Pratite nas

Satira

Monty Python na Iblerovom trgu – I čin

Objavljeno

na

Ode Milanka

Eto što ti je život. Rulet. Vrteška. Tko bi gori sad je doli…A ona (Milanka) upravo sišla s vrteške. Konačno. Poslije 28 godina vrtnje u krug u luna parku zvanom “Prodaja magle za široke mase”.

Dugo se spremala na skok. Duže nego Baumgartner prije no što će se vinuti put Zemlje s ruba svemira.

Bero je ispratio podrugljivim komentarom (kao, on se “nada da sada u Saboru neće glasati za HDZ- kao neki drugi”). I reče još kako”vjeruje da će ona i dalje nastaviti živjeti socijaldemokraciju kao i do sada” (tako nešto ili slično tomu).

On će pričati o socijaldemokraciji!? On!? (misli u sebi Milanka) a misli joj se i dalje roje u glavi.

Smrad mali, podmukli! Sterilni skorojević, pokondirena tikva! Pelena mu još visi iza uha, a on će jednoj drugarici tog profila, takvog pedigrea, s takvim CV-om i ratnim (revolucionarnim) putom slati dvosmislene poruke! Šmrkavac neodgojeni!

Gdje je on bio dok se Milanka – partizanka borila za Tita i Partiju u ona najteža vremena, kad je bilo biti ili ne biti za Jugoslaviju, te devedesete, kad se na čelu s drugom Račanom izlazilo iz Sabora kako bi se Juga sačuvala i spriječila Tuđmanova “stranka opasnih namjera” u svome prljavom naumu secesije!? Gdje je bio kad se igralo Kozaračko kolo i pjevalo iz sveg glasa i petnih žila usred separatističkog legla (Zagreba): “Juuuugoslavijoooo, Juuuugoslavijoooo…”!? Kad se bojkotiralo sve što je “stranka opasnih namjera” predvođena namrgođenim Franjom predlagala, samo ne bi li se sačuvalo oazu bratstva-jedinstva i tekovine NOB-e!?

Gdje je bio!?

Dok je on maštao o susretu s Velikim Vođom (malog rasta) uživo i buljio razrogačenih očiju i razjapljenih usta gledajući ga na TV ekranu, ona je s njime pila kavu u Gradskoj kavani. Jela burek u “Kockici” (u 3 ujutro), praveći elaborat na temu “KPH/SKH/SKH-SDP/SDP u svijetlu novih tendencija uvjetovanih globalnim kretanjima u suvremenom svijetu, s posebnim osvrtom na stanje u razdoblju nakon pada Berlinskog zida”.

I krčila Milanka put Partiji neumorno. I sebi, usput, dakako. Kao crv u kamenu. Mukotrpno, krvavo, težački. Trebalo je iz korijena promijeniti imidž. Napraviti trostruki salto (plus dvostruki aksel) u vrlo kratkom roku.

Tako da ostaneš komunist u srcu i duši i da to znaju i osjete tvoji birači, a da (kao) službeno raskineš s prošlošću i budeš prihvatljiv zapadnom svijetu. Tom trulom buržujskom Zapadu kojem se moraš privremeno i silom prilika prikloniti dok SSSR ne stane opet na noge.

Nije bilo lako. Tuku ovi Tuđmanovi iz svih oruđa. Dobivaju prve izbore, raspala se Partija u Beogradu, referendum u SR Hrvatskoj krenuo naopako (i tu dobili tuđmanovci preko 94%), digoše šahovnicu na jarbol, Boban na Maksimiru nasrće na milicajca (ni krivog ni dužnog – samo zato što je pendrečio hrvatske navijače usred travnatog terena u glavnom gradu svih Hrvata), raspade se i Juga, HDZ uzeo vlast na izborima, eto ti rata, izgubi JNA bitku s tuđmanovcima i ZNG-om (ne pomogoše ni četnici, teritorijalci, dobrovoljci, “krajišnici”, “specijalci”, KOS, SDB…)

Ode sve u 3 pm! Zlo i naopako!

I ‘ajd ti u takvim okolnostima budi komunist, prvoborac, revolucionar, proleter, jurišaj na deseterostruko, ma šta deseterostruko – stostruko, tisuću puta brojnijeg neprijatelja!

E, ali ne dadoše se Ivica i Milanka!

Revolucionarna krv vrije, ideali još griju srca, plamen proleterski iz očiju sijeva (a internacionala u grudima bije), znaju oni da su sad stožer okupljanja (privremeno) poraženih jugo-snaga. Neki bezveznjaci i političke analfabete su je (zamislite tu drskost!) čak prozivali za promjenu tabora – kao, sad kod Raškovića, sad kod Račana – ali to su tipovi koji nemaju pojma što je politika i pragmatika i ne znaju da se do cilja može i zaobilaznim putem, preko brda i dolina, okolo-naokolo, umjesto ravno glavom u bukvu. Kao da je sramota biti sekretarica Jovana Raškovića!? Svašta!

I dok je spomenuti Bero sanjao o danu kad će ugledat’ Velikog Vođu, drugarica Milanka je već uvelike sjedila na tiskovnim konferencijama kraj njega (malenog rastom, ali s velikim idejama u glavi). To prešaltavanje od Jovana do Ivana pokazalo se pravim potezom.

Krči Milanče sebi put, krči li krči.

Tko god zine što protiv nje, Partija skoči i uzme je u zaštitu. “Ne mož’ ti prebrojavat’ krvna zrnca nekomu (pogotovu ako je Srbin) i spominjati njegovu prošlost, a on član Partije, taman posla!” – uglas će oni. I nastavi li taj i dalje, Partija napada još žešće. Dok ga ne dohvate mediji i ne presude mu.

Bogme se i za Račana to pokazalo kao dobar odabir. Em dokazuje kako u Partiji vlada internacionalizam, em Milanka korisna i upotrebljiva. Ženska oštra na jeziku, brale, brije li brije, bez kompleksa, obzira i straha. Tuče po Tuđmanu (i familiji), hadezeju, kriminalu, korupciji, lopovluku, pljački, privatizaciji, pogrešno usmjerenim investicijama, deficitu, naopakoj poreznoj politici, hrvatskom nacionalizmu, šovinizmu, crkvi u Hrvata, fašizmu, biciklizmu, turizmu…nema u kojem sektoru je nema. Ni ekologija, socijala, zdravstvo, ekonomija, gospodarstvo joj nisu strani. A humanitarne akcije da se ne govori! U tomu joj ni Lady Di nije ravna bila.

U sve se kuži, sve komentira, sve zna, k’o zapeta puška (nevesinjska) čeka, a plus tu je, na mjestu i zaštitni mehanizam (što mu dođe nešto poput pancirke kod vojnika), jer što god tko da joj zucne kontra, na čelo mu udare etiketu “brojača krvnih zrnaca”, “ustaše”, “rigidnog nacionalista”, “šovinista”. Iz te sigurne busije tuče Milanče (k’o Joja na Kozari), tuče i ne posustaje. Uči Hrvate redu, radu, demokraciji, slobodi, pravu, pravdi, jednakosti, ljudskim pravima, toleranciji i koliko god se opirali, ona nastavlja, vrijedno i uporno – jer zna da je sve to za njihovo dobro.

Mic po mic, step by step (rekli bi Englezi) i eto ti nje kao desne ruke, glavne suradnice Velikog Vođe (Little Johna iliti Malog Ivice u prijevodu – kako su govorili poneki zlobnici). Pretvori se krhka i emotivna Milanka (koja je znala čak i zaplakati kad bi spominjala prava žena, djece ili LGBT populacije – tol’ko joj to na srcu bilo), u alfa ženku! Za nevjerovat’! Napada (k’o mlada Vojvođanka na bunker), proziva, dijeli lekcije, kritizira, prijeti…a pogotovu kad su TV kamere blizu, nemreš joj parirat! Na jednu iz protivničkog tabora, ona deset! Na jednu repliku – svojih pet! Ne da oka otvorit hadezeju! I zna pred kamerama nastupati baš onako (gotovo graciozno), manekenski…uvijek uređena, glacnuta, frizura i obleka na mjestu, šminka (manje više) decentna, sve u svemu …ok (very nice, rekli bi Englezi).

Okružena društvom sličnog profila i revolucionarno-proleterskog habitusa i naboja (četa mala ali odabrana), kreće ona u neravnopravni boj i mukotrpno dizanje rejtinga Partiji (KPH/SKH/SKH-SDP/SDP), uz oslonac na Velikog Vođu, njegov imidž i karizmu.

I bogme, dalo to rezultate. Nakon cijelog desetljeća iscrpljivanja u rovovskom ratu, kad su mnogi već mislili da će Partija zauvijek ostati u oporbi i dočekati lustraciju, komunisti zgrabiše vlast. Netom poslije smrti prvog predsjednika. I drmaše Hrvatskom uz pomoć najprije “šestorke”, potom “četvorke” (Tomčića, Budiše, Jakovčića) sve dok se odnekud iz bijelog svijeta ne pojavi onaj nesretni Sanader (fotograf golišavih ljepotica i šminker). Ode sve k vragu, učas. Naobećav’o on raji brda i doline, podijelio neke “jamstvene kartice” i dobio izbore! Na brzaka. Muhtadžija!

Opet Partija u oporbene klupe. Ali, gerilski rat se nastavlja. Mi ili oni! Do istrage vaše ili naše! No pasaran! Hasta la vista!

Partija se ne predaje!

“Nema bacanja koplja u trnje”! – veli otresito Veliki Vođa (malog rasta i velikih ideja) i dodirne kažiprstom desne ruke rub kačketa sasvim nalik Lenjinovom (oni stariji boljševici nalazili su čak i fizičke sličnosti između jednoga i drugoga lidera – i istini za volju percepcija im nije bila posve kriva).

Slijedi homogenizacija, zbijanje redova.

“Ne dajmo prostora fašizmu! Nema prolaza za ustaše! Dolje neprijatelji Partije svih vrsta i boja!”

Partija se priprema za ponovno preuzimanje vlasti. Rejting čak polako raste, naoko sve ok.

No, dođe vrijeme da Veliki Vođa krene na put bez povratka.

Istini za volju (kol’ko se Milanka sjeća), već tada počeše puhati neki novi vjetrovi. I krene jagma za pozicije.

Vođa nije pošteno ni oči sklopio, a pronio se glas o nasljedniku na čelu Partije. On je kao (netom prije nego je krenuo na taj put bez povratka) prišapnuo nekomu (tko zna komu) kako želi da ga na čelu Partije naslijedi taj i taj…I uhvati se ujdurma.

TKO JE TAJ!?

Uzmuvali se komunisti. Vode se zakulisne igre, šire se tračevi, olajava se suparnike i neistomišljenike (svugdje, na svakom koraku i u svakoj prilici), šnjofa se, istražuje, kalkulira, vrbuje, lobira, nagovara, ima i trzavica, razmirica, varnica…ali Partija se i dalje drži skupa. Unatoč svemu. Znaju onu staru komunističku istinu: i najtvrđa granitna stijena raspada se na komade ako se u njoj pojavi napuklina. Zbili redove i ne daju se.

Održaše se tako na površini, u slavu Tita, Partije, socijaldemokracije, humanizma i ljudskih prava – jer, u međuvremenu postadoše ekskluzivni “zaštitnici” svega što je napredno, suvremeno i progresivno u Europi, svijetu i šire.

Nadala se Milanka, očekivala i nadala…kako će konačno za kormilo Partije poslije toliko godina krvave revolucionarne borbe, stotina ispijenih kava s Velikim Vođom i još više neprospavanih noći. Malo će tu pripomoći i krvna zrnca, pa CV (Ratni put), karizma Velikog Vođe i to je to. A plus je i žena! Na koncu i ne izgleda tako loše. I u prvim je redovima borbe za ženska prava. Oduvijek. Od kad za sebe zna. A nova “reformirana” Partija koja je prošla Scile i Haribde i brojne metamorfoze od 1945. do danas, naročito je držala do toga da se mora povećati postotak žena u politici, Saboru, državnoj upravi.

I tako ona čeka, čeka, čeka, lobira, nada se…kad ono ćorak!

Dovedoše Milanovića, zagrebačkog mangupa, rošavog i bahatog razmaženka koji se učlanio 1999. u Partiju, a dotadašnja mu karijera bila vezana za hadezejovo MVP i Ivu Sanadera. Dakle, jučer uletio u Partiju, bio potrčko fotoreportera (koji usput rečeno slika golišave ženske), izgradio karijeru okružen hadezejom i najednom lider KPH/SKH/SKH-SDP/SDP-a!

Kako je to moguće, karamba karambita!?

I onda Milanki proradi kliker. Znači, to je taj odabir Velikog Vođe! Proguta ona knedlu, odboluje 2-3 mjeseca i natrag u prve redove! Na muci se poznaju junaci (kaže pjesma stara). I opet krčenje puta, rudarenje – u Saboru i izvan njega. Zoki zahtjevan, prijeke naravi, strog, isključiv, podozriv, sumnjičav, važe ih i mjeri, raspoređuje, postavlja i smjenjuje. I dobro tu ona pliva. Ima utakmica u nogama (i laktovima) i jasno joj je kako se to radi: kad moraš ruke na leđa glava dolje, sluga pokoran gospodaru, ljubim noge…kad ovaj okrene leđa malo burgijaš po svome i tako.

Za kratko vrijeme eto ti nje kao jedne od glavnih figura kraj novog šefa, fajtera i revolucionara novog kova koji se oslanja na staru praksu.

I tako dalje razmišlja Milanka oslonjena na električni stup i sanjivo zagledana u fontanu preko puta…

Ima već više od 6 sati kako je dala ostavku na članstvo u Partiji a još ne može doć’ k sebi. Uputi se polako preko bulevara, pljune usput u fontanu (Bandićevu) onako, gušta radi, okrene se graciozno na peti i pođe dalje promatrajući maglovitu igru neonskih svjetiljki na obližnjem neboderu.

I tko zna otkuda i kako, pred oči joj najednom iskrsnu slike iz prošlih vremena. Drugovi i drugarice, jedno za drugim…Željka, Ingrid, Slavko, Ivan, Nenad, Željko, Baja, Milan, Bojan, Peđa, Rajko, Zlatko, Ivan (još jedan i to Račan), Ranko, Ante, Jerko, Mato, Marina…

I kao kroz maglu, prisjeti se nekih sekvenci, epizoda iz povijesti svoje Partije za koje je već mislila da ih je zaboravila…

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

Ćirilicu u Bruxelles…Hitno… i traktorima ako treba!!!

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li znali da se i kineski može pisati ćirilicom? Niste? Nisam ni ja do prije tridesetak godina kad sam to pročitao negdje u nekom od “komšijskih” listova. Istina, nije prezentiran primjer takvoga rukopisa (što bi inače bilo jako zanimljivo), ali eto, taj se čova (koji je iznio ovu teoriju) svojski potrudio da dokaže kako su Kinezi protratili par tisuća godina koprcajući se u labirintu svojih krivulja, kuka i kukica, kvaka i kvakica, krugova i kružića, točki i točkica, crta i crtica i tko zna kakvih sve ne znakova, a pojma nisu imali da im je potrebno samo sačekati Vuka (Karadžića) do 1818. godine i fino prepisati njegov rječnik. Vole izmišljati toplu vodu.

Ništa bolji nisu ni Englezi, Nijemci, Francuzi…pogotovu oni (Francuzi). U onaj svoj pravopis natrpali kojekakvih nerazumljivih znakova (ne baš kao Kinezi, al’ skoro), izopačili i pismo i govor skroz naskroz. Ne možeš ih razumjet’ ni pod razno! Ono njihovo rrrrrrrrrr, to normalan čovjek izgovoriti ne može! Ima da ti jezik i nepce utrnu dok ga ne naučiš! Pola života utrošiš samo rrrrrrrrr da savladaš, a gdje je tek ostalo. Pa Englezi i Nijemci s onim svojim kerefekama. Ovako se piše, a onako čita! Po nekoliko slova za jedan glas, a onda, tako i tako se čita – a veze nema s onim što je napisano!

Ma gdje to ima ljudi!? Piše se kako se čita, govori kako je napisano i šlus! Kakve su to (bre) izmišljotine!? Samo nam djecu maltretiraju.

Po dva tri slova moraš pisati da dobiješ “Č” ili “Š”, a “NJ”, “Đ”, “Ć” i “Ž” nemaju nikako (osim Francuza, ‘ajd, oni imaju barem “Ž”)! Za ne vjerovati!

Zato ih pametan i normalan čovjek i ne može razumjeti.

I sad, u XXI stoljeću, umjesto da se opamete i prihvate ono što je najbolje i provjereno (“Govori srpski da te ceo svet razume”), oni još uvijek glumataju neke mudrace i nameću te svoje gluposti cijelom svijetu.

E, pa tomu se mora reći dosta!

Za koji mjesec (ako Bog dadne i sreća junačka), stižu tamo njima u EU parlament Milorad, Dejan, Jugoslav (s liste SDSS-a), pa da vidiš kako perje leti!

Ima odmah prvi dan da se postavi pitanje (na čistom srpskom):

“Zašto ovde kod vas u Evropu nema ćirilica? Je l’ vi znate, bre, bando buržujska, da smo mi Srbi sa zlatne kašike jeli dok ste vi u rupama, u zemlji živeli kao zveri? Mi smo vam doneli kulturu, jezik, pismo, naučili vas kako se živi, radi i ratuje! Ima sad da vas naučimo i kako se govori i piše! Jasno!? Jesmo li vas odbranili na Kosovu polju!? Jesmo! Da mi nismo Turke zadržali 550 godina u Srbiju, fino ih tamo udomili, gostili i tetošili (i svojim snajkama ženili) šta bi bilo sa Evropu!? A!? Da čujemo! Guknite, Juncker i ostali, mame vam ga…! Jesmo vas spasili u prvi i drugi Balkanski rat, u Prvi i Drugi svetski? Jesmo! Jesmo vam pobedili NATO 1999!? Jesmo! I šta bi sad? O čemu (bre) sa vama da razgovaramo, jadnicima, kad smo u svemu ispred vas!? Znate onu: ‘Bog je bio Srbin kad je zemlju stvar’o…’…ne znate!? Ima da naučite. Znaćete, znati, još kako, samo polako, kad vam ova naša tri asa (Milorad, Deja i Jugo) ulete tamo! I kako vas (bre) nije sramota da trgujete sa Kosovo na naš račun, a ćirilične table ovde u Briselu nemate!? Sramota!

I onda ima da vam se postavi ultimatum (direktno u EU parlament – nego kako):

‘Do sutra u to i to vreme da bidne ćirilica na ploču na ovu zgradu i srpska zastava na jarbol – ispred zgradu – il’ ako to ne bidne ima da bidne pizdarije!’

Nego šta! Nema s vama labavo, banda ste vi brale!

A ako slučajno nećete, ima i za to leka. Kad stignu oni naši krđani (kninska motorizovana brigada u egzilu) s motorkama (a ima ih brat bratu jedno 5-6 hiljada samo u prvom ešalonu) ima da vam sve drvorede u Briselu i okolici srušimo, al’ onako odreda, neselektivno (što bi rekli pismeni ljudi). Pa da kukate gore nego ovi Francuzi za onu katedralu što im neki dan gorela. I onda prelazimo sa istom brigadom na druge metropole jevropske! Znate l’ onu: ‘Srbin ćuti, Srbin ćuti, dok se ne naljuti…’ (uz dragačevsku trubu i ‘armoniku se peva, a može i da se zviždi)? Ne znate? E, ima da znate, majke vam ga buržujske…Ima da vas poćiriličimo, ali totalno, da vam Vukova slika i njegov spomenik budu u svako selo, a ne samo u gradove! Da jednom reda naučimo, vas latinske izrode, zapadnjačku dekadenciju! I samo ako pisnete nešto protiv, prvo će da dođemo tamo sa traktori (što reče Milorad: ima da uđe ćirilica u Brisel sa traktorima ako treba!’), a onda će da zovemo Ruse, pod hitno…i jednu “vojnu vežbu” (za početak) da napravimo na barikade u Briselu, onako, za zagrijavanje, reda radi – korpus u odbrani, korpus u napadu – a onda idemo dalje!

Pa da vidimo čija majka crnu vunu prede!

Ne samo da ćete stavljati ćirilicu gde god Milorad, Dejan i Jugoslav upru prstom, nego ćete pitati: ‘Je l’ treba još?’ I na glavnom trgu ispred zgradu EU, spomenik traktoru (srpskom) ima da bidne i na njega sa ćirilicu da piše: ‘Jeremija pali topa, zatresla se sva Jevropa…’

Je l’ vam jasno, bando belosvetska!?”

Eto, tako ja zamišljam prvi radni dan naših SDSS-europejaca u Bruxellesu (Milorada, Dejana i Jugoslava), a za sljedeće izbore, kad oni prokrče put našoj “ugroženoj” manjini, onda tek ima da se Europa zatrese iz temelja!

Ne zna Europa da su njih trojica tek izvidnica, a ćirilica i srpski traktor tek prvi korak prema “WEST SAO UNITED STATES OF EU”.

Ima da ih nema, kad “ugroženi” nagrnu. A u rezervi čekaju Aca (Vučić), Anka (Brnabić) i Ivica (Dača – Dačić) i još jedno 500-600 takvih “od pet miliona”.

Jooooooj, kako će pjevati svi uglas, kao đačići prvačići, na čelu s Junckerom: “Jeremija pali topa, zatresla se sva Jevropa…” i pitati: “Je l’ dosta? Treba li još?”

Lele…

Neka Europa malo vidi kako je nama Hrvatima s njima zadnjih sto i nešto godina…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Napomena: tekst je satiričnog karaktera

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Teško li je Srbin biti… muka po Miloradu

Objavljeno

na

Objavio

Milorad me opet rasplak’o. Tko zna koji put u zadnjih godinu dana. Dođe mi da zapjevam iz sveg glasa: “Čaše lomim, ruke mi krvave”. Nema ništa teže nego kad čovjek pogleda s onom samilosnom, paćeničkom facom drito u kameru …(a svaki čas je na TV), to ti je da srce prepukne. Odma’ taj tren znaš kako je dotični ugrožen i to vitalno, u samom korijenu svog bića. Skoro kao 1941. ili 1991., ili od 1918. godine nadalje (a i do tada, do 1918.). Dođe mi da ga uzmem u zaštitu. Da sam bogatiji usvojio bih ga (ali samo uz njegov pismeni pristanak i to bez pokrštavanja – na časnu riječ!).

Tako ja raspravljam u sebi i sam sa sobom, dok gledam ovaj džambo plakat SDSS-a za EU izbore. A onda se sjetim kako je ipak Milorad Pupovac zaštićeniji od mene. Koga bi bilo briga, primjerice, da mene netko iz dana u dan gađa kriškama limuna? Mislite da bi tko trznuo na to? Mogao bih se doduše obratiti lokalnoj policiji, a oni bi (ako me uopće shvate ozbiljno – bez vidljivih tjelesnih ozljeda) napravili zapisnik i rekli “Samo vi slobodno idite, mi ćemo to riješiti u najkraćem roku”. I tako bi to i ostalo. U toj fazi. Ne govorim napamet, nego iz osobnog iskustva, jer drugačije nije bilo ni kad su me prije par godina u središtu grada izbubala trojica siledžija. “Sve su poduzeli” – a rezultat nula. Vele kako su “snimke s kamere na obližnjoj trgovini koja je snimila događaj nejasni pa se napadače ne može identificirati”. I to je to.  Istraga još tapka u mjestu, a prošlo već tri i pol godine. Ja za svaki slučaj zaobilazim onaj kvart. I u džepu nosim sprej za omamljivanje.

Ali kad je M.P. u pitanju, to vam je sasvim druga priča.

Jeste vidjeli dragi moji, kad je onaj “atentator” na zagrebačkom Dolcu poteg’o krišku limuna i bacio ju na prof. dr.sc. Milorada, kako se kuka i motika digla!? Od HTV-a, preko RTL-a, Nove TV, N1, Al Jazeere, do CNN-a, BBC-a, DW-a, svijet skočio na noge!

A tek osude…pljušte li pljušte, na sve strane. Provala javnih osuda. Na Pantovčaku i Markovu trgu vrije kao u košnici. Svi na nogama. Ne spavaju danima. Ne bi se tako uzrujali ni da su ponovno raketirali Gornji grad i Banske dvore kao ono ’91. I bogme svi, od Plenkija i KGK nadalje (preko ministara, državnih tajnika, do lokalnih stranačkih dužnosnika svih boja) traže “najoštriju osudu bacača limuna na Milorada”, naravno, nakon što ga se identificira i uhiti (sjećate se onoga: locirati, identificirati, uhititi, transferirati – isti model je primijenjen i ovdje). Nevladine udruge skočile k’o oparene (od Baba, Žaba, GONG-a, do Pusićevog Građanskog dbora za ljudska prava, Teršelićkine Documente, digli se ovi iz Platforme 112, Brešan, Frljić, Rada Borić, Nobilo i društvo, SDSS, SNV i Srpske novosti da i ne spominjemo), Hrvatska “gori” (skoro) kao u vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Nije ni čudo. Doajen etnobiznisa u Hrvatskoj, reketar svih dosadašnjih hrvatskih vlada, vodeći barjaktar manjinske politike, alfa i omega SDSS-a, SNV-a i Srpskih novosti, alfa-mužjak srpskog etnikuma zapadno od Drine (markantniji čak i od Dodika), on koji je zadnjih 20 i nešto godina u Saboru, ima nešto više 3 milijuna i 700 tisuća javnih nastupa (od toga preko 90% na HTV-u)…on kao takav meta atentata!

Skočile i SOA, VOA i POA (ne znam više ni kako se sve te naše službe zovu) i to shvatile ozbiljno (na sreću) kao pitanje od vitalne nacionalne važnosti i eto ti rezultata! Nije prošlo dugo, ćopili su atentatora. Kažu, nisu počinitelja smjeli na ulicu izvesti da ga raja ne bi linčovala, pa ga tajno vozili u blindiranom kombiju na suđenje (između 5-6 sličnih vozila, da se ne zna u kojem je). I pojavio se problem. Trebalo je vinovnika gnjusnog zlodjela kazniti što oštrije, barem na jedno 5-6 godina robije, al’ KZ mlak, nedorečen (kad je riječ o bacanju kriški limuna na unaprijed određenu metu od društvenog značaja na javnom mjestu) i… ne znam kako je završilo.

Ali zato znam kolike je traume proživljavao oštećeni, naš sugrađanin M.P. (ne, ne mislim na onog pjevača – daleko bilo, kud ćeš njega u isti kontekst s Miloradom) koji je tjednima trčao maraton od studija do studija i pred kamerama prepričavao što mu se dogodilo (naravno, uz prešućivanje onoga što javnost nije smjela znati “u interesu istrage” – jer M.P. uvijek, obvezno i bez zadrške drži do pravnih normi i države Hrvatske, nego što!) i tako sve dok se nije uhitilo krivca. Nikad neću zaboraviti tu samilosnu, čednu, poetično-tragičarsku, tugaljivu i mučeničku facu M.P., nalik na one iz najboljih grčkih tragedija i njegovu ispovijest, tužnu, pretužnu i ganutljivu do bola.

Eto što sve u Hrvatskoj doživljavaš kad si Srbin! Eto!

Pa što mislite, dragi moji (pogotovu Vi s primanjima ispod prosjeka u RH), da Vam uz sve to netko svakoga mjeseca na račun baci 30, 40 ili više tisuća “ustaških” kuna…očima ih vidjeti ne možete (na kune mislim), a potrošiti morate! I onda onako u grču, trčite od šopinga do šopinga, od jedne turističke agencije do druge (ugovarate ljetovanja, zimovanja, krstarenja), pa trk u London i Pariz (radi školovanja djece), u međuvremenu morate još i u Sabor, pa i skočit’ do onih sunarodnjaka (Srba) kraj Donjeg Lapca i u Lici (kukaju brate stalno – te nemaju struju, nemaju vodu, trebaju im plin, asfalt) i tako u krug, iz godine u godinu, već više od dva desetljeća! Pa bih vas ja pitao, sve vas koji mislite da je to lako.

Da ne spominjemo domjenke i večere (službene i neslužbene). Tamo opet, od Srbina svi očekuju da dobro “potegne”, pa zapjeva i što ćeš, moraš (radi imidža) i to, pa okreneš onu staru:

“Ako hoćeš Srbin biti, devet dana moraš piti i deseti nastaviti pa ćeš pravi Srbin biti…”

Dakle, nije lako Srbin biti (‘ko drukčije kaže kleveće i laže) u Hrvatskoj (nije nigdje, a posebno ovdje), pa će naši M.P., D.J. i J.V. lijepo u Europu. Tamo nema “ustaških” kuna, samo euri i još k tomu pozamašna svota.

Ugroženost će biti manja (mada neće nestati, jer i to je za Srbe neprijateljsko okruženje), ali će zato trojka poraditi na tomu da Srbija uđe u EU pa će se onda ipak lakše disati. Kad im tamo još stignu Acini i Dačini puleni iz Beograda grada, tek onda će biti veselo!

Ovdje u Hrvatskoj ostaje druga i treća liga, sasvim dovoljno da se nastavi sisati državni proračun i držati HDZ pod kontrolom.

A do tada, gledajte džambo plakate, navijajte i naravno, kad dođe vrijeme za to glasujte za M.P., D.J., J.V. i ostale s liste SDSS-a… i sjetite se (ponekad barem) kako nije lako Srbin biti (pogotovu ako si na njihovom mjestu)…

Zlatko Pinter

Tekst je satiričnog karaktera

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari