Pratite nas

Moje gole slike u inbox…

Objavljeno

na

Nakon što je na facebooku grupa ”Najveće drolje osnovnih i srednjih škola” izazvala puno buke i brojne reakcije, djevojke su odlučile uvesti novi trend ‘Plati i gledaj’.

Naime, djevojke postavljaju provokativne fotografije na svom profilu, uz statuse s cijenama golih fotografija, koje po uplati šalju naručitelju u privatne poruke na Facebooku.

‘Moje gole slike u inbox. UPLATA JE NA POST NET U POSTI NA MOJ BROJ MOBILNOG I MOJE IME I PREZIME javite se samo ozbiljni !!!!! cena po slici je 300 dinara”, napisala je jedna od djevojka u svojoj ponudi.

Na jednom od profila, također mogu se naći i tjedne akcije gdje je cijena primjerice 250 dinara po slici, a 1000 dinara četiri ”gole-erotske slike”.

Je li ovo novi trend ili samo jedan od načina da internet predatori izvuku novac naivnim korisnicima Facebooka, ne znamo, ali svakako je zabrinjavajuće.

sexy_girl

bljesak.info/kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Organizatori referendumskih inicijativa – “zločinci ili ipak junaci”?

Objavljeno

na

Objavio

Ako postoji nešto oko čega bi se lako usuglasili i pobornici i protivnici prijedloga promjena izbornog zakona referendumske inicijative “Narod odlučuje”, barem oni koji ne preziru Ustav RH, onda je to omogućavanje dopisnog i elektronskog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. Znakovito, upravo taj dio prijedloga učinio se interesantnim i Đorđu Gardaševiću, profesoru na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji nema nekog posebnog razloga gajiti simpatije prema Hrvatima izvan Hrvatske. Pa zašto mu je onda to zanimljivo?

I Savo Štrbac i …

U svijesti konzumenata utjecajnijih medija hrvatski državljani izvan Hrvatske smješteni su u ozloglašenom pretincu “dijaspora i Hercegovci” pa se često zaboravlja kako se među njima kriju i drugi. Recimo, pripadnici srpske nacionalne manjine koji su devedesetih digli ruku na Hrvatsku pa su, vidjevši da im se snovi o Velikoj Srbiji ruše poput kule od karata, migrirali u nešto manju Srbiju. I dok su Hrvati rasuti diljem svijeta – od Aljaske do Ognjene zemlje, od Irske do Novog Zelanda – glavninu Vučićeve publike na psihotičnim mitinzima povodom sjećanja na poraz (oni ga zovu pogromom) u Oluji čine hrvatski državljani koncentrirani na potezu Beograd – Novi Sad. Očito je da će raspršene Hrvate biti znatno teže okupiti nego homogenije Srbe, što nije nevažno, jer bi se zainteresirani za dopisno glasovanje prethodno morali registrirati u ovlaštenom predstavništvu RH. Kako prigode da destabilizira Hrvatsku Srbija nagonski ne propušta, ovim bi putem mogla usmjeriti i do 100 tisuća glasova. Oni bi se s vremenom – nakon što se hrvatskim državljanima izvan Hrvatske omogući veća zastupljenost u Saboru, razmjerno povećanom broju glasova uslijed olakšanog pristupa glasovanju – mogli pokazati važnim, ako ne i prijelomnim čimbenikom u političkom životu Hrvatske. Dakle, opreza, te majke mudrosti, nikad dosta. I kad ideja na prvu zvuči izvrsno. Jer ako bi neka buduća saborska većina ovisila o pulenima Miodraga Linte ili Save Štrpca, mnogi bi se sa sjetom prisjećali Milorada Pupovca. Pa i oni koji prema Pupovcu gaje takve osjećaje kakve on njeguje prema Anti Paveliću.

… Pupovac, a i Srbija na dobitku

A upravo takve su organizatori inicijative pokušali privući referendumskim pitanjem kojim se navodno razvlašćuje Pupovac. No, je li baš tako? Naime, pomalo u sjeni pitanja o uskraćivanju prava glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o povjerenju Vladi i donošenju proračuna ostalo je prvo referendumsko pitanje, ono toliko dugačko da ga je teško i pročitati, a kamoli shvatiti. A njime se zapravo povećava utjecaj zastupnika nacionalnih manjina uslijed blagog povećanja njihova udjela u Saboru s jedva 5% na 6% (računica se temelji na predloženoj štedljivijoj varijanti sa 100 saborskih zastupnika budući predlagatelji uštedu drže glavnim motivom za smanjenje broja zastupnika).

Pokažimo na primjeru i kako isključivanje zastupnika manjina iz glasovanja o proračunu i povjerenju vladi, a da o svemu drugom i dalje mogu odlučivati, uopće ne smanjuje njihov utjecaj. Zamislimo da se Vlada RH izabere omjerom glasova 49:45 (a 6 zastupnika nacionalnih manjina nemaju pravo u tome sudjelovati) i potom ta vladajuća većina donese proračun. No, zakoni i odluke kojima se proračun ispunjava ne bi se mogli donijeti bez predstavnika nacionalnih manjina. Ako bi oni bili protiv, “većina” ih ne bi mogla izglasati, budući njihovim uključivanjem, apsurdno, i sama postaje manjinom (49:51). Pa kako se to onda Pupovca onemogućava?

No, zašto se Pupovac i Radin bune kad im prijedlog odgovara? U biti, oni su na dvostrukom dobitku. Prođe li prijedlog, efektivno ne gube ništa, štoviše utjecaj im blago raste. S druge strane, pitanje koje ih izrijekom, mada posve neučinkovito, obespravljuje omogućava im prikazivati se žrtvama i nejednakopravnima, a oni takve prilike ne propuštaju. Pupovcu, među ostalim, to dobro dođe i pri popunjavanju svake godine sve punijeg mu biltena u kojem će ovaj bizarni autogol, znalački serviran negdje između reda gavuna i reda kriški limuna, zacijelo naći mjesto.

Kao as na desetku prijedlog je legao i Srbiji, neumornoj u diplomatskom ocrnjivanju Hrvatske i Hrvata. Obično prigode za to kreira sama, no to nije razlog da ne prihvati ovaj iznenadni poklon. Ako već nije, preostaje joj tek na engleski prevesti referendumsko pitanje koje izravno diskriminira predstavnike nacionalnih manjina i potom ga uhodanim diplomatskim kanalima lifrati po svijetu. Naravno, pritom se ne će zamarati maločas navedenim pojašnjenjem kako su nacionalne manjine prijedlogom zapravo na dobitku. Sve u svemu, možda bi bilo pretjerano reći kako danas, u ratu poslije rata, “markićevci” Srbiji dođu kao svojedobno “martićevci”. No, nastave li ovako …

Raspršenost IN – poslušnost OUT

Razložno je zapitati se znaju li za ovo u vodstvu inicijative. Za Roberta Podolnjaka, njezinog stručnog autoriteta, to je samorazumljivo budući je riječ o kosturu iz ormara bivšeg predsjednika Josipovića, u čijoj se komisiji bavio istom problematikom. I za uže vodstvo inicijative okupljeno oko Željke Markić izgledi da ovo znaju su vrlo veliki, ta stali su iza pitanja. Isto vrijedi i za medijske promotore kampanje, bili oni lijevi poput Šprajca, kojeg nije pokolebalo ni “obespravljivanje” nacionalnih manjina, ili tzv. “desni”. A gdje ne će znati, pa nisu glupi. Osim ako im um nije pomračio uvjetni refleks na svaku im bačenu kost koja zamiriše na borbu protiv “režima”. No, nije vjerojatno da su toga svjesni volonteri i podupiratelji inicijative iz širih slojeva puka, kako god obrazovani bili. Jer ako nešto ne razumiješ, ne možeš o tome ni izraziti vlastitu volju, nego tek pokloniti vjeru onome koga smatraš vjere dostojnim. Ti su se ljudi inicijativi priključili vjerujući gospođi Markić temeljem uspjelog referenduma o braku na kojem je postavljeno svakome razumljivo, široko svjetonazorsko, a ne složeno, usko političko pitanje.

Jer sigurno joj vjeru nisu poklonili zato što je usred rata surađivala s Helsinki Right Watchom, agenturom koja je aktivno potpomagala britansku politiku izjednačavanja krivnje obiju strana. A vrlo vjerojatno ni zato što je svojedobno uređivala informativni program Nove TV – televizije koja najpredanije promiče liberalni svjetonazor. Pitanje je i bi li joj vjerovali da su znali kako će za mučan položaj BiH Hrvata glavnim problemom označiti Plenkovića i Čovića. Potonjeg je čak proglasila i neautentičnim predstavnikom BiH Hrvata unatoč 80% dobivenih glasova. I nije to prvi put da gđa Markić izbore ne doživljava pokazateljem narodne volje. Milije joj je vlastitu volju nazivati narodnom.

Prijedlog izbornog zakona nastao pod Podolnjakovom paskom ne čini manje toksičnim ni to što vodi daljnjem raspršivanju političke scene, a poznato je kako cjepkanje u manje skupine posvuda – ilustrativni su primjeri iz vojnih operacija i ekipnih sportskih igara – vodi u siguran poraz. Uz to, retoriku koja kao spas nudi anarhični koncept preferencijalnog glasovanja neizostavno prati ismijavanje poslušnosti. Zanimljivo je kako to dolazi od onih koji se vole prikazivati bliskima Katoličkoj crkvi, štoviše toliko pravovjernima da se vide i ekskluzivnim polagateljima prava na pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Ma, otkad je to poslušnost grijeh? Nije li nekad bila krjepost? Pa i predmetom zavjeta crkvenih redova? Danas, kad ti moderni katolici žele nekoga kao osobu obezvrijediti, označuju ga poslušnikom, tonom i sadržajem upadljivo nalik onome gorljivih feministica kad ženama kljucaju mozak da ne budu sluškinje. Poslušnik je za njih onaj koji nastavlja slijediti stranačku politiku i kad mu nije sve po volji, ne koristeći vlastito nezadovoljstvo kao razlog za podrivanje vodstva. Kao da bilo koja hijerarhijski ustrojena organizacija – radilo se o crkvi, tvrtki ili vojsci – može funkcionirati bez poslušnosti. Pa ne može ni politička stranka. Ukratko, i u dijelu u kojem ne ide izravno na mlin Srbiji prijedlog se svodi na daljnje raspršivanje političke scene i rastrojavanje stranaka iznutra kako bi se potpuno onemogućilo odlučivanje i u konačnici paralizirala Hrvatska.

Razlozi za sumnju

Imajući sve to u vidu, zadaća je, ali i obveza svake odgovorne osobe kojoj je povjereno voditi brigu o hrvatskom nacionalnom interesu, spriječiti ostvarenje ovakve inicijative pa i kad ne bi bilo razložnih sumnji u zakonitost postupka prikupljanja potpisa i u autentičnost samih potpisa. A toga ne manjka.

Naime, manje-više isti krug ljudi je prije 4 godine pokrenuo referendumsku inicijativu na istu temu. Tada su navodno prikupili gotovo 400 tisuća potpisa, taman nedovoljno da bi ih predali na provjeru. Nije se, doduše, moglo očekivati da će svi ti potpisnici na izborima održanim samo godinu dana kasnije dati glas listi iza koje su stajali ljudi iz inicijative. Ipak, jedva 24 tisuće dobivenih glasova (što odgovara svega 6% navodno prikupljenih potpisa) pojačalo je dvojbe o vjerodostojnosti deklariranog broja. Zanimljivo je kako su oni koji sebe sad nazivaju narodom na izborima dobili jedva 1% glasova naroda, dok su oni koji trenutno čine okosnicu vlasti, a koju “narodnjaci” nazivaju nenarodnim režimom, dobili nekih 36% glasova. Po toj logici valjda glasova ne-naroda.

A da i sad nije išlo kao po loju, dalo se zaključiti iz dinamike objava broja prikupljenih potpisa. Najprije su obznanili kako su nakon prva tri dana prikupili 78 tisuća potpisa, potom nakon 8 dana njih 205 tisuća, pa nakon 11 dana 280 tisuća… Sve vrijeme se navodno držao ritam od nekih 25-26 tisuća potpisa dnevno. Svatko s iskustvom prikupljanja potpisa može potvrditi, a za takav zaključak dostaje već i zdrava pamet, da je u praksi nemoguće postići gotovo linearno povećanje broja potpisa kroz čitavo vremensko razdoblje. Najviše ih se prikupi u prvih par dana jer najzagrijaniji pobornici pohrle nošeni početnim entuzijazmom. No, dinamika ubrzo splašnjava, da bi se prema kraju potpisi prikupljali na kapaljku budući je tada prilično teško naći nekoga tko želi potpisati, a da to već nije učinio. Dakle, ako se u prva tri-četiri dana ne prikupi barem pola traženih potpisa, ciljani broj ostaje praktički nedostižan. Temeljem toga se moglo procijeniti kako je broj stvarno prikupljenih potpisa bliži broju glasova za Projekt Domovina na izborima 2015. godine nego broju potpisa potrebnih za održavanje referenduma, k tome i manji od broja glasova Podolnjakova Mosta na zadnjim izborima.

Da potpisi nisu prikupljeni na valjan način posredno su priznali i sami organizatori propustivši skenirati potpisne liste i, usporedno s predajom kutija u Saboru, ih pohraniti u digitalnom obliku na sigurnom mjestu – bilo fizički, primjerice u saborskom sefu, bilo na nekoj sigurnoj mrežnoj lokaciji. To bi se onda moglo iskoristiti u slučaju sumnji na naknadne manipulacije kojih su se pribojavali. Međutim, to nisu učinili jer su znali kako bi usporedba s kopijom potvrdila nepravilnosti uočene tijekom provjere potpisa ili bi autentičnost sami priznali ni ne tražeći usporedbu. Ovako, bar, pred svojim poklonicima, koji otpornošću na zdravorazumske argumente sve više poprimaju obilježja pripadnika fanatizirane sekte, mogu cendrati kako su im nepravilnosti podmetnute.

Prijevaru zanemariti, organizatore nagraditi!

Inicijativu su, ironično, neuspjeha stajali formalno neispravno popunjeni podaci, moguće dobrim dijelom povezani s potpisima koji su stvarno prikupljeni, a ne krivotvoreni potpisi. Naime, kontrolirala se samo formalna ispravnost podataka, tj. odgovara li OIB imenu i prezimenu te nalazi li se u odgovarajućim državnim evidencijama. Vjerodostojnost potpisa, tj. pripadaju li navedenoj osobi, uopće se nije provjeravala. Ukratko, provjeravani su samo popisi, a ne i potpisi. Da se potpisivanje naveliko krivotvorilo, pokazuju brojni primjeri dani na uvid javnosti. Čitavi svesci su upisivani i potpisivani rukom iste osobe. No, takvi su podaci, s obzirom da su prepisivani s nekog drugog popisa (sličnost s metodologijom koju primjenjuje Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac možda i nije slučajna), očito kvalitetnije upisani od autentično upisanih i potpisanih pa nisu proglašeni nevažećima, bez obzira što očito nisu vjerodostojni. Naime, u slučaju višekratnog potpisivanja istom rukom doista nije potrebna grafološka ekspertiza kako bi se uvidjelo da je riječ o krivotvorini.

Dakle, 40 tisuća formalno neispravno popunjenih osobnih podataka o potpisnicima ne znači da su i potpisi uz ispravno popunjene podatke autentični, makar i ne bili proglašeni nevažećima. Zato je nužno – osim pružanja uvida zainteresiranim udrugama u nevažeće podatke, a ne potpise, kako se obmanjuje javnost – omogućiti i svakom zainteresiranom pojedincu provjeru nalazi li se njegovo ime na popisu, bilo proglašeno nevažećim ili ne. Onima čije se ime uz krivotvoreni potpis našlo na popisu mimo njihove volje treba pružiti uputu o pravnom lijeku, a ujedno i postaviti pitanje odgovornosti organizatora. Svrhovito je to kako iz pedagoških, tako i iz preventivnih razloga, da netko mudriji ne bi preciznije prepisao tražene podatke iz neke od brojnih evidencija dostupnih nemalom broju ljudi. Uostalom, tko kaže da netko već sada ne štanca potpise za neki sadržajem po Hrvatsku još destruktivniji referendum, mada je “Narod odlučuje” u tom smislu letvicu postavio prilično visoko. Moguće baš rudimentarne komunističke naslage što svako malo prijete odlaskom iz Hrvatske, a nikako da odu, koje su na subotnjem mitingu već zaprijetile referendumom. A zatekao se tu poput Hitchcocka u svom filmu, gle iznenađenja, i meštar od referenduma, Podolnjak.

Ovakva referendumska praksa, izrazito podložna manipulacijama, ali i stvaranju ozračja histerije i paranoje, samo potvrđuje potrebu za donošenjem novog zakonskog rješenja. Potpise bi trebala evidentirati isključivo službena osoba ovlaštena identificirati potpisnika, a broj traženih potpisa smanjiti, no opet ne toliko da se svako malo dogodi nekakav neuspjeli referendum, kao, primjerice, u Sloveniji. Nužno je regulirati i referendumsku tematiku kako nitko ne bi mogao bacati bombe pod temelje države, ali ni minirati pokušaje ozbiljnijih promjena. Stoga se jedina korist za Hrvatsku od aktualnih referendumskih inicijativa iskazuje upravo u podizanju svijesti vladajućih o žurnoj potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja referenduma. Ako je to doista bio njihov stvarni cilj, obavijen velom tajne, a sadržaj tek puka kulisa, onda inicijative treba pozdraviti, a organizatorima čestitati i zahvaliti im zbog plastičnog ukazivanja na rupčage u zakonu. Napose imajući u vidu da su krivotvoreći potpise očito bili spremni na sve, pa čak i izvrgnuti se javnoj sramoti, samo kako bi vladajućima ukazali na ogroman prostor za zloporabe s potencijalno pogubnim posljedicama po nacionalnu sigurnost. Radi takve junačke žrtve vrijedi ih poštedjeti računa od milijun kuna + pdv na ime troškova provjere.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sraman odnos prema Deklaraciji o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Zbog čega se u Hrvatskoj ne poštuje, odnosno marginalizira Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, 13. listopada 2000. godine?

U tom dokumentu među ostalim se naglašava da je „Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.“

Također se navodi da će „u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb“ te da je „radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teške povrede humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje“.

Ovim dokumentom pozvani su svi, od građana do državnih tijela, da štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

“Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine“ – naglašava se u Deklaraciji, u kojoj se vrlo jasno ističe i da je „oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj“.

Kao prvo, ovaj dokument trebao bi biti „sveto pismo“ za sve saborske zastupnike, ali jedan dio, poglavito onih koji u Saboru sjede s lijeve strane, a tu osobito uključujemo i predstavnike srpskih i inih manjina, prave se da za nešto takvoga nikada nisu čuli, pa blate i gaze većinu onog što je i bez njih stvoreno u vrijeme Domovinskoga rata.

Kako, primjerice, u Saboru može sjediti jedan notorni Milorad Pupovac, podržavati Vladu Republike Hrvatske (HDZ), a okolo pričati da je Hrvatska bila agresor, a ne Srbija?

Ili, zbog čega država, općine i županije svim hrvatskim braniteljima (dakle, ne samo stradalnicima) u okviru svojih mogućnosti ne osiguraju „punu zaštitu, dostojanstvo i skrb“?

Neki će, možebitno, reći da to zaslužuje veliki broj ljudi i da nema dovoljno sredstava, što je laž. Tko i na kakav način skrbi o hrvatskim braniteljima koje u vrijeme rata ni metak nije okrznuo, a koji su kasnije teško oboljeli? A tko o onima koji ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje ni za sebe ni za svoju djecu? Za neke od njih istina skrbi Crveni križ ili Caritas. Nu, nitko ni ne zna koliko je zapravo hrvatskih branitelja socijalno ugroženo, jer se takve analize ne prave ni iskazuju. Oko tri tisuće hrvatskih branitelja dosad je izvršilo suicid. Čiji je to problem i je li ikada itko odgovarao što je nekog hrvatskog branitelja „natjerao“ na samoubojstvo? O suicidima hrvatskih branitelja se šuti, kao da se time rješava ovaj problem.

A ubijaju se svi, od bivših običnih hrvatskih vojnika, pa do zapovjednika pojedinih ratnih postrojbi. Čak i njihova djeca ili članovi njihove obitelji.

Koliki bi se životi spasili da se većini bivših ratnika osigurala „puna zaštita, dostojanstvo i skrb“?

Jednom riječju, Deklaracija o Domovinskom ratu, zahvaljujući prije svega onima koji su je donijeli (svaka čast izuzecima) bila je i ostala mrtvo slovo na papiru.

Bilo bi dobro i poželjno da se u Hrvatskom saboru barem jednom godišnje pročita ova Deklaracija, a ne da je pojedini zastupnici ala Pupovac i ekstremno lijevi namjerno  gaze i marginaliziraju.

Osim toga, tog se dokumenta ne drže ni u općinama i županijama (svaka čast izuzecima), jer da ga poštuju većina problema onih koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države već bi odavno bila riješena.

Svojedobno je Zvonimir Mršić, kad je bio gradonačelnik Grada Koprivnice, kad su mu neki branitelji došli tražiti pomoć, navodno rekao: Idite onima koji su vas i poslali u rat!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari