Pratite nas

Reagiranja

MOMČILO, MOMČILO – JUGOSLAVIJE SIN…

Objavljeno

na

“Momčilo Bajagić – Bajaga napunio Stari grad” – naslovi su jugo-lijevih portala koji s oduševljenjem izvještavaju o koncertu ocvalog jugoslavenskog mahagonij-rokera u Varaždinu… Za sve njih imam samo jedno, jedino pitanje: koliko je karata prodao? I koliko je poreza platio? Ništa. Nula. Platio ga je Grad Varaždin. I to je jedan od glavnih razloga zbog kojih me smetaju usporedbe zabrane Thompsonovog koncerta u pulskoj Areni i iskazivanje braniteljske nedobrodošlice Momčilu u Varaždinu, komentirao je Velimir Bujanec.

I Thompson je nedavno nastupio u Varaždinu. Napunio je Arenu. Karte su se plaćale. I tražila se karta više. Bio je to jedan sjajan i potpuno komercijalni koncert – za pamćenje. Bilo je i tada nekih koji bi zabranjivali koncert, no to se nije dogodilo. Zašto zabranjivati nešto što je komercijalno? I tu gradonačelnik Čehok ispada dosljedno liberalan, ali i pomalo licemjeran. Thompson može – ako plati, a Momčilu plaća Grad Varaždin. Dakle, svi Varaždinci… A zašto bi Momčilu plaćali i oni koji imaju opravdane razloge za bojkot, negodovanje i koje on u najmanju ruku – vrijeđa?!

Za razliku od Čehoka koji je liberalan, Miletić iz Pule nije niti najmanje. On svjesno diskriminira Hrvata Thompsona i ne da Arenu. Ne dopušta čak niti komercijalan nastup. Ali Momčilo može. I ne samo Momčilo… Jer, ipak je to Istra, hrvatska županija bez nacionalnog identiteta kojom na kriminalan način gospodare neki čudni ljudi, totalitaristi u duši koji su 1991. ostali bez svoje države.

Postoji još jedna velika razlika zbog koje je neumjesno uspoređivati Marka Perkovića i Momčilu Bajagića. Thompson nikada ne bi nastupio u Zaječaru ili Valjevu. On nastupa u Domovini i na zapadu – od Njamačke i Švicarske do Australije, Amerike, Kanade… Osim kada ga opstruiraju isti oni koji su sada protiv zabrane za Bajagu. Ni Oliver nakon 90-ih nije imao želje nastupati tamo daleko… Lijepo im je rekao: “Nema tih novaca za koje bih pjevao u zemlji koja je nanijela toliko zla mojoj Hrvatskoj“. Slično je izjavljivao i Mišo, koji je odbio otići ne samo u Srbiju, već i u Crnu Goru… A Momčilo? Njega ne zovu u New York ili Pariz poput Olivera (on tamo može “pevati” samo među četničkom emigracijom ili među ‘jugovićima’), jer Momčilu je zapad – Varaždin. “Ustaške” kune, naravno, sada ne smrde.

Osim po četničkim i jugoslavenskim klubovima u Njemačkoj, Bajaga je “pevao” i u okupiranom Kninu, Vukovaru i Banja Luci. I uopće nije važno je li “pevao deci” ili odraslim okupatorima, kao što nije važno što je pjevao. Činjenica da je bio tamo i da je njihov, a ne naš… I zato je Momčilo proglašen personom non gratom u Karlovcu. I zato se Varaždin osramotio. Kada neki islamski klerik želi doći u Beč ili London “propovijedati vjeru”, vlasti ga jednostavno proglase – nepoželjnim. Pozivanje raznih udruga na “vjersku toleranciju” ne spšava ga uopće. Ne možeš doći. Ne želimo te. I točka. U varaždinskom slučaju – “tačka”.

Momčilo nije trebao nastupiti u Varaždinu, ponajprije zbog onih Varaždinaca koji su poginuli recimo, u Vukovaru. Posebno nije smio na račun Grada. Ali ti Varaždinci koji su branili Vukovar su jedna priča, a ovi sa Momčilovog koncerta – posve neka druga. Išao sam u varaždinsku Gimnaziju i dobro se sjećam – MI smo slušali Prljavo kazalište, a ONI Momčila Bajagića. MI smo igrali i navijali za Varteks, a ONI za Slobodu.

Ponavljam, ne čudi me Čehok, on je zaista liberal, al me čudi, primjerice, šef lokalnog HDZ-a. Tamo neki Habijan. Sa takvima HDZ u Varaždinu i mora imati 10 posto! A nekada su imali i župana i gradonačelnika. Onakav, kakav jest, javio se i podržao – Momčila. Zaista ne znam privlači li ga Momčilov mahagonij, ali svašta je dotični utrpao u svoj post na fejsu, koji su mi poslali ogorčeni HDZ-ovci. Kritičare Momčilova “pevanja” u baroknome gradu optužio je za povratak u ‘41. godinu, a spominjao je čak i Vatrene, Dalića… Kakve je samo gluposti taj nadrobio! Prvo, priča o Momčilu nije priča iz ‘41. nego ‘91. Dok su dečki iz 7. gardijske smrznuti strepili od mišje groznice po Velebitu i herceg-bosanskim vrletima, Momčilo je taman planirao svoju turneju Banja Luka – Knin. I drugo, HDZ-ovče lažni, ne moraš spominjati Dalića i trpati ga pomodno baš u svaku svoju priču. Znam hrpu licemjernih Varaždinaca koji su se iza leđa gnjusno, “urbano”-rasistički rugali Zlatku kada je tek došao u Varteks; tada im je smetalo što je Hrvat iz Bosne, a danas mu se klanjaju jer je to u modi… Upravo se takvi nikada nisu prestali klanjati Momčilu, pljujući na grobove svih onih Varaždinaca koji su u Kninu i pred Banja Lukom bili – s druge strane crte…

Priča o zabranama u Hrvatskoj nije započela s Bajagom. Započela je s Thompsonom. Uz jednostavnu razliku – ovo je ipak Markova Domovina, a ne Momčilova. I zato sam umro od smijeha, kada sam čuo onog nesretnog Kekina kako se “solidarizira” s Bajagićem radi Karlovca. Nisam odamah htio komentirati, da im ne radim reklamu – jer samo je to bio cilj iznenadne “solidarnosti”… Manje je važno što i na estradi svaka ptica svome jatu leti (pa tako i Mile Momčilu), ovdje je ipak važnija jedna druga sličnost: i ‘Ladno pivo’ je u Karlovcu trebalo nastupati bez prodaje ukaznica… U suprotnom, na koncert bi im valjda došlo isto onoliko fanova kao i u Splitu – 200-ak. O tome da se sa Markom Perkovićem gotovo nitko s naše glazbene scene ne solidarizira zbog pulske Arene, ovoga puta ne ću. I baš zato, dosta mi je priča da se glazbu i politiku ne treba miješati. Izmiješali su je odavno Momčilo, Mile i slični… A mješavina se zvala ‘Jugoslavija’, danas ‘region’…

Zaključak je jednostavan: ako će strani izvođači nastupati u Hrvatskoj, neka plate poseban porez – po uzoru na mnoge demokratske države koje i te kako štite svoj kulturni identitet, a dio njega je svakako i glazba. Posjetitelji koncerata bi u slučaju nastupa stranaca svakako trebali plaćati ulaznice, pa tko voli nek’ izvoli. A ako već pjevaju na račun svih nas – onda se sve nas i treba pitati slažemo li se s time. A prvo treba pitati one kojima dugujemo našu slobodu.

Velimir Bujanec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

Objavljeno

na

Objavio

Događaji na Kongresu SDA, izjave Bakira Izetbegovića, a osobito najnovije izjave iz Bugojna Šefika Džaferovića pokazuju kako bošnjačka politička elita uvelike oboljeva od iste one patološke mitomanije i povijesnih halucinacija od kojih je krajem 80. godina prošlog stoljeća oboljela srpska politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Drugi bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović, čovjek koji je koordinirao kretanjima odreda El Mujahid, koji je pun elana i duha patriotizma razgledao ritualno odsječene glave „nevjernika“, koji je potpisivao državljanstva „vitezovima“ koji su sudjelovali u rušenju Blizanaca u New Yorku, prigodom neke u nizu mitomanskih SDA obljetnica u Bugojnu govori o „moralnoj i vojnoj“ supremaciji Armije BiH, govori o junačkoj pobjedi nad „agresorima iz redova HVO-a“, te prepričava dogodovštine „herojskog oslobođenja Kupresa od strane Armije BiH“. Radi istine, mora se pokazati pravo lice „viteštva“ moralno superiorne Armije BiH.

Sukobi su počeli smjenom zapovjednika Armije BiH koji su surađivali sa HVO-om u borbi protiv JNA i VRS-a. Nakon toga, Armija BiH svoje, od Hrvatske dobiveno oružje, okreće prema Hrvatima, kojih je u Bugojnu stradalo 119, od kojih 5 djece, 74 starija civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U Bugojnu je bilo formirano 7 logora gdje je bilo zatočeno oko 600 Hrvata (Kulturno-sportski centar, zgrada Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, stadion Iskra, zgrada Banke BiH, zgrada Ljubljanske banke i OŠ Stipe Đereka). Najgori je bio logor na stadionu Iskra. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa koji su posjetili logor krajem rujna 1993. godine i izjavili su kako je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.

U bugojanskoj općini je minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija.” Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

Na blagdan Svetog Josipa 1994. bila je dogovorena razmjena hrvatskih logoraša. U evidentiranoj skupini od njih 314 koji su trebali biti pušteni, nedostajalo je 20 uglednih Bugojanaca Hrvata. Armija BiH tada, a i danas tvrdi kako su „pobjegli prema srpskoj strani“, dok u izvješću bivšeg ministra obrane, člana predsjedništva SDA i savjetnika Bakira Izetbegovića Selme Cikotića stoji kako „za 319 ljudi postoji osnova za suđenje, dok će njih 23 dobiti poseban tretman“. Koji su tretman dobili, na Sudu BiH je, citirajući svoj ratni dnevnik, rekao predsjednik ratnog predsjedništva, danas „počasni građanin Bugojna“ Dževad Mlaćo: „Službeno ne smijemo imati civilnih zarobljenika, tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati“.

U maniri miloševićevske mitomanije, drugi bošnjački predsjednik u Bugojnu prepričava neku bajkovitu, izmišljenu verziju povijesti. Verziju u kojoj nisu postojale združene operacije HV-a i HVO-a Cincar, Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral i Južni potez koje su oslobodile oko 1000 četvornih metara prostora koji je uključivao i Kupres, nego su postojale snage Armije BiH koje su sve to oslobodile.

Dobro je što SDA u zadnjem periodu napokon pokazuje pravo lice, ne samo svoje politike, nego politike bošnjačke elite općenito. Svojim riječima i djelima pokazuju kako BiH ovakva kakva jeste nema smisla. Hrvati konačno moraju početi razmišljati o konačnom definiranju svoga statusa u BiH: želimo li uopće biti dijelom ove kvazi-države, kada ćemo se konačno odrediti o svome statusu u njoj ili ćemo „samo smireno“ promatrati i trpjeti posljedice neomiloševićevske politike Sarajeva?

Hrvatska Republikanska Stranka

Slaven Raguž: Napokon su nositelji bošnjačke politike u potpunosti otvorili svoje karte

HDZ BiH: HVO odigralo je nepobitno važnu ulogu u očuvanju teritorijalnog integriteta i obrani BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

Objavljeno

na

Objavio

Provincijalat Franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri uputio je 21. rujna 2019. priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira „grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)“. Izjavu koju potpisuje provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić prenosimo u cijelosti.

Fra Bernardina Sokol je naš brat – franjevac. Veliki je glazbenik. Studij teologije i glazbe završio je u Beču i u Rimu, gdje je stekao najveće akademske titule. Taj franjevac glazbenik, od 1929. do 1941. g., objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu pod naslovom: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“. Tu je objavio i jedanaest Angelusa. Još za života ime našega brata fra Bernardina upisano je u neke stručne strane leksikone.

Čovjeka, redovnika, poetskoga sljedbenika Mirotvorca iz Asiza, vrhunskoga intelektualca, na Korčuli su komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana, nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga, more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću. Tu ga je skupina mještana pokopala. „Narodna vlast“ (danas „antifašisti“), u želji da zamete trag svome zlodjelu, fra Bernardina i njegovo djelo obavijaju velom šutnje.

Franjevci, koji su s fra Bernardinom Sokolom živjeli na Badiji, mnogo puta izjaviše da fra Bernardin nije odao partizane. O tome sam u više navrata slušao svjedočanstva naše istinoljubive braće: fra Berarda Barčića, fra Fabijana Bule – ondašnjega gvardijana u Samostanu na Badiji – i fra Vjekoslava Bonifačića. Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom „oproštajnom pismu“ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da „partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.

Badija je otok naše franjevačke zajednice. Na njemu je otvorena galerija pod imenom fra Bernardina Sokola. Tamo je postavljeno njegovo poprsje. Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta. Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.

Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. „Preživajući“ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.

Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.

Ljudi, mir vama.

fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar

MISIJA / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati