Pratite nas

Mons. Nikola Kekić: Nad Hrvatima katolicima u BiH počinjen genocid

Objavljeno

na

Biskup križevački, mons. Nikola Kekić rekao je u četvrtak kako je nad Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini počinjen genocid tijekom posljednjeg rata govoreći na početku zasjedanja Biskupske konferencije BiH u Mostaru.

Kako je prenijela Katolička tiskovna agencija (KTA) BiH, grkokatolički biskup Križevačke biskupije vladika Kekić je posljednji rat usporedio s teškim iskušenjima s kojima su katolici bili suočeni od osmanlijskoga vremena.

“Dogodio se pravi genocid nad Hrvatima katolicima. Posebno Katolička Crkva i hrvatski narod u ovoj zajedničkoj državi doživjeli su svoju Kalvariju”, rekao je biskup križevački Kekić kao izaslanik Biskupske konferencije Hrvatske.

Pri tome je dodao da su kroz sva ta iskušenja Hrvati katolici sačuvali pripadnost svojoj vjeri i naciji.

“Pod stoljetnom osmanlijskom vlašću narod je sačuvao svoju katoličku vjeru i svoje hrvatsko biće, a onda krajem 20. stoljeća đavao razdora i sijač smrti zavladao je dušama pojedinaca i njihovih sljedbenika i krv tolikih nevinih ljudi natopila je kao nikad Bosnu i Hercegovinu”, dodao je vladika.

On je prenio i pozdrave drugih biskupa iz Hrvatske koji su izazili solidarnost s katoličkom Crkvom u BiH.

Istaknuo je da će u tjednu solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH katolici i drugi ljudi iz Hrvatskoj sljedeće nedjelje pomoći Katoličku Crkvu u BiH i njezine članove.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bernardiću, može li se isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Josip Jović: Obespravljivanje Hrvata vitalni interes Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je svoj planirani trodnevni boravak u Bosni ponosnoj skratila na dva dana. Nije sasvim jasno jesu li tu promjenu plana prouzročile vremenske ili pak političke prilike u toj vazda nemirnoj zemlji lažne multikulturalnosti i sve teže samoodrživosti.

Primljena je, prema očekivanjima, dvojako. Hrvatski narod i političari primili su je s radošću, isključujući onaj dio Hrvata poput Mile Lasića ili Željka Komšića koji svoju poziciju unutar tog bih korpusa grade na filozofiji i moralu one pradavne Ahdname, odnosno na političkoj milosti Bošnjaka, odnosno na sadašnjim političkim rješenjima po kojima oni mogu biti netko i nešto samo tako da se Hrvatima ospori pravo biranja vlastitih predstavnika.

Srbi nisu imali ništa protiv njezina dolaska, ali zato se dio bošnjačke elite, za razliku od oduševljenih „Majki Srebrenice“, strašno uzjogunio. Za njih je Kolinda „Tuđman u suknji“, a Tuđman je, zna se okupator i agresor, što je, eto, potvrđeno i presudama Haaškoga suda.

Sam dolazak predsjednice RH u Sarajevo označen je kao miješanje u unutarnje poslove jedne, je li, suverene države, što se nikako ne primjećuje kad Izetbegovići Turskoj Bosnu ostavljaju u amanet, a ova prijeti vojnom silom svakome tko u Bosnu dirne.

Uzaludna su, izgleda, bila predsjedničina uvjeravanja u svoje iskrene i dobre namjere, u prijateljski odnos prema državi BiH, u bezrezervnu potporu Hrvatske ulasku ove države u euroatlantske integracije, što očito zanima samo jedan od tri tzv. konstitutivna naroda.

Prirodno je da Hrvatska kao potpisnica Washingtonskog i jamac Daytonskog sporazuma prati provedbu i poštivanje tih sporazuma.

A po mnogočemu ti su sporazumi odavno narušeni, promijenjen je status grada Mostara, oduzete su i nadležnosti i novci županijama zamišljenim kao federalne jedinice, a najeklatantniji je primjer nasilna izmjena izbornog zakona po kojemu članove domova naroda i člana Predsjedništva BiH mogu, umjesto hrvatskog, birati drugi narodi.

Ako su ta tijela zamišljena kao nacionalna predstavništva to automatski, po svakoj prirodnoj logici znači da predstavnike u tim tijelima biraju oni koje ti predstavnici predstavljaju.

Predsjednica je Grabar Kitarović kod Recepa Erdogana i kod Valentina Inzka i u Predsjedništvu BiH otvoreno i hrabro zagovarala izmjenu tog izbornog zakona, koji je neustavnim proglasio čak i Ustavni sud BiH, kao minimalnog i nužnog temelja ravnopravnosti, ali i mira i stabilnosti cijele države.

Začudo, s one druge strane to se doživljava kao podjela države i kao povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Dominacija, istina, može biti interes, tu možda ima logike, ali nema pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari