Pratite nas

Religija i Vjera

Mons. Hranić u Ludbregu: Poniznost nije dobrodošla kategorija, vrlo često je ismijana

Objavljeno

na

Foto: Hina

Misno slavlje u ludbreškom Svetištu Predragocjene Krvi Kristove služio je u nedjelju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a koristeći poruku današnjeg Evanđelja ‘tko se uzvisi bit će ponižen, a tko se ponizi bit će uzvišen’, istaknuo je da poniznost danas nije dobrodošla kategorija života i vrlo često je ismijana.

Mons. Hramić služio je središnje misno slavlje završnog hodočasničkog “Dana ludbreške Svete nedjelje”, uz sudjelovanje varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka te drugih biskupa i svećenika, pred više tisuća okupljenih vjernika u svetištu Predragocjene Krvi Kristove. Kao izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora nazočio je saborski zastupnik Ante Sanader.

“Poniznost danas nije dobrodošla kategorija života i vrlo će često biti ismijana. Danas se i djeca od najranije dobi poučavaju kako što bolje doći do prvih mjesta i kako se što bolje prodati. Krepostima kao što su poniznost i skromnost, danas više nema mjesta. Društvo kao da danas ne trpi bolji put već kao da želi promicati uspješan put”, rekao je u propovijedi nadbiskup Hranić.

Dodao je kako u današnjem čitanju svetog Evanđelju po Luki, pravi smisao Isus daje u posljednjoj rečenici – odnosno pozivu da kao osoba podariš sebe i učiniš uslugu onome koji ti ne može uzvratiti protuuslugom.

“Čini dobro radi dobra samoga. Čovjek je istinski veliki kada je ponizan, kada se ne oholi, kada ljubi one koji nisu njegove nacionalnosti i koji nisu njegove mjere”, rekao je nadbiskup Hranić.

Dio propovijedi posvetio je kurikularnoj reformi odnosno “Školi za život”.

Nadbiskup Hranić rekao je kako se dobiva dojam da je “Škola za život”, kao reforma, jamac za dobar i uspješan život. No, naglasio je, institucija škole mora biti svjesna da može puno toga, ali ne sve, jer postoje i drugi čimbenici u društvu. Poručio je da i ona mora biti ponizna.

Također ako škola želi napredovanje društva, neće ga uspjeti ostvariti bez poštovanja učiteljskog poziva, dodao je.
“Biti učitelj je poslanje i ako je ‘Škola za život’, ona nije samo za učenike nego i za život učitelja”, rekao je mons. Hranić dodajući da učitelji moraju imati zadovoljene glavne uvjete za dostojan život.

Uz izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora, saborskog zastupnika Antu Sanadera u Ludbreg je na misnom slavlju bio i ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat te saborski zastupnici Branko Hrg, Anđelko Stričak, Josip Križanić Marija Puh, Božica Makar i Mirando Mrsić. Iz Koprivničko-križevačke županije došao je župan Darko Koren dok je u ime Varaždinske županije u Ludbregu bio zamjenik župana Tomislav Paljak.

U izjavi za Hinu ludbreški gradonačelnik, Dubravko Bilić, kazao je kako se danas čovjek sve više zatvara u sebe, a sve manje traži pomoć u bližnjima, među prijateljima. Pozvao je da se to promijeni i da je upravo Ludbreg, sa svojim svetištem Predragocjene Krvi Kristove mjesto koje daje hrabrost i vjeru u pobjedu dobra.

“Za to nam trebaju pozitivne priče, za to nam trebaju mjesta poput ovog našeg prošteništa koje je poput najboljeg prijatelja koji uvijek u nama vidi dobrotu za koju se vrijedi boriti, žrtvovati i čekati da obasja sve oko sebe. Proštenište u Ludbregu nam govori da od vjere u pobjedu dobra nad zlom, ne smijemo odustajati”, rekao je Bilić.

Poslijepodnevni program u prošteništu počet će klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu u zavjetnoj kapeli koje će predvoditi bogoslovi Varaždinske biskupije. Molit će se za ranjene i poginule hrvatske branitelje te za očuvanje vjernosti i moralnosti u hrvatskim katoličkim obiteljima.

U 15 sati slijedi Križni put, a potom i blagoslov hodočasnika s Presvetim Oltarskim Sakramentom uzduž glavne staze. Od 17 sati u župnoj crkvi molit će se krunica Božjeg Milosrđa.

“Dani ludbreške Svete nedjelje” jedna je od najvećih vjerskih manifestacija u Hrvatskoj. Temelji na dugoj tradiciji hodočašća u jedinstveno svetište u Hrvatskoj, utemeljeno ukazom pape Leona X. još 1513. godine. Njegovom bulom priznata je i potvrđena čudesna pojava Krvi Kristove koja se zbila 1411. godine u kapelici današnjeg dvorca Batthyany kada se tijekom mise u pretvorbi kruha i vina u kaležu doista pojavila Krv.

Od tada započinju i hodočašća u ludbreško svetište, a relikvija se i danas čuva i može se razgledati. Hrvatski Sabor je godine 1739. u Ludbregu odlučio izgraditi zavjetnu kapelu. Gradnju kapele pokrenuo je tek godine 1940. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a kapelu je 1994. blagoslovio kardinal dr. Franjo Kuharić. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

Tri godine je prošlo od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari