Pratite nas

Reagiranja

MORALNA NAKAZNOST KROZ UMJETNIČKE SLOBODE

Objavljeno

na

Tko s djecom spava ujutro se budi popišan, kaže stara narodna Jednako je i s politikom kulture.

Tko koketira s ozbiljnim društveno političkim problemima pokušavajući banaliziranjem diskreditirati, ismijati i omalovažiti jednu društveno vulnerabilnu skupinu, mora računati na bumerang efekt.

Kada se tome pridoda i pokušaj rušenja moralnih normi podvođenjem pod umjetničke slobode tzv umjetnika i mecena (zapravo pljačkaša državnog proračuna) koji pokušavaju na najprimitivniji način, poslužiti na pladnju rušenje i prostituiranje etičkih kodeksa te civilizacijskih simbola kroz moralnu kaljužu i vlastitu moralnu nakaznost, nameće se pitanje u službi koga i čega zapravo djeluju?

Iako star narod, mlada smo i mala moderna država. No moderno društvo nije, ne smije biti, a niti to smijemo dozvoliti, istoznačnica za izopačenost na što nas pokušavaju navesti kvazimoralisti propitivanjem osnovnih etičkih i moralnih normi odnosno usvojenih civilizacijskih vrednota.

Umjesto borbe Dobra i Zla koja dominira od postanka svijeta, u Hrvatskoj se mladoj demokraciji kroz većinu društvenih aspekata uključujući i kulturu nastoji nametnuti nešto posve drugo – borba za Zlo kao nova civilizacijska tekovina moralnih nakaza.

U hrvatskoj javnosti pojavili su se svojevrsni novi kompleksaši vođeni patološkom potrebom uništavanja civilizacijskih vrednota. Briga za dom i obitelj, sućut, pomoći drugome u nevolji i rješavanje problema, obrana etičkih i moralnih vrednota, poštovanje, iskustvo, stručnost, zaštita ekologije, zaštita temeljnih ljudskih prava na udaru su onih koji sve to žele rastočiti i uništiti.

Kvaka je u tome da se upravo ono što je sveto isprostituira, a svaki pokušaj i obrana civilizacijskih vrednota jednog društva prikaže nazadnjaštvom te politički okarakterizira, stavljajući u kontekst izjednačavanja s totalitarnim, odnosno lijepeći etiketu koju se malo tko usudi skidati.

Kako rekoh mala smo država, što nije uvijek nedostatak, a kako smo star narod poštujemo mudrost svojih starih. Stoga i male skupine prožete iskustvom naših starih te vjerom i predanjem Bogu posjeduju snagu, postojanost i hrabrost prema napuhanim i izopačenim ljudskim kreaturama koji udaraju na svaki simbol i svaku moralno-društvenu vrednotu.

Pod krinkom umjetničkih sloboda udarati i ismijavati dio zajednice odnosno društva kojima treba pomoći, koje treba zaštiti i odati poštovanje, dno je dna i moralna izopačenost te indikacija kako su društvene institucije ozbiljno zakazale u zaštiti osnovnih ljudskih prava zajamčenih i vrhovnim zakonom svake zemlje – Ustavom.

Pogrešno je tumačiti neograničenost i nedodirljivost umjetničkih sloboda, a ukazivanje na nezakonitosti kao i neprihvatljivo ugrožavanje ljudskih prava nazivati cenzurom ili tako ograničavanjem umjetničkih sloboda.

Poput papagaja nasrću ti izopačenici na one koji s pravom podižu glas protiv tih moralnih nakaza koje sebe vole nazivati umjetničkim slobodarima. Pri tom vješto zaobilaze odgovoriti na načelna pitanja svodeći sve na osobnu razinu te na one koji ukazuju na povrede načela, ljudskih prava i sloboda nasrću na najprimitivniji način koristeći probrane riječi i naravno javni novac kako bi urušili sustav moralnih normi i etičkih kodeksa.

I tako dolazimo do srži cijelog problema zbog kojih ove moralne nakaze postoje i djeluju, a to u svakom slučaju nije umjetnost nego javni novac koji im omogućava lagodan život oslobođen odgovornosti prema zajednici koju iscrpljuju poput parazita.

Moderna hrvatska kultura na ozbiljnom je putu postati moralna kaljuža, no paradoks je kako oni koji najviše participiraju u hrvatskoj kulturi ne umjetnošću nego otimačinom javnog novca, uopće nisu Hrvati.(Očekujem od pametnih osoba kako ovu konstataciju neće shvatiti nacionalnom i etničkom diskriminacijom) O tempora, o mores! Čudnih li vremena, čudnih li običaja!

No mi nećemo poput Cicerona oplakivati zlobu i pokvarenost kojoj je izloženo naše društvo i oni najranjiviji, nego to jednostavno nećemo dopustiti.

Kad moralne nakaze oblikuju društvene norme na način da su moralne vrednote i etički kodeksi izvrgnuti ruglu tada ne smijemo dopustiti da nas utišaju napadima i lažnim etiketiranjima kako se umjetničke slobode guše cenzurom i političkim pritiscima. Može li umjetnost biti iznad morala, možda i može, ali ne na javnim servisima, kao što se ne može financirati niti javnim novcem čija je svrha postizanje općeg dobra.

Kultura odnosno umjetnost koja ne poštuje pravo osobe ili zajednice ne smije zagađivati javni prostor, naime djelo moralno lošeg sadržaja može imati neku umjetničku vrijednost, ali i dalje ostaje činjenica kako se narušene moralne zasade nikakvim umjetničkim slobodama ne mogu opravdati, a još manje nasilno nametati u javnom prostoru.

Miroslav Krleža napisao je između ostalog i kako „Umjetnošću čovjek mjeri vrijednost svojih nazora o svijetu i o zbivanju.“ Pametnom dovoljno, a onima koji oskudijevaju tom lijepom osobinom pripomenut ću kako u uređenom društvu postoje i zakoni, ali i institucije koje će zaštiti napadnute. Bogu hvala ima ih i Hrvatska.

Ovih dana uvučeni smo u svojevrsni skandal. Naime komedija koja se izruguje udovicama hrvatskih branitelja „Ministarstvo ljubavi“ nažalost financirana s 800.000 eura većinom iz HAVC-a, prikazana je na javnom servisu čije postojanje i djelovanje je određeno zakonom te uz financiranje iz državnog proračuna, financiramo ga i direktnim RTV pretplatama.

Gledala sam taj film, o umjetničkoj vrijednosti nemam potrebe govoriti budući su filmski kritičari već dosta toga rekli, ali citirat ću jednoga koji je u par riječi sve rekao: „… snimljena je komedija koja uopće nije smiješna“ Naime iz objašnjenja scenarista i redatelja Pave Marinkovića što ga je potaklo na snimanje komedije koja se zapravo izruguje sa udovicama hrvatskih branitelja može se zaključiti kako je banalizirao ozbiljan problem u kojem je državna institucija diskriminirala jednu ranjivu skupinu hrvatskog društva.

Tako komedija koja u suštini uopće nije smiješna ostavlja ovih dana gorak okus onima koje se ismijava što je moralno, ali i pravno nedopustivo bilo gdje a kamoli na javnom servisu poput HRT čije je djelovanje uređeno zakonom, a koji je prikazivanje ovog uratka prekršilo.

I dok udovice poginulih hrvatskih branitelja od početka snimanja ove tragikomedije ponavljaju koliko ih to vrijeđa, tzv samozvanim faraonima umjetnosti daje se puni medijski prostor u kojem bez imalo srama i dalje vrijeđaju žrtve, oglušujući se o njihove molbe ponavljajući kako ovaj sramotni uradak ne može nikoga vrijeđati.

Naravno sve one koji se usude reći da tomu nije tako etiketiraju koristeći poznate metode totalitarnih sustava te pokrećući svojevrsni linč koji smo već imali prilike vidjeti u slučaju razotkrivenog kriminala i korupcije u HAVC-u kada se, sada već smijenjeni ravnatelj HAVC-a u nedostatku argumenata, a koristeći monopol nastupanja u medijima obrušio na hrvatske branitelje i braniteljice diskreditirajući ih i napadajući na osobnoj razini.

Matricu i metode djelovanja prepoznajemo i u nadolazećoj aferi vezanoj uz sramotnu komediju koja se izruguje udovicama poginulih hrvatskih branitelja te izvrće ruglu Republiku Hrvatsku.

Epilog čekamo, no neka ovo bude svojevrsna pouka budućim projektantima uradaka koji vrijeđaju osjećaje i dostojanstvo drugih osoba, jer umjetnost nije iznad zakona, a moralnu nakaznost podvoditi pod umjetničke slobode nitko nema pravo!

Zorica Gregurić / Kamenjar.com

A kad ćemo gledati film o „krajinskim“ udovicama?

facebook komentari

Reagiranja

Bernardiću, može li se isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Sramota. Šerbedžija dobio priznanje za hrabro suprotstavljanje ratu!

Objavljeno

na

Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata glumac Rade Šerbedžija odselio je u Beograd, gdje je odmah snimio i film s naslovom „Dezerter“. Nakon toga otišao je „u svijet“, dok su se njegove kolege ostale boriti se protiv srbijanskog agresora, kao primjerice veliki Sven Lasta.

Kritičar Ivan Starčević je pisao da je ovaj film snimljen u srušenom Vukovaru, usred rata, te da na taj način veliča JNA i napad na Hrvatsku, a „lepi Rade“ je na to odgovorio da to nije istina, da je film snimljen u – Beogradu! Kakva razlika? Pa, u to vrijeme Beograd je bio glavni grad četnika, a Vukovar u njihovim, krvavim, rukama!

Međutim, otkako se kao „dezerter“, nakon Domovinskog rata, vratio u Hrvatsku, gdje su ga pojedinci dočekali kao „junaka“ sve mu se opet otvorilo. Dobio je, za svoj privatni teatar, i jedan od najljepših Jadranskih otoka Brijune, ali i niz drugih pogodnosti.

Što bi sve dobio da je ostao u Hrvatskoj i stao na stranu žrtve?

Međutim, bez obzira na njegove „velike“ uspjehe Hrvati ga ne nagrađuju, jer prema svemu sudeći dovoljno ne prepoznaju sve te njegove silne „zasluge“ za hrvatsku kulturu, što se ne može reći za strance. Sada su ga (subota, 20. siječnja) nagradili i Talijani. Dobio je specijalnu nagradu Eastern Star 2018.“ Filmskog festivala u Trstu, priopćeno je iz Teatra Ulysses.

S obzirom da smo već „naviknuti“ na Šerbedžijine „velike svjetske uspjehe“ to nas ni malo ne začuđuje, ali nas je na određeni način šokiralo obrazloženje žirija koji je objasnio da se Šerbedžija ne nagrađuje samo zbog „njegova umjetničkog angažmana, nego i zbog njegova zalaganja za civilno društvo te hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu“!

Bože, pomozi!

Šerbedžija se suprotstavio agresiji na Republiku Hrvatsku na način da je pobjegao čim je pukla „prva puška“. Je li to taj talijanski način „hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari