obzir.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek.
DINOSAUR: Kam idemo?
DINOSAUROVA ŽENA: Doma pemo, leka budeš popil.
DINOSAUR: A, da, da… Drugarice i drugovi, zapamtite što sam vam rekao. Vidjet ćemo se mi opet na izborima, ako vi budete tu!

..ba te led, nikad konca i kraja!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Predvidljivost i naivnost hrvatske politike

Objavljeno

na

Objavio

Znate li priču o dva ovna i stadu ovaca. Priču koja u politički ne dozrelom i političkom nepismenom društvu uvijek prolazi.

U dolini velikih pašnjaka nastade suša, nestade trave i stari iskusni ovan odluči svoje stado povesti na nove pašnjake. Vodeći tako svoje stado u jednom trenutku s visoravni ugledaše dva velika pašnjaka. Jedan pašnjak izgledao je uobičajeno, a drugi žive zelene boje, prepun sočne trave i mladi ovan iskoči i zaviče – Idemo na ovaj, tko je lud da pase staru travu. Gleda to stari ovan i mudro reče – Tamo ima zvijeri, jer da nema netko bi pojeo tu travu.

Otprilike tako funkcionira hrvatska politika i razmišljaju hrvatski birači. Nije važno što ima zvijeri, važno je da ima trave, a trava je u ovoj priči nada, nada u što.
Nadu hrvatskim građanima uvijek ponude nekakvi politički projekti i hrvatski građani u pravilu se uhvate te nade, koja je uvijek imaginarna i neostvariva, ali puni građanima unutarnju prazninu nastalu događanjima u društvu. Treba li žrtvovati nadu da bi kratkotrajno ispunili svoju nutarnju prazninu i čežnju za nekim neostvarivim promjenama.

Trebaju li ti građani biti žrtve nečije opsesije uzrokovane interesima pojedinca. Jesu li građani postali žrtve nečijeg projekta, koji se u hrvatskoj ne pojavljuje slučajno, to je već viđeno i bit će viđeno sve dok hrvatski građani ne prestanu vjerovati lažnim mesijama koji su stvari proizvod, proizvod ljudi koji stoje u sjeni ali duboko utječu na živote tih građana kojima se manipulira vješto kao majstori iluzije i imaginacije.

Ne tako davno 2015 ta grupa ljudi iz sjene, ti majstori iluzije gurnuli su grupu mladih ovnova da razbiju stado i prepuste plijen hijenama koje su vrebale iz prikrajka da rastrgaju plijen. Sve je bilo spremno za veliku promjenu, za restart hrvatskog društva, a onda su se umiješali Oni.

Oni su ti koji vladaju masama, kroje narodu prošlost, sadašnjost i budućnost. Pišu i provode zakone, mijenjaju povijest i utječu na mase. Dijele nas na Mi ili Oni, određuju tko je podoban i ponizan. Pripadaju intelektualnoj i materijalnoj vrhušci, prilagođavaju društvo svojoj potrebi, a narodu uvijek ostavljaju samo Nadu , a i nju doziraju u mrvicama sve u cilju da hijeni ostane plijen i vlast.

Nada je uvijek nasušna potreba, zato se nadam da narod neće biti naivan i povesti se za mladim ovnom prepunim rupa u svojoj biografiji da ih povede na zelene pašnjake okružene zvijerima. Nadam se da neće dozvoliti da ih majstori iluzije prevedu žedne preko vode i razbiju stado da bi plijen ostao gladnoj hijeni koja vreba iz prikrajka. Ne dozvolite da vam neke bradate i ćosave spodobe vade zeca iz šešira, ne vjerujte u mudrost Sove već se okrenite dobroti golubice u čiju dobrotu ljudska vrsta vjeruje tisućljetima.

Ako vam ovaj tekst nije jasan, vratite se na priču s njegovog početka.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari