Connect with us

Kultura

Mons. Vlado Košić: Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Published

on

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Govor na predstavljanju knjige o Thompsonu

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Akademik Pečarić predstavio novu knjigu: THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kultura

Upoznajte Širokobriježanku kojoj je Afrika postala drugi dom

Published

on

Josipa Galić na svome primjeru potvrđuje istinitost tvrdnje iz afričke narodne poslovice koja kaže kako mi u Europi imamo satove, a oni u Africi vrijeme svog svijeta.

Temelji koje su joj roditelji utkali u ranome djetinjstvu, vjera koju su joj, uz roditelje, prenosili franjevci uz koje je odrastala i spoznaja kako pomagati znači primati u izobilju ponukali su Josipu Galić na misijski rad u Africi i pomaganje tamošnjoj djeci.

Svojim primjerom pokazivali su joj kako je neizmjerno bogatstvo biti u poziciji pomagati onome u potrebi. Nakon volontiranja u Hrvatskoj željela je produbiti svoju humanu misiju. Dirljiva propovijed o surovom, ali radosnom životu u Gani, koju je jedne nedjeljne mise misionar iz Gane završio riječima: ”Svatko od vas može biti misionar!”, u ovoj Širokobriježanki sa zagrebačkom adresom izazvala je velika propitkivanja!

Obitelj i prijatelji su joj prava logistička potpora

Nakon unutarnjih previranja, na red je došlo da svoju ideju prenese užoj obitelji. Obitelj je prvotno bila u šoku. Kao i mnogi prijatelji i radne kolege! No, kada su to prelomili, postali su joj prava logistička potpora u punom smislu.

”Kada sam dogovorila razgovor sa svojom ravnateljicom, nadajući se slobodnim danima, ni slutila nisam kako će mi kuća u kojoj radim biti tolika potpora! Sve se nekako slagalo prema cilju! Bilo je naravno i skeptika koji su mi svojim negativnim komentarima o Africi i onome što mi se tamo može dogoditi, davali još veći vjetar u leđa! Čega da se bojim, kada je Bog moj uz mene”, istaknula je na početku razgovora za Bljesak.info 37-godišnja profesorica hrvatskoga jezika i sociologije Josipa Galić, odgojiteljica u ženskom učeničkom domu Marije Jambrišak u Zagrebu.

U lipnju 2012. godine nakon opsežnih priprema, akcija prikupljanja potrebnih sredstava, Josipa Galić je prvi put stupila na afričko tlo. Otputovala je u Keniju! Točnije u franjevačku misiju, smještenu u selu Subukia, na zapadu zemlje, gotovo na granici s Ugandom.

U knjizi misionara don Danka Litrića piše kako svatko onaj tko jednom ode u Afriku, tamo ostavi dio svog srca. Tako se dogodilo i našoj sugovornici. Nakon toga se još dva puta vraćala u Keniju, gdje je provela i dva najčarobnija Božića. Tijekom posljednjeg boravka u Africi boravila je u Beninu, kamo se planira vratiti i ovoga ljeta.

”Božić u Africi istinski je doživljaj Božića. Porođenje Isusa u drvenoj trošnoj crkvici, uz stare fenjere, ples i ritam bubnjeva, bez ludila i trčanja, kada smo radosni što se možemo okrenuti jedni drugima, nasmijati i reći: sretan i blagoslovljen Božić. Četvrti posjet Africi Božjim se proviđenjem odigrao u državi Benin, na zapadnom djelu afričkog kontinenta. U Benin, nekada prvu na listi najsiromašnijih afričkih država, ako Bog da planiram i ovo ljeto, što bi bio moj peti posjet Africi”, objašnjava nam ova humanitarka iz Širokog Brijega.

”Nakon mjesec, dva u selu postaneš poznat, postaneš dio Afrike…”

Josipa Galić na svome primjeru potvrđuje istinitost tvrdnje iz afričke narodne poslovice koja kaže kako mi u Europi imamo satove, a oni u Africi vrijeme svog svijeta. Kada dođete tamo, ističe naša sugovornica, shvatite da imate vrijeme i da ga pametno treba iskoristiti.

”U Keniji sam volontirala u sirotištu svetog Ante koje se brine za djecu s posebnim potrebama, kao i za odbačenu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dan bi počinjao jutarnjom misom uz sve one zvukove koji te dodatno zarobljuju tamo. Bubnjevi, udaraljke ples… Doručak, odlazak u sirotište gdje bi radili s djecom ono što roditelji rade s djecom u cijelom svijetu. Učenje sa zdravom djecom, rješavanje zadaće, igra, razgovori i ono najvažnije, potpora. Svatko voli čuti riječi potpore i pohvale, a ponajviše biti zagrljen. Pa tako i ta odbačena djeca”, ističe ova profesorica hrvatskog jezika i sociologije.

”S onima koji nisu sposobni ići u školu, igrali bi se, mazili ih i pazili, jednostavno bili s njima. Posvetili im vrijeme i za to dobili beskrajno puno ljubavi. Osim učenja, igre i maženja, obavljali bi higijenu s njima. Kupali ih subotom, jer vode nema u izobilju, zajednički odlazili na šišanje, te na sodu i mandazi (afričko pecivo slično našem puškavcu, nap. a.)”, riječi su kojima Josipa Galić ističe sukus svoga svakodnevnog rada s afričkom djecom.

Nakon mjesec, dva u selu postaneš poznat, pa si već i domaći. Ljudi viču za tobom na ulici muzungu, muzungu, što na svahiliju znači bijelac. Svi su gostoprimljivi, dodaje naša sugovornica, i vrlo te brzo prihvate kao nekoga svoga. Postaneš dio obitelji, dio Afrike.

‘U svakodnevnim susretima slušaš što ih tišti, kako im možeš pomoći. Shvaćaš da s malim iznosima od cca. 300 eura možeš napraviti kuću za obitelj, kupiti kozu za 30-ak eura. A koza znači mlijeko, koza znači život, koza znači meso. Najdraže su mi nedjeljne mise. Pune života i radosti. S našeg, zapadnog poimanja, mi imamo sve. A toliko depresije, suicida, anksioznosti… Kada si tamo, shvatiš kako sreća ne leži u imati, nego zahvaljivati. A oni zahvaljuju na svemu. Šarenilo boja uz ples i pjesmu, Božja je gozba”, dodaje ova volonterka velikoga srca.

O afričkim iskustvima i anegdotama mogla bi danima govoriti

O svojim iskustvima i anegdotama u Africi mogla bi, kako kaže, danima govoriti i nabrajati ih. No, kao posebno upečatljive izdvojila je svoju prvu vožnju u matatu (mala afrička prijevozna sredstva natrpana svim i svačim, nap. a), bliski susret s kanibalom te testiranje na malariju.

”Nikada neću zaboraviti prvu vožnju u matatu. Sjedila sam na sjedalu u prekrcanom matatuu, a ispod mene su bili zečevi i nekoliko kokošiju koje su neprestano kokodakale. Ja jedini muzungu od svih putnika! Ostali putnici su me najprije radoznalo promatrali, nakon čega su mi počeli dodirivati kosu, kožu. Uz onaj prvotni strah, shvaćam kako sam im zanimljiva i kako su najvjerojatnije prvi put u svom životu vidjeli bjelkinju”, objašnjava Josipa Galić svoju afričku priču u razgovoru za Bljesak.info te opisuje skoro bliski susret koji je imala s kanibalom nakon samo mjesec dana boravka u Africi:

”U rano jutro smo obaviješteni kako je u susjednom selu kanibal u nekoliko dana pojeo nekoliko ljudi i da se za njim traga. Tu noć, prije nego su ga uhvatili, događalo se svašta. Pucnjava, lavež pasa, vika ljudi. Probdjeli smo noć, te nas je u jutro naš čuvar Langat obavijestio kako je kanibal uhvaćen. Kakav strah i kakvo olakšanje! I danas protrnem!”

U jednoj situaciji kada se osjećala loše, savjetovali su ju da ode u lokalnu polikliniku na pregled. Tamo je radio, tad već njezin prijatelj Malachi Mageto, kojega su od milja zvali daktari (svahili riječ za doktora, nap. a.).

”Testirao me na malariju, te smo nakon čekanja i ustvrdili kako me ujela ženka komarca malaričara i kako se zbog toga osjećam loše. Ja sam vrisnula i počela skakati ispred daktaria: ‘Imam malariju, imam malariju!’ On je bio u čudu, govoreći mi: ‘Jopati, nije ti to dobro’, a ja sam mu odgovorila: ‘Ja sam Afrikanka, imam afričku bolest…’, sa smijehom naša sugovornica opisuje svoj doticaj s ovom zaraznom bolesti.

Upravo se sprema na peti odlazak u Afriku

Afrika je za našu sugovornicu postala konstanta. Postala je dio njezinog života. Zove ju, vuče, stalno joj se vraća. Tako i sljedeće ljeto planira provesti na misijskom radu u Beninu. Točnije u selu Hondij, gdje ju je i prvi put odvelo prijateljstvo s velečasnim Odilonom Singbom, misionarom iz Benina, koji vrši svoje poslanje u Hrvatskoj kao duhovnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

”On je prvi afrički misionar u Hrvatskoj, gdje boravi posljednjih dvadesetak godina. U svom rodnom selu, uz pomoć hrvatskih donatora, dobrih ljudi, a zadnju godinu i ljudi iz Bosne i Hercegovine preko udruge Kap ljubavi iz Tomislavgrada, podigao je sirotište svetog Ivana Pavla II, gdje žive curice koje su ostavljene. Zbog tradicijskih vjerovanja, žene u Beninu nemaju neka prava, pa teško dolaze do školovanja, a kamoli nečega drugoga. Stoga u sirotištu curice dobivaju skrb od strane časnih sestara koje se brinu za njih, tri obroka, duhovno vođenje i mogućnost školovanja. U sirotištu je trenutačno 27 curica. Potpuni kapacitet sirotišta je 50. mjesta. No, teško ih je primiti sve, dok nema sredstava za hranu prvenstveno. Stoga je pomoć dobrih ljudi, uvijek dobrodošla i pruža veliku budućnost za te curica”, poručuje naša sugovornica.

‘U Afriku odlazi s punim koferima. Potrebnim stvarima. Možda smo im djelićem i pomogli. Nemjerljivo je to s onim što ti daju ta djeca. Nauče te stvarima za koje si mislio da znaš. Nauče te solidarnosti, ljubavi i zahvalnosti“, dodaje na kraju razgovora. Kada kaže Afrika, Josipa Galić kaže dom. Mjesto gdje joj je djelić srca. Blizina Boga u najmanjima i odbačenima. Radost, veselje, sreća, hrabrost, vrijeme! Život!

facebook komentari

Continue Reading

Kultura

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

Published

on

Znaš li sine, tko je Šoljić Kata,
svaka njena suza, bila je od zlata,
svaka sijeda u njezinoj kosi
jednu tužnu priču sobom nosi.

Znaš li sine gdje je Posavina,
tu je bila njena djedovina,
tu se rodi poslije prvog rata
od poštenog roda, od loze Hrvata.

Imala je sine, ona četri brata,
odnese ih vihor, drugog svjetskog rata
i nikad ne vidi ih više,
od tad tuga njezin život piše.

Pobjedila bi tuga, da ponosa nije
a ponos zlatne suze krije,
znaš li sine da je Šoljić Kata,
sestra i majka, ponos svih Hrvata!

Rodila je četri sina, da otjera tugu,
kao sunce poslije kiše, kad potjera dugu,
ali tuga često do srca joj svrati,
opet su nekom smetali Hrvati.

Opet krenuše te paklene sile
kao da dugo nisu, hrvatsku krv pile
i podiže Kata svoja četri sina,
pođite djeco, zove domovina!

Pođite djeco, pomozite rodu,
ne žalite život dati za slobodu,
jer ovaj život živit bez slobode
kao korito rijeke u kojem nema vode.

I padoše oni za našu slobodu
pokloniše život hrvatskome rodu,
četri svoja sina za nas je dala
pognimo glavu i recimo joj hvala!

Pognimo glavu i recimo hvala
sve što je imala, nama je dala,
za nju nekad zapalimo svijeću
u zagrljaju sinova našla je sreću.

Našla je mir i spokoj kod Boga
najveća majka naroda moga,
zapamti ovo moj hrvatski rode,
zaboraviš li nju, nisi dostojan slobode!

Sada znaš i ti sine
tko je bila Šoljić Kata,
uvijek je se rado sjeti
jer je ponos nas Hrvata!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Kata Šoljić (Vukšić Donji kod Brčkog 23. veljače 1922. – Zagreb, 8. srpnja 2008.), majka je četvorice poginulih branitelja Vukovara i junakinja Domovinskog rata. Ona je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova: Niku, Ivu, Miju i Matu.

Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti.
Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodijelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata.

facebook komentari

Continue Reading