Pratite nas

Intervju

Mons. Jure Bogdan: U Božje ime – idemo naprijed

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Jurom Bogdanom, vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj

U prosincu ove godine trebalo se navršiti 20 godina od imenovanja mons. Jure Bogdana, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, rektorom Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. No Providnost je preduhitrila slavlje »okrugle« obljetnice. Dana 30. studenoga prošle godine objavljeno je da je dosadašnjega rektora te vrlo važne ustanove za život Crkve u čitavom hrvatskom narodu papa Franjo imenovao vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj. Kasnije je utvrđeno mjesto i vrijeme biskupskoga ređenja: Split, konkatedrala sv. Petra, u subotu 27. veljače. U skladu sa svojim biskupskim geslom, »Omnia ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju«, koje ga je, kako kaže, pratilo kroz život od samoga svećeničkoga ređenja, mons. Bogdan je u povodu svojega biskupskoga ređenja rado pristao dati intervju Glasu Koncila.

[ad id=”93788″]

»Zahvalan sam papi Franji i biskupima«

Dopustit ćemo si za početak jedno pomalo osobno pitanje, koje je u današnjoj medijskoj kulturi pomalo banalno, ali može imati svoje mjesto kad je riječ o tako važnoj službi u Crkvi kao što je biskupska služba. Koje su vam misli i osjećaji prolazili kroz glavu kad ste saznali da ste upravo vi imenovani vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj?

Nije mi bilo svejedno. Osjećaji su podijeljeni. S jedne strane svjestan sam odgovornosti i velikoga tereta koji mi sestavlja na leđa. Pitao sam se što mi to providnost kombinira u životu. Kad sam došao na poslijediplomski studij u Rim u jesen 1992. godine, tadašnji moj nadbiskup mons. Ante Jurić planirao je da ostanem u Rimu dvije godine i da se s postignutim magisterijem vratim u svoju nadbiskupiju. Tako mi je u dekretu i napisao. Odluku je uskoro promijenio, ali ni on ni ja nismo mogli pomisliti da ću u Rimu ostati 24 godine. Tijekom studija iznenadilo me imenovanje rektorom Zavoda sv. Jeronima. Završetkom rektorske službe i boravka u Rimu mislio sam vratiti se u svoju Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Sada mi Sveti Otac povjerava specifičnu biskupiju koju ne poznajem i koja svoje sjedište ima u Zagrebu. Hoću li odgovoriti očekivanjima? Hoću li svojim postupcima i djelovanjem Bogu ugoditi? Gledano očima vjere, radi se o crkvenoj službi, o apostolskom nasljedniku…

S druge strane iza mene je 19 godina rektorske službe u Zavodu sv. Jeronima.

Imenovanje sam doživio kao pozitivnu potvrdu za moj dosadašnji rad. Svjestan težine službe i odgovornosti, zahvalan sam papi Franji i hrvatskim biskupima na iskazanom povjerenju. »In nomine Domini« (»U Božje ime«) idemo naprijed.

Dijalog u ljubavi i poštovanju

Ono što resi službu vojnoga ordinarija svojevrsna je dvojnost. U Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske stoji da je »vlast upravljanja (jurisdikcija) vojnoga ordinarija osobna, redovita i vlastita, ali skupna s vlašću mjesnoga ordinarija«. Ta je dvojnost prirodna jer su ljudi kojima je Crkva na službi istodobno i vojnici/redarstvenici i građani, a kao takvi vjernici. Kako gledate na svoju buduću biskupsku službu u tom svjetlu?

Kako i sami kažete, djelovanje biskupa vojnoga ordinarija u Republici Hrvatskoj definirano je Ugovorom o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. U članku 5 toga Ugovora stoji da pod jurisdikciju vojnoga ordinarija »potpadaju vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske; članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište; kadeti vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi. Svi vjernici, muškarci i žene, pa bili članovi neke redovničke ustanove koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost.« Sasvim je razumljivo da gotovo svi ovdje spomenuti žive na području jedne biskupije gdje dijecezanski biskup ima jurisdikciju.

Ugovor predviđa i da će prezbiterij Vojnoga ordinarijata biti sastavljen od dijecezanskih i redovničkih svećenika, uz prethodno dopuštenje vlastitoga dijecezanskoga biskupa, odnosno redovničkoga poglavara. Vojni ordinarij nema vlastitih velikih crkava i drugih sadržaja koji su potrebni za pastoralno djelovanje. Stoga će redovito i na tom području komunicirati s dijecezanskim biskupom. Sva spomenuta pitanja vojni ordinarij će rješavati u dijalogu s mjesnim dijecezanskim biskupom, u potpunosti poštujući njegove nadležnosti. Dakako da i dijecezanski biskup, slijedom Ugovora i crkvenih propisa, u potpunosti poštuje nadležnosti vojnoga ordinarija. Ovdje također valja djelovati u punom dijalogu i s redovničkim poglavarima (ordinarijima) koji imaju svoje nadležnosti. Kao zajednički nazivnik u svemu navedenom istaknuo bih dijalog u ljubavi i međusobnom poštovanju. Zajednički cilj nam je pastoralna skrb, duhovno dobro vjernika i spasenje duša koje su nam povjerene.

»Netko je prije mene promišljao i zdušno radio«

S obzirom na posebnosti života vojnika/redarstvenika, a posebno i njihovih obitelji, razmišljate li o nečemu što bi se moglo nazvati »pastoralnim planom« ili barem okvirnim usmjerenjem u svojoj budućoj službi?

Ustrojstvo i djelovanje Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj na čelu s mons. Jurjom Jezerincem urodilo jestvaranjem određenih struktura i programa te ne počinjem ispočetka. Netko je prije mene promišljao i zdušno radio. Treba obići sva mjesta djelovanja vojnih kapelana, upoznati se s konkretnim situacijama djelovanja. Isto tako valja vidjeti koja područja u vojsci i redarstvenim snagama još nisu pastoralno »pokrivena« djelovanjem kapelana. Susresti moje svećenike na terenu, susresti vjernike, dobro upoznati stanje biskupije. Za sve to trebat će stanovito vrijeme. Vjerujem da će u dijalogu sa svećenicima, pastoralnim suradnicima, pomoćnicima, vojnim, redarstvenim vlastima i vjernicima izići na površinu potrebe, mogućnosti i okviri pastoralnoga djelovanja. Najvažnije mi se čini postaviti jasno pitanje i traženje odgovora koji je smisao i cilj pastoralnoga djelovanja svih sastavnica Vojnoga ordinarijata, među vojnim i redarstvenim snagama gdje postoje katolički vjernici? Zašto smo tu, što i kako nudimo kao prezbiterij s biskupom i ostalim službama dušama koje nam je providnost po Crkvi povjerila?

Gdje je živi čovjek ima »periferija«

Kako gledate na ulogu i prisutnost Crkve, koja je po Vojnom ordinarijatu i formalizirana, u životu oružanih i redarstvenih snaga, čiji su pripadnici izabrali – zacijelo ćete se složiti – poseban osjetljivi poziv, koji sa sobom može nositi teške životne situacije i velike moralne dileme?

Crkva ima svoje poslanje od svoga učitelja, Isusa, koji je jedini spasitelj i otkupitelj čovjeka, i ona djeluje tamo
gdje je živi čovjek. Tu nema granica. Isus nije došao samo nekima. Došao je svima i nitko nije izuzet iz spasenjskoga Božjega plana. Uskrsli Gospodin naložio je svojim učenicima: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16, 15 – naglasak na »svemu«, nap. Da. G.). Vjera nije »privatna stvar« koja je zatvorena u crkve i sakristije, kako bi neki htjeli i to glasno zagovaraju. Ona se živi u svakodnevnim prilikama osobnoga i društvenoga života, pa tako i među vjernicima Vojne biskupije. Papa Franjo neumorno nas podsjeća da iziđemo na periferije, da dođemo s evanđeoskom porukom i onima koji su daleko. Zacijelo ih ima i među vojnim i redarstvenim snagama.

U kalendaru Katoličke Crkve mnoštvo je blaženika i svetaca koji su bili vojnici, redarstvenici… Oni su živjeli iz vjere, javno su svjedočili svoju vjeru i Crkva ih stavlja za uzor vjernicima. Među njima je puno mučenika. Ovdje rado ističem svoga nebeskoga zaštitnika svetoga Jurja koji je bio vojnik. Ako je tako bilo kroz povijest, zašto ne bi bilo i danas?

Doista je specifično poslanje vojnih i redarstvenih snaga. Uspostavom biskupije za njih Crkva je svjesna delikatnosti njihovih služba i želi im duhovno asistirati. Misli mi se vraćaju na devedesete kad je naša domovina bila pogođena agresorskim ratom. Mnoštvo mojih prijatelja i poznanika bilo je mobilizirano u obrani Hrvatske. Pred Božić 1991. poručio mi je zapovjednik jedne postrojbe s prve crte bojišnice: »Približava se Božić. Moji vojnici su uglavnom obiteljski ljudi i gotovo svi su katolici. Opasno je. Za Božić bi svi htjeli poći svojoj kući. Ne možemo napustiti naše položaje. Dođite k nama. Vi nam, kao svećenik, možete dati ono što nam nitko drugi ne može dati.« I pošao sam »oboružan« Presvetim Oltarskim Sakramentom, krunicom i svećeničkom štolom. Obilazio sam po brdu Moseću, iznad Petrova polja u Dalmatinskoj zagori, naše vojnike, branitelje domovine. I tu sam također snažno doživio što svećenik znači i što može donoseći utjehu vjere. Tko je bio na odsluženju vojnoga roka u jugoslavenskoj vojsci, sjeća se kako nije bilo moguće ispovijedati vlastitu vjeru i kako svećenik nije smio doći u vojarnu te koliko nam je onda značilo ako smo uspjeli izlazeći u grad, kriomice poći na misu, ispovjediti se, porazgovarati sa svećenikom. U svim demokratskim državama svijeta gdje se poštuje sloboda vjere duhovna skrb vojnih i redarstvenih snaga sasvim je razumljiva, nešto što se podrazumijeva. Raduje me da se to ostvaruje i u mojoj Hrvatskoj.

Ugovori – visok doseg demokratske države

Ove godine navršava se 20. obljetnica od potpisivanja Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Neke snage u Hrvatskoj uvijek iznova dovode u pitanje ugovore sa Svetom Stolicom, ili pojedine od njih, što za vojnoga ordinarija može biti određeni pritisak…

Dvatikan hrvatska1emokratskim izborima devedesetih građani Hrvatske plebiscitarno su se opredijelili za neovisnost hrvatske države, demokraciju, slobodu… Nažalost to se nije ostvarilo bez agresorskoga rata na Republiku Hrvatsku. Ne može se govoriti o slobodi i demokraciji u jednoj državi ako građani ne mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru.
Državljani Republike Hrvatske jasno su kazali tko su i što žele. Uz druge vjerničke skupine i nacionalne manjine, većinski su katolički vjernici hrvatske narodnosti. U tom svjetonazorskom i kulturološkom kontekstu potpisani su ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske koji reguliraju djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Sklopljenim ugovorima država Hrvatska ima definiran i transparentan okvir unutar kojega djeluju njezini građani katolici. Ne razumijem zašto bi to nekomu smetalo? Upravo ugovori pridonose boljem razumijevanju poslanja i djelovanja Katoličke Crkve u hrvatskom društvu. Pomažu hrvatskim građanima katolicima da ostvare svoja vjernička prava. U ugovorima je sve transparentno. Smatram ih visokim dosegom jedne demokratske države. Kamo sreće da smo ih imali i prije! Mnoge države svijeta, poglavito one iz zapadnoga civilizacijskoga kruga, imaju sklopljene slične ugovore sa Svetom Stolicom. Ne zaboravimo da su ugovori sa Svetom Stolicom pomogli drugim vjerničkim skupinama u Republici Hrvatskoj da i one pravno reguliraju svoje odnose i djelovanje u Hrvatskoj. Ugovori su pomogli i nekim državama da i one pođu hrvatskim putom.

Poznavanje ljudi – pomoć u vršenju službe

Ove godine bila bi se zaokružila važna obljetnica i u Vašem životu, 20 godina rektorske službe u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Važnost te ustanove za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini možda i ne treba posebno isticati, no kroz rektorsku ste službu zacijelo imali prigode dobro upoznati Crkvu u Hrvata u njezinoj cjelini. Koliko će Vam to pomoći kao članu Hrvatske biskupske konferencije?

Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima prima svećenike postdiplomce iz 25 (nad)biskupija koje se danas nalaze u četiri države (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija). Od uspostave Zavoda 1901. godine u današnjem obliku, u Zavodu je boravilo 397 svećenika studenata, uključivši i one koji su danas pitomci Zavoda. Osim svećenika studenata u Zavod redovito dolaze hrvatski biskupi kad pohađaju Rim, a rado navrate i bivši pitomci. U našu nacionalnu crkvu sv. Jeronima često dolaze hodočasničke skupine iz domovine i dijaspore. Tijekom akademske godine uz redovito slavljenje mise na hrvatskom okupljamo na slavlja i kulturna događanja i ostalehrvatske svećenike, redovnike, redovnice i studente u Rimu i Italiji. Sve to pomaže u međusobnom upoznavanju i koristi nam za udruženo djelovanje u vinogradu Gospodnjem. Svaki pojedinac nosi bogatstvo svoga kraja i tako se međusobno obogaćujemo. Sve ovo navedeno puno mi je koristilo dok sam bio rektorom Zavoda pa se nadam da će mi i ubuduće poznavanje ljudi iz vremena godina provedenih u Rimu pomoći u vršenju biskupske službe.

Kako sebe kao vojnoga ordinarija vidite unutar biskupskoga zajedništva Hrvatske biskupske konferencije?

Hrvatska biskupska konferencija ravna se prema Zakoniku kanonskoga prava i Statuta HBK-a. Novi vojni ordinarij

jedan je od biskupa koji ravnopravno zajedno s ostalim biskupima članovima HBK-a obavlja neke pastoralne zadaće za vjernike svojega područja. Sa svim biskupima Hrvatske biskupske konferencije dosad sam redovito komunicirao i svi se dobro poznajemo. Nastojat ću s njima unaprjeđivati dobro koje Crkva pruža ljudima, osobito oblicima i načinima apostolata prikladno prilagođenima okolnostima, vremena i mjesta (Kan. 447).

Vrijeme iščekivanja i molitve za još bolje upoznavanje bl. Stepinca

Trenutačno je hrvatska crkvena, pa i društvena javnost zaokupljena pitanjima vezanima uz kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Kako Vi gledate na to pitanje, kao dosadašnji voditelj ključne hrvatske crkvene ustanove u Vječnom Gradu i kao budući član hrvatskoga episkopata?

Blaženi Alojzije Stepinac je svetac, mučenik vjernosti jedinstvu Crkve s Petrovim nasljednikom. Pravorijek o njemu izrekao je sveti Ivan Pavao II. proglasivši ga blaženim u Mariji Bistrici u listopadu 1998. Prolijevanje krvi vrhunac je ljubavi prema Bogu i njegovu djelu, Crkvi. Blaženomu Stepincu su »vadili krv« na kapaljku. Bilo je to višegodišnje mučeništvo. Dakako, mučeništva nema bez iskrenoga i dubokoga života po vjeri. Ono je plod krjeposnoga života. Beatifikacijom bl. Stepincu je odobren kult na biskupijskoj i nacionalnoj razini, a on je odavno nadišao granice svoje biskupije, ali i domovine. Postupak za njegovu kanonizaciju pri samom je kraju i time će biti uvršten u opći kalendar svetaca Katoličke Crkve.

Upitao sam se više puta zašto se usporio postupak za kanonizaciju, što nam Bog time hoće poručiti? Čini mi se da nam je ovo vrijeme iščekivanja i molitve dano za još bolje upoznavanje bl. Stepinca. On je dragulj Crkve. Njegov život obiluje krjepostima koje ni mi u Crkvi dovoljno ne poznajemo. Prije nekoliko dana jedan službenik Svete Stolice spontano mi je rekao: »Bl. Stepinac za mene je crkveni otac kao što su to bili teolozi i svetci u ranim stoljećima Crkve.« On je stup Crkve, branitelj Božjih i ljudskih prava pred bezbožnim ideologijama XX. stoljeća, nacizmom, fašizmom i komunizmom. Samo ga treba još bolje upoznati, ali i predstaviti svijetu na međunarodnoj razini u pravom svjetlu.

Na primjedbu onih koji kažu da on nije dovoljno učinio na ovom ili onom području prije ili za vrijeme II. svjetskogarata, da je mogao, trebao ovo ili ono učiniti, odgovaram protupitanjem tko to od nas pred Bogom u savjesti može reći za sebe ili drugoga da je učinio dovoljno i u potpunosti sve što je mogao i trebao učiniti, da je u potpunosti izvršio Božju volju! Kriteriji Katoličke Crkve vrlo su strogi i precizni u proučavanju života i djela Božjih ugodnika. Kamo sreće da je tako i u drugim kršćanskim Crkvama! Blaženi Alojzije je živio iz vjere. Crkva je pomnjivo proučila njegov život i djelo od rođenja do smrti i ustanovila da je mučenik i da je herojski živio kršćanske krjeposti. Radit nam je na tome da se život bl. Stepinca još bolje predstavi onima koji imaju stanovite zadrške prema njegovoj kanonizaciji, koja ni u čemu nije uvjetovana njihovim stajalištima ili primjedbama. To je unutarnja stvar Katoličke Crkve.

Govoreći o bl. Alojziju Stepincu, ne mogu ne spomenuti da su se i u crkvi sv. Jeronima Stepinčeva slavila od 1960. na najsvečaniji način. Misno slavlje redovito je predvodio neki od kardinala. Njihova prisutnost i propovijedi bile su živo svjedočanstvo kardinala Katoličke Crkve o hrvatskom kardinalu mučeniku, danas blaženiku.

Darko Grden / Glas Koncila

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

ČOVIĆ: Mi apsolutno ništa ne uvjetujemo, nego inzistiramo na poštivanju Ustava

Objavljeno

na

Objavio

Na dvodnevnoj međunarodnoj znanstveno-stručnoj konferenciji “Posavina u obrani suverenosti i samostalnosti BiH” sudjelovat će i predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a Dragan Čović. U intervjuu za Večernji list BiH Dragan Čović govori o tome je li Posavina zapostavljena, o ustroju vlasti, odnosima s drugim dvama narodima, EU, NATO-u, Hrvatskoj…

Što očekujete od konferencije u Orašju?

Meni se to čini kao izuzetno zanimljiva konferencija. Tematika je Domovinski rat i poraće. Sa znanstvene strane, tema je to koja se treba obraditi. Naime, evidentno je da je ostalo još puno tragova koji nisu formalno-pravno okončani, a tiču se Domovinskog rata i događaja od ‘91. do ‘95. godine. Vrlo je značajno da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH, odnosno Sveučilište u Mostaru, organizirala takvu znanstveno-stručnu konferenciju koja će imati međunarodno sudjelovanje. Osobno, ne kao političar, nego sudjelovanjem, želim dati doprinos da se njezini ciljevi ispune.

Je li se zakasnilo govoriti o ovoj temi i često se zamjera, budući da se ova konferencija održava u Posavini, da su Hrvati iz Bosne i Posavine ostavljeni, zapostavljeni. Je li to tako?!

Ako je netko promijenio odnos prema Posavini, to je aktualna struktura u posljednjih desetak godina u vlasti. Ne postoji ništa što se događalo na razini BiH, a da Posavina i tamošnji Hrvati nisu bili uključeni. Stalno imamo eho rata i razaranja na tome prostoru i na to smo posebno osjetljivi. Sada u strukturama Vijeća ministara imate jednu ministricu iz Brčkog, gospođu Ankicu Gudeljević. Dosad ste imali ministra pravosuđa gospodina Jozića iz Posavine, zamjenika ministra. Uz to sve, institucije države nalaze se u jednom manjem obliku upravo u PŽ-u. Od institucija sigurnosti, zdravstva, obrazovanja. O tome području vodi se računa i izdvajanjem novca s federalne razine vlasti kako bi se pokrio nedostatak novca u županijskoj blagajni. To se radi posljednjih deset godina. U tome području rade se i četiri megaprojekta. Sjetite se koliko se truda uložilo da se dovrši dio koridora u Svilaju s mostom. To će sve biti gotovo za nekoliko mjeseci. Uz to s EU-om, odnosno RH, imamo iz Posavske županije prijelaze u sve tri općine na nekih 40 km.

Koje se investicije izdvajaju na ovome području?

Prije svega, stvaraju se potencijali u svim trima općinama za otvaranje radnih mjesta u turizmu i poljoprivredi. To se vidi po prometu roba kada je u pitanju ova županija. To je upravo središte trgovine s Hrvatskom. U Domaljevcu-Šamcu ove ćemo godine završiti najveći dio vodoopskrbe, a do sada nijedna kuća nije imala ni jednog metra vodovodne mreže. A znamo da je to područje najopterećenije zbog kvalitete vode i vezanih bolesti bubrega. S Vladom RH izgradit ćemo tornjeve za vodu, primarnu i sekundarnu mrežu.

Nije takva situacija s Republikom Srpskom?!

Često se nesporazum stvara jer se misli na cijelo posavsko područje. Prije svega na RS. Tamo je stanje takvo kakvo jest. Ne treba ga uljepšavati na bilo koji način.

U tome kontekstu često se znaju čuti komentari da bi Hrvati trebali zatopliti odnose s Bošnjacima birajući tu stranu, a ne srpsku. Treba li tako miješati karte?

Karte se stalno miješaju u BiH. Ali, stvari nisu tako jednostavne. Iskreno mislim da u političkom smislu trebamo imati vrlo dobar odnos prema bošnjačkom i srpskom narodu. Kod Srba izgradili smo dobre odnose sa SNSD-om, ali smo dobro surađivali i sa SDS-om i PDP-om. Da nastavim o pitanju RS-a, nismo uspjeli, nažalost, riješili ni jedno vitalno pitanje. Naša je brojnost takva kakva jest i stvari će se teško popraviti. Trudim se svim silama imati dobar odnos s Bošnjacima, sa SDA, SDP-om iako je po logici stvari to stranka druge orijentacije. U komunikaciji sa SBB-om apsolutno nema problema. Naš problem s Bošnjacima jest da smo jedna izborna jedinica, zbog čega dolazi do niza poteškoća i zbog čega su danas u Predsjedništvu dva bošnjačka člana. Razgovori koje vodimo sa SDA pokazuju da želimo relaksirati odnose između bošnjačkog i hrvatskog naroda.

Koja su to tri, odnosno pet pitanja koja Hrvati smatraju važnim za riješiti s Bošnjacima?

Za nas je prva točka Izborni zakon. Želimo osvijestiti kod prijatelja Bošnjaka da nema nikakvog temelja, a iz Ustava to jasno proizlazi, da nam netko bira predstavnike Hrvata. U Ustavu su tri naroda i predstavnici tih triju naroda sjede u Predsjedništvu. Identično vrijedi i za Dom naroda. Jasno je to objasnio Ustavni sud. To podrazumijeva da jedan konstitutivni narod treba birati vlastite političke predstavnike. Naravno, možete nekoga prevariti pa se pokušalo s objašnjenjima kako se, kao eto, ne zna tko je za koga glasovao, ali kada pogledate sredine iz kojih je netko glasovao za kandidate, jasno vam je da je 99% Bošnjaka biralo dva člana Predsjedništva. To će bošnjačka politika morati razumjeti. Ako se tu ne možemo razumjeti, onda je pitanje kakve stvarno nakane netko ima, od deklaracija stranaka do pojedinih istupa kojima se Hrvate identificira s manjinom koja terorizira većinu. U nekoliko razgovora s gospodinom Izetbegovićem na vrlo praktičan način pokazao sam da to nije slučaj. Na razini Vijeća ministara postoji paritet, ali kada se stvari gledaju dublje, Hrvata je na razini države između 10 i 15 posto. U RS-u smo na 0,1, u FBiH ne više od 7 do 8 posto kada se uzmu u obzir županije, općine. U Sarajevskoj županiji nema nijednog Hrvata na istaknutoj dužnosti. Slično je u Tuzli, Goraždu, Bihaću. To je katastrofalno.

Na čemu još inzistirate u odnosima s Bošnjacima?

Dugoročna priča druga je stvar na kojoj moramo zajednički raditi i to se odnosi na to kako preurediti BiH kako bi bila funkcionalna država, da nam se ne bi događala repriza s Vijećem ministara da se nakon 14 mjeseci napravi dogovor, a sve je bilo jasno dan nakon izbora. Treća zajednička stvar su euroatlantske integracije. Hrvati su potpuno i, rekao bih, čak jedini zainteresirani za europski i put u NATO. Imamo razumijevanje za stajališta srpskog naroda, ali što se tiče EU-a, mi smo napravili ogroman zastoj u posljednje dvije godine. Danas su daleko iza nas Sjeverna Makedonija i Albanija. Važno je, dok predsjeda Hrvatska, iskoristiti trenutak i povezati se s tim institucijama. Ako propustimo trenutak, bit ćemo izvan svih financijskih tokova. EU planira izdvojiti tisuću milijardi u ekološke projekte, a ja se pitam gdje smo mi tu kada je u pitanju odlagališta otpada Uborak kod Mostara. S bošnjačkim predstavnicima moramo dogovoriti fiskalnu, a onda i socijalnu uravnoteženost. Stalno nam se prigovara da imamo ministra financija, a ja pitam tko je drugima branio imati ga.

Što bi bila cijena za takvu trgovinu, zahtjev za premijerskom pozicijom…?!

Hvala Bogu da je to tako. No, da se vratim sadržaju prethodnog pitanja, nama je ključ svega da se zaustavi negativan trend koji traje već 20 godina među Hrvatima. Podsjetit ću vas kako su postojale projekcije pojedinih međunarodnih institucija, pa i dužnosnika, da treba oslabiti ekonomsku moć hrvatskog naroda. Od Hercegovačke banke nadalje uspjelo se u značajnoj mjeri. Željelo se da pod socijalnim pritiscima ljudi odlaze odavde. Uspjelo se djelomično u tome, a to je samo jedan od razloga odlazaka. Zbog toga je ekonomski razvoj ključno pitanje u odnosima. Ne može se ni o čemu govoriti, demografiji… ako ne potaknemo ekonomski razvoj. Isto tako, moramo imati zajednički pristup u raspodjeli sredstava s razine BiH i FBiH. U Sarajevu je koeficijent 2 i zbog toga se vodi takva bitka za vlast. Sve druge županije imaju koeficijent 1. Zato će se takve stvari korigirati. To su nekih četiri ili pet pitanja koja se moraju razriješiti.

Čelnik SDA nedavno je rekao kako očekuje da će međunarodna zajednica pojačati pritisak na vas kako biste popustili te se ustrojila Vlada FBiH. Kako to komentirate?

Što se tiče pritiska, predstavnici Bošnjaka uopće i ne skrivaju svoj odnos prema međunarodnim dužnosnicima, tražeći da se stvari tako rješavaju. Međutim, mi želimo raditi sukladno Ustavu i zakonima. Kao što smo željeli Vijeće ministara prije godinu dana, a mogli smo ga imati da nije netko drugi izmišljao razloge, tako se na isti način vode igre oko Vlade FBiH. Sada se traži krivac za takav proces. Što se mene tiče, Vlada FBiH može se formirati odmah, a mi trebamo riješiti dva pitanja. Jedno je reorganizirati Vladu FBiH. A to radimo sa SDA i SBB-om posljednje četiri godine. Najprije treba dogovoriti strukturu ministarstava jer moramo ispuniti odluke Ustavnoga suda o ukidanju neustavnih ministarstava, a zatim dogovoriti nova. Ako smo to u stanju napraviti za dva, tri mjeseca, a mislim da jesmo, u međuvremenu možemo promijeniti i Izborni zakon. Razumijem poruke iz veljače prošle godine kako se Izborni zakon ne može promijeniti preko noći, ali, evo, prošlo je 12 mjeseci.

Što je u paketu za rješenje?

Izbori se u Mostaru moraju održati, ali kao što Bošnjaci inzistiraju na nekim stvarima u ovome gradu, mi tražimo da se riješi pitanje Doma naroda i Predsjedništva u smislu legitimnog predstavljanja. Svi aduti i sva rješenja na stolu su. Koliko god netko bio pesimističan, vjerujem da do kraja ožujka možemo imati Izborni zakon koji će osigurati ne samo da provedemo ove izbore na najbolji način, uključujući Mostar, nego i izbore 2022. godine kako bi se eliminirale trzavice između Bošnjaka i Hrvata. Iznimno je važno da sve u međuvremenu normalno funkcionira u FBiH. Izvršna i zakonodavna vlast. Imamo proračun i ne postoji nikakvo opterećenje za ovu vlast.

Ali svejedno se hrvatsku stranu u BiH optužuje da uvjetuje uspostavu Vlade FBiH?

Mi apsolutno ništa ne uvjetujemo, nego inzistiramo na poštivanju Ustava, presuda suda i želimo partnera u vlasti koji razumije da su ovo ključna životna pitanja BiH, a dakako i hrvatskog naroda. Bez minimalne jednakopravnosti hrvatskog naroda ova BiH stalno će biti u nekom zastoju. Ne samo u smislu integriranja nego i funkcioniranja.

Što je to, precizno u Izbornom zakonu, prijeporno oko čega se do sada niste usuglasili i ima li izgleda da se prevladaju razlike?

Ovo je četvrti razgovor koji smo imali i čini mi se da Mostar više i nije tema. Znači, dogovor o 35 vijećnika. Druga je stvar što netko drugi ima ambicije rješavati pitanje prijelaznog Statuta Mostara, ustroj rada. To su posve druge stvari. Oko Doma naroda u osnovi se lome glavna koplja. Pitanje je kako izabrati legitimne predstavnike iz deset županija kao izbornih jedinica. Naš je prijedlog da se obvezno bira po strukturi stanovništva s posljednjeg popisa. Znači, gdje nema predstavnika jednog ili drugog naroda, postavlja se pitanje kako ih uopće birati.

Edim Fejzić, koji je osumnjičen da je kupovao glasove, izabran je u Klub Hrvata Doma naroda, što najbolje ilustrira to o čemu govorite!

Imamo takvih ilustracija koliko želite. Recite mi tko bira Hrvate u Bihaću, Tuzli, Sarajevu, Goraždu…?

A što kada vam kažu da ipak te Hrvate ignorirate?

Ne. Mi predlažemo da se utvrdi prag i da sve te sredine zajedno daju jednoga izaslanika. Oni neće ostati po strani i, umjesto četiriju iz tih sredina, birali bismo jednoga. Druge izaslanike raspodijelili bismo tamo gdje Hrvati žive u većini. Isto se odnosi i na Bošnjake, Srbe i ostale. Mislim da je to pošteno za sve narode. Usto, imamo različite poglede o ulozi i načinu odlučivanja u Domu naroda. Naš je stav imati natpolovične većine pri odlučivanju u klubovima kako bismo eliminirali bilo kakve igre preglasavanja. Čini mi se da se približavamo zajedničkom stavu. Kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, čini mi se da je puno lakše jer smo ta rješenja već imali na stolu. Sada ih trebamo pomiriti. Dvije izborne jedinice bile bi najučinkovitije, ali možemo to i drukčije pomiriti. No, potrebno je napraviti rješenje koje bi odražavalo oba naroda. Imate i obveze prema Sudu u Strasbourgu u predmetu “Sejdić – Finci”. Pravnici me uvjeravaju da se i to može riješiti bez izmjene Ustava. Ali, ako netko želi svakome pojedinačno od njih jamčiti poziciju člana Predsjedništva, postavlja se pitanje koliko bismo onda članova državnog vrha imali. Sada imamo tri člana Predsjedništva i, po Ustavu, to su hrvatski, bošnjački i srpski član. Treba stvari riješiti tako da se svi mogu kandidirati, a hoće li Hrvati birati Sjedića, Fincija ili nekog trećeg, to je stvar hrvatskog naroda.

Potkraj mjeseca putujete u Bruxelles, imate susret sa šefom EPP-a Donaldom Tuskom i dužnosnicima EU-a. Kakva su vam očekivanja?

Imat ćemo susrete s brojnim dužnosnicima i mislim da ćemo poslati afirmativnu poruku kojom bismo posve promijenili sliku o BiH i dali novi zamah koji će se primijetiti u europskim institucijama.

Hoće li BiH uspjeti stići Sjevernu Makedoniju i Albaniju?

To je samo do nas. Kada bismo svi uputili istu izjavu, onda možemo očekivati napredak. Ako se budemo ponašali na dosadašnji način i slali poruke kakve smo čuli neposredno prije Nove godine, onda bi netko mogao steći dojam da je ovdje ratno stanje. Ili slušate predvodnika neke druge politike u BiH koji je posve suprotstavljen. Kod nas ni separatizam ni unitarizam nisu izašli iz rječnika. Moje je nastojanje kroz Vijeće ministara i Parlamentarnu skupštinu doći do zajedničke izjave o europskom putu. Onda bi nam se bilo lakše dogovoriti točno što ćemo izjavljivati, a da ljudi koji s nama komuniciraju razumiju da se nešto promijenilo. Barem kada je u pitanju EU.

Prije Nove godine svim radnicima Aluminija iz Mostara podijeljeni su otkazi, a istodobno još traju razgovori s izraelsko-kineskom grupacijom. Ima li nade da će hercegovački div ipak ponovno početi raditi?

Prošli smo razdoblje koje bi se moglo nazvati pravom katarzom, socijalnom i svakom drugom. Ne samo u sedam posljednjih mjeseci nego puno dulje. Godinama imamo prijetnje da će se Aluminij isključiti s napajanja električne energije. Trebamo imati na umu da dugovanja Aluminija prema svim dobavljačima u konačnici iznose 440 milijuna KM. Mi smo u kolovozu ili rujnu mjesecu počeli razgovore sa strateškim partnerima koji su prepoznali svoj interes u Aluminiju. Svi preostali zaposlenici završetkom godine uputili su zahtjev o otpremninama kako ne bi ostali zakinuti. U posljednjih sedam mjeseci svi zaposlenici koji su na to imali pravo dobili su otpremninu. Svi su u srpnju, kolovozu i rujnu također dobivali plaće kao da su radili, a svi oni koji su ostali do danas angažirani, dobili su kakve-takve plaće. S te strane nastojali smo barem koliko-toliko zbrinuti te ljude. Osigurali smo, budući da su zaposlenici iz dviju županija u Hercegovini, da zavodi za zapošljavanje urade svoj dio posla kako ne bi došli u probleme s kreditima, kako im banke ne bi blokirale račune. Bilo je i tu problema, ali mislim da je to manje-više urađeno najprofesionalnije što se moglo kako bi se te ljude zaštitilo. Zamislite da je tvrtka otišla u stečaj u srpnju. Danas nitko od ovih ljudi, njih nešto manje od 900, ne bi dobilo otpremnine, nego bi čekali stečajne aktivnosti, a što, u biti, znači da bi ostali bez ičega.

A investicija, ima li nade u pokretanje proizvodnje?

Čini mi se da bi početkom veljače Skupština Aluminija konačno trebala potvrditi ugovor sa strateškim partnerom M. T. Abraham grupom. Mislim da je tu većina stvari “ispeglana”. Taj ugovor bi u početku značio najam, prije svega prostora Ljevaonice. To bi značilo ugrubo, koliko znam, u prvoj godini angažiranje minimalno 180 radnika te u svakoj sljedećoj povećavanje kako bi u tim dvama ciklusima vidjeli kako se stvari odvijaju. Prvi test toga ciklusa traje dvije godine, a drugi tri. Po detaljima ugovora, broj zaposlenih prešao bi 1000. Hoće li biti tako, treba sačekati i ne davati lažna obećanja. Ugovor o kojemu govorim još se dorađuje, u njemu se traže rješenja. Ako bi se stvari razvijale na ovoj razini informacija koje imam, čini mi se da bi ugovor mogao biti potpisan za mjesec dana. No, govorim s oprezom želeći da se stvari razvijaju u tome smjeru. Dao Bog da bude tako. Naime, vrlo je malo onih koji su bili zainteresirani za ovakav Aluminij sa strateškim zaokretom. Koliko god to uljepšavali, dugovanja su ipak iznosila 440 milijuna KM, zbog čega su stalno bila nadmudrivanja između nas ovdje u Hercegovini, zaposlenika, vlasnika i Vlade FBiH kao najvećeg pojedinačnog suvlasnika. Čini mi se da smo izvukli maksimum i ako se ovaj sporazum postigne, onda možemo s mnogo više optimizma govoriti o pokretanju Ljevaonice, zatim Anoda i Elektrolize u konačnici, što se i navodi u ugovoru.

Za vrijeme kampanje za izbore u RH ponovno se nastojalo ocrniti Hrvate u BiH da će presuditi. Jeste li nakon objave rezultata komunicirali s Milanovićem i Plenkovićem?

Što se tiče gospodina Milanovića, bilo je pristojno poslati čestitku prve noći kad smo vidjeli da je dobio izbore. Mi se poznajemo i to smatram izrazom pristojnosti. Kada je u pitanju kampanja ovdje, vodili smo je na najprofesionalniji način. Zbog njegovih zasluga pazili smo da ga se ne povrijedi, nitko u okviru političkog spektra nije se doticao Zorana Milanovića kroz negativnu kampanju. Ali smo se homogenizirali s obzirom na to da je HDZ imao svog kandidata na predsjedničkim izborima te smo nastojali svima u BiH omogućiti, s obzirom na njihovu udaljenost i postojanje samo šest lokacija, da u konačnici mogu glasovati. Time smo zadovoljni.

Nažalost, ne možemo biti zadovoljni ukupnim rezultatom kada gledamo poziciju HDZ-a. A što se tiče gospodina Plenkovića, naravno da smo se čuli, analizirali situaciju i mislim da ćemo vrlo brzo imati susrete kako bismo ostvarili kontinuitet te suradnje. Pri tome sam govorio u kontekstu kontinuiteta politike RH prema BiH i Hrvatima u BiH. Vjerujem da će ta komunikacija biti jednako dobra kao i do sada.

U tome kontekstu mislite i na gospodina Milanovića?!

Apsolutno, tu nema nikakve zadrške. Mi smo i do sada imali vrlo korektan odnos.

Zoran Krešić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Uz jedinstvo HDZ-a pobijedit ćemo na izborima, a Škoro je preuzeo retoriku Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković istaknuo je u intervjuu za subotnji broj “Večernjeg lista” da je, uz jedinstvo stranke i postignuća Vlade, siguran u pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima, te ocijenio da Vlada vodi Hrvatsku u dobrom smjeru što će to nastaviti činiti i dalje.

Premijer Plenković je u intervjuu najavio i da će se na vrijeme donijeti sve potrebne odluke, među kojima je i odluka o unutarstranačkim izborima, dodavši kako su pred nama i parlamentarni izbori te da Hrvatska sada predsjeda i Vijećem Europske unije (EU).

Svatko se može kandidirati za predsjednika HDZ-a

Po Plenkovićevim riječima, za predsjednika HDZ-a može se kandidirati svatko tko smatra da može pridonijeti stranci, a članstvo će odlučiti tko će biti predsjednik. Dodao je kako je njegova ambicija, kada je preuzeo vodstvo HDZ-a, bila da stečeno iskustvo stavi u službu razvoja svih dijelova Hrvatske i veće prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu.

Osvrnuo se i na gubitak kandidatkinje HDZ-a i aktualne predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima, rekavši kako je ovaj tjedan na Predsjedništvu i Nacionalnome vijeću HDZ-a iznio vlastiti analizu izbora, saslušao šefa izbornoga stožera Ivana Anušića kojemu je, kao i svim drugim članicama i članovima HDZ-a zahvalio na velikom angažmanu.

Plenković je ocijenio kako je održana rasprava bila temeljita te da je u raspravi pružena jednoglasna potpora dosadašnjem smjeru politike HDZ-a  i Hrvatske.

Apsurdna situacija: Postignuća Vlade nisu dovoljno vrednovana

Ambicija Vlade je da javnosti detaljnije i uvjerljivije predstavimo svoja postignuća, rekao je Plenković i ocijenio kako se zapravo nalazimo u apsurdnoj situaciji da sada, kad su rezultati Vlade na ekonomskom, socijalnim, sigurnosnom, međunarodnom i vrijednosnom planu neusporedivo bolji nego prije, i to ponajprije na hrvatske građane, ti konkretni pomaci nisu dovoljno vrednovani, prepoznati i uspoređeni s izrazito lošim zatečenim stanjem.

“Zadaća nam je da, nakon izbora, HDZ ostane najjača i pobjednička stranka, i siguran sam da ćemo ostvariti taj cilj”, istaknuo je predsjednik HDZ-a. Dodao je kako u postojećem izbornom sustavu, osim u slučajevima velikih predizbornih koalicija, nije izgledno da jedna stranka samostalno osvoji više od 76 mandata te će, kako je najavio, HDZ tražiti partnere koji su mu programski i svjetonazorski bliski.

S tim u vezi, podsjetio je da je 2016. HDZ-ov odabir bio da mu partneri budu Most, svi predstavnici nacionalnih manjina te nekoliko zastupnika koji su poduprli  HDZ bio prirodan i logičan. Ocijenio je kako je bit razlaza s Mostom bio njihov nelojalni potez kad nisu htjeli podržati kolegu (Zdravko Marić) koji je s njima bio i u prijašnjoj vladi.

Škoro je preuzeo retoriku Mosta i za njega su isti HDZ i SDP

Kad je pak riječ o Miroslavu Škori, koji je na predsjedničkim izborima u prvom krugu ostvario dobar rezultat, Plenković je podsjetio da Škoru poznaje samo iz jedne situacije kada su 2000. bili zajedno u predsjedničkoj kampanji Mate Granića. Ocijenio je kako ni tada, a ni kasnije kad je Škoro bio zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru i generalni konzul u Pečuhu, nije vidio Škorin koncepcijski, identitetski ili svjetonazorski problem s temeljnim načelima i vrijednostima HDZ-a.

Ali, dodao je, slušajući Škorine nastupe, primjetio je da je preuzeo retoriku Mosta te da su za njega HDZ i SDP isti. Plenković smatra to pomalo bizarnim za čovjeka koji je bio zastupnik HDZ-a i kandidat za gradonačelnika Osijeka.

“To ne može biti njegova originalna teza. Tu ne vidim iskrenost. Cijelo vrijeme imam dojam da izgovara tuđe teze, dok za razliku od njega govorim ono što mislim i i stojim iza svoga programa u HDZ-u”, ocijenio je Plenković.

Milanovićeva lažna teza da je HDZ svjetonazorski otišao lijevo

Izabrani predsjednik Zoran Milanović još je u kampanji 2016. obmanjivao birače i članove HDZ-a da je stranka  svjetonazorski otišla lijevo, a to je radio i u ovoj predsjedničkoj kampanji, ustvrdio je predsjednik HDZ-a. Dodao je kako ga je Milanović lažno optužio da o predsjedniku Franji Tuđmanu “gore misli nego on” ali, ocijenio je, nije mogao ničim potkrijepiti tu besmislicu jer osobno o Franji Tuđmanu imam visoko mišljenje, a Milanovićeva konstrukcija je “perfidna obmana i to su ozbiljne laži s velikom političkom štetom”.

S tim u vezi, spomenuo je i neke elemente koji su korišteni kako bi se opravdalo navodno “skretanje HDZ-a ulijevo”, kao što su sporazum iz Marakeša i ratifikacija Istanbulske konvencije kojom smo, istaknuo je, željeli ojačati mehanizme sprječavanja nasilja nad ženama i obiteljskoga nasilja, a u članak zakona stavili smo jasnu interpretativnu izjavu da se spomenutom konvencijom u hrvatski pravni poredak ni na koji način ne usvaja rodna ideologija, kojoj se i mi protivimo.

Kad je pak riječ o “tvrdoj kohabitaciji” sa Zoranom Milanovićem, Plenković je objasnio kako to znači kohabitaciju u skladu s Ustavom između dvije bitno različite političke opcije.

Što se pak tiče političke budućnosti Kolinde Grabar- Kitarović, premijer Plenković siguran je da će ona najbolje izabrati kako će nastaviti svoj politički i profesionalni put. Plenković je zahvalio Kolindi Grabar-Kitarović na svemu što je učinila tijekom svoga predsjedničkog mandata, a posebno na međunarodnom pozicioniranju Hrvatske.   (Hina/A.M.)

Plenković: S Milanovićem će biti tvrda kohabitacija u skladu s Ustavom i zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari