Pratite nas

Religija i Vjera

Mons. Batelja: Pobačaj je za Stepinca ‘najžešći neprijatelj po opstojnost hrvatskog naroda’

Objavljeno

na

Stepinčevo proslavljeno u Krašiću

Središnje euharistijsko slavlje na blagdan bl. Alojzija Stepinca u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću predvodio je 10. veljače postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja u koncelebraciji s tridesetak svećenika.

Među mnoštvom vjernika koji su ispunili crkvu, te prostor oko nje bilo je i vrhovno vijeće sestara služavki Maloga Isusa, čije su članice bile uz blaženika za vrijeme njegova uzništva u Krašiću.

Uvodeći u slavlje, mons. Batelja pozdravio sve kojima je Stepinac smjerokaz za ono što je dobro, što je lijepo i što Božje. „Slaveći otajstva vjere ovoj Kristovoj žrtvi otkrivamo veličinu žrtve bl. Alojzija Stepinca. Zato hodočastimo u mjesto gdje je on svršio pobjedničku trku života.

Uz junačko srce bl. Alojzija dozrijevao je ovdje i jačao se u svom svećeničkom pozivu i kardinal Franjo Kuharić o stotoj obljetnici njegova rođenja i 55. njegove posvete za biskupa radosno ističemo

“bio je svjedok kako je bl. Alojzije mržnju progonitelja ovdje stišavao molitvom, oštricu zloće poniznom šutnjom, uvrede opraštanjem, ideološke zablude istinom evanđelja, drskost stražara otmjenošću, ludost svijeta mudrošću Božjom”.

U osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je posvijestio kako Isus „govoreći o progonstvu svojih učenika, nije imao nakanu zaplašiti ih nego ih prosvijetliti da progonjeni zbog njegova imena ne pripadaju više ‘ovome’ svijetu nego ih on, Uskrsli, iz smrti uvodi u život ‒ iz poniženja u slavu“.

No, nastavio je, „ne shvaćajući to, toliki su diktatori mrzitelji Isusa pokušali iskorijeniti njegov spomen iz svijesti onih kojima su izvanjski vladali. Čak su sebi prisvajali božanske časti u osvajanju i održanju na vlasti puneći pritom masovne grobnice nevinim žrtvama.

Pokazalo se da je čovjek otuđen od Boga igračka kojom se zabavljaju politički moćnici i ubojice. Zato je bl. Alojzije pred svoje sugovornike i slušatelje stavljao pitanje: Što je čovjek bez Boga? ‘Može postati bespomoćna igračka tamnih sila u sebi, moćnih sila oko sebe. Bog oslobađa čovjeka da ne bude igračka nego slobodno biće.’“

Mons. Batelja podsjetio je i na riječi koje je nadbiskup Stepinac rekao bogoslovima nakon prvog uhićenja u svibnju 1945.: „Bit će borbe, osobito za odgoj mladih!“ U tom je kontekstu povukao paralelu s današnjim vremenom, te upitao: „Puče hrvatski, zar ne osjećaš, da se osobito u prosvjeti ta bitka nameće i danas, jer svjedočimo mnogim teškoćama u odgoju u vjeri. Čuju se povici da se ‘vjeronauk izbaci iz škole!’, da je ‘odgoj za obiteljske vrijednosti u obitelji zabluda!’, da su vjerska načela ‘plodno tlo za nastanak predrasuda’ i slično.

Osim toga, mnogi krštenici odrastaju u obitelji rastavljenih roditelja; bole nas brojne duhovne rane koje proizlaze iz nedovoljne vjerske pouke i koketiranja s okultnim; pritišću nas lažni medijski sadržaji. Sve to uzrokuje rijetko ispravno formiran um i savjest odraslih vjernika, osobito mladih.

“Kao građani i kao vjernici imamo pravo tražiti da se ispravi izvršeno nasilje i u našem društvu poštuju kršćanska načela. Škola kojoj su kršćanski roditelji povjerili svoju djecu na životni nauk dužna je njihovoj djeci osigurati životni prostor u kojem će cjelovito dozrijevati tjelesno, intelektualno i duhovno. U stvarnom, a ne u virtualnom svijetu. Naime, Bog postoji i grijehom ranjeni čovjek u njemu nalazi svoje spasenje“.

Mons. Batelja u homiliji osvrnuo se i na raspravu o nacrtu zakona o pobačaju. „Naveliko se objavljuju poruke protiv kršćanskog poimanja ljudske osobe i prava začetog djeteta na život. Istodobno znanstvenici nedvojbeno tvrde da život počinje začećem budući da se u prvoj stanici – zigoti – nalazi genom koji određuje ljudsku osobu i sve njene karakteristike. Imaju li Kristovi vjernici što reći o tome?

Šutnja bi bila znak slabe ili nikakve vjere, potiranje Stepinčeva nauka o ljudskom životu“, rekao je propovjednik te podsjetio kako je blaženik jasnim riječima ukazao hrvatskim liječnicima da je „pobačaj zlo u sebi, golemo socijalno zlo i pred Bogom ubojstvo nevinog čovjeka“.

“Pobačaj je za Stepinca „najžešći neprijatelj po opstojnost hrvatskog naroda“. Stoga, „naša bi šutnja, kad bismo oduzeli glas nerođenima, povrijedila Stepinčevu duhovnu baštinu, čast Božju, izazvala pustoš, a potom i prokletstvo domovine!“

Nadalje je propovjednik spomenuo i druge prijepore u našoj javnosti, poput onih pitanja o zbrinjavanju kozaračke djece. „Klevete koje i danas slušamo u hrvatskom društvu i njegovu susjedstvu blate sveti lik bl. Alojzija i Katoličku Crkvu s optužbom da su djecu pravoslavnih roditelja nasilno prevodili u katoličku vjeru“, ustvrdio je Batelja, te nastavio:

„Opravdano se pitamo: Zar izbjegle katoličke djevojčice i dječaci, ratna siročad iz Krnjeuše i Rame u Bosni i Hercegovini, iz Boričevca, iz Španovice i drugih katoličkih, čisto hrvatskih sela u Republici Hrvatskoj, koja su četnici i partizani spalili, starce, preostale žene i djecu poubijali, nemaju pravo na istinu?

Izbjegla djeca iz tih sela lažno su ubrojena među ‘kozaračku’, a nadbiskup Alojzije Stepinac je oklevetan da ih je ponovno ‘krstio’ podjeljujući im u Jastrebarskom 25. srpnja 1943. sakrament sv. Potvrde. Oklevetane su i časne sestre da su nasilno prevodile tu ‘kozaračku’ djecu u Katoličku Crkvu, da su ih ubijale, a one su tu ratnu siročad požrtvovno zbrinjavale, a djecu katoličkih roditelja pripremale za sakramente.

Neke su i umrle žrtvujući se za tu djecu. Na sve klevete neka do nakraj zemlje odjeknu riječi bl. Alojzija na sudu: ‘Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom prisilno preveden u Katoličku Crkvu!“

Na pitanje kako odgovoriti na klevete današnjih progonitelja, propovjednik je uputio na riječi bl. Alojzija: „Kršćanin se ne smije izjednačiti s njima, ako neće da postane izdajnik nauke Učitelja ljubavi, Krista Gospodina. Zato se ne samo ne smijemo osvećivati i mrziti ih, nego se za njih iskreno moliti, da se obrate Gospodinu.“ To je istinska škola života i suživota!

„Sluga Božji Franjo Kuharić, slušajući taj nauk bl. Alojzija, zaključio je da je ‘opraštanje najveći čin kršćanskog srca’ i da je ‘Crkva uvijek čuvala uspomenu svojih svjedoka, častila ih, ali nikad nije mrzila. Samo velike duše opraštaju!’ Stepinac je među njima!“

Na pitanje što je danas protivljenje svijeta prema Bogu i nama vjernicima, mons. Batelja posvijestio je da smo svjedoci da se umjesto spominjanja Božića govori o nekim blagdanima, da se umjesto kršćanskih svetkovina govori o narodnoj tradiciji, da se umjesto o povijesnom Isusu i o Isusu koji je punina naše vjere piše kao o bajci, oštećuju se kršćanski simboli, uime slobode pisanja izruguju se najsvetije istine katoličke vjere. „Želi nas se etiketom nazadnih ljudi ograditi u geto, omrziti u javnosti. Hoćemo li se dati poljuljati i zastrašiti u vjeri?“

Vraćajući se na riječi misnoga evanđelja o progonu učenika zbog vjernosti Božanskom Učitelju, propovjednik je rekao kako je u tom duhu bl. Alojzije donio odluku „trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.“ Stoga je ustvrdio – „takav je uzor potreban hrvatskom narodu.

Takvo je svjetlo potrebno Crkvi u Hrvata“, jer u Isusovu pozivu na vjernost u progonstvu, bl. Alojzije je otkrio da će se ‘mržnja pojaviti ondje, gdje cvate dobrota’, ali i ‘da svi progonjeni zbog velikih ideala savjesti i vjere, zbog Boga i njegova Sina Isusa Krista, zbog Crkve i milosti – imaju osiguranu plaću na nebesima!“

Homiliju je mons. Batelja zaključio riječima: „Kako je to sjajan smjerokaz svima nama, osobito vama djeco i mladi! Nasljedujući primjer bl. Alojzija Stepinca nećemo postati robovi strasti ni pogrešnih usmjerenja, a možemo sačuvati zdrav razum i čisto srce u potpunoj slobodi za ljubav koja proslavlja Boga i služi braći ljudima. Samo takav čovjek može, poput bl. Alojzija u knjigu svog života upisati Božju riječ: ‘Budi vjeran sve do smrti, i dat ću ti vijenac života’. Svjedočimo da je on bio vjeran sve do smrti! I na takovu vjernost sve nas poziva.“

Nakon popričesne molitve vjernici su izmolili molitvu za što proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a na izlaska iz crkve dobili su otisnutu homiliju mons. Batelje.

Euharistijsko slavlje animirao je mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Katarine Penić-Sirak.

(IKA)

>> Biskup Košić: Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ne smije biti talac srpskih laži i mitova

 

DOVEDITE MI JEDNOG JEDINOG SRBINA KOJI JE MOJIM POTPISOM NASILNO PREVEDEN U KATOLIČKU CRKVU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Vatikan će proglasiti svecem Hrvata iz Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

Petar Barbarić: Hercegovac koji će biti uzdignut na oltar

Rođen je u selu Klobuku (zaselak Šiljevište) Općina Ljubuški 9. svibnja 1874. u Hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom.

Papa Franjo je 18. ožujka 2015. odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjega Petra Barbarića.

Petrov život možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Za predškolsko Petrovo doba možemo reći da se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk, kao sin Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Još se i danas čuva Petrova rodna kuća, zapuštena na žalost. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no ipak ne bijahu žalosni. Imali su više volje za život i životnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji već u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi njegovi učitelji. I to uz drugo svjedoči o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim duž­nostima ono najvažnije. No, Petar to nije samo mehanički naučio i u pamćenju držao, već je to i usvojio. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio »svršetak« vjerskoga života, kao za mnoge koji idu na prvu pričest i krizmu više iz običaja nego iz uvjerenja, već početak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu je uz kruh u torbici nosio i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i kaže da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo. U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u onom kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskog života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme strašne bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osjećaj dužnosti te kako se u vršenju dužnosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svršiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o učenju, on se nije šalio, nije bio polovičan. Ta će ga vrlina pratiti kroz svih osam razreda travničkoga sjemeništa.

Svršivši osnovnu školu, Petar je imao želju za daljnjim školovanjem, no roditelji, valjda u nemogućnosti da ga sami školuju, dadoše ga u trgovinu, u dobru kršćansku obitelj Babića, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu s aršinom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost će se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Dobri veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeručke prihvatio i sve učinio da se njegova davna želja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom, u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku šansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći.

Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa.

Simpatično je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamješteno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Već od I. razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije, zagrijan
za pobožnost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedne šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje se u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.

To još nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. Onaj silni svijet što još i danas svakog četvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekadašnji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slučaju Petra Barbarića prst Božji na djelu. Naše je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko većega životopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo čak i za pravo čudo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i anonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za našu mjesnu Crkvu, sigurno, veliko obogaćenje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji.

Godine 1935. njegovi su zemni ostatci s gradskoga groblja Bojne prenijeti u sjemenišnu crkvu, gdje se razvila prava pobožnost prema njemu. No tijelo mu je nakon 1944. godine zakopano u blato i zazidano da bi ga se sakrilo od naroda. Kad se obnavljalo jedan dio nadbiskupijske gimnazije, našlo mu se tijelo. Danas mu se oko groba skupljaju učenici i narod na molitvu.

hercegovina.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari