Pratite nas

Religija i Vjera

‘Molio sam s Papom za pravdu, mir i oprost u BiH i preplakao sam pola mise…’

Objavljeno

na

U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje

Prvi put sam u životu vidio nekog papu uživo. Drago mi je da je to papa Franjo. Iako, malo mi je žao što nisam bio malo stariji i malo spremniji otići vidjeti uživo Ivana Pavla Drugoga.

Prvi moment koji želim staviti na papir je Papin ulazak na stadion Koševo. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put osjetio trnce od glave do pete zbog nekog čovjeka kojega znam samo s televizije i onoga što piše. Samo što se pojavio i što sam ga vidio, bio je to velik i snažan trenutak u mom životu. Koga sam vidio? Čovjeka u bijelom, Kristova namjesnika i Petrova nasljednika. Imao sam priliku slaviti misu s njim. Ne znam kako to drukčije reći, ali meni to nešto znači u životu. Na toj misi mi se nakupilo puno toga, pola sam je preplakao. Ne toliko zbog samog Pape. Pratio sam i čitanja, pratio misne molitve, molilo se za pravdu i mir. Stalno se spominjala neka pravednost i nekakav mir… Psalam izabran za misu na Koševu ima u sebi ovu rečenicu: On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku. E, Bože, Bože, pogledaj, pomaži, spašavaj ako Boga znaš…

Tko god ovdje provede malo duže vremena, shvatit će o koliko se apstraktnim stvarima radi i kako se radilo o žestokim i teškim molitvama… Bilo mi je žao što Papa nije bio i žešći, direktniji, izravniji… Sjećam se one njegove propovijedi s Filipina, on u kabanici, a onaj narod gleda u njega kao u svetu sličicu. A on im i sam govori da ne gledaju u njega, jer njegove riječi su manjkave i nedostatne. Neka gledaju u Krista i u Gospu. Nadam se da njegov dolazak neće poslužiti za ponavljanje njegovih izjava koje će prerasti u fraze, a vjerojatno i u slogane koji će se koristiti na nekim idućim izborima. Očekivao sam oštrijeg papu. Ali valjda mu nas žao, a mi navikli da na nas netko galami, da nas ‘oriba’, da nam kaže što nas slijedi, izravno i brutalno, kad već sami sebi to ne znamo reći, a još manje provesti to u djelo.

Pravednost i mir. Papa je slavio misu prema liturgijskim obrascima s misnim čitanjima mise za pravdu i mir. I kazao jednu važnu stvar. Dok je govorio o mirotvorcima, reče da Isus nije pohvalio niti kazao da će blaženi biti propovjednici mira. Nego oni koji tvore mir. U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje. Ovako nam počesto djeluje da je ta pravda samo negdje na nebu, daleko. Ili možda u nekim zapadnim zemljama, Švicarskoj, Njemačkoj i sličnim, tamo gdje ljudi iz ove države odlaze, počesto glavom bez obzira. Nisu pravednost, pravda, mir i opraštanje baš tako daleke kategorije i samo prazne fraze. I nije im mjesto samo tamo negdje daleko. Mjesto im je i ovdje, u Bosni i Hercegovini i to ne samo na plakatima i panoima u predizbornim kampanjama. I to je izvedivo. Samo, što kaže Meša Selimović, najljepša stvar na svijetu je želja. Ne znam koliko mi stvarno imamo želju biti pravedni, živjeti u istini i zaista oprostiti jedni drugima.

Puno je nepravde. Baš puno. Zato i mnogo ljudi odlazi odavde. Idu tražiti negdje drugo neko pravednije društvo gdje će moći bez straha kazati koju riječ, pa i usprotiviti se nekome, boriti se za svoja prava, živjeti u miru… Ovdje kod nas to je ponekad znanstvena fantastika. Ostalo nam je puno ružnog nasljeđa od vremena komunizma i iz vremena rata. Nedostatak pravednosti, razumijevanja te različito poimanje istine nisu baš ugodno mjesto za život, miran život. A ovaj narod je željan pravde. Ovaj narod se osjeća toliko izvaranim i izigranim da više ne zna ni što je istina, ni što je pravedno, ni što je pravi mir. U močvari toliko nepravde koja je začinjena nepotizmom, korupcijom i lopovlukom svake vrste Papa donosi tračak nade koju polaže u mlade, one koji su sposobni graditi mostove. Ako i ti mostovi ne budu zatrovani mržnjom.

Ivo Andrić u svom Pismu iz 1920. govori o jednoj apsurdnoj stvari. Naime, ovoliko bogatstvo vjeroispovijesti, različitih načina po kojima se ljudi mole istome nebu, situacija bi trebala biti jako lijepa. Kaže on da bi u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj zbijeno žive četiri razne vere, trebalo biti četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego u drugim zemljama. A svi znamo da to počesto nije tako… Nadam se da oduševljenje koje je Papa proizveo u mladima, nije kratkoga vijeka i nije samo površna maska kojih nam je više dosta ovdje. U ovoj državi je krajnje vrijeme pomaknuti se s mrtve točke što nas dovodi do idućeg pitanja. Neopraštanje. U ovoj državi su stalno drugi krivi za ono što se nama događa. I to je nekakva mantra koja se stalno ponavlja. Papa je pozvao na oprost. Pa, nije on nešto novo donio u ovu zemlju. Ali rekao je to s velikim autoritetom. I opraštanje nisu prazne riječi. Opraštanje je moguće. Mržnja zarobljava čovjeka. A opraštanje ga oslobađa. Također – istina oslobađa čovjeka. To dvoje povezati u ovoj državi je prilično komplicirano zato što postoje tri verzije istine, srpska, bošnjačka i hrvatska. I tako ukrug. I tako to traje već dvadeset godina. Oprost i ljubav su ponekad baš izlizane riječi koje trebaju konkretna djela, konkretne korake kako bi dokazali da nisu mrtvo slovo na papiru. Svjedočenja onih troje ljudi, dvojice svećenika i časne sestre o njihovim stravičnim doživljajima tijekom posljednjeg rata te njihovo svjedočanstvo kako je moguće oprostiti su tračak i dašak nade…

“Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: “Blago miro-tvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi “sinovima Božjim zvati”, jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak. (Papina propovijed na misi na Koševu)

fra Željko Barbarić / Bitno.net

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Korizmena poruka kardinala Vinka Puljića

Objavljeno

na

Objavio

Draga braćo misnici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!

Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, koja ove godine pada na 26. veljače, započinje korizma (četrdesetodnevnica) kao posebno milosno vrijeme u kojemu svaki vjernik produbljuje i učvršćuje svoju vjeru, i istinski se pripravlja da može biti dionik slavlja Kristova uskrsnuća – Uskrsa.

I ove godine ovom porukom želim pomoći sve članove naše mjesne Crkve u hodu kroz ovo milosno vrijeme, kojega promatram u svjetlu priprave za održavanje prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije pod geslom ‘SVE OBNOVITI U KRISTU’.

Neka stoga ova korizma bude dodatna prigoda da što bolje upoznamo Krista, osobno i kao zajednica, produbimo svijest vjere i osvježimo nanovo našu nadu u Božju ljubav prema svakom čovjeku. Tada ćemo biti postojaniji u svjedočenju i ispovijedanju naše opredijeljenosti za Krista, ponašati se i živjeti dostojno evanđelja Kristova. To je ujedno način da s Kristom pobijedimo zlo i grijeh.

U tome od pomoći mogu biti korizmene pobožnosti, koje jednako obilježavaju osobnu, obiteljsku i župsku pripravu za susret s uskrslim Kristom.

Molitva i pobožnost Križnog puta. U vrijeme korizme, vjernici s posebnom pobožnošću sudjeluju u molitvi Križnog puta. Čine to u crkvi svakog petka, a mnogi i u svojim obiteljima i privatno. Dok razmatraju Kristov križni put i muku, mole utjehu i hrabrost da svoj vlastiti križ mogu nositi poput Isusa, s više nade i pouzdanja u Božju pomoć, vjerno i do kraja. Svoje patnje sjedinjuju s Kristovim patnjama, postaju slični Kristu, i u Kristu patniku nalaze duhovnu utjehu. O tome sv. Pavao piše: ‘Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva’ (Kol 1,24). Svatko od nas nosi nekakve rane na duši i tijelu. One su prisutne i u ovo korizmeno vrijeme. Ali, ne klonimo duhom. Razmatranje Kristove muke može izliječiti naše rane, koje svoj smisao nalaze upravo u Kristovom križu. Uživimo se u Kristovu muku žrtvu kako bismo ojačali naš duh u borbi protiv zlih sklonosti, postali hrabriji u borbi protiv napasti, te tako sve obnovili u Kristu.

Molitva i razmatranje krunice – žalosna otajstva. Molitvu krunice možemo radosno doživjeti na svakom mjestu i u svako vrijeme. U vrijeme korizme, posebno je dragocjena molitva krunica u obitelji. Tu je praksu itekako potrebno vratiti u naše obitelji. Ona je, naime, od prevelike važnosti upravo zato jer u središte obitelji stavlja Isusa. Gdje je Isus, tu je mir i ljubav, uz pomoć kojih se izgrađuje svaka ljudska obitelj, kao i cijelo društvo. Krunica je evanđelje u malom i tko ju moli s pobožnošću i vjerom obnavlja svoje srce i daje svoj doprinos obnovi obiteljske i župske zajednice, opet u Kristu.

Čitanje i razmatranje Božje Riječi. Teško je vjerovati da postoji obitelj koja nema Bibliju ili barem Sveto pismo Novog zavjeta. U vrijeme korizme, potrebno je posegnuti za tom Knjigom koja je izvor života, kako bismo Krista što bolje upoznali, u svoj ga život prihvatili i slijedili ga svojim životnim stavovima i dobrim nakanama. Svoju Majku Mariju, Isus je proglasio blaženom jer je riječ Božju slušala i vršila (usp. Lk 11,28). Štoviše, sve one koji to isto čine smatra svojim najbližima: ‘Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’ (Mk 3,34-35). Neka, stoga, i ova korizma bude vrijeme koje ćemo posvetiti čitanju i razmatranju Svetog pisma, riječi Božje preko koje Bog progovara svakom čovjek svih vremena – pa tako i svatkome od nas.

Uskrsna ispovijed. Razmatranje Kristove muke i križa budi u nama svijest o našoj grešnosti kao i osjećaj skrušenosti. To je jedan od razloga da u vrijeme korizme vjernici češće odlaze na ispovijed, a posebno pred Uskrs. U tome se prepoznaje njihova odluka da se odreknu grijeha, otvorenost iskrenom kajanju i prihvaćanje pokore za učinjene grijehe. Zbog svega toga, korizmene ispovijedi su, na neki način, temeljitije i potpunije. Neka vjernici svakoga staleža i dobi nastave njegovati ovu prelijepu praksu kao izvor mnogih duhovnih milosti. Vjernike koji iz bilo kojeg razloga ne mogu pristupiti svetoj ispovijedi potičem da u sebi stvore raspoloženje kajanja i predanja u volju Božju, i nastave neizmjerno se pouzdavati u milosrđe Božje.

Osobna pokora. Uz ispovijed grijeha i kajanje, potrebno je također steći sposobnost odricanja od loših i negativnih navika. Upravo je korizmeno vrijeme vjernicima drago i dragocjeno jer uz pomoć pokore koju si sami odaberu mogu okončati neke loše navike koje im u životu smetaju i pogoduju grijehu. U toj odluci o odricanju i izbjegavanju onoga što je zlo, kao i u odluci o činjenju onoga što je dobro, treba prepoznati čežnju za tim da budemo bliže Bogu, koji je izvor svakog dobra i blagoslova. Svrha bilo kojeg oblika osobne pokore nije u tome da mučimo same sebe, nego da rastemo u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je najbolji put postojanosti u vjernom činjenju dobra.

Praštanje i pomirenje. U ispovijedi, mi se predajemo Božjem milosrđu, ali u molitvi ‘Oče naš’ Isus od nas traži da i ‘mi jedni drugima praštamo’. Korizma je, dakle, posebno milosno vrijeme u kojemu mi od Boga oprost tražimo, i ujedno jedni drugima pružamo ruku oproštenja. Isusova molitva Bogu Ocu s križa za one koji su ga razapeli, snažan je poticaj da i mi smognemo snage jedni drugima praštati i tako izgrađivati mir i pomirenje, povjerenje i spremnost na suradnju. To je posebno važno u Crkvi u malom, odnosno u obitelji, u kojoj je prevažno trajno obnavljati ljubav i spremnost na žrtvu jednih za druge. Iz takvog obiteljskog ozračja moguće je širiti ljubav i sebedarje prema onoj većoj obitelji, a to je Crkva.

Nedjelja – dan Gospodnji. Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio zlo i grijeh i donio nam je nadu, koja daje smisao našem životu. Obnovio je cjelokupno čovječanstvo i otpočeo je vrijeme u kojemu možemo biti bliže Bogu i trajno sudjelovati u proslavi uskrsnog događaja. Taj se događaj obnavlja u svakoj Svetoj Misi, nedjeljnoj i u onoj koja se slavi tijekom tjedna. U tim euharistijskim slavljima, mi ugrađujemo ‘Radosnu vijest Kristova Uskrsnuća u svagdanji život ovog društva, kako bi naši sunarodnjaci i drugi sugrađani otkrivali istinski smisao života u ljubavi prema Bogu i bližnjima te u čuvanju svega stvorenoga na zajedničko dobro'(Molitva za Sinodu).

Isus umire pod imenom Nazarećanin. Isus se utjelovio u Mariji po Duhu Svetog u gradu Nazaretu. U tom istom gradu je odrastao i u njemu je započeo svoje poslanje spasenja. Na križ na kojemu je bio razapet i umro, postavili su natpis ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski’ (Iv 19,19). Nazaret je bio Isusov rodni kraj, i zauvijek ostaje dio Isusovog identiteta. U vrijeme korizme, pozvati smo, na neki način, i o tome razmišljati, tim više jer s tugom promatramo da se naša braća i sestre odriču svojih korijena i olako zaboravljaju gdje su nikli i stasali. Slika Krista koji je bio razapet pod imenom Nazarećanin, neka i nama bude poticaj da znamo svoje korijenje voljeti, čuvati i predati budućim pokoljenjima. Naša je gruda natopljena krvlju mučenika, znojem i suzama naših predaka: savjest nas obvezuje to cijeniti i voljeti!

Neka ova poruka za korizmu 2020. bude dodatni poticaj da se još više zauzmemo oko obnove svega u Kristu. Neka svaki vjernik, bez obzira kojega staleža i dobi, poraste u vjeri u uskrslog Krista, hrabro svjedoči svoj kršćanski identitet i bude gorljivi evangelizator na ovim prostorima i u ovim vremenima.

Na sve zazivam obilje Božje blagoslova i predajući vas zagovoru i zaštiti naše nebeske Majke i sv. Josipa, iskreno vas pozdravljam!

Kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Papa Franjo protiv ‘nepravednih rješenja’ na Bliskom istoku

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo u nedjelju je upozorio protiv “nepravednih rješenja” izraelsko-palestinskog sukoba, kazavši da će ona biti samo uvod u nove krize, u očitoj referenci na bliskoistočni mirovni prijedlog Donalda Trumpa.

Franjo je te komentare iznio u Bariju kamo je otputovao na sastanak biskupa svih zemalja sredozemnog bazena.

“Sredozemnoj regiji trenutno prijeti izbijanje nestabilnosti i konflikta na Bliskom istoku i raznim zemljama sjeverne Afrike i između raznih etničkih, vjerskih i konfesionalnih skupina”, rekao je Papa.

“Niti možemo zanemariti još uvijek neriješen sukob između Izraelaca i Palestinaca, s opasnošću zbog nepravednih rješenja i stoga uvoda u nove krize”, rekao je.

Među sudionicima bio je nadbiskup Pierbattista Pizzaballa, apostolski upravitelj Latinskoga jeruzalemskog patrijarhata, pod čiju jurisdikciju spada Izrael, palestinski teritoriji i Jordan.

Vjeruje se da je ovo prvi put da Papa, koji je često branio i palestinska prava i izraelsku potrebu za sigurnošću, javno govori o izraelsko-palestinskom sukobu otkad je Trump objavio plan 28. siječnja.

Planom se priznaje izraelska vlast u židovskim naseljima na Zapadnoj obali i zahtijeva da Palestinci ispune niz uvjeta za državu s glavnim gradom u selu na Zapadnoj obali istočno od Jeruzalema.

Premda je Trump izjavljivao da mu je cilj okončati desetljeća sukoba, njegov plan ide u korist Izraela, što je naglašeno palestinskom odsutnošću za vrijeme njegove objave u Bijeloj kući dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu stajao pored njega. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari