Pratite nas

Kultura

Mons. Vlado Košić: Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Objavljeno

na

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Govor na predstavljanju knjige o Thompsonu

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Akademik Pečarić predstavio novu knjigu: THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

NA KAMENU ROĐENA

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina

Rođena sam na kamenu
bio mi je jastuk meki
budili me svakog jutra
ti prelijepi zvuci neki.

Mesliđan mi parfem bio
iva trava,kadulja i smilje
po brežuljku dok sam brala
ljubičice i kovilje.

Na bunaru ja sam često
umivala svoje lice
moje vjerne gošće tad su
bile male lastavice.

Jasen,grab i dženderika
prijatelji su mi bili
pjevala sam pjesme njima
dok od kiše su me krili.

Svakog jutra meni vjetar
zavičajne pjesme nosi
tilovina kad procvjeta
plete se u mojoj kosi.

Sve te lijepe uspomene
u mom srcu uvijek bit će
kada tamna noć se spušta
i kad novo jutro sviće.

Sve što moje srce voli
Hercegovina se zove
sve dok moje srce kuca
pisat ću joj pjesme nove…..

Ljiljana Tolj 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Da nije bilo HVO-a Mostar bi doživio sudbinu Sarajeva

Objavljeno

na

Objavio

bljesak.info

Lipanjske zore – Političke i vojne prilike tijekom 1992. godine” naziv je javne tribine koja se održala sinoć u Mostaru

”Želimo, na neki način, promijeniti sliku koja je stvorena o Hrvatima koji su sotonizirani bez ikakve osnove na ovim prostorima i u cijeloj BiH”, rekao je predsjednik Udruge Hrvatske zajednice Herceg Bosne Vladimir Šoljić, prije početka javne tribine “Lipanjske zore – Političke i vojne prilike tijekom 1992. godine” koja se održala u ponedjeljak u Mostaru u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača”. ”U tom dijelu rata spriječeno je okruženje Grada Mostara. Inače da je Grad Mostar došao u okruženje jednostavno bilo bi pitanje kako bi se rat u BiH vodio. Lipanjske zore imale su dakle, bitan utjecaj na daljnji razvoj događaja”, ocijenio je Šoljić, prenosi bljesak.info

”Lipanjske zore nešto su najsvjetlije u bližoj povijesti hrvatskog naroda ovih prostora i to je nešto čime se doista ponosimo jer je oslobodilačkim operacijama Lipanjskih zora spriječena potpuna blokada Mostara”, izjavio je u ponedjeljak u Mostaru nekadašnji načelnik Općinskog stožera HVO-a Mostar Rade Bošnjak.

”Lipanjske zore obilježavamo na jedan dostojanstven način s ciljem i željom da to prenesemo i na mlađe generacije kako bi živjele istinu, a ne nešto što se danas svakodnevno iz raznoraznih razloga i putem raznih kanala nameće kao neistina”, ustvrdio je Bošnjak uoči tribine. Naglasio je kako je oslobodilačkim operacijama Lipanjskih zora spriječena potpuna blokada Grada Mostara, odnosno spriječen je scenarij koji se namijenio Mostaru, jednako kao i Sarajevu. ”Zahvaljujući pravodobnim, hrabrim i odvažnim odlukama našega hrvatskoga čelništva koje su donosili u pravo vrijeme, blokada Mostara se nije dogodila jer se Hrvatski narod organizirao na obranu i nismo dopustili takav scenarij”, kazao je Bošnjak.

Govoreći o političkim i vojnim prilikama 1992. godine Hrvoje Mandić povjesničar u ”Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata”, rekao je da je ondašnja socijalistička BiH suočena s agresijom JNA i paravojnih srpskih postrojbi. “Još od travnja 1992. godine RBiH je bila u ratu, međutim pravi rat je počeo u listopadu 1991. godine još kod Ravnog, praktički neki ga smještaju u dolazak rezervista u drugoj polovici rujna 1991. godine od kada je BiH u tinjajućem sukobu koji je u travnju 1992. eksplodirao u pravi oružani sukob. Međutim ni to nije dovoljno bilo središnjoj vladi Socijalističke Republike BiH u Sarajevu da proglasi ratno stanje, koje je kao što znamo proglašeno 20. lipnja 1992. godine. Do tada su u operaciji Lipanjske zore Hrvatske snage i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), HOS i Samostalni mostarski bataljon, jedna postrojba od 240 muslimana – bošnjaka, sudjelovali u oslobađanju grada”, rekao je Mandić, dodajući kako treba istaknuti da je krizni stožer općine Mostar odnosno uža gradska vlast 29. svibnja 1992. donijela odluku da Mostar povjerava obrani HVO-a,  jer, kako kaže, središnja vlast se pokazala nekoliko puta nesposobnom. Tada je, kaže, krenula operacija Lipanjske zore. ”Ono što treba istaknuti, je da bi Mostar doživio sudbinu Sarajeva da nije bilo hrabrih branitelja HVO-a, koji su zaustavili JNA u Kruševu i Galcu, iz tih smjerova su 11. lipnja krenuli napadi, tako da se taj dan je osvojeno brdo Hum, jer tko god drži Hum držao je dolinu Neretve. S tih polaznih područja krenula su oslobađanja koja su trajala do završetka Lipanjskih zora. To je bila prva pobjeda Hrvatskog vijeća obrane protiv velikosrpskog agresora JNA u ratu”, zaključio je Mandić.

Izlagači na tribini su Vladimir Šoljić, Rade Bošnjak i Željko Raguž. Organizatori javne tribine su Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskoga rata u BiH, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata HR HB Mostar. (bljesak.info)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori