Pratite nas

Kolumne

Moja Hrvatska – Jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi

Objavljeno

na

Široka je staza u propast i beskonačna je patnja onih koji tim putem hodaju. Postoji i ona stara mudrost: Sve su sretne obitelji sretne na isti način, dok su sve nesretne obitelji nesretne na milijune različitih načina.

U ovom svijetu straha, patnje i bola tako je lako zaboraviti ono jedino bitno, živjeti!

U ovom svijetu bizarno poremećenih vrijednosti kad se sav antičovječni medijski aparat koncentrira povećati mjeru mizerije, straha i očaja, jedna mala zemlja i jedan brojem mali, ali srcem jedan od najvećih naroda, upalio je svjetlo nade.

A ti, hrvatski narode, nipošto nisi najmanji među narodima, već si svjetlo upaljeno i putokaz izgubljenima.

Neopisiva sreća sportskim uspjesima i odmah nakon toga neopisiva tuga za jednim od najvećih i najomiljenijih hrvatskih pjevača nisu samo sreća i tuga, to se zove ispunjeni život. To su najdublje emocije kojih se čovjek ne bi smio ili trebao sramiti, život onakav kakav jedino vrijedi živjeti. To je zaboravljeni život i iznenađenje svijetu utonulom u strah i kontrolu emocija, jalovom svijetu bez duha i duše. Ono zajedničko tim manifestacijama jedna je ključna komponenta bez koje ništa nema smisla – Ljubav!

Čitam na dnevno.hr, kojemu se otme pokoji dobar tekst, no sve rijeđe i uvijek od istih autora, kako su turisti iznenađeni i i duboko potrešeni događajima neuobičajenima za njihove zemlje: Turisti nikada nisu bili u većem čudu: ‘Hrvatska doista ima najbolji narod s najvećim srcima

Kratak je tekst, ali meni je bio zadnji komadić slagalice i napokon sam vidio cijelu sliku mog ljubljenog naroda.

Veličanstvena slika hrvatskog naroda opet je bljesnula i jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi. Svatko je htio bar malo sudjelovati u neopisivoj sreći hrvatskoga naroda na Svjetskom prvenstvu i to nije nikakvo čudo. Sreća je zarazna i prirodno je da svatko pokušava nešto takvo osjetiti, biti dio te božanske vibracije, čak su i na indexu u jednom trenutku pokušavali (ostali nisu ni pokušavali), ali premalo je ulja u svijećama onih koji mrze i nije se uhvatilo. U svijeći koja nema ulja ne može se zapaliti trajna vatra.

A onda je otišao Oliver i opet svijet zapanjeno gleda u Hrvate. Nekoliko dana nakon neopisive sreće, neopisiva tuga? Kakvi su to ljudi s takvim rasponom emocija koje ne kriju? Kakav je to narod koji se u svemu bori iznad svoje kategorije, kako nas je vojnim rječnikom opisao američki ministar obrane Matiss. Kakve su to vibracije i odakle dolaze? I nije čudo kad svi žele osjetiti vibraciju sreće, ali je čudo kad čovjek želi biti dio i vibracije tuge. Tuga je također od Boga, tugom se jednako približavamo Bogu kao i srećom, jer sve što je iskreno, moćno, duboko – od Njega je. Svijetu smo pokazali obadvije strane medalje i dokazali da su obadvije jednako vrijedne, kad su iskrene, a onaj koji ih nosi, nosi svijetlo.

Hrvatski narod je svijeća puna ulja koja gori i osvjetljava put.

Pritom, kao hrvatski narod podrazumijevam sve koji vole Hrvatsku bez obzira na nacionalnost, vjeru ili neke druge odrednice. Kao što je američki narod zajednički pojam čitave Amerike, tako je i hrvatski narod zajednički pojam čitave Hrvatske. Ostali se svjesno i sami isključuju iz zajednice.

Vratimo se malo unatrag:

Oluja kao pobjeda čistog srca i duha nad oružjem danas se izučava na vojnoj akademiji najjače sile svijeta. Mislim da studiraju samo vanjske manifestacije onoga bitnoga i žao mi je ako ne shvaćaju bit. Da, Andrija Matijaš Pauk, legendarni zapovjednik tenkovskih jedinica 4. gardijske brigade izveo je tenkove na planine, ali to je samo vanjska manifestacija onoga u podlozi, to je samo rezultat i ozbiljenje onog unutrašnjeg – vjere. Vjere u to da si na strani božanske pravde i da će On pomoći kad više nije u pitanju samo tvoja snaga i trud, vjere da možeš učiniti nemoguće, tek tada su i čuda moguća. A onda ga je Bog uzeo da mu u svom krilu odmori dušu i izliječi rane, jer niti u jednom trenutku nije izgubio vjeru. Nije izgubljen niti jedan koji vjeruje.

Vjera, tako podcjenjena i tako omalovažavana od neprijatelja Boga oružje je strahovito, nepobjedivo. A odakle dolazi vjera? Iz ljubavi, samo čovjek ljubavi može vjerovati. Samo čovjek koji ljubi i vjeruje može stati ispred gole i surove bezbožne sile i rasti, rasti do neslućenih i nebeskih visina. Danas je Hrvatska čuđenje svijetu. Danas je Hrvatska upitnik svima, tko su ti Hrvati, tako mali, a tako veliki? Svijet svako malo traži odgovore o događajima koje ne razumije, ali shvaća da maleni hrvatski narod krije jednu iskonsku tajnu, tajnu života.

Mlaki i mlitavi, klonuli duhom, oni koji vjeruju samo u materijalno; novac i moć usahlih staraca bez duše i srca nemaju vjere i duboko  mrze one koji ju imaju.

Ljubav prema domovini i narodu u cijelini učinila je da vjerujemo kako je moguće goloruk pobijediti jednu od vojno najvećih sila Europe onoga doba, pobjedili smo. I nisu nam oprostili, i neće. Ali to je njihov problem i njihova briga.

Pola toga oružja smo mi Hrvati platili, oteli su nam ga u potpunosti, a onda smo mi goloruki morali kupovati drugo i otimati naše nazad iz njihovih ruku, jer materijalno se može oteti, ali duhovno ne može. Da su nam uspjeli uz oružje oteti i vjeru onda bi nas porazili u par dana, no svi znamo, a i  Biblija nam govori kako Nečastivi ne može uzeti našu dušu, vjeru i ljubav silom, samo je sami možemo predati. Ali nismo i nikad je nećemo izgubiti – vjeru.

Ista je stvar i sa Istanbulskom konvencijom u kojoj se ne spominje ljubav niti jednom, a vjera samo u kontekstu da je podložna njihovom tumačenju i da će nam oni narediti što smijemo vjerovati, a što ne. Ali kako se samo varaju sile tame, kako se samo varaju okupatori. Hrvatski narod nije potpisao sotonski ugovor i nije dužan poštovati ugovor koji je silom i nasiljem te prijevarom potpisan od strane sotonističkog gremija.

Dok god odgajamo našu djecu u vjeri i ljubavi ne trebamo se bojati za budućnost i ovakvi prevarantski ugovori potpisani u ime hrvatskog naroda, koji ih sa gnušanjem odbacuje, uz što su pravno nevaljani, za slobodno i od Boga stvoreno ljudsko biće, nisu obavezujući niti u jednom svom dijelu. Jer zakon koji ne dolazi od srca i koji narod srcem ne prihvaća zakon je sile i nasilnika, takvom zakonu je moralna obaveza reći – ne! Takav zakon nikad ne prolazi test vremena, jer praznina nema budućnost, svaka sila za vremena, a svaki silnik na kraju dobije plaću za svoja djela od Boga. O kako pravedna je ta plaća i uzalud na kraju svojih bijednih života nasilnici redovito traže ispovijed mnijući da su nakon naroda prevarili i Boga. Ali On sve vidi i zna, i pravedan je!

Domovinski rat sa operacijom Oluja i Istanbulsku konvenciju naveo sam jer su odlični primjeri borbe materije i duha. I dok materijalno barata samo brojevima i vjeruje samo u silu i nasilje, ono duhovno uvijek na kraju odnosi pobjedu, jer pobijediti čovjeka možeš samo ako mu uzmeš dušu, a tu smo jaki, najjačii. Istambulska konvencija je samo mali ali izrazito važan kotačić u planu uništenja čovjeka kao čovjeka i tu nam tek predstoji borba za slobodu. Čvrsto vjerujem da ćemo pobijediti jer nosimo svjetlo slobode u svojim srcima, možda ne uvijek savršeni, ali u konačnici uvijek vjerni Bogu i iskreni, to je ključ opstanka čovjeka kako takvog, a i Hrvatske.

Vratimo se Oliveru, čovjek anđeoskog talenta za pjesme o ljubavi. Talent dolazi samo iz dubine duše, tko ima dušu. Oliverove pjesme čak i na daleko širem području od onoga na kojem se donekle međusobno razumijemo dotakle su dušu svih onih koji osjećaju da postoji samo jedno za što vrijedi živjeti – ljubav. Izgubljena ljubav, ljubav prema domovini, svom rodnom gradu, djevojci, ocu, majci, nebu, moru, prijateljima, sve je to ljubav. I svaka plemenita.

Oliver kao čovjek, jednostavan, nije podnosio prenemaganja i lažnjake, prijatelj koji nikad nije gledao na novce osim kao sredstvo da život učini boljim i zabavnijim. Oliver je istinski primjer nesebične duboko emocionalne Hrvatske, Hrvatske duboko i široko povezane sa samim životom, Hrvatske koja je danas zbog njega opet u centru pažnje. Jer kako neće biti u centru pažnje zemlja koja na dočeku viceprvaka svijeta u nogometu nogometaše dočekuje ratnim avionima i koja na posljednjem ispraćaju pjevača i “čovika iz naroda” počast odaje ratnim brodovima i helikopterima. A sve je to srce, veliko, najveće, sve je to jedno srce i jedna duša, ujedinjeni u ljubavi.

Ima kod nas i tamna strana, ta strana uporno blati Hrvatsku i Hrvate. Uporno pišu samo i jedino negativno o nama, po njima smo najgori i najstrašniji narod na svijetu. Po njima naše svijetlo nesumnjivo treba ugasiti i uporno iz sve snage pušu ne bi li ga ugasili. To su oni koji poznaju samo mržnju i čitav svijet zasipaju, u suradnji s kolovođama ideje velike Srbije ili Jugoslavije, najcrnjim šovinističkim tekstovima strane medije s kojima imaju kontakte. Ti jalnuši i diletanti nema koga nisu pokušali ocrniti, nema što nisu pokušali da nam sve ogade i pogotovo da nas pred drugima ogade. Pritom nemamo organiziranu politiku niti političare, čast izuzetcima, prepoznat će se, koji bi branili svoj narod i domovinu, pa sve ostaje na onima koji se samo snagom volje i vjere opiru smrtonosnom neprijateljskom stroju koji, da bude zanimljiviije, “naše Vlade” beskrupulozno i obilato plaćaju  našim novcem, dok oni koji vole domovinu ne dobivaju ništa ili dobivaju mrvice koje ostanu kad se poplaćaju oni koji nas najviše mrze i koji su, gle čuda, često strani državljani kojima su baš s tim ciljem dane domovnice pa su sad oni ne/moralna vertikala izgubljenima u prijevodu. Pomoć uveženim “vertikalama” su oni koji su rođeni u Hrvatskoj ali prema njihovim riječima Hrvatska im ne znači ništa, a tu su i oni koji dokazuju da Hrvati ne vrijede “pišljivog boba”, kako jedan takav reče.

Za mrvu ljubavi.

Vrlo je bitno shvatiti zašto se Oliver zarekao da neće više nikad pjevati u Srbiji i jedan je od rijetkih koji je zavjet održao.

Pratio sam srbijanske portale i vidio svega i svačega, dobroga i lošega. Jedino nisam vidio da itko shvaća zašto im nije htio u Srbiji pjevati o ljubavi, pa čak ni oni koji su izrazito žalili zbog njegove smrti govoreći sve najljepše o Oliveru, pa čak i o Hrvatskoj koje se sjećaju kao zemlje ljubavi, mora, boljeg života.

Da, tako su nas vidjeli oni normalni ili normalniji. No ukratko, ponovimo kako nas je gledala i danas gleda srbijanska politika.

Počevši od početka prošlog stoljeća kad smo kao guske u magli pod vodstvom “Pupovca prije Pupovca”, Pribičevića (koji je također nasilno oteo iz ruku hvatskog naroda vlast, zvuči poznato?), predali svoju državnost u ruke politički divljem i beskrupuloznom  narodu. Nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije odmah je raspuštena hrvatska vojska i dovedena srpska koja je do početka WW2 počinila stravične zločine pobivši i deportiravši u srpske kazamate tisuće Hrvata, a da “nikom nije ni vlas sa glave pala zbog toga”, kao reče i sam Pribičević. Na početku rata prije uspostave NDH digoše nekakve ustanke i opet pobiše tisuće, tu su bili djelomično kažnjeni, prekomjerno ili ne neka povijest odluči, ali na temelju čistih činjenica a ne mitova. A onda tijekom i nakon završetka rata počiniše jedan od najvećih genocida nad hrvatskim narodom, počevši od četničkog genocida u Srbu i na svim područjima gdje su bili većina, preko dovođenja čistih četničkih divizija iz Srbije koje su doslovno na kraju rata samo zamijenile kokardu zvijezdom i također doslovno počinile najveći holokaust u Europi nakon WW2, u suradnji s domaćim izdajnicima i zbunjenim Hrvatima.

I tu dolazimo do Domovinskog rata u kojem po istoj špranci i sa istom pričom opet nad nama počiniše genocid, i opet smo mi krivi, po njima.

Priča o ljubavi i mržnji ovdje se opet isprepleće i ono more i ljubav, koje sada spominju sa sjetom, natopiše hrvatskom krvi. Teško je bilo nenaoružan gledati kako nam bombardiraju sa brodova i sa kopna gradove. Sve ono zajedničko što smo imali i što smo mi platili 51% iskoristili su da nas bombardiraju do besvijesti, uz bitku na kontinentu gorjeli su redom gradovi na moru, bjesomučna bombardiranja samo da se ubije, uništi  i pokori nisu izrazi ljubavi nego mržnje i očajničkog pokušaja da se okupacija nastavi, jer radilo se o okupaciji, danas je to svima jasno.

I nije stvar samo u tome koliko su nas razorili ili pobili, uz sve to su nas i povrijedili kao ljude.

Povrijedili ste velikog čovika, Olivera. Zato vas više nije vidio.

Ubijali ste mu prijatelje, granatirali obitelj, razarali grad… on vama nije pucao (kao ni mi ostali) po Novom Sadu, Beogradu, Vranju, ali svejedno i dalje tvrdite da smo mi krivi što ste nam spaljivali gradove i ljude, vrijeđate nam inteligenciju, kao i svoju, ali za vas nas više nije briga, a ignor je prekrasna opcija s vama u ovakvom stanju potpunog ludila.

Nije lošem čovjeku najveća kazna kad ga istučeš nakon što te napadne da otme tvoje, najveća i najstrašnija kazna je kad ga više ne vidiš i kad on vidi da ga ne vidiš. A Oliver Srbiju više nije vidio.

Taj dio oni ne mogu shvatiti, pitanje je hoće li ikada?

Pokušali su puno puta velikim novcima promijeniti mišljenje morskog vuka, ali ne ide to tako kod istinskih  ljudi. Pravi čovjek ne pjeva za novce nego ga nešto goni pjevati, kao što pravi slikar slika ono što vidi unutarnji okom, a ne zato što mu je netko platio da nešto naslika.

Karakteran čovjek neće ni na slavlje s lošim ljudima, ali hoće i u rat sa dobrima.

Preko sto godina traje to stanje (kao ideja nekoliko stotina godina) u kojem nas ne vide i nije im jasno zašto se mi, kao Neo u Matrixu, uporno opiremo njihovoj animalnoj želji da se prošire, na naš račun? I danas jednako, ako ne i više, pokušavaju zatrti svaki naš izraz postojanja, od prisvajanja jezika, nasilnog kulturocida, odricanja prava na postojanje, povijest i budućnost. Pišu da ne postojimo, pišu da smo zli, bombardiraju nam gradove, a u intermezzu mijenjaju kurikule oni kojima se sve što su u životu napisali svodi na to kako razbiti simbiozu katoličke crkve i hrvatskog naroda (to im je i jedina referenca) i tako narod odvojiti od Boga, a onda polako rastočiti i ostale sastavnice te čvrsto zasjesti s jednom od dvije opcije, velika Srbija ili prikrivena velika Srbija – Jugoslavija.

O velikoj Srbiji kao animalističkoj primitivnoj ideji koja je u rangu ideje da sve hijene moraju živjeti u istoj državi ne treba trošiti riječi. Jugoslavenska perspektiva je nestala ono jutro kad je Pribičević unatoč odluci Narodnog vijeća da se ne ide u Beograd pobjegao sa skupinom izdajnika i predao Hrvatsku, ostalo je krvava i ružna povijest.

Povijest je mogla biti sasvim drukčija da nema te beskrupulozne velikosrpske politike i prirode koja svaku priliku koristi da potlači i pokori sve oko sebe, ta priroda ne zna značenje riječi poput ravnopravnost ili ljubav. I ne želi ih ni danas naučiti.

A htjeli su da im Oliver pjeva o ljubavi? “To smo završili, tu temu smo završili”, proročanski govori u ime svakog poštenog građanina Hrvatske veliki Oliver, srbijanskoj voditeljici u intervjuu za RTS.

I ne radi se o tom da su svi Srbi zli ljudi ili da ne razumiju ljubav, ima tamo i dobrih ljudi, ali zemlja kojoj su na vlasti četničke vojvode i svi koji su bombardirali gradove na moru, uz sve ostale po čitavoj Hrvatskoj i BiH doista nije zemlja kojoj se može pjevati o ljubavi, a da ne pričamo o politici koja je danas identična onoj sa početka devedesetih, ubilačka. A nikad nisu pokušali lijepo s nama, baš nikad. Između ostalog zato što ne znaju i ne poznaju te čarobne riječi poštovanje i ljubav. I onda idu silom, đonom, a s druge strane ono što nam je snaga u dobru to nam je snaga i u zlu, pa kad se skupi dovoljno patnje u hrvatskom se čovjeku probudi smrtonosni tigar koji se ne boji ničega na svijetu. Onda se ljute kad ih otresemo.

Dakle, ono što prizivaš to ćeš od Hrvata i dobiti; hoćeš ljubav pruži ljubav. Pružiš li mržnju i nepoštovanje dobit ćeš isto natrag s kamatama, sam odluči koji naš dio želiš smrtniče!

Mi Hrvati nismo uvijek složni, ekonomski smo nepismeni iz razloga što nas komunisti i njihovi recidivi vode preko 70 godina gotovo bez prestanka, uz onih nešto više od dvadeset godina okupacije u prvoj Jugoslaviji kad su planski razbijali hrvatsku industriju otimajući sve što se dalo oteti i uvodeći model neizvrsnosti u upravi prema mitu o nebeskom narodu. No zadržali smo dušu i duh vrijednog naroda koji se očajnički bori protiv svih mogućih izgleda te su danas hrvatski radnici, vojnici, znanstvenici, studenti, školarci, izumitelji i svi ostali u svijetu prepoznati kao izrazito inteligentni i vrijedni najviših dometa na svjetskoj razini. Jedino da nekako preokrenemo komunistički model ekonomije i razbijemo prokletstvo promicanja podobnih i zatiranja izvrsnih. Ali temelj imamo i nikad nismo izgubili, hrvatskog čovjeka sposobnog za sve, samo sa pravim vodstvom.

Bože kako bi bilo lijepo da imamo organiziranu hrvatsku politiku koja bi vodila brigu o ugledu naše prelijepe domovine, kako bi bilo lijepo da ovaj naš prekrasni narod ima na vlasti one koji bi vjerovali svom narodu i štitili ga od neprijatelja koje nesumnjivo imamo, a sve zbog ljepote i vrijednosti naše zemlje. Kako bi bilo lijepo da narod ima političare kojima može bezgranično vjerovati i mirno spavati, ali nema. I nije priroda ono najbolje što Hrvatska ima, ono najvrjednije je narod koji svijet danas prepoznaje kao narod koji ima veliko srce i dušu, kako bi lijepo bilo da oni koji na ružan i nedostojan način preuzimaju kormilo hrvatskog naroda shvate kakvo blago imaju u rukama, a kako se nedostojno i prljavo prema tom blagu odnose.

Tako nam malo, a tako puno fali da budemo potpuni? Doduše, sreća nije materijalno bogatstvo, to smo dokazali, ali bar život dostojan čovjeka ne bi smio biti u pitanju, a jest, samo zbog politike koja nema srca ni duše. Iz čega proizlazi taj bezdan između naroda i političara? Upravo iz onog prije sto godina uveženog modela neizvrsnosti koji u podlozi ima apsolutni nedostatak karaktera i pohlepu.

Za mrvu ljubavi
nismo svi rođeni
godine sreću odnose
odnose al’ je ne vrate

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari