Pratite nas

Povijesnice

MOSTARSKA OPERACIJA 1945. – »ODRIJEŠENE RUKE« ZA ZLOČIN

Objavljeno

na

Nakon što su od studenog 1944. do početka 1945. crte bojišnice na širem području Mostara mirovale, krajem siječnja 1945. godine, razbuktale su se borbe između partizanskih postrojba i združenih njemačko NDH-ških snaga.

Kako je razvoj svjetske vojne i političke situacije išao u korist jugoslavenske komunističke vojske, bilo je samo pitanje vremena kada će i na ovom području konačno popustiti otpor partizanskom napredovanju. Povijest je zabilježila da se konačni slom njemačko-NDH-ške obrane dogodio u prvoj polovici veljače (Široki Brijeg je zauzet 7., a Mostar 14. veljače 1945.), nakon čega su uslijedili danas dobro poznati zločini nad Hrvatima i posebno katoličkim svećenicima tog kraja. O tom se dijelu povijesti kao i o drugim sličnim zbivanjima nije smjelo govoriti, pa stoga ne čudi da tek u novije vrijeme prikupljamo fragmente istine o ovim donedavno zatajenim događajima.

Svjedočanstva zločina s obje strane Neretve

Nedavno, točnije 21. travnja ove godine, Večernji list je u svom internetskom izdanju za Bosnu i Hercegovinu objavio svjedočenje bivšeg partizana, danas 89-godišnjaka iz Omiša, koji je tih dana, zajedno sa svojom 12. dalmatinskom brigadom (pripadala 26. dalmatinskoj diviziji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ), ušao u Široki Brijeg. Važno je zapamtiti da su, nakon osvajanja Širokog, dalmatinski partizani prema Mostaru nadirali iz smjera zapadne Hercegovine (tj. s desne obale Neretve), dok je u isto vrijeme, kao dio ove složene vojne operacije kojom je zapovijedao 8. dalmatinski korpus NOVJ, s jugoistočne strane (s lijeve obale Neretve), iz istočne Hercegovine prema Mostaru nastupala 29. hercegovačka divizija NOVJ.

mostar

Prije par mjeseci do ruku mi je došao još jedan, također nedavno objavljeni rad, koji se odnosi na isti događaj, ali viđen iz istočnohercegovačke perspektive. Riječ je o tekstu »Nevesinje – 14. krvavi februar 1945.«, autora mr. Nedžada Dedovića, objavljen 15. veljače 2013. u bošnjačkim islamskim informativnim novinama Preporod. Taj članak, kroz svjedočenja bošnjačkih civila, opisuje zločine koje su postrojbe 29. hercegovačke divizija NOVJ počinile nad Bošnjacima na lijevoj obali Neretve. tj. na jugoistočnom kraku iste, Mostarske operacije.

»Odriješene ruke«

Oba ova povijesna izvora većinom se ne razlikuju od drugih opisa ratnih i poratnih partizanskih zločina i u tom se tužnom opusu ni po čemu ne bi isticali da u njima nije zabilježen jedan krucijalan detalj. Osim u činjenici da su se i istočno i zapadno od Mostara, u okviru iste vojne operacije u krugu od pedesetak kilometara dogodili masovni zločini, navedeni se iskazi zapanjujuće podudaraju u jednom elementu koji svjedoči o zajedničkoj metodologiji zlodjela, što pak nedvojbeno ukazuje na svjesno planiranje pokolja na višoj zapovjednoj razini.

Nefiza Omerika i Nafija Šarančić čije iskaze prenosi Dedovićev tekst, svojim su očima vidjele što smaknuća, što posmrtne ostatke ubijenih (među kojima je bilo i 17-godišnjih djevojaka) koje su pobili partizani na više lokaliteta u istočnoj Hercegovini. Za povijest je međutim važnija činjenica da se dvjema svjedokinjama u sjećanje jako dobro urezala sintagma o »odriješenim rukama«, odnosno o dopuštenju – koje je po njihovim riječima dano partizanskim pobjednicima – da tijekom prva 24 sata nakon ulaska u mjesto koje su osvojili, mogu raditi što god žele.

Moglo bi se prigovoriti da su ovi iskazi pristrani i da njima svjedoci čiji su srodnici pobijeni nastoje ocrniti egzekutore. Osim toga, nejasno je i kako su navedene svjedokinje uspjele saznati za »odriješene ruke«, što je zapovijed koja je mogla biti poznata samo pripadnicima vojske koja je počinila pokolje. Potonje bi se jedino moglo objasniti pretpostavkom da su se navedenom sintagmom bahati pobjednici grozili nemoćnom stanovništvu koje im je ostavljeno na milost i nemilost, no sve navedeno bi ostao »mišung« slabo dokazivih tvrdnji i spekulacija, da se u bosanskohercegovačkom večernjaku nije pojavio iskaz dalmatinskog partizana.

Partizani_u_Mostaru_1945

T. B. iz Omiša kako ga identificira intervju u Večernjaku, u svom svjedočenju spominje zločine koje je u okviru Mostarske operacije vidio (»prid mojin su očima ubili pratra što sam teško podnio«) na njezinu suprotnom, zapadnom krilu, a razlog takvim postupcima nalazi u naredbi koju mu je izdao njegov nadređeni a koja je glasila: »Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!«. Ovo svjedočanstvo, zajedno s već otprije poznatim dokazima, snažno govori u prilog tezi da zločini koji su se dogodili na različitim dijelovima mostarskog fronta nisu tek sporadična zlodjela slabo kontrolirane vojske. Nakon navedenog iskaza postalo je jasno nekoliko stvari.

Tragom zločina

Prvo, teško dokazivi iskazi bošnjačkih svjedoka pokolja, o »odriješenim rukama« koje su navodno dobili pripadnici Titove vojske, neočekivano su dobili neoborivu potvrdu istinitosti, u vidu iskaza jednog od sudionika događaja koji je bio na strani počinitelja zlodjela. Drugo, s obzirom da je identična sintagma o »odriješenim rukama« bila prisutna u dvjema različitim partizanskim divizijama koje su u okviru iste vojne operacije simultano djelovale na sučeljenim neretvanskim obalama (na istočnoj strani 29. hercegovačka, a na zapadnoj 26. dalmatinska), jasno je da to nikako nije moglo biti slučajno, nego je posljedica naredbe koja je u navedene postrojbe spuštena s više razine.

Prva viša razina je zapovjedništvo 8. dalmatinskog udarnog korpusa koje je vodilo čitavu operaciju, a njemu je za ovu akciju na raspolaganje stavljena 29. hercegovačka divizija koja inače nije bila u njegovu redovitom sastavu. No, teško da već tu treba tražiti ishodište planiranih zločina.

Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.

O ozbiljnosti priprema za borbe oko Mostara te naročito za obračune koji su nakon toga imali uslijediti, svjedoči i činjenica da je 1. prosinca 1944., u predvečerje predstojećih vojnih sučeljavanja, osnovana 3. brigada Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koja je potom postala oružana snaga izravno podređena Oblasnom uredu OZNE za Hercegovinu. Na taj je način ustrojena zaokružena struktura političke policije koja je imala odsudnu ulogu u organizaciji i provedbi zločina, u sklopu čega su i nižim partizanskim postrojbama dane »odriješene ruke«.

Od Mostara do Bleiburga

No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu. Svjedoče o tomu i riječi omiškog partizana koji je priznao da su osim pri ulasku u Široki, i »pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja…«.

Isti svjedok dalje nastavlja: »’Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi… Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu. Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali poslin ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.«

Omiški partizan je, unatoč izdašnim materijalnim ponudama (stan, posao, itd.) nakon razvojačenja s gađenjem prekinuo svaku vezu sa sustavom koji je ga je natjerao da bude makar i svjedokom pokolja. O svom »slavnom vojevanju« s gnušanjem je rekao: »Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo«.

Većina njegovih suboraca je ne samo prihvatila sve beneficije jugokomunističkog režima, nego i dan danas zdušno brane zločinački sustav u službi kojega su bili. T. B. je unatoč prisilnom sudjelovanju u zločinima pokazao da je čovjek. Nasuprot tomu, njegovi bivši »drugovi po oružju« su ogromnom većinom ostali samo ograničeni nedemokratski antifašisti, vječno zaglavljeni u istim rovovima mržnje kao i 1945. Oni bi opet »odriješene ruke« da svoju političku samovolju uspostave kao zakon.

Zagreb, 15. svibnja 2014. (Egon Kraljević / hkv.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. godine od strane Armije BiH napadnuto je Žepče

Objavljeno

na

Objavio

Taktika ABiH bila je da ovlada gradom koristeći činjenicu da će svi Hrvati biti na misi za praznik svetog Ive.

Neke od naredbi 319. brigadi ABiH koja je bila spremna na osvajanje Žepča bile su: “Sve ustaško spaliti”, “Muškarce pobiti”, “Djecu i žene pritvoriti u logoru…”, “Sve što se kreće ubijati”, “..Da zauzme ustašku bolnicu, pobije sve ustaše i sve ranjene ustaše”…

To što je Hrvatski narod napadnut za vrijeme trajanja mise, bio je znak da se u Bosni vodi i vjerski, odnosno džihadski rat.

Žepačka 111. xp brigada HVO-a uspjela je zaustaviti taj bošnjački napad. Međutim, žepački je kraj od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Kao posljedica toga vodile su se žestoke borbe s mnoštvom poginulih na sve tri strane.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Operacija Barbarossa

Objavljeno

na

Objavio

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine.

Njemačka razmišljanja i ratni ciljevi

Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu nedugo nakon slomaFrancuske 1940 godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće bit uspješnaAdolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški (dugoročni je osvajanje životnog prostora) cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama. Također u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije pošto Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.

Posljednji Hitlerov razlog za pokretanje operacije Barbarossa je bilo razmišljanje da ovo neće biti napadački nego obrambeni, preventivni rat pošto će i tako SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku, a trenutačne snage ove “neprijateljske” države su u rasulu što se najbolje moglo uvidjeti tijekomSovjetsko-finskog rata 1939.-1940.

Sovjetska razmišljanja

Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi 1941. godine. Zaslugu za takav način razmišljanja možemo naći u nekoliko sporazuma Berlina i Moskve kao i određenih njemačkih vojnih operacija tijekom proljeća 1941 godine. Bez obzira na sve potpisane sporazume, Staljin je veoma dobro znao da će doći do rata i njegova politika se svodila na kupovanje vremena kako bi se ojačale vojne snage. Ništa tu činjenicu bolje ne prikazuje od ove tablice:

Razvoj vojnih snaga SSSR-a između 1939. i 1941. godine

1. siječnja 1939. 22. lipnja 1941. % povećanje
Divizije 131,5 316,5 240,7
Vojno osoblje 2,485.000 5,774.000 232,4
Topovi i minobacači 55.800 117.600 210,7
Tenkovi 21.100 25.700 21,8
Ratni avioni 7.700 18.700 242,8

 

Bez obzira na “prijateljstvo” s Berlinom Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR-om. Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa britanskih aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju namještaljkama Londona koji nakonJugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Danas je poznato da se tijekom proljeća 1941 godine raspravljalo u najvišim vojnim vrhovima Sovjetskog Saveza o mogućem napadu SSSR-a na Njemačku pošto je skinuta tajnost s prijedloga maršala Žukova koji raspravlja o tome 15. svibnja 1941. godine s ministrom obrane.

Njemačka vojska i Operacija Barbarossa

Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao, njemački vrhovni stožer (OKW – Oberkommando der Wehrmacht) je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima (Napoleon je napao samo u smjeru Moskve). Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Namjesto da se te “vojne kolone” tijekom napada naSovjetski Savez spoje vremenom bi se prema planu Barbarossa one trebala odvojiti u zasebne dijelove ove ogromne države. Grupa armija “Sjever” je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija “Centar” Moskvu, a Grupa armija “Jug” je trebala izbiti na Volgu. Bez obzira na to očito odstupanje od dotadašnje njemačke taktike OKW je bio samouvjeren u konačnu pobjedu na istoku kako bi se potom mogao obračunati s Velikom Britanijom. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi “neutralizacije” Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22. lipnja 1941. što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu.

Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 zrakoplova tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Ova tablica najbolje pokazuje to stanje 22. lipnja 1941. godine

Njemačka i saveznici Crvena armija Omjer
Divizije 166 190 0,87 : 1
Vojno osoblje 4.306,800 3.289,851 1,3 : 1
Topovi i minobacači 42 601 59 787 0,7 : 1
Tenkovi i samohodke 4 171 15 687 0,27 : 1
Vojni avioni 4 846 10 743 0,45 : 1

Iako je ovaj odnos snaga davao prednost SSSR-u, on je krio i dva iznenađenja. Prvo će doživjeti sovjetsko rukovodstvo kada tijekom ratnih operacija otkrije da su jedno brojevi na papiru, a drugo bojna spremnost snaga (većina tenkova je bila tehnički neispravna, a zrakoplovi su bili zastarjeli) . Njemačko iznenađenje će biti veličina Crvene armije pošto su sve procjene govorile o značajno manjim snagama.

Početna faza napada

Kako je 21. lipnja 1941. Sovjetski vrhovni vojni stožer dobio vjerodostojne podatke da se njemačka vojska u borbenom redoslijedu približava granici, nakon noćne sjednice 22. lipnja 1941. godine u 00:30 sati šalje upozorenje o neminovnom njemačkom napadu svojim isturenim postrojbama. Kako je napad otpočeo već u 03:15 ta obavijest jednostavno dolazi prekasno da bi odigrala ikakvu ulogu.

Iako su snage toga sudbonosnog dana bile podjednake potpuno iznenađenje i dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi. Šok i konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada će s druge strane potkopati Crvenu armiju.

Njemačka Grupa armija sjever će potpomognuta ustankom u Litvi i Estoniji početi ubrzano napredovati prema Lenjingradu tako da je samo tijekom prvog dana ostvaren prodor u dubinu od 80 kilometara. Sovjetski odgovor na to se sastojao u naređenom protunapadu koji je trebao do 26. lipnja uništiti neprijatelja. Većina jedinica koje sudjeluje u ovom napadu bez zračne potpore će biti ubrzo uništena, a neprijateljske oklopne trupe će nastaviti napredovati prema svome cilju sve do naređenja Hitlera kojim se one zaustavljaju kako bi ih pješaštvo sustiglo.

Njemačka Grupa armija centar je tijekom prvog tjedna operacija napravila još bolji posao s izvršenim prodorom od 300 kilometara ili, drugim rječnikom govoreći, prešli su jednu trećinu puta do Moskve u samo 5 dana. U njihovoj pozadini je ipak ostalog više od pola milijuna ruskih vojnika s kojim će se uskoro trebati obračunati. Pored tog uspješno obavljenog zadatka zračne snage ove armijske grupe su samo tijekom prvog dana rata uništile 2 000 neprijateljskih zrakoplova.

Njemačka Grupa armija jug pojačana prije svega Rumunjima je na kraju dobila najteži zadatak. Tamošnji zapovjednici Crvene armije su bili najspremniji što su dokazali u velikoj bitci protiv njemačke Prve oklopne armije poduzetoj po naređenjima vrhovne komande o nužnosti kontranapada. Na kraju zbog stalne izloženosti zračnim napadima oni će izgubi bitku i većinu od 1000 korištenih tenkova, ali će drastično usporiti napredovanje protivnika što će kasnije postati problem za napadača.

Ratni događaji tijekom ljeta

1024px-Eastern_Front_1941-06_to_1941-12

Istočni front tijekom Operacije Barbarossa:

██ Njemačko napredovanje do 9. srpnja 1941.

██ Napredovanje između 9. srpnja 1941 i 1. rujna 1941

██ Bitka kod Kijeva do 9. rujna 1941

██ Završno njemačko napredovanje 9. rujan-5. prosinac 1941.

Nova serija ratnih operacija je započela 3. srpnja kada Hitler daje dopuštenje Grupi armija centar za prodor prema Smolensku. Toga istog dana Staljin se bio oporavio od živčanog sloma izazvanog katastrofom na bojištu i pozvao na Veliki patriotski rat protiv agresora. Bitka za Smolensk će tako otpočeti 6. srpnja s potpunom mobilizacijom obje zaraćene strane. Tijekom bitke koja će biti odlučena18. srpnja, a dovršena tek 5. kolovoza Crvena armija će opet koristiti masovne tenkovske formacije bez zračne zaštite što će dovesti do uništenja više od 700 tenkova koji će biti uništeni u novom kontranapadu. Sveukupno Njemačka Grupa armija centar će likvidirati (ubiti ili zarobiti) oko 350 000 neprijateljskih vojnika dok će se njih nešto više od 200 000 uspjeti povući prepuštajući Smolensk neprijatelju. Bez obzira na ovu veliku pobjedu OKW se nakon bitke nalazi u nedoumici.

Po njihovim proračunima oni su uništili ili zarobili više vojnika i opreme nego što ih cijeli SSSR ima. To je prije svega dovelo do žestokih rasprava o daljnjem smjeru ratnih operaciju koju na kraju dobiva Hitler riječima:”Neću ja počiniti istu grešku kao Napoleon” i naređenjem da se zaustavi napredovanje prema Moskvi, a tenkovi se usmjere prema Kijevu i Lenjingradu kako bi tamo probili Sovjetsku obranu. Ova odluka je uz žestoko protivljenje vojnog vrha bila na kraju prihvaćena.

Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 8. kolovozaprvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.

Drugi dio oklopnih trupa Grupe armija centar je bio usmjeren prema zauzimanju Kijeva gdje je bilo zaustavljeno napredovanje Grupe armija jug. Ova bitka će biti odlučena tek 16. rujna kada su se jedinice Crvene armije našle u okruženju kod grada kojega su branile. Kada je bitka završila krajem rujna, Nijemci su zarobili oko 500 000 neprijateljskih vojnika nakon čega su oklopne trupe vraćene Grupi armija centar radi završnog napada na Moskvu.

Ratni događaji tijekom jeseni

Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941 godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.

Također znajući za nužnost općeg protivničkog napada na glavni grad Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu obranu. U skladu s tamošnjim obrambenim planom počela je izgradnja dvije obrambene linije o koje se trebao razbiti napad.

640px-Operation_BarbarossaOsnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Prva faza ove operacije počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel. Po svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad armije koja je prije sudjelovala u osvajanju Kijeva je bio potpuno neočekivan tako da postiže potpuni uspjeh osvajanjem grada 3. listopada. Koristeći to iznenađenje druga njemačka grupacija je napala prema gradu Brjansku da bi se spojila s osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko sovjetskih armija na južnom području obrane Moskve. Na sjevernom dijelu fronte koja je branila glavni grad, Wehrmacht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih sovjetskih snaga 10. listopada. Bez obzira na potpuno beznadnu situaciju vojnika Crvene armije, oni se nastavili pružati otpor sve do 23. listopadaonemogućavajući tako daljnje njemačko napredovanje.

Ovaj slom prve linije obrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Istog dana kada je stvoren obruč oko sovjetskih snaga kod Vjazme (10. listopad) Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika obrane Moskve. Ubrzo potom (13. listopada) Staljin izdaje zapovjed da vlada i najviši organi komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuiran nego da ostaje u Moskvi.

Kako se do 10. listopada 500 000 protivničkih vojnika nalazilo u obruču, Wehrmacht je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Kako je zbog nužnosti likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloživih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada. Od 1. studenog do 15. tako postoji varljiva ravnoteža na bojištu u očekivanju da druga strana napravi prvi potez.

Završna odluka je tako pala njemačkim napadom 15. studenog 1941. U prvoj fazi ovog napada cilj Wehrmachta je bio osvajanje grada Klin što se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. studenog kada su se njemački vojnici nalazili 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protunapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala. Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18. studenog. On će također u sovjetskom protunapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom prosinca temperatura pada na -25°C i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarossa.

Protunapadi kojima je potučen zadnji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Wehrmacht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve, opći protunapad Crvene armije od 5. prosinca postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.

Razlozi propasti Operacije Barbarossa

Iako povjesničari koji se bave verzijama povijesti u stilu što bi bilo kad bi bilo vole nalaziti mnoge razloge propasti njemačkog napada na SSSR u konačnici sve se svodi na dvije katastrofalne strateške greške počinjene po direktnom naređenju Adolfa Hitlera.

Prvu od njih bez ikakvog pitanja postaje invazija Jugoslavije i Grčke u travnju 1941 godine. Zbog ovog kratkog rata datum napada na SSSR je morao biti pomaknut s 15. svibnja na 22. lipnja. Ako uzmemo u obzir da je u trenutku proboja sovjetske linije obrane između Smolenska i Moskve (3. listopada) počela tipična ruska jesenska kiša koja je uništila blatnjave prometnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu Wehrmacht je napredovao po 20 – 40 kilometara u danu, sada po kišnom vremenu on napreduje maksimalno 10 kilometara, zbog čega se značaj kašnjenja napada na SSSR od gotovo 40 dana ne može nikako podcijeniti. U stvarnosti zbog vremenskih uvjeta napad nije mogao početi prije 1. lipnja, ali to bi i dalje predstavljalo dobitak od 21 dana.

Drugi razlog za propast napada je Hitlerov strah kako će on postati drugi Napoleon. Kada u srpnju Wehrmacht osvaja Smolensk, ali ne uspijeva osvojitiLenjingrad ili Kijev on zabranjuje napad na Moskvu zbog straha da će osvojiti sovjetski glavni grad, ali da će bočni protunapadi Crvene armije iz smjeraUkrajine i Baltika uništiti njegovu vojsku kao što su uništili i onu francuskog cara. Ta Hitlerova naredba kojoj su se žestoko suprostavili svi njemački vojni zapovjednici je na kraju ipak bila izvršena. Ishod toga je bilo nepomično stajanje Wehrmachta kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni došla je ruska kiša koja usporava oklopne jedinica i daruje novo vrijeme SSSR-u da dovučene pojačanja iz Sibira koja će obraniti Moskvu.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori