Pratite nas

Kultura

Mons. Vlado Košić: Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Objavljeno

na

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Govor na predstavljanju knjige o Thompsonu

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Akademik Pečarić predstavio novu knjigu: THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MEMENTO

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek stojim pognute glave
Ispred bijelog mramornog križa
Okružen svijećama koje gore
I pitam se: Bože, kako im je bilo?

Koje su slike njihove zenice krile
I koje su riječi izgovarale usne,
Dok su odlazili na put bez povratka
Pognutih glava i zamagljenih pogleda?

Bože, kako im je bilo dok su čekali,
Dok su stajali u redu za gubilište
I slušali obijesni kikot krvnika
Što su se naslađivali njihovom mukom?

Jesu li ih jako pekle rane,
Jesu li bili gladni i umorni,
Je l’ im bilo hladno,
Bože, je l’ im bilo hladno?

I jesu li u toj studeni osjetili toplinu doma,
Vidjeli bjelinu Božićnih snjegova
I Tebe kako ležiš na slami
U crkvici staroj i trošnoj?

Jesu li ih pratile oči najmilijih,
Poljane djetinjstva, modra jezera,
Planinske vrleti i hladovine šuma,
Na tom putu u vječnost?

Znam da si ih pohodio Bože
U tim posljednjim trenucima.
I pozvao k sebi, u kuću Oca svojega,
Njih, pravednike i mučenike naše.

I jesu li Ti rekli što, kaži mi Bože!

Jesu li pitali za nas koji nismo bili s njima,
Za nas koji smo ih izdali kao Petar Tebe
I zanijekali pred krvnicima da ih znamo?

Jesu li pitali za nas, Bože svemogući?

Jesu li nam oprostili Bože,
Tu tešku i podlu izdaju,
To odricanje od njih i sebe,
Kao što si Ti oprostio Petru?

Zlatko Pinter/ Studeni 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Mostaru predstavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige

Objavljeno

na

Objavio

U okviru Tropletovih dana kulture 2018. u Mostaru HKZ Troplet organizirao je „Susret s autorom“ prilikom kojeg je prestavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige koje je objavio ove godine.

Knjiga “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)” je nastala na temelju arhivskih materijala mjesnih narodnih odbora koji su nađeni u podrumu općinske zgrade u Ljubuškom. Knjiga ”Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru)” ima 94 stranice, te uz predgovor sadrži popis pobijenih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca u 20. stoljeću.

Autor navodi da su „crkveni ljudi“ stradavali i drugim narodima u Europi u II, svjetskom ratu i poslije ali nigdje u toj mjeri kao Hrvati. U nacističkoj Njemačkoj 220; Istočnoj Njemačkoj 110; Slovenija 220; Poljska 187 svećenika; Slovačka 14; Mađarska “oko deset”; Albanija 67, a među Hrvatima ih je pobijeno blizu 700. Knjiga je napisana na engleskom jeziku i namijenjena svjetskoj javnosti a posebno onima koji proučavaju hrvatsku povijest ili/i dolaze na naše prostore pa se žele upoznati s hrvatskom prošlošću.

Treća knjiga koja je predstavljena zove se ”100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917.”, ima 214 stranica i govori o stradanju, mučenju i ubijanju tisuća zarobljenih pripadnika austrougarske vojske, Hrvata i Slovenaca, koje su zarobili Rusi a mučili srpski oficiri prisiljavajući ih da stupe u kraljevsku srpsku vojsku tijekom 1916. i 1917. godine.

Ovo je prva knjiga koja nakon 100 godina donosi interpelaciju koju je zastupnik Aleksandar Horvat podnio u Hrvatskom saboru.

U predstavljanju, pored autora, prof. dr. Ante Čuvala, sudjelovali su Anita Martinac, književnica; Hrvoje Mandić, povjesničar angažiran u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH i fra Mića Stojić, voditelj Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

-Razdoblje o kome ova knjiga govori je razdoblje golog preživljavnja u okrutnom totalitarnom režimu. Razdoblje je to koje nije dalo čovjeku niti da odžaluje svoje žrtve, niti da traži svoje poginule i ubijene. Na neki način i ova knjiga je spomenik tome vremenu i podnijetoj žrtvi – istaknula je književnica Anita Martinac govoreći o knjizi “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)”

Povjesničar Hrvoje Mandić govorio je o neistraženom razdoblju Prvog svjetskog rata i nedovoljno poznatom pokolju u Odesi.

– Dijelom zbog vremenskoga odmaka, a dijelom i zbog činjenice da su, za razliku od dva kasnija rata, bojišnice bile uglavnom u dalekim zemljama, tematika tog sukoba nije ni približno prisutna u javnosti kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. U Francuskoj, čak i u najmanjim selima, spomenik poginulima u I. svjetskom ratu neizostavan je dio lokalne baštine … – kazao je Mandić.

Miroslav Nikolić, predsjednik HKD ”Troplet”, rekao je kako ova organizacija ove godine ima brojna događanja povodom Tropletovih dana kulture.

-Započeli smo još 21. listopada hodočašćem na Bobovac u sklopu molitve za Domovinu, zatim smo imali različita događanja, sve danas do promocije ovih knjiga – rekao je Nikolić zahvaljujući autoru i predstavljačima.

M.J./Hrsvijet.net

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari