Pratite nas

Kultura

Mons. Vlado Košić: Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Objavljeno

na

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Govor na predstavljanju knjige o Thompsonu

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Akademik Pečarić predstavio novu knjigu: THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Prof. dr. Zdravko Tomac: Sramim se što sam bio član SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva Zdravka Tomca “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo” predstavljena je u četvrtak u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu.

O knjizi su govorili saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, akademik Davorin Rudolf, književnica Nevenka Nekić i autor knjige Zdravko Tomac. Na predstavljanju je bila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Po riječima akademik Rudolfa, “knjiga je štivo o hrvatskom patriotizmu, slozi i zajedništvu, uspinjanju i hrvatskim padovima te o zločestim momcima u hrvatskoj politici”. Knjiga je i prinos autentičnoj povijesti, istaknuo je i ocijenio “kako je izlaz iz krize povratak Tuđmanu”.

“U Tomčevoj knjizi predsjednica Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković su prototip suvremenih političara”, rekao je akademik Rudolf.

Miroslav Tuđman rekao je da je knjiga “podroban prikaz hrvatske političke pozornice” te kako Zdravko Tomac “smatra da je najveća Tuđmanova pogreška to što je prihvatio Daytonski sporazum”.

“No, unatoč tomu, zato što je stvorio hrvatsku državu, Tomac smatra Franju Tuđmana najvećim Hrvatom i jedinim državnikom među hrvatskim političarima”, istaknuo je Miroslav Tuđman.

Ocijenio je da knjiga nije povijest hrvatstva, ali jest pregled događaja na hrvatskoj pozornici i može biti predložak za temeljita istraživanja.

Književnica Nevenka Nekić ocijenila je kako se “iza slojeva Tomčeva pisanja krije transcedentno i prošlo, a oko likova Franje Tuđmana i kardinala Stepinca okupljao se hrvatski narod u teškim vremenima”, te da Tomac “prodire duboko u duše ljudi o kojima piše”.

Nekić smatra “kako se autor u svojoj knjizi okomio i na ‘vučji čopor’, čijih predstavnika danas ima i u Hrvatskome saboru, a neki pripadnici ‘čopora’ i danas kleveću kardinala Alojzija Stepinca”.

“Stepinac je bio svjestan da hrvatski narod ima pravo na svoju državu i bio je spreman položiti život za svoj narod, što potvrđuje njegovo držanje pred komunističkim sudom”, istaknula je.

Ustvrdila je kako “mističnu snagu kardinala Stepinca ne može ukinuti ni ‘vučji čopor'” te je pozvala hrvatsku mladež da “nikada više ne dopusti da nas razoružaju”.

 

Autor je pak istaknuo kako je “predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ’emocionalni Hrvat’ i patriot te dostojna nasljednica predsjednika Franje Tuđmana”.

“Danas se borimo s ateistima, komunistima i lažnim antifašistima”, ustvrdio je Tomac te dodao kako se “srami što je nekad bio član SDP-a” jer današnji SDP ne ruši samo Vladu, nego i Hrvatsku.

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo – hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika” (422 str.) podijeljena je na deset poglavlja – Tuđman, Mučeničko hrvatstvo Alojzija Stepinca, Hrvatstvo Vlade demokratskoga jedinstva, Hrvatstvo kardinala Kuharića, Antihrvatstvo Mesića i Josipovića, Moja istina o Račanu, Hrvatstvo Kolinde Grabar-Kitarović, Hrvatstvo Dražena Budiše, Hrvatstvo ostalih mučenika te A.G Matoš, svjetionik hrvatskoga patriotizma.

Knjigu je objavila zagrebačka nakladna kuća Tkanica.

Zdravko Tomac (1937.) bio je redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U doba Domovinskoga rata obnašao je dužnost potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva (1991.-1992.). Autor je više knjiga, među kojima je i knjiga “Hrvatski patriotizam: što to znači biti Hrvat? (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari