Connect with us

Kultura

Moralni vrijednosni sustav svetog Thomasa Morusa i danas je aktualan

Objavljeno

on

Thomas Morus (1478. – 1535.) bio je engleski humanist, državnik, esejist, mučenik i svetac. Školovao se na Oxfordu, gdje je proučavao grčku i latinsku književnost. Studirao je pravo. Bio je u službi na dvoru kralja Henrika VIII. Pogubljen je zato što se nije slagao s kraljem i nije ga htio priznati poglavarom Anglikanske crkve.

Njegovo najvažnije djelo je „Utopija“, u kojemu je predstavio viziju idealne društvene zajednice i suprotstavio je društvenim prilikama u Engleskoj. „Utopija“ je pisana na latinskom jeziku. Mnogi prijevodi toga djela rađeni su prema izdanju Victora Michelsa i Theobalda Ziglera, koje je tiskano u Berlinu 1895. godine. Kako bih istaknuo neke od meni vrlo važnih moralnih vrijednosti u životu Thomasa Morusa i u djelu „Utopija“ služio sam se beogradskim izdanjem „Utopije“ iz 2020. godine. Vrijedno je dakako pročitati te dijelove koji su za mene sržna poruka ljudima našega vremena, koji su često u životnoj trci, obmanuti ili zaslijepljeni, pa ne vide stožerne vrijednosti svakoga čovjeka. Pogotovo katolici, koji se mogu ugledati u svetački lik Thomasa Morusa.

Znak čovjekoljublja i prirodna zadovoljstva

„Ako, dakle, u najvećem stupnju znak čovjekoljublja (a to je krepost najviše vlastita upravo čovjeku) jest ublažiti drugome nevolju i, oslobodivši ga žalosti, povratiti mu životnu radost, to jest uživanje, zašto onda priroda ne bi poticala svakoga od nas da to čini samome sebi? Jer, ako je ugodan život, odnosno život uživanja nešto zlo, onda ne samo da ne bi trebalo potpomagati drugome da tako živi, nego bismo trebalo takav život kao nešto štetno i za sve smrtonosno oduzimati i drugome koliko god možemo. Ali, ako je ne samo dopušteno nego i dužnost takav život kao omogućavati drugome, zašto onda ne bi čovjeku bilo dopušteno to u prvom redu pružiti samome sebi, budući da priliči čovjeku da prema samom sebi ima jednaku samilost kao i prema drugima?

Nemoguće je da te priroda prvo opominje da prema drugome budeš dobar, a onda ti ta ista priroda nalaže da prema sebi budeš grub i neosjetljiv. Utopljani, dakle, drže da je životna radost, odnosno uživanje sama priroda odredila kao cilj svih naših djelovanja, i živjeti prema toj odredbi za njih je vrlina. Kako, dakle, sama priroda poziva ljude da se uzajamno pomažu kako bi im život bio radosniji (što je, uostalom, sasvim razumljivo, jer nema takvog pojedinca koji bi bio toliko iznad sudbine ostalog ljudskog roda da bi se priroda samo o njemu brinula, ona koja inače podjednako voli sva bića iste vrste ), ta ista priroda svakome od nas nalaže da se stalno čuva kako ne bi u ostvarivanju svoje koristi nanosio štetu drugome. Utopljani, stoga, drže da je nužno ne čuvati samo ugovore koje su sklopili pojedinci, nego da treba poštivati i državne zakone koji osiguravaju ravnomjernu uporabu životnih dobara, to jest sve ono što čini ljudsko zadovoljstvo, bilo da je te zakone iz opravdanih razloga donio neki vladar, bilo da ih je sam narod jednodušno usvojio, ali bez ikakva pritiska i bez ikakve prijevare. Ako, ne kršeći ove zakone, radiš za svoju korist, onda postupaš mudro, a radiš li za opću korist, onda, osim mudrosti, dokazuješ i čestitost.

No, ako radi osobnog zadovoljstva razaraš sreću drugoga, onda postupaš nepravedno. Naprotiv, ako se čega odrekneš u korist drugoga, onda postupaš čovječno i plemenito, i u takvim slučajevima samoodricanje nikad ne oduzme toliko zadovoljstva koliko ga donese. Jer, ne samo što ti se učinjeno dobročinstvo nadoknađuje uzvraćenim dobročinstvima, nego i sama svijest da si nešto dobro učinio, kao i zahvalnost i blagonaklonost onih koje si zadužio daju ti više duhovnog zadovoljstva od onih tjelesnih kojih si se odrekao. Na kraju, iskreno pobožna čovjeka sama vjera lako uvjerava da Bog nagrađuje golemom i vječnom radošću žrtvovanje kratka i neznatna uživanja. Eto zašto Utopljani misle, samo ako se sve pažljivo razmotri i odmjeri, da sve naše radnje, pa među njima i naše vrline, na kraju krajeva teže zadovoljstvu i sreći kao svom krajnjem cilju. Zadovoljstvom oni nazivaju svaki pokret i stanje tijela i duše u kojemu se osjećamo ugodno pod vodstvom prirode. Ne dodaju oni bez razloga to da je riječ samo o prirodnoj težnji. Jer u prirodna zadovoljstva pripadaju sva ona kojima težimo po pravdi, ona zbog kojih ne gubimo veća zadovoljstva, ona koja nam ne donose kao posljedicu stradanje, ona koja zahtijevaju ne samo naša osjetila nego i naš zdrav razum. Što se tiče onoga što je neprirodne, ali to ljudi ipak, kao po nekom besmislenom dogovoru, zamišljaju ugodnim (jer zaboravljaju da nisu kadri to mijenjati jednako lako kao što mijenjaju njihova imena). Utopljani drže da to uopće ne donosi sreću. Štoviše, oni misle da to donosi najčešće štetu, i to zato što lažnim izgledom sreće sasvim obuzme duh onih koji se tome predaju i tako ih sprječava da uživaju u pravim i istinskim radostima. I, doista, ima vrlo mnogo toga što je u našim lošim strastima neodoljivo privlačne pa sve to stoga drže ne samo najvećim zadovoljstvima nego se to i ubraja u najveće životne vrijednosti, iako u samoj prirodi svega toga nema ničeg ugodnog, štoviše, mnogo toga sadrži gotovo samu gorčinu.“

Taština – oholost

„U ovu vrstu lažnih uživanja Utopljani ubrajaju taštinu onih o kojima sam već govorio i koji umišljaju da utoliko više vrijede ukoliko su bolje odjeveni pa tako u jednome padaju u dvostruku zabludu. Varaju se, naime, u tome kad misle da imaju bolje odijelo, kao i u tome kad misle da su oni nešto bolje. Jer, po čemu je odijelo od finije tkanine s gledišta njegove uporabe bolje od onoga od grublje tkanine? Pa ipak, oni visoko uzdižu glavu kao da se od drugih razlikuju svojim prirodnim osobinama, a ne svojom glupošću. Vjeruju čaj da im je time znatno i porasla cijena pa stoga zahtijevaju, i to kao s nekim pravom, da im se zbog finije odjeće odaju počasti, koje inače ne bi smjeli očekivati samo kad bi bili jednostavnije odjeveni. Pa se stoga ljute kad im se pri prolazu ne obraća dovoljno pozornosti. Uostalom, nije li znak istog bezumlja kad se toliko polaže na prazno i beskorisno odavanje počasti? Jer, kakvo se istinsko i pravo zadovoljstvo može naći u tome što vam netko pri susretu skine kapu ili prigne koljena? Hoće li time izliječiti kostobolju? Ili će olakšati bolove u svojoj glavi. U istoj kakvoj lažnoj obmani sreće žive i oni koji se ponose i samodopadno uživaju u tome što su slučajno potekli od roditelja čije se još davne pretke držalo bogatim posjednicima imanja. Upravo takvi čine današnje plemstvo. Potomci takvih koljenovića uobražavaju da ni za dlaku nisu manje plemeniti ni onda ako im njihovi pretci nisu ostavili nikakvo bogatstvo kao ni onda ako su svoje naslijeđe sasvim upropastili.“

Imetak

„Utopljani, dalje, ovamo ubrajaju i one koji se, kako rekoh, hvataju na bisere i drago kamenje i koji zamišljaju da su postali neka vrsta bogova onoga trenutka kad su stekli nekakav izvrstan primjerak, naročito ako je one vrste koju se u njihovoj sredini najviše cijeni. Jer iste vrste dragog kamenja i bisera nisu na istoj cijeni kod svih ljudi i u svim vremenima… A što reći o onima koji gomilaju nepotrebno blago tako da uopće ne uživaju u njegovoj uporabi, nego se samo naslađuju dok ga gledaju? Uživaju li istinski takvi ljudi ili se naprotiv obmanjuju lažnim zadovoljstvom? Ili, što reći o onima koji boluju od toga da zlato, kojim se nikad neće koristiti, a možda ga više neće ni vidjeti, zakopavaju i tako ga, brinući se da ga ne izgube, u biti gube? Jer, što si drugo uradio ako ne izgubio blago čim si ga sakrio u zemlju i tako ga ostavio neiskorištena ne samo za sebe nego možda i za sve ostale ljude? Možda će se reći da uživaš u sigurnosti koju osjećaš kad si blago zakopao. Da, ali ako ti ga netko ukrade, pa ti ne znajući za tu krađu umreš, recimo, deset godina poslije toga slučaja, što ti je onda zapravo koristilo tijekom tih cijelih deset godina koje si proveo od dana krađe: uživaš li u tome što je blago bilo ukradeno ili što je bilo sklonjeno na sigurno? Bilo jedno bilo drugo, tebi je bila ista korist.“

Kocka

„U ova uobražena zadovoljstva oni računaju i kocku (inače tu ludost ne poznaju iz iskustva, nego samo po čuvenju ), osim toga lov na divljač, kao lov na ptice. I, doista, kažu Utopljani, kakvo zadovoljstvo može čovjek naći u tome što baca na stol kocke? Pod pretpostavkom čak da u toj igri ima izvjesne draži, ipak je nužno da uslijed čestog ponavljanja nastupi zasićenost…“

Prava zadovoljstva – duhovna i tjelesna

„Zadovoljstva koja, po mišljenju Utopljana, pripadaju u ona prava, dijele se na dvije vrste – duhovna i tjelesna. U duhovna ubrajaju razumijevanje, kao i onu ugodu koja se javlja sagledavanjem istine. Ovamo dodaju i ugodu sjećanja na dobro proživljen život, kao i pouzdanu nadu u buduće blaženstvo. Tjelesna zadovoljstva dijele na dvije vrste. U prvu dolaze ona koja očigledno stvaraju osjetilnu slast, a ona nastaje bilo pri obnavljanju  nutarnjom toplinom iscrpljenih dijelova organizma, primjerice, kad jedemo ili pijemo… Istina, ponekad zadovoljstvo nastaje ne iz toga što naš organizam prima ponešto što mu nedostaje ni iz toga što se oslobađa nepotrebnog suviška, nego otuda što naša osjetila snažno nadražuje neka skrivena sila, stvara u nama osjećaj zadovoljstva i najzad prestane, kao što se događa, primjerice, pri slušanju glazbe. Drugom vrstom tjelesnog zadovoljstva drže ono koje nastaje iz nepomućena i uravnotežena stanje tijela, iz potpuna zdravlja. Kad smo zdravi i kad nas ništa ne boli, onda takvo stanje samo po sebi donosi ugodu, čak ako nam nekakav ugodan podražaj ne dolazi izvana. To uživanje u zdravlju, iako se manje ističe, i naša osjetila manjom ugodom uzbuđuje nego ona gruba uživanja pri jelu i piću, ipak mnogi Utopljani drže najvećim uživanjem, a gotovo svi misle da je ono temelj i osnova svakog blaženstva. Jer samo je zahvaljujući zdravlju život ugodan i drag, i ako ga izgubimo, onda smo izgubili i svaku mogućnost da u bilo čemu uživamo. Ako nas, naime, ništa ne boli, a ipak smo zdravi, onda se takvo stanje kod Utopljana naziva neosjetljivošću, a ne uživanjem. Kod Utopljana je već davno odbačeno mišljenje onih koji su dokazali da sigurno i nepomućeno zdravlje ne treba držati zadovoljstvom. O tome pitanju kod njih se živo raspravljalo. Neki su zastupali mišljenje da zdravlje ne pripada u zadovoljstva zato što postajemo svjesni svoga zdravlja tek kad nas nešto izvana nadraži. No, danas gotovo svi jednodušno misle da je zdravlje zadovoljstvo prvoga reda. Jer, budući da se, dokazuju oni, u bolesti nalazi bol koja je nepomirljiv neprijatelj zadovoljstva jednako kao i bolest zdravlja, zašto onda ne bi bilo i obrnuto – da zadovoljstvo ne bude u nepomućenu zdravlju? Ni od kakve važnosti nije pitanje sastoji li se bolest od boli ili je bol pratitelj bolesti, posljedica je u oba slučaja jednaka. Također je svejedno je li zdravlje samo po sebi zadovoljstvo ili se iz njega samo rađa zadovoljstvo kao što vatra daje toplinu, jer, u oba slučaja, onaj tko je dobra zdravlja nikad ne ostane bez zadovoljstva… Zar je, dakle, moguće da se zdravlje, koje rado zameće borbu, ne raduje kada dobije bitku, i da tada, pred onom ranijom snagom koju je povratilo borbom, tupo stoji ne prepoznajući u njoj svoje dobro i ne nalazeći u joj zadovoljstvo? Jer, po mišljenju Utopljana, grdno se varaju oni koji tvrde da je zdravlje nešto što se ne osjeća. Zar postoji, kažu, ijedan čovjek koji pri budnoj svijesti ne osjeća da je zdrav, osim ako to stvarno nije. I tko je toliko postao neosjetljiv i tup da ne prizna da mu je zdravlje nešto ugodno i radosno? A što je radost drugo nego zadovoljstvo, samo pod drugim imenom.“

Duhovna zadovoljstva

„Oni, dakle, osobito cijene duhovna zadovoljstva, jer misle da su prva i najvažnija, i misle da se broj takvih zadovoljstava rađa iz čestita roda, kao i svijesti da živimo pošteno, dok od svih uživanja koja nam donosi tijelo na prvo mjesto stavljaju zdravlje. Jer uživanje u jelu i piću, kao i sva slična uživanja, treba tražiti, ali samo utoliko ukoliko nam služe održavanju zdravlja. Uživanja te vrste nisu ugodna sama po sebi, nego samo onoliko koliko nas osiguravaju od trajnih napasti bolesti…“

Zadovoljstvo uživanja u prirodi

„A što se tiče ljepote, snage i okretnosti tijela, oni o tome pomno brinu kao o ugodnim darovima koje je čovjeku dala priroda. Štoviše, oni sebi kao neke ugodne začine života rado pribavljaju i ona zadovoljstva koja su nam dana po očima, ušima i nosnicama. Priroda je samo čovjeku dala tu sposobnost, jer nijedno drugo živo biće ne osjeća zadovoljstvo u promatranju oblika i ljepote svijeta, a osjetilom mirisa služi se svako biće samo kako bi razlikovalo vrstu hrane, dok svojim uhom uopće ne razlikuje sklad od nesklada tonova. No, za sva ta zadovoljstva vrijedi opće pravilo: manje zadovoljstvo ne smije spriječiti veće, niti bilo koje zadovoljstvo smije izazvati kao posljedicu bol…“

Thomas Morus „ Utopija“ – Ukronija, Beograd 2020. str. 98. – 108.

Molitva za humor

Daruj mi dobru probavu, Gospodine, pa i nešto za probavu. Daruj mi tjelesno zdravlje, zajedno s potrebnim smislom da ga što bolje sačuvam. Daruj mi svetu dušu, Gospodine, koja u oku zadržava ono što je dobro i čisto, kako se na pogled grijeha ne bi prestrašila, nego našla sredstvo da sve opet sredi. Daruj mi dušu kojoj je dosada tuđa, koja ne pozna mrmljanja ni uzdisanja ni tužbe, i ne dopušta da se odviše brinem za ovo što se šepuri, a koje se naziva ‘Ja’. Gospodine, daruj mi smisao za humor. Daj mi milost da razumijem šalu kako bih upoznao malo sreće u životu – i od nje dijelio drugima. Amen.

Sv. Toma More

Autor pripreme teksta: Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari