Pratite nas

Kolumne

Mons. Ivan Miklenić: Mnogim političarima ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom “Glasa Koncila”

Poštovani mons. Mikleniću, u listopadu prošle godine svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je zlatni jubilej Glasa Koncila, koji je započelo izlaziti davne 1962. godine. Ovom prilikom čestitamo tu važnu obljetnicu Vama i ostalim djelatnicima Glasa Koncila. Budući da je povijesna važnost Glasa Koncila svima vrlo dobro poznata, ne bismo se vraćali u prošlost, nego Vas molimo da na početku razgovora dadete Vašu ocjenu današnjeg položaja i značenja Glasa Koncila na novinskoj i kulturnoj pozornici Republike Hrvatske?

Zahvaljujem Vam na čestitkama. Premda bi bilo normalno i premda bi se očekivalo da je bitno drugačije Glas Koncila i danas, gotovo 25 godina od demokratskih promjena u Hrvatskoj, da bi služio općemu dobru hrvatskoga društva mora nastaviti uvelike djelovanje kao u prošlome totalitarnom režimu. Na medijskoj razini Glas Koncila je i danas pozvan otvarati bitne i sudbinske teme hrvatskoga naroda, jer te teme ni glavnu struju javnoga mnijenja ni većinu medija uopće ne zanimaju.

Danas za Glas Koncila nema, kao u komunizmu, društvenih tabu tema niti danas ima straha od zapljena novina ili zatvaranja novinara. Na međunarodnom znanstvenom skupu o 50. obljetnici Glasa Koncila isticano je da na DjelovanjeDruštvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.medijskoj razini Glas Koncila u Hrvatskoj daje velik doprinos dostojanstvu, poštenju i vjerodostojnosti novinarske profesije, koja je u većini medija neviđeno ponižena i zloupotrijebljena.

Premda bi se opravdano očekivalo da različite društvene institucije s hrvatskim pridjevom u nazivu preuzmu kompletnu brigu za opće dobro hrvatske nacije, i danas je potrebno da Crkva i dalje, pa tako i Glas Koncila, popunjava ili dopunjava ono što te institucije ne čine u dovoljnoj mjeri ili ne čine dobro.

Npr. društvene institucije, uključujući i državu i većinu medija, ostvaruju nedovoljnu skrb za hrvatski nacionalni i kulturni identitet ili za istinu o hrvatskoj prošlosti, ratnoj, poratnoj pa čak i novijoj iz vremena velikosrpske agresije, pa to i Crkva i Glas Koncila prepoznaje kao izazov za svoje djelovanje.

Petokolonaška djelovanja

Kako – kao iskusan novinar i urednik – gledate na stanje na hrvatskoj medijskoj sceni?

Hrvatska medijska scena bitno je označena smišljenim kaosom što otvara prostor za djelovanja koja se moraju prepoznati kao petokolonaška. Čast rijetkim iznimkama, no većina KaotičnostMedijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.medija ne promiče ni istinu, ni pravdu ni opće dobro, a osobito ne legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Danas je iznimno teško u Hrvatskoj biti novinar svakom tko želi ostati svoj, slobodan, očuvati svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, ostati vjeran temeljnim etičkim zasadama profesije.

Pozitivnim ocjenjujem što ipak postoje, i pokreću se novi, portali koje nisu pokorile provjerene ideološke snage. Nije dobro što je hrvatska medijska scena, usprkos stvarnoga stanja u hrvatskoj naciji, previše nagnuta na lijevo i što nema barem ravnoteže između ljevice i desnice. Medijska scena pravi je odraz kaotičnosti hrvatskoga društva u kojem na gotovo svim područjima manjina manipulira većinom. Posebni je problem HRT, kao javni servis, koji se, uz neke iznimke, svrstao na stranu vladajućih, a protiv vlastitoga naroda.

Tisak vjerskoga sadržaja u Hrvatskoj iznimno je bogat, a njemu surađuje poveći broj izvrsnih novinara, urednika i kolumnista. Smatrate li da bi upravo dio tih kvalitetnih pojedinaca mogao eventualno postati jezgra osnivanja jednih dnevnih novina koje bi na objektivan i profesionalan način, držeći se kodeska novinarske struke, pružale istinite informacije hrvatskim građanima?

Među djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno PojedinciMeđu djelatnicima i osobito u širokim krugovima brojnih suradnika katoličkih medija u Hrvatskoj ima puno Glas Koncila naslovnicakvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.kvalitetnih pojedinaca koji bi sigurno mogli dati važan doprinos zdravom hrvatskom dnevnom listu.

Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji takav dnevni list otkriva, uz ostalo, da su velika hrvatska dobra “prisvojili” ljudi kojima hrvatski stvarni interesi nisu ni u peti, i to je razlog što nema kapitala da bi se stvorio takav snažan medijski centar, koji bi bio sposoban pratiti sve suvremene tehnološke i druge izazove i uspostaviti medijsku ravnotežu na hrvatskoj javnoj sceni.

Katolička televizija

Među vjernicima sve češće može se čuti želja za osnivanjem katoličke televizije u Hrvatskoj, na kojoj bi vjernici mogli gledati sadržaj sukladan njihovim svjetonazorima i pogledima. Kako Vi gledate na taj mogući projekt?

Uvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre TelevizijaUvjeren sam da je na hrvatskoj medijskoj sceni jako potrebna televizija koja bi zastupala katoličke, kršćanske tj. univerzalne vrjednote i koja bi za katoličke vjernike i sve ljude dobre Televizorvolje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.volje pružala sadržaje koji nisu inficirani suvremenim ideologijama.

To je koliko je potreban toliko i zahtjevan projekt, osobito s obzirom na objektivne troškove koje zahtijeva funkcioniranje televizije. Nadam se da će se takav projekt i ostvariti, no potrebno je da ga budu spremeni financijski poduprijeti katolički vjernici i drugi ljudi dobre volje.

Stranke – kopije bivše komunističke partije

Vaš tjedni komentar u Glas Koncila redovito izaziva pozornost, a često i reakcije iz najrazličitijih političkih krugova. Jedna od bitnih misli koju ističete u Vašim komentarima je ta da u Hrvatskoj demokracija još uvijek nije zaživjela u svome punom opsegu. Koliko je prema Vašem mišljenju ta nevesela činjenica posljedica života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu?

Nemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima KaputNemoguće je i nevjerojatno da 45 godina života u totalitarnome jugoslavenskome komunističkom sustavu ne bi ostavilo duboke tragove u mentalitetu, postupanjima i mišljenjima mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.mnogih ljudi pa je zato logično da za dozrijevanje stvarne zdrave demokratske svijesti treba puno napora i vremena. U Hrvatskoj se dogodilo da su mnogi pripadnici onodobne komunističke tzv. elite zamijenili samo svoj stari kaput za novi liberalni, a da se u biti ni malo nisu promijenili.

Takvi, u novome liberalnome ruhu, raspršili su se po gotovo svim političkim strankama i medijima, osobito u najvećima i uglavnom preuzeli kontrolu nad tim, osobito velikim političkim strankama i medijima. Ljudi takvoga kova ne mogu nikako postati stvarni demokrati, pa zato imamo političke stranke koje su po svom unutarnjem ustrojstvu i utjecaju čiste kopije bivše komunističke partije te medije koji su – kao u komunizmu produžene ruke političko-ideoloških grupa. U tome vidim pravi razlog zašto ni HDZ ni SDP ne žele mijenjati izborno zakonodavstvo niti podržati najavljeni referendum građanske inicijative “U ime obitelji” za biranje zastupnika s imenom i prezimenom, premda je svima jasno da je to nužni i hitni korak za novi zamah demokratizacije hrvatskoga društva.

Jugoslavenski okvir u glavi

Iako je Hrvatska pred više od godinu dana ušla Europsku uniju (EU) – što se je u nekim medijskim reakcijama tumačilo kao „povratak kući” – hrvatski političari kao da i dalje veću pozornost poklanjaju prostoru bivše Jugoslavije, umjesto da se orijentiraju na politički i gospodarski razvijeniju Srednju Europu i Mediteran. Što se prema Vašem mišljenju krije iza takvih političkih tendencija?

Smatram da na vidjelo sve više dolazi činjenica da većina političara nije ni željela stvarne promjene u duhu demokratske europske tradicije u Hrvatskoj, jer im i nije stalo do dobra Hrvatske i hrvatskoga naroda nego do svojih interesa. Potvrđuje to očevidnost da u Hrvatskoj ne uspijeva zaživjeti ni ono na što se Hrvatska u pristupnim pregovorima obvezala. Naime, komunistički sustav uvijek je pravne odredbe uzimao tek kao masku ili kao dugoročni politički cilj, a sam društveni život usmjeravan je isključivo u skladu s potrebama i ciljevima vladajuće komunističke partije kojoj je pak najvažnije bilo očuvati povlastice za svoje jato. To je, po mom mišljenju, glavni uzrok sve dublje svekolike krize u hrvatskom društvu.

Mnogim političarima, a osobito onima koji stvarno kontroliraju Hrvatsku, ostao je u glavi bivši jugoslavenski okvir, ali i dublja interesna, ideološka i politička povezanost na štetu legalnog i legitimnog općega dobra hrvatskoga naroda i to je razlog zašto ne dopuštaju Hrvatskoj da se vrati i svestrano uklopi u svoje prirodno SnageTe snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.okruženje Srednje Europe. Te političke snage ne žele zapravo nikakvu Hrvatsku, a kamoli gospodarski jaku i prosperitetnu.

Po diktatu tih snaga Hrvatska, premda je to dužna po zahtjevu UN-a, nije proglasila gospodarski pojas na Jadranskom moru već je izmislila ZERP – “drveni čelik” i onemogućila tako da samo do toga pojasa godišnje kapitalizira više od milijardu eura.

Te snage ne dopuštaju da se ostvare europski prometni projekti po kojima bi Rijeka trebala biti najveća luka u Europi za prihvat kontejnera i po kojima bi trebala biti izgrađena ravničarska pruga do Mađarske, izgrađen kanal Dunav – Sava, koji bi istodobno omogućio navodnjavanje Slavonije i izgradnju hidroelektrana i slično. Očito je da nakon predsjednika Tuđmana Hrvatska nema na vlasti političare kojima bi legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi bili svetinja.

Ponašanje sadašnje vlasti opasno za budućnost hrvatskog naroda

U jednome od posljednjih komentara zapisali ste kako „nema budućnosti bez istine o prošlosti”. Nazire li se prema Vašem mišljenju skoro raščišćavanje hrvatske povijesti kao nužna preduvjeta za ozdravljenje hrvatskog društva i njegov daljnji napredak na svim područjima?

Danas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku IstinaDanas ipak više nije moguće, kao u vrijeme komunizma, sprječavati istraživanja o prošlosti, i premda glavna struja javnoga mnijenja i dalje zastupa i propagira komunističku interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo.interpretaciju naše povijesti, istinu se ne može zaustaviti. To ne znači da je borba za istinu gotova, ni da ne će eventualno još tražiti i velikih žrtava, no istina će doći na vidjelo. Bilo bi za hrvatski narod i za sve ljude koji žive u Hrvatskoj bolje da se to što prije dogodi, jer bez te istine doista nije moguć nužni zaokret prema zajedničkom, složnom rješavanju svih neriješenih problema u svim segmentima društvenoga života.

Prema Hrvatima nedobronamjerne političke snage ustraju u skrivanju prave isitne o prošlosti jer na taj način drže otvoren jaz podjela među hrvatskim ljudima. Tako mali narod kao što je hrvatski mora uložiti puno više napora i umješnosti da bi došao na zelenu granu, no ako je još unutar sebe duboko podijeljen, onda nema gotovo nikakvih izgleda da bi stao na svoje noge. Stoga je ponašanje sadašnje koalicijske vlade vrlo opasno za budućnost hrvatskoga naroda.

Raskol između političara i naroda

Katolička laička inteligencija posljednjih godina, mišljenja smo, počela je pokazivati znakove snažnijeg angažmana u hrvatskom političkom i kulturnom području. Kako gledate na taj angažman u kontekstu pokretanja mogućih pozitivnih procesa koji bi doveli do veće demokratizacije hrvatskoga političkog i društvenog života?

Bogu zahvaljujem što su se u Hrvatskoj rodile inicijative i udruge koje poštuju i žele promicati kršćanske vrjednote u javnom društvenom životu. Nečuveno je da se u društvu, u InicijativeSadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.kojem se na popisu stanovništva više od 92 posto ljudi izjašnjava da su vjernici, politički kroz zakonodavstvo i medijski takvoj većini nameću druge ideologije. Hrvatska treba bi pluralno društvo u kojem treba biti normalna i svjetonazorska različitost, ali je nedopustivo da se državne institucije, školstvo, javni medijski servis i drugi mediji zlorabe za preodgoj vjerničke većine.

Sama činjenica da se u Hrvatskoj prošle godine dogodio prvi referendum koji je inicirala građanska inicijativa rječiti je znak da zakazuju političari i društvene institucije. Uspjeh toga referenduma jasan je pokazatelj da se dogodio raskol između političara i naroda, odnosno da su se političari odvojili od naroda te s njim niti suosjećaju niti mu služe. Sadašnji europski kontekst pogoduje, ili barem sprječava da se ne onemoguće nove građanske inicijative, (a u Hrvatskoj već postoji jasan takav pokušaj u najavi promjene zakona o referendumu), pa treba očekivati nove inicijative i podržati ih – jer doista one vode i demokratizaciji i novoj društvenoj svijesti koja je nakon godina komunizma nasušno potrebna.

Sposobni, a ne poslušni ljudi

Inicijativa „U ime obitelji” uskoro pokreće prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o preustroju hrvatskoga izbornog sustava. Kako gledate na tu inicijativu? Može li ona dovesti do pokretanja kreativnih procesa koji bi doveli do snažnijeg jačanja privatne inicijative kvalitetnih pojedinaca koji bi više skrbili za opće dobro, nasuprot sadašnjem partitokratskom sustavu?

FAH-H8278092Pozdravljam tu inicijativu udruge “U ime obitelji” i nadam se da će hrvatska, osobito vjernička javnost, prepoznati da je uz sadašnje oklijevanje političara na vlasti i u opoziciji, to DemokratzacijaAko uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost. Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.jedni put da se u Hrvatskoj omoguće stvarne promjene, normalizacija i veća demokracija. Biranje određenih osoba s imenom i prezimenom jedini je način da se na vlast dovedu sposobni, a ne poslušni ljudi te da oni, osnaženi legitimitetom koji im daje broj glasova, mogu stvarno početi skrbiti za opće dobro, a ne više biti robovi stranačke stege i poslušnosti.

Ako uspije promjena izbornoga zakonodavstva da se stvarno biraju ljudi, a ne otuđene liste s kojima se manipulira, onda će se stvoriti preduvjeti da se i političke stranke moraju u sebi demokratizirati, da i u njima puno više dođe do izražaja pamet, stručnost, skrb za opće dobro i odgovornost.

Time bi se izbjegla pat pozicija, kakva vlada ovoga časa: Vlada je nesposobna za rješavanje sve težih gospodarskih problema, a zastupnici, premda su toga svjesni ne smiju ni inicirati pitanje odgovornosti odnosno ostavke takve vlade jer im zapovijedaju šefovi stranaka koji su u izvršnoj vlasti.

Birati dobro

Vrijeme u kojemu živimo – kad se sa svih strana pojedincima i društvu nameće materijalizam, hedonizam, konzumerizam i egoizam – u potpunom je raskoraku s naukom Katoličke Crkve. U takvome okružju i sami vjernici često nailaze na razlita iskušenja. Za kraj razgovora zato Vas kao svećenika Katoličke Crkve molimo za nekoliko rečenica poticaja i potpore.

Ljudski život i po Božjoj zamisli prolazi kroz kušnje, koje se javljaju u vrlo različitim oblicima i koje zahtijevaju čovjekovu odluku, opredjeljivanje. Uz ostale oblike, kušnje se očituju i kao pojave zla koje donose različite ideologije i načini života, a što je u naše doba, zahvaljujući iznimno velikim tehnološkim, i osobito medijskim mogućnostima, osobito velik izazov za svakoga čovjeka pa i za vjernike.

No, zlo ne će niti može imati zadnju riječ, pa bih kao svećenik želio podsjetiti da je po smrti i uskrsnuću Isusa Krista zajamčena konačna pobjeda dobra. Svaki čovjek nosi u svojoj najdubljoj intimi glas koji mu otkriva što je dobro, a što je zlo i želi li dobro, onda ga mora birati, odlučivati se za njega i ostvarivati ga. Naime, zlo se najbolje pobjeđuje dobrom i zato svaki čovjek, a osobito vjernik, na svakom svom koraku i u svakom času treba birati dobro. Što više ljudi bude svjesno svakoga časa biralo dobro i ostvarivalo ga to će biti bolje u osobnom, obiteljskom, društvenom životu ne samo na razini Hrvatske nego i na razini čitavoga čovječanstva.

Intervju preuzet sa HKV.hr/Davor Dijanović

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari