Pratite nas

Kolumne

Mons. Ivan Miklenić: Mnogim političarima ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom “Glasa Koncila”

Poštovani mons. Mikleniću, u listopadu prošle godine svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je zlatni jubilej Glasa Koncila, koji je započelo izlaziti davne 1962. godine. Ovom prilikom čestitamo tu važnu obljetnicu Vama i ostalim djelatnicima Glasa Koncila. Budući da je povijesna važnost Glasa Koncila svima vrlo dobro poznata, ne bismo se vraćali u prošlost, nego Vas molimo da na početku razgovora dadete Vašu ocjenu današnjeg položaja i značenja Glasa Koncila na novinskoj i kulturnoj pozornici Republike Hrvatske?

Zahvaljujem Vam na čestitkama. Premda bi bilo normalno i premda bi se očekivalo da je bitno drugačije Glas Koncila i danas, gotovo 25 godina od demokratskih promjena u Hrvatskoj, da bi služio općemu dobru hrvatskoga društva mora nastaviti uvelike djelovanje kao u prošlome totalitarnom režimu. Na medijskoj razini Glas Koncila je i danas pozvan otvarati bitne i sudbinske teme hrvatskoga naroda, jer te teme ni glavnu struju javnoga mnijenja ni većinu medija uopće ne zanimaju.

Danas za Glas Koncila nema, kao u komunizmu, društvenih tabu tema niti danas ima straha od zapljena novina ili zatvaranja novinara. Na međunarodnom znanstvenom skupu o 50. obljetnici Glasa Koncila isticano je da na DjelovanjeDruštvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.medijskoj razini Glas Koncila u Hrvatskoj daje velik doprinos dostojanstvu, poštenju i vjerodostojnosti novinarske profesije, koja je u većini medija neviđeno ponižena i zloupotrijebljena.

Premda bi se opravdano očekivalo da različite društvene institucije s hrvatskim pridjevom u nazivu preuzmu kompletnu brigu za opće dobro hrvatske nacije, i danas je potrebno da Crkva i dalje, pa tako i Glas Koncila, popunjava ili dopunjava ono što te institucije ne čine u dovoljnoj mjeri ili ne čine dobro.

Npr. društvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.

Petokolonaška djelovanja

Kako – kao iskusan novinar i urednik – gledate na stanje na hrvatskoj medijskoj sceni?

Hrvatska medijska scena bitno je označena smišljenim kaosom što otvara prostor za djelovanja koja se moraju prepoznati kao petokolonaška. Čast rijetkim iznimkama, no većina KaotičnostMedijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.medija ne promiče ni istinu, ni pravdu ni opće dobro, a osobito ne legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Danas je iznimno teško u Hrvatskoj biti novinar svakom tko želi ostati svoj, slobodan, očuvati svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, ostati vjeran temeljnim etičkim zasadama profesije.

Pozitivnim ocjenjujem što ipak postoje, i pokreću se novi, portali koje nisu pokorile provjerene ideološke snage. Nije dobro što je hrvatska medijska scena, usprkos stvarnoga stanja u hrvatskoj naciji, previše nagnuta na lijevo i što nema barem ravnoteže između ljevice i desnice. Medijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.

Tisak vjerskoga sadržaja u Hrvatskoj iznimno je bogat, a njemu surađuje poveći broj izvrsnih novinara, urednika i kolumnista. Smatrate li da bi upravo dio tih kvalitetnih pojedinaca mogao eventualno postati jezgra osnivanja jednih dnevnih novina koje bi na objektivan i profesionalan način, držeći se kodeska novinarske struke, pružale istinite informacije hrvatskim građanima?

Među djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno PojedinciMeđu djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno Glas Koncila naslovnicakvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.kvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.

Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji takav dnevni list otkriva, uz ostalo, da su velika hrvatska dobra “prisvojili” ljudi kojima hrvatski stvarni interesi nisu ni u peti, i to je razlog što nema kapitala da bi se stvorio takav snažan medijski centar, koji bi bio sposoban pratiti sve suvremene tehnološke i druge izazove i uspostaviti medijsku ravnotežu na hrvatskoj javnoj sceni.

Katolička televizija

Među vjernicima sve češće može se čuti želja za osnivanjem katoličke televizije u Hrvatskoj, na kojoj bi vjernici mogli gledati sadržaj sukladan njihovim svjetonazorima i pogledima. Kako Vi gledate na taj mogući projekt?

Uvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre TelevizijaUvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre Televizorvolje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.volje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.

To je koliko je potreban toliko i zahtjevan projekt, osobito s obzirom na objektivne troškove koje zahtijeva funkcioniranje televizije. Nadam se da će se takav projekt i ostvariti, no potrebno je da ga budu spremeni financijski poduprijeti katolički vjernici i drugi ljudi dobre volje.

Stranke – kopije bivše komunističke partije

Vaš tjedni komentar u Glas Koncila redovito izaziva pozornost, a često i reakcije iz najrazličitijih političkih krugova. Jedna od bitnih misli koju ističete u Vašim komentarima je ta da u Hrvatskoj demokracija još uvijek nije zaživjela u svome punom opsegu. Koliko je prema Vašem mišljenju ta nevesela činjenica posljedica života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu?

Nemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima KaputNemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.

Takvi, u novome liberalnome ruhu, raspršili su se po gotovo svim političkim strankama i medijima, osobito u najvećima i uglavnom preuzeli kontrolu nad tim, osobito velikim političkim strankama i medijima. Ljudi takvoga kova ne mogu nikako postati stvarni demokrati, pa zato imamo političke stranke koje su po svom unutarnjem ustrojstvu i utjecaju čiste kopije bivše komunističke partije te medije koji su – kao u komunizmu produžene ruke političko-ideoloških grupa. U tome vidim pravi razlog zašto ni HDZ ni SDP ne žele mijenjati izborno zakonodavstvo niti podržati najavljeni referendum građanske inicijative “U ime obitelji” za biranje zastupnika s imenom i prezimenom, premda je svima jasno da je to nužni i hitni korak za novi zamah demokratizacije hrvatskoga društva.

Jugoslavenski okvir u glavi

Iako je Hrvatska pred više od godinu dana ušla Europsku uniju (EU) – što se je u nekim medijskim reakcijama tumačilo kao „povratak kući” – hrvatski političari kao da i dalje veću pozornost poklanjaju prostoru bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentiraju na politički i gospodarski razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Što se prema Vašem mišljenju krije iza takvih političkih tendencija?

Smatram da na vidjelo sve više dolazi činjenica da većina političara nije ni željela stvarne promjene u duhu demokratske europske tradicije u Hrvatskoj, jer im i nije stalo do dobra Hrvatske i hrvatskoga naroda nego do svojih interesa. Potvrđuje to očevidnost da u Hrvatskoj ne uspijeva zaživjeti ni ono na što se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala. Naime, komunistički sustav uvijek je pravne odredbe uzimao tek kao masku ili kao dugoročni politički cilj, a sam društveni život usmjeravan je isključivo u skladu s potrebama i ciljevima vladajuće komunističke partije kojoj je pak najvažnije bilo očuvati povlastice za svoje jato. To je, po mom mišljenju, glavni uzrok sve dublje svekolike krize u hrvatskom društvu.

Mnogim političarima, a osobito onima koji stvarno kontroliraju Hrvatsku, ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir, ali i dublja interesna, ideološka i politička povezanost na štetu legalnog i legitimnog općega dobra hrvatskoga naroda i to je razlog zašto ne dopuštaju Hrvatskoj da se vrati i svestrano uklopi u svoje prirodno SnageTe snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.okruženje Srednje Europe. Te političke snage ne žele zapravo nikakvu Hrvatsku, a kamoli gospodarski jaku i prosperitetnu.

Po diktatu tih snaga Hrvatska, premda je to dužna po zahtjevu UN-a, nije proglasila gospodarski pojas na Jadranskom moru već je izmislila ZERP – “drveni čelik” i onemogućila tako da samo do toga pojasa godišnje kapitalizira više od milijardu eura.

Te snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.

Ponašanje sadašnje vlasti opasno za budućnost hrvatskog naroda

U jednome od posljednjih komentara zapisali ste kako „nema budućnosti bez istine o prošlosti”. Nazire li se prema Vašem mišljenju skoro raščišćavanje hrvatske povijesti kao nužna preduvjeta za ozdravljenje hrvatskog društva i njegov daljnji napredak na svim područjima?

Danas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku IstinaDanas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo.interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo. Bilo bi za hrvatski narod i za sve ljude koji žive u Hrvatskoj bolje da se to što prije dogodi, jer bez te istine doista nije moguć nužni zaokret prema zajedničkom, složnom rješavanju svih neriješenih problema u svim segmentima društvenoga života.

Prema Hrvatima nedobronamjerne političke snage ustraju u skrivanju prave isitne o prošlosti jer na taj način drže otvoren jaz podjela među hrvatskim ljudima. Tako mali narod kao što je hrvatski mora uložiti puno više napora i umješnosti da bi došao na zelenu granu, no ako je još unutar sebe duboko podijeljen, onda nema gotovo nikakvih izgleda da bi stao na svoje noge. Stoga je ponašanje sadašnje koalicijske vlade vrlo opasno za budućnost hrvatskoga naroda.

Raskol između političara i naroda

Katolička laička inteligencija posljednjih godina, mišljenja smo, počela je pokazivati znakove snažnijeg angažmana u hrvatskom političkom i kulturnom području. Kako gledate na taj angažman u kontekstu pokretanja mogućih pozitivnih procesa koji bi doveli do veće demokratizacije hrvatskoga političkog i društvenog života?

Bogu zahvaljujem što su se u Hrvatskoj rodile inicijative i udruge koje poštuju i žele promicati kršćanske vrjednote u javnom društvenom životu. Nečuveno je da se u društvu, u InicijativeSadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.kojem se na popisu stanovništva više od 92 posto ljudi izjašnjava da su vjernici, politički kroz zakonodavstvo i medijski takvoj većini nameću druge ideologije. Hrvatska treba bi pluralno društvo u kojem treba biti normalna i svjetonazorska različitost, ali je nedopustivo da se državne institucije, školstvo, javni medijski servis i drugi mediji zlorabe za preodgoj vjerničke većine.

Sama činjenica da se u Hrvatskoj prošle godine dogodio prvi referendum koji je inicirala građanska inicijativa rječiti je znak da zakazuju političari i društvene institucije. Uspjeh toga referenduma jasan je pokazatelj da se dogodio raskol između političara i naroda, odnosno da su se političari odvojili od naroda te s njim niti suosjećaju niti mu služe. Sadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.

Sposobni, a ne poslušni ljudi

Inicijativa „U ime obitelji” uskoro pokreće prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o preustroju hrvatskoga izbornog sustava. Kako gledate na tu inicijativu? Može li ona dovesti do pokretanja kreativnih procesa koji bi doveli do snažnijeg jačanja privatne inicijative kvalitetnih pojedinaca koji bi više skrbili za opće dobro, nasuprot sadašnjem partitokratskom sustavu?

FAH-H8278092Pozdravljam tu inicijativu udruge “U ime obitelji” i nadam se da će hrvatska, osobito vjernička javnost, prepoznati da je uz sadašnje oklijevanje političara na vlasti i u opoziciji, to DemokratzacijaAko uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost. Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene, normalizacija i veća demokracija. Biranje određenih osoba s imenom i prezimenom jedini je način da se na vlast dovedu sposobni, a ne poslušni ljudi te da oni, osnaženi legitimitetom koji im daje broj glasova, mogu stvarno početi skrbiti za opće dobro, a ne više biti robovi stranačke stege i poslušnosti.

Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost.

Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.

Birati dobro

Vrijeme u kojemu živimo – kad se sa svih strana pojedincima i društvu nameće materijalizam, hedonizam, konzumerizam i egoizam – u potpunom je raskoraku s naukom Katoličke Crkve. U takvome okružju i sami vjernici često nailaze na razlita iskušenja. Za kraj razgovora zato Vas kao svećenika Katoličke Crkve molimo za nekoliko rečenica poticaja i potpore.

Ljudski život i po Božjoj zamisli prolazi kroz kušnje, koje se javljaju u vrlo različitim oblicima i koje zahtijevaju čovjekovu odluku, opredjeljivanje. Uz ostale oblike, kušnje se očituju i kao pojave zla koje donose različite ideologije i načini života, a što je u naše doba, zahvaljujući iznimno velikim tehnološkim, i osobito medijskim mogućnostima, osobito velik izazov za svakoga čovjeka pa i za vjernike.

No, zlo ne će niti može imati zadnju riječ, pa bih kao svećenik želio podsjetiti da je po smrti i uskrsnuću Isusa Krista zajamčena konačna pobjeda dobra. Svaki čovjek nosi u svojoj najdubljoj intimi glas koji mu otkriva što je dobro, a što je zlo i želi li dobro, onda ga mora birati, odlučivati se za njega i ostvarivati ga. Naime, zlo se najbolje pobjeđuje dobrom i zato svaki čovjek, a osobito vjernik, na svakom svom koraku i u svakom času treba birati dobro. Što više ljudi bude svjesno svakoga časa biralo dobro i ostvarivalo ga to će biti bolje u osobnom, obiteljskom, društvenom životu ne samo na razini Hrvatske nego i na razini čitavoga čovječanstva.

Intervju preuzet sa HKV.hr/Davor Dijanović

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani. Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja. U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo! Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu. Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima. Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.
Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala. Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S./Kamenjar.comKamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Vatikanski ugovori i pravni fenomen ‘Ankinih ugovora’

Objavljeno

na

Objavio

Kada su u pitanju tzv. Vatikanski ugovori, među najgorljivijim zagovornicima njihova ukidanja je jedna od najtransparentnijih političarki u Hrvatskoj i svijetu uopće, Anka Mrak-Taritaš.

Budući da takve ili slične ugovore s Vatikanom imaju gotovo sve zemlje Europske unije, nikako mi nije bilo jasno zašto Anka Mrak-Taritaš stalno otvara ovu temu u javnosti, kao da se radi o biti ili ne biti Republike Hrvatske.

Ovih dana konačno sam shvatio: nema tu ideologije, samo čisto pravo. Naime, Vatikanski ugovori nisu u skladu s pravnim modelom poznatim u literaturi kao “Ankini ugovori”, a budući da puno njezinih kolega funkcionira na principu “Ankinih ugovora”, neki pravni stručnjaci ih nazivaju i “Amsterdamskim ugovorima”.

Vatikanski ugovori su ugovori između, najmanje, dvije strane, kao i svaki ugovor. S druge strane, “Ankini ugovori” su vrsta ugovora, jedinstveni na svijetu, u kojemu Anka sklapa ugovor s Ankom i onda Anka isplati Anki novac iz ugovora s Ankom koji ne prijavi. Anka je zato sasvim bezobrazno presuđena za sukob interesa, jer zašto bi se Anka koja je sklopila ugovor s Ankom nekom trećem pravdala što su se dogovorile Anka i Anka i koliko je Anka isplatila Anki na temelju ugovora s Ankom.

Zlonamjerno povjerenstvo

Povjerenstvo za sukob interesa je zlonamjerno, pravno nekompetentno tijelo koje se miješa u odnose Anke sa samom sobom, što je grubo kršenje zakona o privatnosti i duboko nepoznavanje pravnog fenomena zvanog “Ankini ugovori” koje se, a to je jedina sličnost s Vatikanskima, može raskinuti samo kada se obje ugovorene strane usuglase. Dakle, kada Anka i Anka to sporazumno odluče. Povjerenstvo je također krivo zaključilo kada je Anki zamjerilo netransparentnost.

Nakon obnove Gunje, u vrijeme kada je Anka bila ministrica, gdje je četka za WC plaćana par stotina kuna, a cijena kvadrata obnovljenih kuća iznosila 1700 eura po kvadratu, nakon što je u imovinskoj kartici zatajila stan i garažu u Zagrebu u ukupnoj veličini od oko devedeset kvadrata, hrvatskim institucijama i svim poreznim obveznicima konačno mora postati jasno da je Anka tip političara koji je transparentan jedino kada ide kod radiologa.

Zato je njezina tobožnja netransparentnost krivo shvaćena, jer se kod “Ankinih ugovora” ne radi o moralnom, pravnom ili političkom fenomenu, za Ankinu transparentnost nije nadležno Povjerenstvo za sukob interesa, već Klinika za radiologiju Bolnice Sestara milosrdnica.

Još puno grublje neznanje i nepoznavanje pravnog fenomena “Ankinih (Amsterdamskih) ugovora” Povjerenstvo je pokazalo kada je Anku kaznilo s ogromnih 3000 kuna jer u imovinskoj kartici nije navela rečeni stan od 73 kvadrata i garažu od šesnaest.

Naime, Vatikanski ugovori su međunarodni, dok su “Amsterdamski, Ankini ugovori”, u pravilu obiteljski, u širem i užem smislu, kao na jugu Italije. Naime, taj stan i garažu sukladno “Ankinim ugovorima” kupili su Anka i Ankin sin.

Onda je Anka prije stupanja na dužnost svoj dio stana darovala Ankinu sinu. Kada se Ankin sin oženio, onda je on opet taj isti stan darovao mami Anki, da bi Anka postavši ministarka taj isti stan opet darovala drugom Ankinu sinu. Je li u međuvremenu mlađi Ankin sin ponovno darovao, kao stariji Ankin sin, opet stan Anki, do završetka pisanja ovog teksta nisam uspio provjeriti.

Stanovi i sinovi

Zato je Anka s pravom u srijedu objasnila javnosti zašto joj se sve ovo događa, iako je sve u skladu sa zakonom, s fenomenom “Ankinih ugovora”. Anka je točno rekla da se sve ove klevete i laži izbacuju vani zato što je Anka utvrdila da Anki raste popularnost, a k tome Sabor ne odustaje od pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu i ne proganja fašiste dok ona na temelju antifašističkog zakonodavstva sklapa “Ankine ugovore” i širi duh “svih civiliziranih zemalja” u Hrvatskoj.

I tu je u pravu. Italija je prva civilizirana zemlja koja je na svome jugu počela primjenjivati pravni institut “Ankinih ugovora”. Naime, bit “Ankinih ugovora”, kao i na jugu Italije, jest da sve mora ostati u familiji, da je to “naša stvar” (talijanski: “cosa nostra”), i da se država nema što petljati u naše, obiteljske stvari.

Što se pak Vatikanskih ugovora tiče, njih uistinu treba revidirati. Budući da “Ankini ugovori” kao središnju nit vodilju imaju obitelj, Anku, Ankine sinove i Ankina muža, predlažem da se u Vatikanske ugovore doda klauzula koja će zaštititi Anku i ne samo njezinu krvnu, već i političku, amsterdamsku obitelj.

Prijedlog ovog aneksa Vatikanskim ugovorima neka glasi: “Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će voditi računa u svrhu zaštite sekularne države i svih njezinih građana, da uža i šira politička obitelj Anke Mrak-Taritaš nikada ne ide u lov sa biskupom Huzjakom. Jednako tako Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će u nastavi vjeronauka u svrhu promicanja obiteljskih vrijednosti uvesti nastavnu jedinicu ‘Ankini ugovori kao put prosperiteta obitelji u 21. stoljeću’.”

Taj dio nastave vjeronauka izvodit će isključivo Anka Mrak-Taritaš. Na temelju ugovora sa samom sobom, dakako.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Mrak-Taritaš traži ukidanje pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari