Pratite nas

Kolumne

Mons. Ivan Miklenić: Mnogim političarima ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom “Glasa Koncila”

Poštovani mons. Mikleniću, u listopadu prošle godine svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je zlatni jubilej Glasa Koncila, koji je započelo izlaziti davne 1962. godine. Ovom prilikom čestitamo tu važnu obljetnicu Vama i ostalim djelatnicima Glasa Koncila. Budući da je povijesna važnost Glasa Koncila svima vrlo dobro poznata, ne bismo se vraćali u prošlost, nego Vas molimo da na početku razgovora dadete Vašu ocjenu današnjeg položaja i značenja Glasa Koncila na novinskoj i kulturnoj pozornici Republike Hrvatske?

Zahvaljujem Vam na čestitkama. Premda bi bilo normalno i premda bi se očekivalo da je bitno drugačije Glas Koncila i danas, gotovo 25 godina od demokratskih promjena u Hrvatskoj, da bi služio općemu dobru hrvatskoga društva mora nastaviti uvelike djelovanje kao u prošlome totalitarnom režimu. Na medijskoj razini Glas Koncila je i danas pozvan otvarati bitne i sudbinske teme hrvatskoga naroda, jer te teme ni glavnu struju javnoga mnijenja ni većinu medija uopće ne zanimaju.

Danas za Glas Koncila nema, kao u komunizmu, društvenih tabu tema niti danas ima straha od zapljena novina ili zatvaranja novinara. Na međunarodnom znanstvenom skupu o 50. obljetnici Glasa Koncila isticano je da na DjelovanjeDruštvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.medijskoj razini Glas Koncila u Hrvatskoj daje velik doprinos dostojanstvu, poštenju i vjerodostojnosti novinarske profesije, koja je u većini medija neviđeno ponižena i zloupotrijebljena.

Premda bi se opravdano očekivalo da različite društvene institucije s hrvatskim pridjevom u nazivu preuzmu kompletnu brigu za opće dobro hrvatske nacije, i danas je potrebno da Crkva i dalje, pa tako i Glas Koncila, popunjava ili dopunjava ono što te institucije ne čine u dovoljnoj mjeri ili ne čine dobro.

Npr. društvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.

Petokolonaška djelovanja

Kako – kao iskusan novinar i urednik – gledate na stanje na hrvatskoj medijskoj sceni?

Hrvatska medijska scena bitno je označena smišljenim kaosom što otvara prostor za djelovanja koja se moraju prepoznati kao petokolonaška. Čast rijetkim iznimkama, no većina KaotičnostMedijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.medija ne promiče ni istinu, ni pravdu ni opće dobro, a osobito ne legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Danas je iznimno teško u Hrvatskoj biti novinar svakom tko želi ostati svoj, slobodan, očuvati svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, ostati vjeran temeljnim etičkim zasadama profesije.

Pozitivnim ocjenjujem što ipak postoje, i pokreću se novi, portali koje nisu pokorile provjerene ideološke snage. Nije dobro što je hrvatska medijska scena, usprkos stvarnoga stanja u hrvatskoj naciji, previše nagnuta na lijevo i što nema barem ravnoteže između ljevice i desnice. Medijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.

Tisak vjerskoga sadržaja u Hrvatskoj iznimno je bogat, a njemu surađuje poveći broj izvrsnih novinara, urednika i kolumnista. Smatrate li da bi upravo dio tih kvalitetnih pojedinaca mogao eventualno postati jezgra osnivanja jednih dnevnih novina koje bi na objektivan i profesionalan način, držeći se kodeska novinarske struke, pružale istinite informacije hrvatskim građanima?

Među djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno PojedinciMeđu djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno Glas Koncila naslovnicakvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.kvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.

Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji takav dnevni list otkriva, uz ostalo, da su velika hrvatska dobra “prisvojili” ljudi kojima hrvatski stvarni interesi nisu ni u peti, i to je razlog što nema kapitala da bi se stvorio takav snažan medijski centar, koji bi bio sposoban pratiti sve suvremene tehnološke i druge izazove i uspostaviti medijsku ravnotežu na hrvatskoj javnoj sceni.

Katolička televizija

Među vjernicima sve češće može se čuti želja za osnivanjem katoličke televizije u Hrvatskoj, na kojoj bi vjernici mogli gledati sadržaj sukladan njihovim svjetonazorima i pogledima. Kako Vi gledate na taj mogući projekt?

Uvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre TelevizijaUvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre Televizorvolje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.volje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.

To je koliko je potreban toliko i zahtjevan projekt, osobito s obzirom na objektivne troškove koje zahtijeva funkcioniranje televizije. Nadam se da će se takav projekt i ostvariti, no potrebno je da ga budu spremeni financijski poduprijeti katolički vjernici i drugi ljudi dobre volje.

Stranke – kopije bivše komunističke partije

Vaš tjedni komentar u Glas Koncila redovito izaziva pozornost, a često i reakcije iz najrazličitijih političkih krugova. Jedna od bitnih misli koju ističete u Vašim komentarima je ta da u Hrvatskoj demokracija još uvijek nije zaživjela u svome punom opsegu. Koliko je prema Vašem mišljenju ta nevesela činjenica posljedica života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu?

Nemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima KaputNemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.

Takvi, u novome liberalnome ruhu, raspršili su se po gotovo svim političkim strankama i medijima, osobito u najvećima i uglavnom preuzeli kontrolu nad tim, osobito velikim političkim strankama i medijima. Ljudi takvoga kova ne mogu nikako postati stvarni demokrati, pa zato imamo političke stranke koje su po svom unutarnjem ustrojstvu i utjecaju čiste kopije bivše komunističke partije te medije koji su – kao u komunizmu produžene ruke političko-ideoloških grupa. U tome vidim pravi razlog zašto ni HDZ ni SDP ne žele mijenjati izborno zakonodavstvo niti podržati najavljeni referendum građanske inicijative “U ime obitelji” za biranje zastupnika s imenom i prezimenom, premda je svima jasno da je to nužni i hitni korak za novi zamah demokratizacije hrvatskoga društva.

Jugoslavenski okvir u glavi

Iako je Hrvatska pred više od godinu dana ušla Europsku uniju (EU) – što se je u nekim medijskim reakcijama tumačilo kao „povratak kući” – hrvatski političari kao da i dalje veću pozornost poklanjaju prostoru bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentiraju na politički i gospodarski razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Što se prema Vašem mišljenju krije iza takvih političkih tendencija?

Smatram da na vidjelo sve više dolazi činjenica da većina političara nije ni željela stvarne promjene u duhu demokratske europske tradicije u Hrvatskoj, jer im i nije stalo do dobra Hrvatske i hrvatskoga naroda nego do svojih interesa. Potvrđuje to očevidnost da u Hrvatskoj ne uspijeva zaživjeti ni ono na što se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala. Naime, komunistički sustav uvijek je pravne odredbe uzimao tek kao masku ili kao dugoročni politički cilj, a sam društveni život usmjeravan je isključivo u skladu s potrebama i ciljevima vladajuće komunističke partije kojoj je pak najvažnije bilo očuvati povlastice za svoje jato. To je, po mom mišljenju, glavni uzrok sve dublje svekolike krize u hrvatskom društvu.

Mnogim političarima, a osobito onima koji stvarno kontroliraju Hrvatsku, ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir, ali i dublja interesna, ideološka i politička povezanost na štetu legalnog i legitimnog općega dobra hrvatskoga naroda i to je razlog zašto ne dopuštaju Hrvatskoj da se vrati i svestrano uklopi u svoje prirodno SnageTe snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.okruženje Srednje Europe. Te političke snage ne žele zapravo nikakvu Hrvatsku, a kamoli gospodarski jaku i prosperitetnu.

Po diktatu tih snaga Hrvatska, premda je to dužna po zahtjevu UN-a, nije proglasila gospodarski pojas na Jadranskom moru već je izmislila ZERP – “drveni čelik” i onemogućila tako da samo do toga pojasa godišnje kapitalizira više od milijardu eura.

Te snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.

Ponašanje sadašnje vlasti opasno za budućnost hrvatskog naroda

U jednome od posljednjih komentara zapisali ste kako „nema budućnosti bez istine o prošlosti”. Nazire li se prema Vašem mišljenju skoro raščišćavanje hrvatske povijesti kao nužna preduvjeta za ozdravljenje hrvatskog društva i njegov daljnji napredak na svim područjima?

Danas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku IstinaDanas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo.interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo. Bilo bi za hrvatski narod i za sve ljude koji žive u Hrvatskoj bolje da se to što prije dogodi, jer bez te istine doista nije moguć nužni zaokret prema zajedničkom, složnom rješavanju svih neriješenih problema u svim segmentima društvenoga života.

Prema Hrvatima nedobronamjerne političke snage ustraju u skrivanju prave isitne o prošlosti jer na taj način drže otvoren jaz podjela među hrvatskim ljudima. Tako mali narod kao što je hrvatski mora uložiti puno više napora i umješnosti da bi došao na zelenu granu, no ako je još unutar sebe duboko podijeljen, onda nema gotovo nikakvih izgleda da bi stao na svoje noge. Stoga je ponašanje sadašnje koalicijske vlade vrlo opasno za budućnost hrvatskoga naroda.

Raskol između političara i naroda

Katolička laička inteligencija posljednjih godina, mišljenja smo, počela je pokazivati znakove snažnijeg angažmana u hrvatskom političkom i kulturnom području. Kako gledate na taj angažman u kontekstu pokretanja mogućih pozitivnih procesa koji bi doveli do veće demokratizacije hrvatskoga političkog i društvenog života?

Bogu zahvaljujem što su se u Hrvatskoj rodile inicijative i udruge koje poštuju i žele promicati kršćanske vrjednote u javnom društvenom životu. Nečuveno je da se u društvu, u InicijativeSadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.kojem se na popisu stanovništva više od 92 posto ljudi izjašnjava da su vjernici, politički kroz zakonodavstvo i medijski takvoj većini nameću druge ideologije. Hrvatska treba bi pluralno društvo u kojem treba biti normalna i svjetonazorska različitost, ali je nedopustivo da se državne institucije, školstvo, javni medijski servis i drugi mediji zlorabe za preodgoj vjerničke većine.

Sama činjenica da se u Hrvatskoj prošle godine dogodio prvi referendum koji je inicirala građanska inicijativa rječiti je znak da zakazuju političari i društvene institucije. Uspjeh toga referenduma jasan je pokazatelj da se dogodio raskol između političara i naroda, odnosno da su se političari odvojili od naroda te s njim niti suosjećaju niti mu služe. Sadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.

Sposobni, a ne poslušni ljudi

Inicijativa „U ime obitelji” uskoro pokreće prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o preustroju hrvatskoga izbornog sustava. Kako gledate na tu inicijativu? Može li ona dovesti do pokretanja kreativnih procesa koji bi doveli do snažnijeg jačanja privatne inicijative kvalitetnih pojedinaca koji bi više skrbili za opće dobro, nasuprot sadašnjem partitokratskom sustavu?

FAH-H8278092Pozdravljam tu inicijativu udruge “U ime obitelji” i nadam se da će hrvatska, osobito vjernička javnost, prepoznati da je uz sadašnje oklijevanje političara na vlasti i u opoziciji, to DemokratzacijaAko uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost. Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene, normalizacija i veća demokracija. Biranje određenih osoba s imenom i prezimenom jedini je način da se na vlast dovedu sposobni, a ne poslušni ljudi te da oni, osnaženi legitimitetom koji im daje broj glasova, mogu stvarno početi skrbiti za opće dobro, a ne više biti robovi stranačke stege i poslušnosti.

Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost.

Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.

Birati dobro

Vrijeme u kojemu živimo – kad se sa svih strana pojedincima i društvu nameće materijalizam, hedonizam, konzumerizam i egoizam – u potpunom je raskoraku s naukom Katoličke Crkve. U takvome okružju i sami vjernici često nailaze na razlita iskušenja. Za kraj razgovora zato Vas kao svećenika Katoličke Crkve molimo za nekoliko rečenica poticaja i potpore.

Ljudski život i po Božjoj zamisli prolazi kroz kušnje, koje se javljaju u vrlo različitim oblicima i koje zahtijevaju čovjekovu odluku, opredjeljivanje. Uz ostale oblike, kušnje se očituju i kao pojave zla koje donose različite ideologije i načini života, a što je u naše doba, zahvaljujući iznimno velikim tehnološkim, i osobito medijskim mogućnostima, osobito velik izazov za svakoga čovjeka pa i za vjernike.

No, zlo ne će niti može imati zadnju riječ, pa bih kao svećenik želio podsjetiti da je po smrti i uskrsnuću Isusa Krista zajamčena konačna pobjeda dobra. Svaki čovjek nosi u svojoj najdubljoj intimi glas koji mu otkriva što je dobro, a što je zlo i želi li dobro, onda ga mora birati, odlučivati se za njega i ostvarivati ga. Naime, zlo se najbolje pobjeđuje dobrom i zato svaki čovjek, a osobito vjernik, na svakom svom koraku i u svakom času treba birati dobro. Što više ljudi bude svjesno svakoga časa biralo dobro i ostvarivalo ga to će biti bolje u osobnom, obiteljskom, društvenom životu ne samo na razini Hrvatske nego i na razini čitavoga čovječanstva.

Intervju preuzet sa HKV.hr/Davor Dijanović

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari