Pratite nas

Kolumne

Mons. Ivan Miklenić: Mnogim političarima ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom “Glasa Koncila”

Poštovani mons. Mikleniću, u listopadu prošle godine svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je zlatni jubilej Glasa Koncila, koji je započelo izlaziti davne 1962. godine. Ovom prilikom čestitamo tu važnu obljetnicu Vama i ostalim djelatnicima Glasa Koncila. Budući da je povijesna važnost Glasa Koncila svima vrlo dobro poznata, ne bismo se vraćali u prošlost, nego Vas molimo da na početku razgovora dadete Vašu ocjenu današnjeg položaja i značenja Glasa Koncila na novinskoj i kulturnoj pozornici Republike Hrvatske?

Zahvaljujem Vam na čestitkama. Premda bi bilo normalno i premda bi se očekivalo da je bitno drugačije Glas Koncila i danas, gotovo 25 godina od demokratskih promjena u Hrvatskoj, da bi služio općemu dobru hrvatskoga društva mora nastaviti uvelike djelovanje kao u prošlome totalitarnom režimu. Na medijskoj razini Glas Koncila je i danas pozvan otvarati bitne i sudbinske teme hrvatskoga naroda, jer te teme ni glavnu struju javnoga mnijenja ni većinu medija uopće ne zanimaju.

Danas za Glas Koncila nema, kao u komunizmu, društvenih tabu tema niti danas ima straha od zapljena novina ili zatvaranja novinara. Na međunarodnom znanstvenom skupu o 50. obljetnici Glasa Koncila isticano je da na DjelovanjeDruštvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.medijskoj razini Glas Koncila u Hrvatskoj daje velik doprinos dostojanstvu, poštenju i vjerodostojnosti novinarske profesije, koja je u većini medija neviđeno ponižena i zloupotrijebljena.

Premda bi se opravdano očekivalo da različite društvene institucije s hrvatskim pridjevom u nazivu preuzmu kompletnu brigu za opće dobro hrvatske nacije, i danas je potrebno da Crkva i dalje, pa tako i Glas Koncila, popunjava ili dopunjava ono što te institucije ne čine u dovoljnoj mjeri ili ne čine dobro.

Npr. društvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.

Petokolonaška djelovanja

Kako – kao iskusan novinar i urednik – gledate na stanje na hrvatskoj medijskoj sceni?

Hrvatska medijska scena bitno je označena smišljenim kaosom što otvara prostor za djelovanja koja se moraju prepoznati kao petokolonaška. Čast rijetkim iznimkama, no većina KaotičnostMedijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.medija ne promiče ni istinu, ni pravdu ni opće dobro, a osobito ne legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Danas je iznimno teško u Hrvatskoj biti novinar svakom tko želi ostati svoj, slobodan, očuvati svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, ostati vjeran temeljnim etičkim zasadama profesije.

Pozitivnim ocjenjujem što ipak postoje, i pokreću se novi, portali koje nisu pokorile provjerene ideološke snage. Nije dobro što je hrvatska medijska scena, usprkos stvarnoga stanja u hrvatskoj naciji, previše nagnuta na lijevo i što nema barem ravnoteže između ljevice i desnice. Medijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.

Tisak vjerskoga sadržaja u Hrvatskoj iznimno je bogat, a njemu surađuje poveći broj izvrsnih novinara, urednika i kolumnista. Smatrate li da bi upravo dio tih kvalitetnih pojedinaca mogao eventualno postati jezgra osnivanja jednih dnevnih novina koje bi na objektivan i profesionalan način, držeći se kodeska novinarske struke, pružale istinite informacije hrvatskim građanima?

Među djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno PojedinciMeđu djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno Glas Koncila naslovnicakvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.kvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.

Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji takav dnevni list otkriva, uz ostalo, da su velika hrvatska dobra “prisvojili” ljudi kojima hrvatski stvarni interesi nisu ni u peti, i to je razlog što nema kapitala da bi se stvorio takav snažan medijski centar, koji bi bio sposoban pratiti sve suvremene tehnološke i druge izazove i uspostaviti medijsku ravnotežu na hrvatskoj javnoj sceni.

Katolička televizija

Među vjernicima sve češće može se čuti želja za osnivanjem katoličke televizije u Hrvatskoj, na kojoj bi vjernici mogli gledati sadržaj sukladan njihovim svjetonazorima i pogledima. Kako Vi gledate na taj mogući projekt?

Uvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre TelevizijaUvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre Televizorvolje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.volje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.

To je koliko je potreban toliko i zahtjevan projekt, osobito s obzirom na objektivne troškove koje zahtijeva funkcioniranje televizije. Nadam se da će se takav projekt i ostvariti, no potrebno je da ga budu spremeni financijski poduprijeti katolički vjernici i drugi ljudi dobre volje.

Stranke – kopije bivše komunističke partije

Vaš tjedni komentar u Glas Koncila redovito izaziva pozornost, a često i reakcije iz najrazličitijih političkih krugova. Jedna od bitnih misli koju ističete u Vašim komentarima je ta da u Hrvatskoj demokracija još uvijek nije zaživjela u svome punom opsegu. Koliko je prema Vašem mišljenju ta nevesela činjenica posljedica života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu?

Nemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima KaputNemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.

Takvi, u novome liberalnome ruhu, raspršili su se po gotovo svim političkim strankama i medijima, osobito u najvećima i uglavnom preuzeli kontrolu nad tim, osobito velikim političkim strankama i medijima. Ljudi takvoga kova ne mogu nikako postati stvarni demokrati, pa zato imamo političke stranke koje su po svom unutarnjem ustrojstvu i utjecaju čiste kopije bivše komunističke partije te medije koji su – kao u komunizmu produžene ruke političko-ideoloških grupa. U tome vidim pravi razlog zašto ni HDZ ni SDP ne žele mijenjati izborno zakonodavstvo niti podržati najavljeni referendum građanske inicijative “U ime obitelji” za biranje zastupnika s imenom i prezimenom, premda je svima jasno da je to nužni i hitni korak za novi zamah demokratizacije hrvatskoga društva.

Jugoslavenski okvir u glavi

Iako je Hrvatska pred više od godinu dana ušla Europsku uniju (EU) – što se je u nekim medijskim reakcijama tumačilo kao „povratak kući” – hrvatski političari kao da i dalje veću pozornost poklanjaju prostoru bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentiraju na politički i gospodarski razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Što se prema Vašem mišljenju krije iza takvih političkih tendencija?

Smatram da na vidjelo sve više dolazi činjenica da većina političara nije ni željela stvarne promjene u duhu demokratske europske tradicije u Hrvatskoj, jer im i nije stalo do dobra Hrvatske i hrvatskoga naroda nego do svojih interesa. Potvrđuje to očevidnost da u Hrvatskoj ne uspijeva zaživjeti ni ono na što se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala. Naime, komunistički sustav uvijek je pravne odredbe uzimao tek kao masku ili kao dugoročni politički cilj, a sam društveni život usmjeravan je isključivo u skladu s potrebama i ciljevima vladajuće komunističke partije kojoj je pak najvažnije bilo očuvati povlastice za svoje jato. To je, po mom mišljenju, glavni uzrok sve dublje svekolike krize u hrvatskom društvu.

Mnogim političarima, a osobito onima koji stvarno kontroliraju Hrvatsku, ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir, ali i dublja interesna, ideološka i politička povezanost na štetu legalnog i legitimnog općega dobra hrvatskoga naroda i to je razlog zašto ne dopuštaju Hrvatskoj da se vrati i svestrano uklopi u svoje prirodno SnageTe snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.okruženje Srednje Europe. Te političke snage ne žele zapravo nikakvu Hrvatsku, a kamoli gospodarski jaku i prosperitetnu.

Po diktatu tih snaga Hrvatska, premda je to dužna po zahtjevu UN-a, nije proglasila gospodarski pojas na Jadranskom moru već je izmislila ZERP – “drveni čelik” i onemogućila tako da samo do toga pojasa godišnje kapitalizira više od milijardu eura.

Te snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.

Ponašanje sadašnje vlasti opasno za budućnost hrvatskog naroda

U jednome od posljednjih komentara zapisali ste kako „nema budućnosti bez istine o prošlosti”. Nazire li se prema Vašem mišljenju skoro raščišćavanje hrvatske povijesti kao nužna preduvjeta za ozdravljenje hrvatskog društva i njegov daljnji napredak na svim područjima?

Danas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku IstinaDanas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo.interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo. Bilo bi za hrvatski narod i za sve ljude koji žive u Hrvatskoj bolje da se to što prije dogodi, jer bez te istine doista nije moguć nužni zaokret prema zajedničkom, složnom rješavanju svih neriješenih problema u svim segmentima društvenoga života.

Prema Hrvatima nedobronamjerne političke snage ustraju u skrivanju prave isitne o prošlosti jer na taj način drže otvoren jaz podjela među hrvatskim ljudima. Tako mali narod kao što je hrvatski mora uložiti puno više napora i umješnosti da bi došao na zelenu granu, no ako je još unutar sebe duboko podijeljen, onda nema gotovo nikakvih izgleda da bi stao na svoje noge. Stoga je ponašanje sadašnje koalicijske vlade vrlo opasno za budućnost hrvatskoga naroda.

Raskol između političara i naroda

Katolička laička inteligencija posljednjih godina, mišljenja smo, počela je pokazivati znakove snažnijeg angažmana u hrvatskom političkom i kulturnom području. Kako gledate na taj angažman u kontekstu pokretanja mogućih pozitivnih procesa koji bi doveli do veće demokratizacije hrvatskoga političkog i društvenog života?

Bogu zahvaljujem što su se u Hrvatskoj rodile inicijative i udruge koje poštuju i žele promicati kršćanske vrjednote u javnom društvenom životu. Nečuveno je da se u društvu, u InicijativeSadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.kojem se na popisu stanovništva više od 92 posto ljudi izjašnjava da su vjernici, politički kroz zakonodavstvo i medijski takvoj većini nameću druge ideologije. Hrvatska treba bi pluralno društvo u kojem treba biti normalna i svjetonazorska različitost, ali je nedopustivo da se državne institucije, školstvo, javni medijski servis i drugi mediji zlorabe za preodgoj vjerničke većine.

Sama činjenica da se u Hrvatskoj prošle godine dogodio prvi referendum koji je inicirala građanska inicijativa rječiti je znak da zakazuju političari i društvene institucije. Uspjeh toga referenduma jasan je pokazatelj da se dogodio raskol između političara i naroda, odnosno da su se političari odvojili od naroda te s njim niti suosjećaju niti mu služe. Sadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.

Sposobni, a ne poslušni ljudi

Inicijativa „U ime obitelji” uskoro pokreće prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o preustroju hrvatskoga izbornog sustava. Kako gledate na tu inicijativu? Može li ona dovesti do pokretanja kreativnih procesa koji bi doveli do snažnijeg jačanja privatne inicijative kvalitetnih pojedinaca koji bi više skrbili za opće dobro, nasuprot sadašnjem partitokratskom sustavu?

FAH-H8278092Pozdravljam tu inicijativu udruge “U ime obitelji” i nadam se da će hrvatska, osobito vjernička javnost, prepoznati da je uz sadašnje oklijevanje političara na vlasti i u opoziciji, to DemokratzacijaAko uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost. Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene, normalizacija i veća demokracija. Biranje određenih osoba s imenom i prezimenom jedini je način da se na vlast dovedu sposobni, a ne poslušni ljudi te da oni, osnaženi legitimitetom koji im daje broj glasova, mogu stvarno početi skrbiti za opće dobro, a ne više biti robovi stranačke stege i poslušnosti.

Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost.

Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.

Birati dobro

Vrijeme u kojemu živimo – kad se sa svih strana pojedincima i društvu nameće materijalizam, hedonizam, konzumerizam i egoizam – u potpunom je raskoraku s naukom Katoličke Crkve. U takvome okružju i sami vjernici često nailaze na razlita iskušenja. Za kraj razgovora zato Vas kao svećenika Katoličke Crkve molimo za nekoliko rečenica poticaja i potpore.

Ljudski život i po Božjoj zamisli prolazi kroz kušnje, koje se javljaju u vrlo različitim oblicima i koje zahtijevaju čovjekovu odluku, opredjeljivanje. Uz ostale oblike, kušnje se očituju i kao pojave zla koje donose različite ideologije i načini života, a što je u naše doba, zahvaljujući iznimno velikim tehnološkim, i osobito medijskim mogućnostima, osobito velik izazov za svakoga čovjeka pa i za vjernike.

No, zlo ne će niti može imati zadnju riječ, pa bih kao svećenik želio podsjetiti da je po smrti i uskrsnuću Isusa Krista zajamčena konačna pobjeda dobra. Svaki čovjek nosi u svojoj najdubljoj intimi glas koji mu otkriva što je dobro, a što je zlo i želi li dobro, onda ga mora birati, odlučivati se za njega i ostvarivati ga. Naime, zlo se najbolje pobjeđuje dobrom i zato svaki čovjek, a osobito vjernik, na svakom svom koraku i u svakom času treba birati dobro. Što više ljudi bude svjesno svakoga časa biralo dobro i ostvarivalo ga to će biti bolje u osobnom, obiteljskom, društvenom životu ne samo na razini Hrvatske nego i na razini čitavoga čovječanstva.

Intervju preuzet sa HKV.hr/Davor Dijanović

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari