Pratite nas

Kultura

Mons. Vlado Košić: Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Objavljeno

na

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Govor na predstavljanju knjige o Thompsonu

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Akademik Pečarić predstavio novu knjigu: THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Današnja mlađarija gledana starinskim očima!

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina
Foto: Perica Biško

Današnja mlađarija
gledana starinskim očima!

Bože sačuvaj

Faljen Isus moj narode mali,
di smo ono zadnji puta stali
čini mi se da je bilo ovo,
kada kineš reci “MISUSOVO”!

Kad zapivaš prst u uvo stavi,
kućetinu na tri sprata pravi,
i neka se susjed malo stidi,
njegova se od naše ne vidi!

A makinja nek plovi ko lađa,
malo veća a i malo mlađa,
za to mora odrišit se kesa,
al kupit će ćaća Mercedesa!

Mora malo i podignut s banke
a i tamo veze su mu jake,
manji kredit podići se mora,
kupit slabo ,ne bi bila fora!

Od kad mater ženi sina brale
svadbene se proširiše sale,
nove prave one stare ruše
mora zovnut bar iljadu duše!

Tu ti sala nesmi bit mala,
nemoj otić da ne kažeš fala
mada i to desiti se znade,
Ercegovac pošteno je čeljade!

A u kući di no žive stari
vatrenika više se ne vari,
ni to nije više rađa laka,
lakše je pomust iz tetrapaka!

A šta ćeš, tako vrime gazi,
mlađarija na njive ne slazi,
ni u jesen, kamol u srid lita,
a svako malo za ćevapa pita!

Prije mladost kopala kanale
a danas gonjaju signale,
čim na vrata, eto ti ga vraže
za wifi svi lozinku traže!

Nema više oni lipi stvari
sa’ momak curu priko veze bari,
nema više lale moja mila
da po selim skupljaju se sila .

Nit matere više dicu biju,
niti oće a niti li smiju,
ne pije se lozovača ljuta
sada viski baca pored puta!

Danas mladost nikoga ne šljivi!
Noćni život ona sada živi
i ne da se nikom zajebavat,
čeljad ustaje a oni iđu spavat!

I još ovo, Bože oslobodi,
raspale gaćetine sad su u modi,
kad od plaće isčanča o’ ćaće
ode kupit te raspale gaće.

A bez tetovaže nema niko više,
išaralo se ko da roman piše,
nakvom varbom navarbalo kosu
a minđuše nose i u nosu!

Bože sačuvaj, današnje mladosti,
prije bi ti ćaća polomijo kosti,
fratar bi te navistijo s oltara,
ka’ bi ti iz džepa ispala cigara!

Nema se više spokoja ni mir,
od kad nesta ovaca i pastira,
nitko više za staro ne mari
sad nas šišaju samo političari!

A o njima ću rano moja ljuta
napisati nešto neki drugi puta!
Živjeli!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

HERCEGOVINA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Petrinji predstavljena knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu Dana sjećanja u Hrvatskom domu je predstavljena knjiga Rasudbe hrvatske državnosti autora Marka Ljubića.  Uz autora su o knjizi govorili Nenad Piskač te akademik Josip Pečarić.

Akademik Josip Pečarić je u više navrata citirao knjigu i njezin sadržaj, a njegovo izlaganje donosimo u nastavku:

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću i organizatorima ovog predstavljanja što su mi omogućili govoriti na večerašnjem predstavljanju knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Na koricama svoje knjige g. Ljubić je izdvojio, uz sjajne komentare biskupa Košića i prof. dr. sc. Matka Marušića, i moje riječi:

“Kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme.  On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista”.

Zapravo odgovor na pitanje zašto Ljubić nije savjetnik ili Predsjednice ili u Vladi posredno je dao, vjerojatno će vas iznenaditi koga ću citirati, Zlatko Dalić:

“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko (podcrtao JP), i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.

https://kamenjar.com/zlatko-dalic-netko-je-sustavno-zatomio-sve-sto-je-bilo-hrvatsko-i-dodu-22-decka-i-u-mjesec-dana-sve-to-poniste/

Da, danas su i na vlasti i u oporbi i u glavnim medijima upravo oni koji su učinili sve da bi se, kako kaže Dalić, ZATOMILO SVE ŠTO JE BILO HRVATSKO. A takvi sigurno ne žele Ljubića koji svojim radom djeluje potpuno suprotno tome.

A kako su Dalić, Modrić i ostali Vatreni i sami doživjeli kako vlast pokušava zatomiti sve što je hrvatsko možemo vidjeti u jučerašnjem Hrvatskom tjedniku u kome Ivica Marijačić piše:

Plenković je) veliki uspjeh hrvatskih nogometaša na Svjetskome nogometnome prvenstvu u Rusiji htio iskoristiti za stjecanje političkih bodova. Naime, spektakularnu masovnu proslavu u Zagrebu, na dan povratka iz Rusije htio je odrediti vlastitim protokolom u sklopu kojega je bila i zamisao da osobno primi toga dana u Banskim  dvorima nogometaše, ali i da pod svaku cijenu spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu jer se plašio da Thompson ne zapjeva, kako je govorio, !Za dom spremni“. Dakle, premijerova ideja bila je da u 16 sati toga dana priredi prijam za nogometaše, ali budući da je iz protokola izbacio Thompsona, nogometaši su izrijekom odbili ići premijeru. Kad su čuli da je iz protokola izbacio Marka Perkovića Thompsona, zatražili su od pilota da vozi prema Splitu. Kako bi se spriječio veliki skandal, nogometašima je poslana informacija da će Thompsonu biti dopušteno otpjevati jednu pjesmu !Geni kameni“. Tada hrvatska nogometna reprezentacija u zrakoplovu odlučuje da se ipak leti za Zagreb, ali i dalje ne vjeruju Plenkoviću. Štoviše, uvjereni su da on laže i da ne će dopustiti nastup M. Perkoviću Thompsonu nastup te, kako bi doskočili njegovoj mogućoj prijevari, pozivaju popularnoga glazbenika da dođe u zračnu luku i ondje im se pridruži u autobusu, što se konačno i dogodilo na užas ljevičarskih jugosrpskih medija u Hrvatskoj i samoga Plenkovića. Plenkoviću je preostalo da spasi što se dade spasiti i da ne ostane usamljen i ponižen u Banskim dvorima. Nakon što mu je postalo jasno da ga nogometaši ignoriraju, otišao je i bio sam u Gradskoj kavani, blizu, ali ipak izvan slavlja hrvatskoga naroda i nogometaša na trgu. Bila je to bijeda jednoga dužnosnika, posve otuđenoga i prezrenoga od vlastitoga naroda.

No taj poraz s dočeka nogometaša očito nije pokolebao Andreja Plenkovića u borbi protiv „ekstremizma“. I u danima poslije, nastavio je svoju bazičnu misiju „čišćenja“ HDZ-a i nacije od strašnih grijeha kao što su nacionalizam, patriotizam.

A kad nu je propalo profitiranje na račun velikog uspjeha Vatrenih, Plenković nalazi način kako druge optužiti za nekakvo profitiranje povodom zakazanog prosvjeda u Vukovaru. O tome danas piše naš poznati kolumnist Marcel Holjevac:

Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.

No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.

Stigmatizacija branitelja

Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.

(…)

Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjevac-strah-i-prijezir-u-banskim-dvorima-ili-zasto-plenkovic-zazire-od-svog-naroda

Čitajući Ljubićevu knjigu moći ćete vidjeti sve to o čemu govori Zlatko Dalić i Holjevac u Ljubićevim politološkim analizama, tj. moći ćete sami otkriti kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, tj. zašto su te moje riječi i izdvojene na koricama ove knjige. A posebno i ono Dalićevo o “zajedništvu”, jer nitko u Hrvatskoj ne piše toliko o tome kao Ljubić. Danas vidimo koliko vlast (i oporba) pokazuje i prezir prema narodu opstruirajući više od 800,000 potpisa za referendum. A Ljubić uporno dokazuje kako ni te inicijative nisu dovoljne da bi i hrvatski narod stao uz bok drugim narodima svijeta kod kojih su prilikom izbora svi oni jednaki. Hrvati izvan Hrvatske su i dalje neravnopravni! A vlasti pokazuju da su im jedino važni takvi izbori koji će omogućiti da i dalje vladaju ne vodeći računa o željama hrvatskih ljudi. Pri tome pod hrvatskim ljudima mislim i na sve one brojne Srbe u RH koji su bili za Hrvatsku i od kojih su se mnogi borili za nju, a vlastima oni nisu zanimljivi već samo pupavčevi Srbi koji sprovode velikosrpsku politiku diktiranu iz Beograda. Zato nitko od njih neće upitati Pupovca je li on fašist kada je podržavao fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Zbog dr. Šretera je uzalud i prozivan u Saboru, sjetimo se i njegove zločinačke laži tijekom Domovinskog rata o pokrštavanju 11000 srpske djece. A branitelji ga prozivaju i ovih dana. Uzalud uz ovakvu vlast, zar ne?

Ali uvjeren sam da će vam sam autor o tome mnogo više i mnogo bolje govoriti od mene.

Zapravo, Ljubićevu knjigu doživljavam, kako sam naglasio na predstavljanjima u Zagrebu i Tisnom, kao udžbenik iz koga studenti (i ne samo oni) mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine  i slične.

Prvo poglavlje ovog udžbenika je:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA 

Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari