Pratite nas

Religija i Vjera

Mons. Batelja: Pobačaj je za Stepinca ‘najžešći neprijatelj po opstojnost hrvatskog naroda’

Objavljeno

na

Stepinčevo proslavljeno u Krašiću

Središnje euharistijsko slavlje na blagdan bl. Alojzija Stepinca u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću predvodio je 10. veljače postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja u koncelebraciji s tridesetak svećenika.

Među mnoštvom vjernika koji su ispunili crkvu, te prostor oko nje bilo je i vrhovno vijeće sestara služavki Maloga Isusa, čije su članice bile uz blaženika za vrijeme njegova uzništva u Krašiću.

Uvodeći u slavlje, mons. Batelja pozdravio sve kojima je Stepinac smjerokaz za ono što je dobro, što je lijepo i što Božje. „Slaveći otajstva vjere ovoj Kristovoj žrtvi otkrivamo veličinu žrtve bl. Alojzija Stepinca. Zato hodočastimo u mjesto gdje je on svršio pobjedničku trku života.

Uz junačko srce bl. Alojzija dozrijevao je ovdje i jačao se u svom svećeničkom pozivu i kardinal Franjo Kuharić o stotoj obljetnici njegova rođenja i 55. njegove posvete za biskupa radosno ističemo

“bio je svjedok kako je bl. Alojzije mržnju progonitelja ovdje stišavao molitvom, oštricu zloće poniznom šutnjom, uvrede opraštanjem, ideološke zablude istinom evanđelja, drskost stražara otmjenošću, ludost svijeta mudrošću Božjom”.

U osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je posvijestio kako Isus „govoreći o progonstvu svojih učenika, nije imao nakanu zaplašiti ih nego ih prosvijetliti da progonjeni zbog njegova imena ne pripadaju više ‘ovome’ svijetu nego ih on, Uskrsli, iz smrti uvodi u život ‒ iz poniženja u slavu“.

No, nastavio je, „ne shvaćajući to, toliki su diktatori mrzitelji Isusa pokušali iskorijeniti njegov spomen iz svijesti onih kojima su izvanjski vladali. Čak su sebi prisvajali božanske časti u osvajanju i održanju na vlasti puneći pritom masovne grobnice nevinim žrtvama.

Pokazalo se da je čovjek otuđen od Boga igračka kojom se zabavljaju politički moćnici i ubojice. Zato je bl. Alojzije pred svoje sugovornike i slušatelje stavljao pitanje: Što je čovjek bez Boga? ‘Može postati bespomoćna igračka tamnih sila u sebi, moćnih sila oko sebe. Bog oslobađa čovjeka da ne bude igračka nego slobodno biće.’“

Mons. Batelja podsjetio je i na riječi koje je nadbiskup Stepinac rekao bogoslovima nakon prvog uhićenja u svibnju 1945.: „Bit će borbe, osobito za odgoj mladih!“ U tom je kontekstu povukao paralelu s današnjim vremenom, te upitao: „Puče hrvatski, zar ne osjećaš, da se osobito u prosvjeti ta bitka nameće i danas, jer svjedočimo mnogim teškoćama u odgoju u vjeri. Čuju se povici da se ‘vjeronauk izbaci iz škole!’, da je ‘odgoj za obiteljske vrijednosti u obitelji zabluda!’, da su vjerska načela ‘plodno tlo za nastanak predrasuda’ i slično.

Osim toga, mnogi krštenici odrastaju u obitelji rastavljenih roditelja; bole nas brojne duhovne rane koje proizlaze iz nedovoljne vjerske pouke i koketiranja s okultnim; pritišću nas lažni medijski sadržaji. Sve to uzrokuje rijetko ispravno formiran um i savjest odraslih vjernika, osobito mladih.

“Kao građani i kao vjernici imamo pravo tražiti da se ispravi izvršeno nasilje i u našem društvu poštuju kršćanska načela. Škola kojoj su kršćanski roditelji povjerili svoju djecu na životni nauk dužna je njihovoj djeci osigurati životni prostor u kojem će cjelovito dozrijevati tjelesno, intelektualno i duhovno. U stvarnom, a ne u virtualnom svijetu. Naime, Bog postoji i grijehom ranjeni čovjek u njemu nalazi svoje spasenje“.

Mons. Batelja u homiliji osvrnuo se i na raspravu o nacrtu zakona o pobačaju. „Naveliko se objavljuju poruke protiv kršćanskog poimanja ljudske osobe i prava začetog djeteta na život. Istodobno znanstvenici nedvojbeno tvrde da život počinje začećem budući da se u prvoj stanici – zigoti – nalazi genom koji određuje ljudsku osobu i sve njene karakteristike. Imaju li Kristovi vjernici što reći o tome?

Šutnja bi bila znak slabe ili nikakve vjere, potiranje Stepinčeva nauka o ljudskom životu“, rekao je propovjednik te podsjetio kako je blaženik jasnim riječima ukazao hrvatskim liječnicima da je „pobačaj zlo u sebi, golemo socijalno zlo i pred Bogom ubojstvo nevinog čovjeka“.

“Pobačaj je za Stepinca „najžešći neprijatelj po opstojnost hrvatskog naroda“. Stoga, „naša bi šutnja, kad bismo oduzeli glas nerođenima, povrijedila Stepinčevu duhovnu baštinu, čast Božju, izazvala pustoš, a potom i prokletstvo domovine!“

Nadalje je propovjednik spomenuo i druge prijepore u našoj javnosti, poput onih pitanja o zbrinjavanju kozaračke djece. „Klevete koje i danas slušamo u hrvatskom društvu i njegovu susjedstvu blate sveti lik bl. Alojzija i Katoličku Crkvu s optužbom da su djecu pravoslavnih roditelja nasilno prevodili u katoličku vjeru“, ustvrdio je Batelja, te nastavio:

„Opravdano se pitamo: Zar izbjegle katoličke djevojčice i dječaci, ratna siročad iz Krnjeuše i Rame u Bosni i Hercegovini, iz Boričevca, iz Španovice i drugih katoličkih, čisto hrvatskih sela u Republici Hrvatskoj, koja su četnici i partizani spalili, starce, preostale žene i djecu poubijali, nemaju pravo na istinu?

Izbjegla djeca iz tih sela lažno su ubrojena među ‘kozaračku’, a nadbiskup Alojzije Stepinac je oklevetan da ih je ponovno ‘krstio’ podjeljujući im u Jastrebarskom 25. srpnja 1943. sakrament sv. Potvrde. Oklevetane su i časne sestre da su nasilno prevodile tu ‘kozaračku’ djecu u Katoličku Crkvu, da su ih ubijale, a one su tu ratnu siročad požrtvovno zbrinjavale, a djecu katoličkih roditelja pripremale za sakramente.

Neke su i umrle žrtvujući se za tu djecu. Na sve klevete neka do nakraj zemlje odjeknu riječi bl. Alojzija na sudu: ‘Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom prisilno preveden u Katoličku Crkvu!“

Na pitanje kako odgovoriti na klevete današnjih progonitelja, propovjednik je uputio na riječi bl. Alojzija: „Kršćanin se ne smije izjednačiti s njima, ako neće da postane izdajnik nauke Učitelja ljubavi, Krista Gospodina. Zato se ne samo ne smijemo osvećivati i mrziti ih, nego se za njih iskreno moliti, da se obrate Gospodinu.“ To je istinska škola života i suživota!

„Sluga Božji Franjo Kuharić, slušajući taj nauk bl. Alojzija, zaključio je da je ‘opraštanje najveći čin kršćanskog srca’ i da je ‘Crkva uvijek čuvala uspomenu svojih svjedoka, častila ih, ali nikad nije mrzila. Samo velike duše opraštaju!’ Stepinac je među njima!“

Na pitanje što je danas protivljenje svijeta prema Bogu i nama vjernicima, mons. Batelja posvijestio je da smo svjedoci da se umjesto spominjanja Božića govori o nekim blagdanima, da se umjesto kršćanskih svetkovina govori o narodnoj tradiciji, da se umjesto o povijesnom Isusu i o Isusu koji je punina naše vjere piše kao o bajci, oštećuju se kršćanski simboli, uime slobode pisanja izruguju se najsvetije istine katoličke vjere. „Želi nas se etiketom nazadnih ljudi ograditi u geto, omrziti u javnosti. Hoćemo li se dati poljuljati i zastrašiti u vjeri?“

Vraćajući se na riječi misnoga evanđelja o progonu učenika zbog vjernosti Božanskom Učitelju, propovjednik je rekao kako je u tom duhu bl. Alojzije donio odluku „trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.“ Stoga je ustvrdio – „takav je uzor potreban hrvatskom narodu.

Takvo je svjetlo potrebno Crkvi u Hrvata“, jer u Isusovu pozivu na vjernost u progonstvu, bl. Alojzije je otkrio da će se ‘mržnja pojaviti ondje, gdje cvate dobrota’, ali i ‘da svi progonjeni zbog velikih ideala savjesti i vjere, zbog Boga i njegova Sina Isusa Krista, zbog Crkve i milosti – imaju osiguranu plaću na nebesima!“

Homiliju je mons. Batelja zaključio riječima: „Kako je to sjajan smjerokaz svima nama, osobito vama djeco i mladi! Nasljedujući primjer bl. Alojzija Stepinca nećemo postati robovi strasti ni pogrešnih usmjerenja, a možemo sačuvati zdrav razum i čisto srce u potpunoj slobodi za ljubav koja proslavlja Boga i služi braći ljudima. Samo takav čovjek može, poput bl. Alojzija u knjigu svog života upisati Božju riječ: ‘Budi vjeran sve do smrti, i dat ću ti vijenac života’. Svjedočimo da je on bio vjeran sve do smrti! I na takovu vjernost sve nas poziva.“

Nakon popričesne molitve vjernici su izmolili molitvu za što proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a na izlaska iz crkve dobili su otisnutu homiliju mons. Batelje.

Euharistijsko slavlje animirao je mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Katarine Penić-Sirak.

(IKA)

>> Biskup Košić: Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca ne smije biti talac srpskih laži i mitova

 

DOVEDITE MI JEDNOG JEDINOG SRBINA KOJI JE MOJIM POTPISOM NASILNO PREVEDEN U KATOLIČKU CRKVU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

23. travnja – Sveti Jure

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Jure (umro 303.) se slavi 23. travnja. Zaštitnik je vojnika, zaštitnik protiv kuge i gube, konja i sedlara.

Sveti Jure je jedan od najprepoznatljivijih svetaca. Njegova herojska slika sa svom bojnom opremom na konju kako probada aždaju, se nalazi veoma često u našem okružju. Zanimljivo je da je jednako nazočan i u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi i sredini kao i kod nas na zapadu. Zaštitnik je Portugala, Katalunije, Armenije, Madžarske i Engleske. Gruzija je uzela ime po njemu.

On je bio zaštitnik svih križara. Čudno je da su ga uzeli za svoga zaštitnika više od tisuću godina kasnije, što ne znači da ga i drugi nisu prije uzimali za svoga zaštitnika. To nam i svjedoči puno ranije brzo širenje pobožnosti o njemu. Kršćanska tradicija mu pripisuje da je javno u Nikodemiji istrgao Dioklecijanov dekret o zabrani Crkve i vjere u Krista.

Zatočen je, mučen i kažnjen odsjecanjem glave. Posebno su ga štovali i zazivali engleski vojnici za vrijeme II. svjetskoga rata. I dan danas on je znak hrabrosti konjanika i njihovo utočište.

Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.

S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.

Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Uskrsni ponedjeljak

Objavljeno

na

Objavio

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.

Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji.

Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi?

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade.

On je bio velik, kažu oni, prorok, silan’ na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila.

On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno.

Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno.

Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

 

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari