Pratite nas

Mostarska gimnazija: Primjer kako kamuflirati segregaciju u školama

Objavljeno

na

Kod nas trenutno u ovoj školi nastavu pohađa trideset pet različitih nacionalnosti, pored djece sa svih strana svijeta u ovoj školi bez ikakavih nacionalnih tenzija obrazuju se i djeca iz čitave Bosne i Hercegovine“ (Valentina Mindoljević direktorica Koledža ujedinjenog svijeta)

Piše: Predrag Blagovčanin

Nekadašnja gimnazija Alekse Šantića, a današnja Gimnazija Mostar, smještena  na samoj imaginarnoj granici između lijeve i desne strane grada na Neretvi  u ovom trenutku predstavlja jedinu administrativno integriranu školu na području Hercegovačkoneretvanskog kantona.

Početkom 2004. god. odlukom tadašnjeg saziva Gradske uprave Mostara uz svesrdnu podršku međunarodnih faktora u Bosni i Hercegovini donijeta je odluka o formalno-pravnom  ujedinjenju gimnazija iz istočnog i zapadnog dijela grada – Gimnazije Fra Dominika Mandića i Mostarske gimnazije.

Ankica Čović ravnateljica Mostarske gimnazije ističe da mostarska gimazija ne funkcioniše po konceptu „dvije škole pod jednim krovom“ ali ni kao škola sa jedinstvenim nastavnim planom i programom već po kompromisnom rješenju tih modela.

„Mi smo jedina škola koja je administrativno ujedinjena sa dva ravnopravna nastavna plana i programa – hrvatskim i federalnim nastavnim programom.  Imamo zajedničku upravu,  što uključuje jednog direktora i zamjenika, zajednički školski odbor,  zajedničko vijeće učenika, zajedničko vijeće roditelja i zajedničko nastavničko vijeće ali imamo i odvojeno nastavničko vjeće i vijeće roditelja po planu i prirodi različitih programa. To su dakle razlike između ovakve škole i škola koje funkcionišu po principu „dvije škole pod istim krovom“. Ovo je jedina takva škola i nažalost  u ovom trenutku niko ne slijedi naš primjer.“

Mostarska gimnazija specifična je obrazovna institucija u Mostaru obzirom da njeni učenici većinom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa različitih nastavnih planova i programa zajedno pohađaju određene predmete poput informatike i nastave francuskog jezika.

„Mi smo u ovoj školi zaista postigli dosta u smislu da imamo zajedničku nastavu informatike. Na hrvatskom nastavnom planu učenici su izučavali informatiku u prvom razredu, a na bosanskom u drugom i trećem. Uvezali smo sve vanjske faktore,  ministarstvo,  pedagoške zavode  sa njihovim savjetnicima i našim profesorima. Nakon toga promijenjen je nastavni plan i program tako da sada djeca imaju dva sata tjedno informatike. Jedan sat je u njihovim razredima gdje su inače, a drugi sat se formiraju zajedničke grupe sa ovih nastavnih planova gdje zajedno sjede i pohađaju taj sat informatike. Također imamo zajedničku i nastavu francuskog jezika odnosno frankofonsko odjeljenje u suradnji sa Francuskom ambasadom gdje učenici pet sati tjedno dodatno uče francuski jezik,  a pored toga postoji još i niz drugih zajedničkih aktivnosti koje se realizuju preko Vijeća učenika.“

Učenik četvrtog razreda mostarske gimnazije i član Vijeća učenika Ante Čuljak smatra da se kroz aktivnosti ovog vijeća poboljšava kvalitet školskog sistema ali također ističe i činjenicu da  učenici ove škole bez obzira na različite nastavne planove koje pohađaju uče jedni od drugih te se međusobno druže.

„Funkcioniramo veoma dobro zbog činjenice naše različitosti za nas ne predstavljaju nikakav problem. Mi smo jedna od tolerantnijih škola u Mostaru obzirom da smo mi jedini koji podržavamo tu ideju ujedinjenja škola. Iako smo  odvojeni samo nastavnim programom koji pohađamo mi se družimo i tu nikakvih problema nema. Na početku je bilo nekih  predrasuda međutim kasnije kad upoznate te ljude sve barijere se razruše. Mi smo mlađe generacije i nekako pokušavamo zaboraviti taj rat.“

Za Bakira Krpu pomoćnika direktora mostarske gimanzije administrativno ujedinjena škola poput ove predstavlja maksimum koji se može postići u okviru sadašnjih zakona i ustava kao i političke atmosfere Hercegovačkoneretvanskog kantona.

„Za mene su bolje i dvije škole pod istim krovom nego jedna škola na lijevoj strani Neretve, a druga na desnoj strani Neretve.  Po meni je ovaj tip administrativno integriranih škola u ovom periodu i sa ovakvim političarima maksimum koji možemo imati kada govorimo o zajedničkom obrazovanju. Nama su u jednom periodu spočitavali našu ulogu. Kao kakva je to integrisana škola kad rade i sjede u različitim smjenama i ulaze na različita vrata. To nije istina, jedino što je kod nas odvojeno su nastavni planovi i programi. Zbog čega su odvojeni? Zbog činjenice da Ministarstvo nije nikad uradilo zajednički nastavni plan i program. Mi imamo dva zavoda. Zavod za školstvo i pedagoški zavod koji su u suštini serviseri jednog ili drugog programa.“

Bakir Krpo rješenje segregacije u školstvu vidljivo kroz egzistiranje obrazovnih insitucija pod nazivom „Dvije škole pod istim krovom“ vidi u formiranju državnog ministarstva obrazovanja te kreiranje zajedničkog nastavnog plana i programa u okviru kojeg bi bila zastupljena i  grupa nacionalnih predmeta.

„Visoki predstavnik Peddy Ashdown 2002. god. sa grupom normalnih ljudi pokrenuo je ideju o zajedničkoj školi s tim da se ne dira u kulturni i nacionalni identitet. Tadašnja ideja je bila da se napravi pet različitih nacionalnih predmeta u zajedničkom programu za svu djecu. Na tom fonu napravljena je ova integrisana škola koja sada ima različite nastavne planove  i programe. Međutim taj pilot projekat  zamišljen kao jedinstveni plan i program za svu djecu sa različitom nacionalnom grupom predmeta nikad nije ugledao svijetlo dana zbog političara. Očigledno je da za ovakve škole nacionalne stranke tada, a ni sad nisu bile zainteresovane, obzirom da su tad jednog visokog mostarskog dužnosnika pitali: Zašto ne integrišete sve škole, evo vidite kako funkcioniše mostarska gimnazija?  On je rekao hoćete li da vam i to ukinemo.“

U zgradi mostarske gimnazije je smješten i „Koledž ujedinjenog svijeta“, jedna od 12 takvih obrazovnih ustanova u svijetu, u kojoj predaju nastavnici iz različitih zemalja. Prema riječima direktorice Valentine Mindoljević nastavu u ovoj obrazovnoj instituciji pohađa trideset pet različitih nacionalnosti uključujući i djecu iz čitave Bosne i Hercegovine.

Valentina Mindoljević smatra da ta činjenica doprinosi da se svi zajedno uče toleranciji i tomu kako je bogatstvo susretati i poznavati ljude različitih nacionalnosti, kultura i tradicija. Međutim, direktorica Koledža ujedinjenog svijeta ističe i zabrinjavajuća svjedočenja djece koja u ovu obrazovnu instituciju dolaze iz podjeljenih škola širom Bosne i Hercegovine.

„Mi nikakvih nacionalnih tenzija između te djece nemamo. Nažalost kada govorimo o djeci iz Bosne i Hercegovine ili djeci iz drugih republika bivše Jugoslavije onda moramo znati da ta djeca dolaze iz sredina gdje se nažalost nisu upoznala sa drugačijim od sebe. Međutim, mi nikakvih nacionalnih problema nemamo, ali treba istaći i tragične primjere iz Uskoplja, Vakufa ili Bugojna gdje djeca svjedoče da u okviru škola postoje trake koje dijele školu i gdje nastavnici dijele  ukore ukoliko primjete da se neko od djece druži sa djecom druge nacije.“

Valentina Mindoljević smatra da bi mostarska gimnazija trebala biti primjer i predstavljati model organizacije škola širom Bosne i Hercegovine pogotovo kada govorimo o poštivanju i njegovanju različitosti te toleranciji u obrazovnim institucijama.

„Mislim da bi mostarska gimnazija trebala biti ponosna na činjenicu da nema nikakvih nacionalnih problema između Bošnjaka, Hrvata, Srba  a i svih stranaca koji pohađaju internacionalni koledže i koji svaki dan u ovoj zgradi provode većinu dana.“

Međutim, iako je mostarska gimnazija prvenstveno zahvaljujući vlastitim profesionalnim i stručnim kadrovima, uspijela kreirati  ozračje naizgled lišeno segregacije i diskriminacije, đaci ove gimnazije nažalost, još uvijek predstavljaju nevine žrtve etnopolitičkog uticaja na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini te  zbog pripadnosti različitim nacionalnim grupama danas, a ni sutra neće  pohađati nastavu sjedeći zajedno u školskim klupamaIdeju ujedinjavanja škola i  formiranja jednog nastavnog plana i programa koji bi pohađali svi učenici bez obzira na nacionalnu pripadnost najbolje oslikava anketa provedena među srednjoškolcima sa zapadne i istočne strane ovoga grada. Brojke koje smo dobili prikazuju stvarno raspoloženje mostarske mladosti i budućnosti ovoga grada..

Anketa sprovedena među mladima kroz druženja i putem društvenih mreža

1. Što misliš, trebaju li učenici škola koje izvode nastavu po principu „dvije škole pod jednim krovom“ i dvama različitim obrazovnim planovima i programima biti ujedinjeni u jedan obrazovni  plan i program koji bi funkcionirao na način da učenici ne budu podijeljeni po etničkim i vjerskim osnovama?

a)  Ne, jer je ovakav način izvođenja nastave u srednjim školama je sasvim uredu.
b) 
Da, srednje škole trebaju biti ujedinjene i učenici se ne bi trebali dijeliti po etničkim i vjerskim osnovama.
c) 
Ne znam.

2. Što misliš, bi li način izvođenja nastave u smislu da učenici (bez obzira na etničku, vjersku i dr. pripadnost) budu zajedno u učionicama i da uče po istom i usklađenom planu i programu, doprinio toleranciji, miru i boljem suživotu među mladima različitih etničkih grupacija?

a)  Ne, to bi samo pogoršalo situaciju.
b) 
Da, naravno! To bi doprinijelo toleranciji, miru i suživotu u podijeljenim gradovima kakav je Mostar.
c) 
Ne znam.

Odgovori na 1 pitanje: a) – 5;  b) – 21;  c) – 4
Odgovori na 2 pitanje: a) – 5;  b) – 19;  c) – 6

tačno.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Bježanija iz Uljanika

Objavljeno

na

Objavio

Dojam je da svi bježe iz Uljanika. Bježe radnici, gradonačelnik Miletić koji je “prilagođavao” prostorne planove strateškom investitoru, (industriju pretvarao u luku posebne namjene), više ne brani Jakovčića. Župan Flego koji je pred deset mjeseci branio diversifikaciju riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”, više ni ne želi čuti za Uljanik, a danas odlazi i sindikalist Šverko iz Nadzornog odbora (time je blokiran nj rad zbog nepostojanja kvoruma) koji ne želi da se Uljanik prepolovi. Ostaju strateški, Jakovčić i Rossanda.

Ono što sam govorio o Uljaniku Puležani prepoznaju danas, ono što sam govorio o vrhuški IDS-a pred pet godina Istrijani će prepoznati sutra, a ono što govorim danas shvatit ce za 2-3 godine. Napredujemo.

1. Što rade službe? Zašto se ne bave tragom novca? Kako netko može unijeti 100-200…mil. € u HR, a da nitko ne pita odakle novac. Ja sam u slučaju buzetske kompostane u 2 sata “otvorio” desetak off shore tvrtki ljudi koji su trebali ulagat u to smeće, a što je potom dovelo i do rasčišćavanja nogometne močvare.

2. Što je bit diverzifikacije? Nekretninski biznis. Ne. To je paravan za nešto puno ozbiljnije. Da Vlada jamči za novac koji se neće trošiti samo na brodogradnju.

Kako izgleda taj Plan?

Šverko je rekao da ga kao potpredsjednik NO nije ni vidio u cijelosti te da ga izrađuje onaj koji bi trebao preuzeti Uljanik, a to je Kermas energija.

A što sadrži?

– država bi Uljaniku odmah trebala uplatiti 300 mil. € ( Pošto je 19.09. došlo na naplatu 47 mil. € , sada uprava potražuje 280 mil. €).

-država bi trebala dati 200 mil. € garancija strateškom partneru, te mu srediti papire za nekretninski biznis vrijedan 600 mil. €. U tom bi projektu država trebala biti sa 30%.

-nekretnine se rade u join – venture sa državom, a država nakon što proda svoj udio zaradila bi 200 mil. €. Moš mislit.

-na koncu bi strateški dobio novu marinu. Od onih 200 mil.€ 100 mil. € išlo bi za brodogradnju, a ostalo za popratne biznise (vidi G.Istre).

To je bit non -papera.

Da pojasnim Miletiću koliko je novaca ušlo u Uljanik. Dosada 4.3 mlrd. Kn do 2018. te 530 mil. kn iz 3.maja. 2018. 96 mil. € jamstava, (danas je protestirano 47 mil. €), 12.6 mil. € od Končara, 3 mil. € od prodaje V.Lenca, 100 mil. kn za plaće….Za 3 otkazana broda država će platiti 40 mil. € u 2018. god. Znači, samo 2018., cca 200 mil. € ili gotovo tri pulske opće bolnice. U narednih 3 godine, 2019./20./21., u Uljanik treba unijeti 550 mil. €. Vrijednost 8 brodova koje bi Uljanik trebao izraditi procjenjuje se na 650 mil. €, ali zbog prekoračenja rokova neće se uprihodovati ni 500 mil. €.

Miletiću, zašto Uljanik nije restrukturiran? Inače, sa onih 4.5 mlrd. kn, plus 700 mil.€. sanacija Uljanika do konca 2021. dosegnuti će iznos restrukturiranja Brodosplita. Govorimo o 10-11 mlrd. kn.

Uljanik nije restrukturiran, to je moje mišljenje, da bi se njime upravljalo iz Pule, ne daj Bože iz Zagreba. To je bit. Radničko dioničarstvo u Uljaniku pokazalo se glupošču za razliku od direktorskog u Uljanik plovidbi. Prestavnike radnika trebalo bi pitati zašto u 4. mjesecu nisu podržali Debeljaka koji je mogao pomoći Uljaniku, a spasiti 3.maj. Konačno, 3.maj više neće raditi za Uljanik pa će i onih 8 planiranih brodova u 3 godine doći u pitanje.

Stoga, okanite se megalomanije i ugledajte se u Split. Sačuvajte od diverzifikacije cijeli Uljanik. Točno, pred državom je dilema platiti 600 mil. € jamstava ili uz 700 mil. € koje bi trebala uložiti ili za iste jamčiti, (2018.-2021.), nakon tri godine suočiti se sa obvezama od još nekoliko stotina milijuna €.

Uljanik početi pretvarati u kombinaciju remontnog i pravog brodogradilišta, odabrati par brodova koje bi trebalo odraditi u rokovima i brojem zaposlenih po uzoru na druga brodogradilišta i ponavljam, ugledati se na Split, ali tko će pokriti gotovo 600 mil. € jamstava?

I ono što govori koliko Miletić vjeruje u brodogradilište: Zašto si inzistirao da Grad dobije Muzil, Hidro bazu…, a ne i dionice Uljanika? Reći ćeš Pula ne može bez pomoći, ne Vlade, već cijele države… To je točno, ali barem se moglo osigurati u Proračunu Grada Pule i Županije dostatna sredstva za najveći socijalni udar koji će Istru pogodit od 90-te na ovamo.

Miletiću, priznaj osim za sebe ti za Grad nisi učinio gotovo ništa. Što ćemo sa Monumentima, Katarinom, Barbarigom, Dragonerom? Sve je u posjedu Končara… Da li je predviđeno u Uljaniku 1000 suhih vezova i još 150 za mega jahte u moru? Ti znaš što ste radili i kamo ste Uljanik doveli. I ne samo Uljanik već i 3.maj. Stidite se ako obraza imate.

Ako vi na Puljštini niste spremni ni kune izdvojiti za Uljanik, zar mislite da će oni iz Zagreba? Da ne ispadne da ste Uljaniku vi iz Pule maćeha, a oni iz Zagreba majka iako imam dojam da Uljaniku u narednih nekoliko dana samo dragi Bog može pomoći. Nisam praznovjeran, ali vjerujem da još ima kakvh takvih šansi za Uljanik.

Damir Kajin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari