Pratite nas

Kolumne

Moja Hrvatska – Jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi

Objavljeno

na

Široka je staza u propast i beskonačna je patnja onih koji tim putem hodaju. Postoji i ona stara mudrost: Sve su sretne obitelji sretne na isti način, dok su sve nesretne obitelji nesretne na milijune različitih načina.

U ovom svijetu straha, patnje i bola tako je lako zaboraviti ono jedino bitno, živjeti!

U ovom svijetu bizarno poremećenih vrijednosti kad se sav antičovječni medijski aparat koncentrira povećati mjeru mizerije, straha i očaja, jedna mala zemlja i jedan brojem mali, ali srcem jedan od najvećih naroda, upalio je svjetlo nade.

A ti, hrvatski narode, nipošto nisi najmanji među narodima, već si svjetlo upaljeno i putokaz izgubljenima.

Neopisiva sreća sportskim uspjesima i odmah nakon toga neopisiva tuga za jednim od najvećih i najomiljenijih hrvatskih pjevača nisu samo sreća i tuga, to se zove ispunjeni život. To su najdublje emocije kojih se čovjek ne bi smio ili trebao sramiti, život onakav kakav jedino vrijedi živjeti. To je zaboravljeni život i iznenađenje svijetu utonulom u strah i kontrolu emocija, jalovom svijetu bez duha i duše. Ono zajedničko tim manifestacijama jedna je ključna komponenta bez koje ništa nema smisla – Ljubav!

Čitam na dnevno.hr, kojemu se otme pokoji dobar tekst, no sve rijeđe i uvijek od istih autora, kako su turisti iznenađeni i i duboko potrešeni događajima neuobičajenima za njihove zemlje: Turisti nikada nisu bili u većem čudu: ‘Hrvatska doista ima najbolji narod s najvećim srcima

Kratak je tekst, ali meni je bio zadnji komadić slagalice i napokon sam vidio cijelu sliku mog ljubljenog naroda.

Veličanstvena slika hrvatskog naroda opet je bljesnula i jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi. Svatko je htio bar malo sudjelovati u neopisivoj sreći hrvatskoga naroda na Svjetskom prvenstvu i to nije nikakvo čudo. Sreća je zarazna i prirodno je da svatko pokušava nešto takvo osjetiti, biti dio te božanske vibracije, čak su i na indexu u jednom trenutku pokušavali (ostali nisu ni pokušavali), ali premalo je ulja u svijećama onih koji mrze i nije se uhvatilo. U svijeći koja nema ulja ne može se zapaliti trajna vatra.

A onda je otišao Oliver i opet svijet zapanjeno gleda u Hrvate. Nekoliko dana nakon neopisive sreće, neopisiva tuga? Kakvi su to ljudi s takvim rasponom emocija koje ne kriju? Kakav je to narod koji se u svemu bori iznad svoje kategorije, kako nas je vojnim rječnikom opisao američki ministar obrane Matiss. Kakve su to vibracije i odakle dolaze? I nije čudo kad svi žele osjetiti vibraciju sreće, ali je čudo kad čovjek želi biti dio i vibracije tuge. Tuga je također od Boga, tugom se jednako približavamo Bogu kao i srećom, jer sve što je iskreno, moćno, duboko – od Njega je. Svijetu smo pokazali obadvije strane medalje i dokazali da su obadvije jednako vrijedne, kad su iskrene, a onaj koji ih nosi, nosi svijetlo.

Hrvatski narod je svijeća puna ulja koja gori i osvjetljava put.

Pritom, kao hrvatski narod podrazumijevam sve koji vole Hrvatsku bez obzira na nacionalnost, vjeru ili neke druge odrednice. Kao što je američki narod zajednički pojam čitave Amerike, tako je i hrvatski narod zajednički pojam čitave Hrvatske. Ostali se svjesno i sami isključuju iz zajednice.

Vratimo se malo unatrag:

Oluja kao pobjeda čistog srca i duha nad oružjem danas se izučava na vojnoj akademiji najjače sile svijeta. Mislim da studiraju samo vanjske manifestacije onoga bitnoga i žao mi je ako ne shvaćaju bit. Da, Andrija Matijaš Pauk, legendarni zapovjednik tenkovskih jedinica 4. gardijske brigade izveo je tenkove na planine, ali to je samo vanjska manifestacija onoga u podlozi, to je samo rezultat i ozbiljenje onog unutrašnjeg – vjere. Vjere u to da si na strani božanske pravde i da će On pomoći kad više nije u pitanju samo tvoja snaga i trud, vjere da možeš učiniti nemoguće, tek tada su i čuda moguća. A onda ga je Bog uzeo da mu u svom krilu odmori dušu i izliječi rane, jer niti u jednom trenutku nije izgubio vjeru. Nije izgubljen niti jedan koji vjeruje.

Vjera, tako podcjenjena i tako omalovažavana od neprijatelja Boga oružje je strahovito, nepobjedivo. A odakle dolazi vjera? Iz ljubavi, samo čovjek ljubavi može vjerovati. Samo čovjek koji ljubi i vjeruje može stati ispred gole i surove bezbožne sile i rasti, rasti do neslućenih i nebeskih visina. Danas je Hrvatska čuđenje svijetu. Danas je Hrvatska upitnik svima, tko su ti Hrvati, tako mali, a tako veliki? Svijet svako malo traži odgovore o događajima koje ne razumije, ali shvaća da maleni hrvatski narod krije jednu iskonsku tajnu, tajnu života.

Mlaki i mlitavi, klonuli duhom, oni koji vjeruju samo u materijalno; novac i moć usahlih staraca bez duše i srca nemaju vjere i duboko  mrze one koji ju imaju.

Ljubav prema domovini i narodu u cijelini učinila je da vjerujemo kako je moguće goloruk pobijediti jednu od vojno najvećih sila Europe onoga doba, pobjedili smo. I nisu nam oprostili, i neće. Ali to je njihov problem i njihova briga.

Pola toga oružja smo mi Hrvati platili, oteli su nam ga u potpunosti, a onda smo mi goloruki morali kupovati drugo i otimati naše nazad iz njihovih ruku, jer materijalno se može oteti, ali duhovno ne može. Da su nam uspjeli uz oružje oteti i vjeru onda bi nas porazili u par dana, no svi znamo, a i  Biblija nam govori kako Nečastivi ne može uzeti našu dušu, vjeru i ljubav silom, samo je sami možemo predati. Ali nismo i nikad je nećemo izgubiti – vjeru.

Ista je stvar i sa Istanbulskom konvencijom u kojoj se ne spominje ljubav niti jednom, a vjera samo u kontekstu da je podložna njihovom tumačenju i da će nam oni narediti što smijemo vjerovati, a što ne. Ali kako se samo varaju sile tame, kako se samo varaju okupatori. Hrvatski narod nije potpisao sotonski ugovor i nije dužan poštovati ugovor koji je silom i nasiljem te prijevarom potpisan od strane sotonističkog gremija.

Dok god odgajamo našu djecu u vjeri i ljubavi ne trebamo se bojati za budućnost i ovakvi prevarantski ugovori potpisani u ime hrvatskog naroda, koji ih sa gnušanjem odbacuje, uz što su pravno nevaljani, za slobodno i od Boga stvoreno ljudsko biće, nisu obavezujući niti u jednom svom dijelu. Jer zakon koji ne dolazi od srca i koji narod srcem ne prihvaća zakon je sile i nasilnika, takvom zakonu je moralna obaveza reći – ne! Takav zakon nikad ne prolazi test vremena, jer praznina nema budućnost, svaka sila za vremena, a svaki silnik na kraju dobije plaću za svoja djela od Boga. O kako pravedna je ta plaća i uzalud na kraju svojih bijednih života nasilnici redovito traže ispovijed mnijući da su nakon naroda prevarili i Boga. Ali On sve vidi i zna, i pravedan je!

Domovinski rat sa operacijom Oluja i Istanbulsku konvenciju naveo sam jer su odlični primjeri borbe materije i duha. I dok materijalno barata samo brojevima i vjeruje samo u silu i nasilje, ono duhovno uvijek na kraju odnosi pobjedu, jer pobijediti čovjeka možeš samo ako mu uzmeš dušu, a tu smo jaki, najjačii. Istambulska konvencija je samo mali ali izrazito važan kotačić u planu uništenja čovjeka kao čovjeka i tu nam tek predstoji borba za slobodu. Čvrsto vjerujem da ćemo pobijediti jer nosimo svjetlo slobode u svojim srcima, možda ne uvijek savršeni, ali u konačnici uvijek vjerni Bogu i iskreni, to je ključ opstanka čovjeka kako takvog, a i Hrvatske.

Vratimo se Oliveru, čovjek anđeoskog talenta za pjesme o ljubavi. Talent dolazi samo iz dubine duše, tko ima dušu. Oliverove pjesme čak i na daleko širem području od onoga na kojem se donekle međusobno razumijemo dotakle su dušu svih onih koji osjećaju da postoji samo jedno za što vrijedi živjeti – ljubav. Izgubljena ljubav, ljubav prema domovini, svom rodnom gradu, djevojci, ocu, majci, nebu, moru, prijateljima, sve je to ljubav. I svaka plemenita.

Oliver kao čovjek, jednostavan, nije podnosio prenemaganja i lažnjake, prijatelj koji nikad nije gledao na novce osim kao sredstvo da život učini boljim i zabavnijim. Oliver je istinski primjer nesebične duboko emocionalne Hrvatske, Hrvatske duboko i široko povezane sa samim životom, Hrvatske koja je danas zbog njega opet u centru pažnje. Jer kako neće biti u centru pažnje zemlja koja na dočeku viceprvaka svijeta u nogometu nogometaše dočekuje ratnim avionima i koja na posljednjem ispraćaju pjevača i “čovika iz naroda” počast odaje ratnim brodovima i helikopterima. A sve je to srce, veliko, najveće, sve je to jedno srce i jedna duša, ujedinjeni u ljubavi.

Ima kod nas i tamna strana, ta strana uporno blati Hrvatsku i Hrvate. Uporno pišu samo i jedino negativno o nama, po njima smo najgori i najstrašniji narod na svijetu. Po njima naše svijetlo nesumnjivo treba ugasiti i uporno iz sve snage pušu ne bi li ga ugasili. To su oni koji poznaju samo mržnju i čitav svijet zasipaju, u suradnji s kolovođama ideje velike Srbije ili Jugoslavije, najcrnjim šovinističkim tekstovima strane medije s kojima imaju kontakte. Ti jalnuši i diletanti nema koga nisu pokušali ocrniti, nema što nisu pokušali da nam sve ogade i pogotovo da nas pred drugima ogade. Pritom nemamo organiziranu politiku niti političare, čast izuzetcima, prepoznat će se, koji bi branili svoj narod i domovinu, pa sve ostaje na onima koji se samo snagom volje i vjere opiru smrtonosnom neprijateljskom stroju koji, da bude zanimljiviije, “naše Vlade” beskrupulozno i obilato plaćaju  našim novcem, dok oni koji vole domovinu ne dobivaju ništa ili dobivaju mrvice koje ostanu kad se poplaćaju oni koji nas najviše mrze i koji su, gle čuda, često strani državljani kojima su baš s tim ciljem dane domovnice pa su sad oni ne/moralna vertikala izgubljenima u prijevodu. Pomoć uveženim “vertikalama” su oni koji su rođeni u Hrvatskoj ali prema njihovim riječima Hrvatska im ne znači ništa, a tu su i oni koji dokazuju da Hrvati ne vrijede “pišljivog boba”, kako jedan takav reče.

Za mrvu ljubavi.

Vrlo je bitno shvatiti zašto se Oliver zarekao da neće više nikad pjevati u Srbiji i jedan je od rijetkih koji je zavjet održao.

Pratio sam srbijanske portale i vidio svega i svačega, dobroga i lošega. Jedino nisam vidio da itko shvaća zašto im nije htio u Srbiji pjevati o ljubavi, pa čak ni oni koji su izrazito žalili zbog njegove smrti govoreći sve najljepše o Oliveru, pa čak i o Hrvatskoj koje se sjećaju kao zemlje ljubavi, mora, boljeg života.

Da, tako su nas vidjeli oni normalni ili normalniji. No ukratko, ponovimo kako nas je gledala i danas gleda srbijanska politika.

Počevši od početka prošlog stoljeća kad smo kao guske u magli pod vodstvom “Pupovca prije Pupovca”, Pribičevića (koji je također nasilno oteo iz ruku hvatskog naroda vlast, zvuči poznato?), predali svoju državnost u ruke politički divljem i beskrupuloznom  narodu. Nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije odmah je raspuštena hrvatska vojska i dovedena srpska koja je do početka WW2 počinila stravične zločine pobivši i deportiravši u srpske kazamate tisuće Hrvata, a da “nikom nije ni vlas sa glave pala zbog toga”, kao reče i sam Pribičević. Na početku rata prije uspostave NDH digoše nekakve ustanke i opet pobiše tisuće, tu su bili djelomično kažnjeni, prekomjerno ili ne neka povijest odluči, ali na temelju čistih činjenica a ne mitova. A onda tijekom i nakon završetka rata počiniše jedan od najvećih genocida nad hrvatskim narodom, počevši od četničkog genocida u Srbu i na svim područjima gdje su bili većina, preko dovođenja čistih četničkih divizija iz Srbije koje su doslovno na kraju rata samo zamijenile kokardu zvijezdom i također doslovno počinile najveći holokaust u Europi nakon WW2, u suradnji s domaćim izdajnicima i zbunjenim Hrvatima.

I tu dolazimo do Domovinskog rata u kojem po istoj špranci i sa istom pričom opet nad nama počiniše genocid, i opet smo mi krivi, po njima.

Priča o ljubavi i mržnji ovdje se opet isprepleće i ono more i ljubav, koje sada spominju sa sjetom, natopiše hrvatskom krvi. Teško je bilo nenaoružan gledati kako nam bombardiraju sa brodova i sa kopna gradove. Sve ono zajedničko što smo imali i što smo mi platili 51% iskoristili su da nas bombardiraju do besvijesti, uz bitku na kontinentu gorjeli su redom gradovi na moru, bjesomučna bombardiranja samo da se ubije, uništi  i pokori nisu izrazi ljubavi nego mržnje i očajničkog pokušaja da se okupacija nastavi, jer radilo se o okupaciji, danas je to svima jasno.

I nije stvar samo u tome koliko su nas razorili ili pobili, uz sve to su nas i povrijedili kao ljude.

Povrijedili ste velikog čovika, Olivera. Zato vas više nije vidio.

Ubijali ste mu prijatelje, granatirali obitelj, razarali grad… on vama nije pucao (kao ni mi ostali) po Novom Sadu, Beogradu, Vranju, ali svejedno i dalje tvrdite da smo mi krivi što ste nam spaljivali gradove i ljude, vrijeđate nam inteligenciju, kao i svoju, ali za vas nas više nije briga, a ignor je prekrasna opcija s vama u ovakvom stanju potpunog ludila.

Nije lošem čovjeku najveća kazna kad ga istučeš nakon što te napadne da otme tvoje, najveća i najstrašnija kazna je kad ga više ne vidiš i kad on vidi da ga ne vidiš. A Oliver Srbiju više nije vidio.

Taj dio oni ne mogu shvatiti, pitanje je hoće li ikada?

Pokušali su puno puta velikim novcima promijeniti mišljenje morskog vuka, ali ne ide to tako kod istinskih  ljudi. Pravi čovjek ne pjeva za novce nego ga nešto goni pjevati, kao što pravi slikar slika ono što vidi unutarnji okom, a ne zato što mu je netko platio da nešto naslika.

Karakteran čovjek neće ni na slavlje s lošim ljudima, ali hoće i u rat sa dobrima.

Preko sto godina traje to stanje (kao ideja nekoliko stotina godina) u kojem nas ne vide i nije im jasno zašto se mi, kao Neo u Matrixu, uporno opiremo njihovoj animalnoj želji da se prošire, na naš račun? I danas jednako, ako ne i više, pokušavaju zatrti svaki naš izraz postojanja, od prisvajanja jezika, nasilnog kulturocida, odricanja prava na postojanje, povijest i budućnost. Pišu da ne postojimo, pišu da smo zli, bombardiraju nam gradove, a u intermezzu mijenjaju kurikule oni kojima se sve što su u životu napisali svodi na to kako razbiti simbiozu katoličke crkve i hrvatskog naroda (to im je i jedina referenca) i tako narod odvojiti od Boga, a onda polako rastočiti i ostale sastavnice te čvrsto zasjesti s jednom od dvije opcije, velika Srbija ili prikrivena velika Srbija – Jugoslavija.

O velikoj Srbiji kao animalističkoj primitivnoj ideji koja je u rangu ideje da sve hijene moraju živjeti u istoj državi ne treba trošiti riječi. Jugoslavenska perspektiva je nestala ono jutro kad je Pribičević unatoč odluci Narodnog vijeća da se ne ide u Beograd pobjegao sa skupinom izdajnika i predao Hrvatsku, ostalo je krvava i ružna povijest.

Povijest je mogla biti sasvim drukčija da nema te beskrupulozne velikosrpske politike i prirode koja svaku priliku koristi da potlači i pokori sve oko sebe, ta priroda ne zna značenje riječi poput ravnopravnost ili ljubav. I ne želi ih ni danas naučiti.

A htjeli su da im Oliver pjeva o ljubavi? “To smo završili, tu temu smo završili”, proročanski govori u ime svakog poštenog građanina Hrvatske veliki Oliver, srbijanskoj voditeljici u intervjuu za RTS.

I ne radi se o tom da su svi Srbi zli ljudi ili da ne razumiju ljubav, ima tamo i dobrih ljudi, ali zemlja kojoj su na vlasti četničke vojvode i svi koji su bombardirali gradove na moru, uz sve ostale po čitavoj Hrvatskoj i BiH doista nije zemlja kojoj se može pjevati o ljubavi, a da ne pričamo o politici koja je danas identična onoj sa početka devedesetih, ubilačka. A nikad nisu pokušali lijepo s nama, baš nikad. Između ostalog zato što ne znaju i ne poznaju te čarobne riječi poštovanje i ljubav. I onda idu silom, đonom, a s druge strane ono što nam je snaga u dobru to nam je snaga i u zlu, pa kad se skupi dovoljno patnje u hrvatskom se čovjeku probudi smrtonosni tigar koji se ne boji ničega na svijetu. Onda se ljute kad ih otresemo.

Dakle, ono što prizivaš to ćeš od Hrvata i dobiti; hoćeš ljubav pruži ljubav. Pružiš li mržnju i nepoštovanje dobit ćeš isto natrag s kamatama, sam odluči koji naš dio želiš smrtniče!

Mi Hrvati nismo uvijek složni, ekonomski smo nepismeni iz razloga što nas komunisti i njihovi recidivi vode preko 70 godina gotovo bez prestanka, uz onih nešto više od dvadeset godina okupacije u prvoj Jugoslaviji kad su planski razbijali hrvatsku industriju otimajući sve što se dalo oteti i uvodeći model neizvrsnosti u upravi prema mitu o nebeskom narodu. No zadržali smo dušu i duh vrijednog naroda koji se očajnički bori protiv svih mogućih izgleda te su danas hrvatski radnici, vojnici, znanstvenici, studenti, školarci, izumitelji i svi ostali u svijetu prepoznati kao izrazito inteligentni i vrijedni najviših dometa na svjetskoj razini. Jedino da nekako preokrenemo komunistički model ekonomije i razbijemo prokletstvo promicanja podobnih i zatiranja izvrsnih. Ali temelj imamo i nikad nismo izgubili, hrvatskog čovjeka sposobnog za sve, samo sa pravim vodstvom.

Bože kako bi bilo lijepo da imamo organiziranu hrvatsku politiku koja bi vodila brigu o ugledu naše prelijepe domovine, kako bi bilo lijepo da ovaj naš prekrasni narod ima na vlasti one koji bi vjerovali svom narodu i štitili ga od neprijatelja koje nesumnjivo imamo, a sve zbog ljepote i vrijednosti naše zemlje. Kako bi bilo lijepo da narod ima političare kojima može bezgranično vjerovati i mirno spavati, ali nema. I nije priroda ono najbolje što Hrvatska ima, ono najvrjednije je narod koji svijet danas prepoznaje kao narod koji ima veliko srce i dušu, kako bi lijepo bilo da oni koji na ružan i nedostojan način preuzimaju kormilo hrvatskog naroda shvate kakvo blago imaju u rukama, a kako se nedostojno i prljavo prema tom blagu odnose.

Tako nam malo, a tako puno fali da budemo potpuni? Doduše, sreća nije materijalno bogatstvo, to smo dokazali, ali bar život dostojan čovjeka ne bi smio biti u pitanju, a jest, samo zbog politike koja nema srca ni duše. Iz čega proizlazi taj bezdan između naroda i političara? Upravo iz onog prije sto godina uveženog modela neizvrsnosti koji u podlozi ima apsolutni nedostatak karaktera i pohlepu.

Za mrvu ljubavi
nismo svi rođeni
godine sreću odnose
odnose al’ je ne vrate

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari