Pratite nas

Povijesnice

MOSTARSKA OPERACIJA 1945. – »ODRIJEŠENE RUKE« ZA ZLOČIN

Objavljeno

na

Nakon što su od studenog 1944. do početka 1945. crte bojišnice na širem području Mostara mirovale, krajem siječnja 1945. godine, razbuktale su se borbe između partizanskih postrojba i združenih njemačko NDH-ških snaga.

Kako je razvoj svjetske vojne i političke situacije išao u korist jugoslavenske komunističke vojske, bilo je samo pitanje vremena kada će i na ovom području konačno popustiti otpor partizanskom napredovanju. Povijest je zabilježila da se konačni slom njemačko-NDH-ške obrane dogodio u prvoj polovici veljače (Široki Brijeg je zauzet 7., a Mostar 14. veljače 1945.), nakon čega su uslijedili danas dobro poznati zločini nad Hrvatima i posebno katoličkim svećenicima tog kraja. O tom se dijelu povijesti kao i o drugim sličnim zbivanjima nije smjelo govoriti, pa stoga ne čudi da tek u novije vrijeme prikupljamo fragmente istine o ovim donedavno zatajenim događajima.

Svjedočanstva zločina s obje strane Neretve

Nedavno, točnije 21. travnja ove godine, Večernji list je u svom internetskom izdanju za Bosnu i Hercegovinu objavio svjedočenje bivšeg partizana, danas 89-godišnjaka iz Omiša, koji je tih dana, zajedno sa svojom 12. dalmatinskom brigadom (pripadala 26. dalmatinskoj diviziji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ), ušao u Široki Brijeg. Važno je zapamtiti da su, nakon osvajanja Širokog, dalmatinski partizani prema Mostaru nadirali iz smjera zapadne Hercegovine (tj. s desne obale Neretve), dok je u isto vrijeme, kao dio ove složene vojne operacije kojom je zapovijedao 8. dalmatinski korpus NOVJ, s jugoistočne strane (s lijeve obale Neretve), iz istočne Hercegovine prema Mostaru nastupala 29. hercegovačka divizija NOVJ.

mostar

Prije par mjeseci do ruku mi je došao još jedan, također nedavno objavljeni rad, koji se odnosi na isti događaj, ali viđen iz istočnohercegovačke perspektive. Riječ je o tekstu »Nevesinje – 14. krvavi februar 1945.«, autora mr. Nedžada Dedovića, objavljen 15. veljače 2013. u bošnjačkim islamskim informativnim novinama Preporod. Taj članak, kroz svjedočenja bošnjačkih civila, opisuje zločine koje su postrojbe 29. hercegovačke divizija NOVJ počinile nad Bošnjacima na lijevoj obali Neretve. tj. na jugoistočnom kraku iste, Mostarske operacije.

»Odriješene ruke«

Oba ova povijesna izvora većinom se ne razlikuju od drugih opisa ratnih i poratnih partizanskih zločina i u tom se tužnom opusu ni po čemu ne bi isticali da u njima nije zabilježen jedan krucijalan detalj. Osim u činjenici da su se i istočno i zapadno od Mostara, u okviru iste vojne operacije u krugu od pedesetak kilometara dogodili masovni zločini, navedeni se iskazi zapanjujuće podudaraju u jednom elementu koji svjedoči o zajedničkoj metodologiji zlodjela, što pak nedvojbeno ukazuje na svjesno planiranje pokolja na višoj zapovjednoj razini.

Nefiza Omerika i Nafija Šarančić čije iskaze prenosi Dedovićev tekst, svojim su očima vidjele što smaknuća, što posmrtne ostatke ubijenih (među kojima je bilo i 17-godišnjih djevojaka) koje su pobili partizani na više lokaliteta u istočnoj Hercegovini. Za povijest je međutim važnija činjenica da se dvjema svjedokinjama u sjećanje jako dobro urezala sintagma o »odriješenim rukama«, odnosno o dopuštenju – koje je po njihovim riječima dano partizanskim pobjednicima – da tijekom prva 24 sata nakon ulaska u mjesto koje su osvojili, mogu raditi što god žele.

Moglo bi se prigovoriti da su ovi iskazi pristrani i da njima svjedoci čiji su srodnici pobijeni nastoje ocrniti egzekutore. Osim toga, nejasno je i kako su navedene svjedokinje uspjele saznati za »odriješene ruke«, što je zapovijed koja je mogla biti poznata samo pripadnicima vojske koja je počinila pokolje. Potonje bi se jedino moglo objasniti pretpostavkom da su se navedenom sintagmom bahati pobjednici grozili nemoćnom stanovništvu koje im je ostavljeno na milost i nemilost, no sve navedeno bi ostao »mišung« slabo dokazivih tvrdnji i spekulacija, da se u bosanskohercegovačkom večernjaku nije pojavio iskaz dalmatinskog partizana.

Partizani_u_Mostaru_1945

T. B. iz Omiša kako ga identificira intervju u Večernjaku, u svom svjedočenju spominje zločine koje je u okviru Mostarske operacije vidio (»prid mojin su očima ubili pratra što sam teško podnio«) na njezinu suprotnom, zapadnom krilu, a razlog takvim postupcima nalazi u naredbi koju mu je izdao njegov nadređeni a koja je glasila: »Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!«. Ovo svjedočanstvo, zajedno s već otprije poznatim dokazima, snažno govori u prilog tezi da zločini koji su se dogodili na različitim dijelovima mostarskog fronta nisu tek sporadična zlodjela slabo kontrolirane vojske. Nakon navedenog iskaza postalo je jasno nekoliko stvari.

Tragom zločina

Prvo, teško dokazivi iskazi bošnjačkih svjedoka pokolja, o »odriješenim rukama« koje su navodno dobili pripadnici Titove vojske, neočekivano su dobili neoborivu potvrdu istinitosti, u vidu iskaza jednog od sudionika događaja koji je bio na strani počinitelja zlodjela. Drugo, s obzirom da je identična sintagma o »odriješenim rukama« bila prisutna u dvjema različitim partizanskim divizijama koje su u okviru iste vojne operacije simultano djelovale na sučeljenim neretvanskim obalama (na istočnoj strani 29. hercegovačka, a na zapadnoj 26. dalmatinska), jasno je da to nikako nije moglo biti slučajno, nego je posljedica naredbe koja je u navedene postrojbe spuštena s više razine.

Prva viša razina je zapovjedništvo 8. dalmatinskog udarnog korpusa koje je vodilo čitavu operaciju, a njemu je za ovu akciju na raspolaganje stavljena 29. hercegovačka divizija koja inače nije bila u njegovu redovitom sastavu. No, teško da već tu treba tražiti ishodište planiranih zločina.

Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.

O ozbiljnosti priprema za borbe oko Mostara te naročito za obračune koji su nakon toga imali uslijediti, svjedoči i činjenica da je 1. prosinca 1944., u predvečerje predstojećih vojnih sučeljavanja, osnovana 3. brigada Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koja je potom postala oružana snaga izravno podređena Oblasnom uredu OZNE za Hercegovinu. Na taj je način ustrojena zaokružena struktura političke policije koja je imala odsudnu ulogu u organizaciji i provedbi zločina, u sklopu čega su i nižim partizanskim postrojbama dane »odriješene ruke«.

Od Mostara do Bleiburga

No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu. Svjedoče o tomu i riječi omiškog partizana koji je priznao da su osim pri ulasku u Široki, i »pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja…«.

Isti svjedok dalje nastavlja: »’Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi… Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu. Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali poslin ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.«

Omiški partizan je, unatoč izdašnim materijalnim ponudama (stan, posao, itd.) nakon razvojačenja s gađenjem prekinuo svaku vezu sa sustavom koji je ga je natjerao da bude makar i svjedokom pokolja. O svom »slavnom vojevanju« s gnušanjem je rekao: »Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo«.

Većina njegovih suboraca je ne samo prihvatila sve beneficije jugokomunističkog režima, nego i dan danas zdušno brane zločinački sustav u službi kojega su bili. T. B. je unatoč prisilnom sudjelovanju u zločinima pokazao da je čovjek. Nasuprot tomu, njegovi bivši »drugovi po oružju« su ogromnom većinom ostali samo ograničeni nedemokratski antifašisti, vječno zaglavljeni u istim rovovima mržnje kao i 1945. Oni bi opet »odriješene ruke« da svoju političku samovolju uspostave kao zakon.

Zagreb, 15. svibnja 2014. (Egon Kraljević / hkv.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 1992. godine, odigrala se operacija Hrvatske vojske kodnog naziva ‘Baranja’

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč Sarajevskom primirju koje je sklopljeno početkom 1992. godine s okupirane, baranjske strane Drave, na Valpovštinu su često slijetali neprijateljski projektili koji su onemogućivali normalan život, stvarali veliku materijalnu štetu, ali i stradanje ljudi.

Zato se u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, na čelu kojeg se nalazio Karl Gorinšek, započelo s planiranjem operacije kojom bi se odbacilo neprijatelja prema Srbiji. Tijekom ožujka dio hrvatskih snaga rasporedio se uz nasip na lijevoj obali Drave te su čekali pokretanje velike operacije. Ulogu nositelja je preuzela 107. valpovačka brigada.

Operacija je započela u 5 sati i 45 minuta ujutro 3. travnja 1992. godine. Forsiranje rijeke poznato je kao jedan od najtežih manevara u vojnim operacijama no „Vukovi s Drave“ kako su se nazivali pripadnici 107. brigade uspješno su ga izvršili prebacivši na lijevu obalu velik broj ljudstva, ali i oklopno-mehaniziranih snaga odnosno tenkova. Unatoč jakom djelovanju srpskog pješaštva, oklopa i topništva, napad se odvijao prema planu.

Ispočetka je operacija bila više no uspješna i srpske su se snage počele povlačiti. Ipak, 136. slatinska brigada oko 8 sati prestala je pružati topničku, vjerojatno jer je u Petrijevcima uslijed minobacačke vatre sa srpskih položaja poginuo njezin pripadnik Mirko Adžić.

Također, oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek. U tom trenutku hrvatske snage bile su ovladale sa 70% nasipa na lijevoj obali Drave, a ostalih 30% bilo je pred padom.

O tome Štargl obavještava Gorinšeka koji uskoro u 10,50 zapovijeda da se akcija obustavi nakon čega kreće povlačenje hrvatskih snaga na desnu obalu Drave. Navodno je iz Zagreba javljeno da se akcija obustavi uslijed čega je ista propala. Bio je to izuzetno težak dan za 17. brigadu koja je izgubila 15 pripadnika od kojih je većina ostala na neprijateljskom teritoriju te su se vodili kao nestali.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Posljedica je bila smjena generala Karla Gorinšeka s mjesta zapovjednika Operativne zone Osijek,a na njegovo je mjesto postavljen general Josip Lucić.

Izvor – Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić: “107. Vukovi s Drave”
Autor teksta – Borna Marinić/Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari