Pratite nas

Religija i Vjera

‘Molio sam s Papom za pravdu, mir i oprost u BiH i preplakao sam pola mise…’

Objavljeno

na

U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje

Prvi put sam u životu vidio nekog papu uživo. Drago mi je da je to papa Franjo. Iako, malo mi je žao što nisam bio malo stariji i malo spremniji otići vidjeti uživo Ivana Pavla Drugoga.

Prvi moment koji želim staviti na papir je Papin ulazak na stadion Koševo. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put osjetio trnce od glave do pete zbog nekog čovjeka kojega znam samo s televizije i onoga što piše. Samo što se pojavio i što sam ga vidio, bio je to velik i snažan trenutak u mom životu. Koga sam vidio? Čovjeka u bijelom, Kristova namjesnika i Petrova nasljednika. Imao sam priliku slaviti misu s njim. Ne znam kako to drukčije reći, ali meni to nešto znači u životu. Na toj misi mi se nakupilo puno toga, pola sam je preplakao. Ne toliko zbog samog Pape. Pratio sam i čitanja, pratio misne molitve, molilo se za pravdu i mir. Stalno se spominjala neka pravednost i nekakav mir… Psalam izabran za misu na Koševu ima u sebi ovu rečenicu: On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku. E, Bože, Bože, pogledaj, pomaži, spašavaj ako Boga znaš…

Tko god ovdje provede malo duže vremena, shvatit će o koliko se apstraktnim stvarima radi i kako se radilo o žestokim i teškim molitvama… Bilo mi je žao što Papa nije bio i žešći, direktniji, izravniji… Sjećam se one njegove propovijedi s Filipina, on u kabanici, a onaj narod gleda u njega kao u svetu sličicu. A on im i sam govori da ne gledaju u njega, jer njegove riječi su manjkave i nedostatne. Neka gledaju u Krista i u Gospu. Nadam se da njegov dolazak neće poslužiti za ponavljanje njegovih izjava koje će prerasti u fraze, a vjerojatno i u slogane koji će se koristiti na nekim idućim izborima. Očekivao sam oštrijeg papu. Ali valjda mu nas žao, a mi navikli da na nas netko galami, da nas ‘oriba’, da nam kaže što nas slijedi, izravno i brutalno, kad već sami sebi to ne znamo reći, a još manje provesti to u djelo.

Pravednost i mir. Papa je slavio misu prema liturgijskim obrascima s misnim čitanjima mise za pravdu i mir. I kazao jednu važnu stvar. Dok je govorio o mirotvorcima, reče da Isus nije pohvalio niti kazao da će blaženi biti propovjednici mira. Nego oni koji tvore mir. U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje. Ovako nam počesto djeluje da je ta pravda samo negdje na nebu, daleko. Ili možda u nekim zapadnim zemljama, Švicarskoj, Njemačkoj i sličnim, tamo gdje ljudi iz ove države odlaze, počesto glavom bez obzira. Nisu pravednost, pravda, mir i opraštanje baš tako daleke kategorije i samo prazne fraze. I nije im mjesto samo tamo negdje daleko. Mjesto im je i ovdje, u Bosni i Hercegovini i to ne samo na plakatima i panoima u predizbornim kampanjama. I to je izvedivo. Samo, što kaže Meša Selimović, najljepša stvar na svijetu je želja. Ne znam koliko mi stvarno imamo želju biti pravedni, živjeti u istini i zaista oprostiti jedni drugima.

Puno je nepravde. Baš puno. Zato i mnogo ljudi odlazi odavde. Idu tražiti negdje drugo neko pravednije društvo gdje će moći bez straha kazati koju riječ, pa i usprotiviti se nekome, boriti se za svoja prava, živjeti u miru… Ovdje kod nas to je ponekad znanstvena fantastika. Ostalo nam je puno ružnog nasljeđa od vremena komunizma i iz vremena rata. Nedostatak pravednosti, razumijevanja te različito poimanje istine nisu baš ugodno mjesto za život, miran život. A ovaj narod je željan pravde. Ovaj narod se osjeća toliko izvaranim i izigranim da više ne zna ni što je istina, ni što je pravedno, ni što je pravi mir. U močvari toliko nepravde koja je začinjena nepotizmom, korupcijom i lopovlukom svake vrste Papa donosi tračak nade koju polaže u mlade, one koji su sposobni graditi mostove. Ako i ti mostovi ne budu zatrovani mržnjom.

Ivo Andrić u svom Pismu iz 1920. govori o jednoj apsurdnoj stvari. Naime, ovoliko bogatstvo vjeroispovijesti, različitih načina po kojima se ljudi mole istome nebu, situacija bi trebala biti jako lijepa. Kaže on da bi u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj zbijeno žive četiri razne vere, trebalo biti četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego u drugim zemljama. A svi znamo da to počesto nije tako… Nadam se da oduševljenje koje je Papa proizveo u mladima, nije kratkoga vijeka i nije samo površna maska kojih nam je više dosta ovdje. U ovoj državi je krajnje vrijeme pomaknuti se s mrtve točke što nas dovodi do idućeg pitanja. Neopraštanje. U ovoj državi su stalno drugi krivi za ono što se nama događa. I to je nekakva mantra koja se stalno ponavlja. Papa je pozvao na oprost. Pa, nije on nešto novo donio u ovu zemlju. Ali rekao je to s velikim autoritetom. I opraštanje nisu prazne riječi. Opraštanje je moguće. Mržnja zarobljava čovjeka. A opraštanje ga oslobađa. Također – istina oslobađa čovjeka. To dvoje povezati u ovoj državi je prilično komplicirano zato što postoje tri verzije istine, srpska, bošnjačka i hrvatska. I tako ukrug. I tako to traje već dvadeset godina. Oprost i ljubav su ponekad baš izlizane riječi koje trebaju konkretna djela, konkretne korake kako bi dokazali da nisu mrtvo slovo na papiru. Svjedočenja onih troje ljudi, dvojice svećenika i časne sestre o njihovim stravičnim doživljajima tijekom posljednjeg rata te njihovo svjedočanstvo kako je moguće oprostiti su tračak i dašak nade…

“Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: “Blago miro-tvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi “sinovima Božjim zvati”, jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak. (Papina propovijed na misi na Koševu)

fra Željko Barbarić / Bitno.net

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari