Pratite nas

Feljton

Mostarska operacija 1945.

Objavljeno

na

Početkom 1945. Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj ‘Zelenoj liniji’ na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije. U takvoj situaciji Vrhovni štab NOVJ odlučio je pokrenuti veliku “Mostarsku operaciju” u kojoj je sudjelovalo 45 000 vojnika, većinom iz 8. dalmatinskog ojačane tenkovskom brigadom i zrakoplovima iz Italije i s Visa.

Te su jedinice izabrane jer je u njihovim redovima bilo više od 80 % boraca hrvatske nacionalnosti, te se računalo da će oni lakše pridobiti domicilno stanovništvo koje nije bilo sklono partizanskoj vlasti. Okosnicu obrane Mostara činile su hrvatska 369. ‘Vražja’ i 9. ustaškodomobranska divizija te razne manje posadne postrojbe njemačkog Wehrmachta, ukupno oko 15 000 vojnika.

[Iz arhive TV Kalendara]Mostarska operacija6. veljače 1945. – 6. veljače 2016.

Posted by TV Kalendar on 6. veljača 2016

Glavni je udar počeo 6. veljače 1945. napadom na Široki Brijeg, a poslije njegova pada sljedeći dan, nastavio se prodorom prema Mostaru u koji su partizanske postrojbe ušle tek 14. veljače. Posvuda su se vodile žestoke bitke, pa su i gubici bili veliki. Njemačko-ustaško-domobranske snage imale su 4000 mrtvih, a partizani oko 800. U izvještajima partizanskih zapovjednika često se spominje žestok otpor i čuđenje što im se predao mali broj domobrana. S obzirom da je Njemačka gubila rat, partizani su očekivali njihovu masovnu predaju, no oni su ipak ostali na položajima u strahu od partizanske osvete. Kada je situacija za njemačko-ustaške snage postala beznadna, prema izričitoj naredbi Adolfa Hitlera krenulo se u povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu. Partizani su 14. veljače 1945. zauzeli Mostar i spriječili rušenje mostova, ali su propustili priliku da opkole i zarobe cjelokupnu neprijateljsku formaciju jer su podcijenili njezinu operativnu vrijednost. U pozadini Mostarske operacije krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je desetljećima bio poznat kao Gospino svetište. Znamenita franjevačka crkva i samostan s gimnazijom i konviktom djelovali su kao hrvatsko vjersko i obrazovno središte u kojem se nalazilo golemo povijesno i kulturno blago. Upravo je tu počinjen neviđen zločin. Poslije završetka borbi za Široki Brijeg partizani su ušli u samostan i hicima u potiljak poubijali 12 franjevaca.

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Završne operacije jugoslavenskih postrojba na području zapadne Hercegovine započele su u listopadu 1944. tijekom borba u Dalmaciji. Nakon zauzimanja Dubrovnika Štab 29. divizije odlučio je da podređene mu brigade što prije izbiju u dolinu Neretve, zauzmu Stolac, Metković i Čapljinu te stvore uvjete za zauzimanje Nevesinja, zapadne Hercegovine i Mostara.

Dana 26. listopada 1944. godine 14. brigada zauzima Stolac, a 13. brigada Donje Hrasno, Dračevo, Višiće i Prebilovce. Nakon zestokih borba 12. brigada istoga dana zauzima Metković i Gabelu, a sljedećega dana i Čapljinu. Dana 29. listopada spomenuta postrojba presijeca komunikaciju Ljubuški – Mostar, a Zapadnohercegovački odred zauzima Ljubuški.[1] Upravo je u ovome razdoblju ubijen fra Krizan Galić, rođen 1870. u Gorici, koji se nalazio u zupnome stanu u Međugorju. Dne 30. listopada partizani su ga teško ozlijedili bacivši ručnu bombu, a umro je sljedećega dana od zadobivenih ozljeda. Pokopan je na mjesnome groblju Kovačica.[2]

U svibnju 1945. britanski izaslanik pri Svetoj Stolici proslijedio je britanskoj vladi elaborat dr. Mihe Kreka[3] naslovljen Masakr katoličkog svećenstva u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, u kojem se navodi sljedeće: U Zapadnoj Hercegovini, Čapljina je prvi grad koji je potpao pod partizansku vlast 27. listopada 1944. Sljedećeg dana je zauzet Ljubuški gdje je uskoro osnovan Pokrajinski odbor NOP-a za Zapadnu Hercegovinu. Ovaj organ Komunističke partije sastavio je popis svih sumnjivih i opasnih elemenata s tog područja koji su trebali biti eliminirani i ubijeni. Među njima se nalazilo 160 katolika – laika iz Čapljine i Ljubuškog: trgovaca, seljaka i drugih civila. Na popisu su se našla i imena svećenika i 44 franjevca. Laici su ubrzo masakrirani: 60 u Čapljini, 58 u Ljubuškom. Pojedini su pobjegli ili su izbjegli uhićenje od strane komunističke policije. U pogledu svećenika narodnooslobodilački odbor odlučio je da odluka o njihovoj sudbini bude odgođena do zauzimanja Mostara. Takva odluka bila je posljedica činjenice da su partizani smatrani ubojicama svećenika: masakr svećenstva mogao je izazvati otpor protiv partizanske vlasti.[4] Fra Bazilije Pandzić ističe da se „u ostavštini Fra Dominika Mandića nalazi vijest, koju je on primio i zabiljezio, da je u Trebinju godine 1944. odrzana neka sjednica i na njoj odlučeno pobiti sve franjevce samostana na Širokom Brijegu.[5] Prema drugim vijestima komunisti su drzali oko 17. siječnja 1945. sastanak na Crvenom Vrhu u Biokovu na kojem je primljena odluka da Široki Brijeg treba uništiti. Nešto slično čuli su od partizanskih vojnika i zupnici nekih zupa u Hercegovini, koje su bili komunisti zauzeli; oni su otvoreno govorili da će samostan na Širokom Brijegu biti uništen.“[6]

Pokojni Jure Galić, tadašnji tajnik Okružnog komitata KPJ za zapadnu Hercegovinu

> https://kamenjar.com/preminuo-komunisticki-zlikovac-jure-galic/

O stavu komunista prema Crkvi svjedoči Zapisnik sa savjetovanja Opunomoćstva III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa, odrzanoga 1. i 2. ozujka 1945. Osvrnuvši se na rad klera i Crkve, „kao naših nepomirljivih vjekovnih neprijatelja, major Sekulić[7] naglašava vaznost nepoštedne borbe koja treba da bude vrlo oprezna, i naglašava kako je njihova [Crkve i klera] organizacija uspjela da se preko dvije hiljade godina odrzi monolitna. Uz ovo naglašava razliku između pravoslavne i katoličke crkve, iznašajući internacionalnu jakost katoličke crkve što međutim kod pravoslavne to nije.“[8]

O zlostavljanjima stanovništva na zauzetome hercegovačkom području potkraj 1944. godine svjedoče i sačuvani partizanski dokumenti. U izvješću Okruznoga komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu Oblasnom komitetu KPJ za Dalmaciju, poslanome iz Ljubuškoga 8. prosinca 1944., navodi se da „radi nepravilnosti dalmatinskih vojnih jedinica prinuđeni smo da se obratimo vama… IX. Divizija, koja se bavila, a i sada se neke jedinice njene bave na našem terenu, učinila je masu grešaka, koje smo mi pokušali otkloniti sa partijskim rukovodiocima bataljona, pa i brigada, ali nam to nije uspjelo zato se obraćamo vama. III. bataljon XIII. brigade IX. divizije je odnosno neki borci samovoljno su oduzimali novac od seljaka u kotaru Posušje… Nadalje, XII. brigada iste divizije vrši samovoljne rekvizicije na svoju ruku i to bez N.O. odbora, pa čak je dolazilo do mlaćenja pojedinih seljaka u općini Drinovci kotar Ljubuški. III. brigada IX. divizije je prije svoga povlačenja prosto sa paše potjerala 250 sitne stoke i oko 50 krupne i ako je dobila ranije trazenu količinu hrane. Tačno je da je ovaj kraj pretezno ustaški nastrojen, ali ovakvi postupci otezavaju rad kao i privlačenje masa na našu stranu. Mi smo na ovo drugovima ukazivali, ali dva do tri dana bilo bi dobro, pa onda nastave po starom. Zato vas drugarski molimo da vi ovo spriječite jer ovakvi postupci samo još više pogoršavaju naše pozicije ionako neprijateljski nastrojenom narodu.“

U izvješću III. sekcije OZN-e Oblasti VIII. korpusa OZN-e za Hrvatsku upućenome 12. siječnja 1945. III. Otsjeku OZN-e za Hrvatsku također se ističe da su „jedinice IX. divizije na polozaju oko Širokog Brijega zamijenile jedinice XXIX. Hercegovačke divizije. Stanovništvo se je tuzilo na hrdjav postupak od strane boraca te jedinice i kako navode, da su pojedini borci govorili, da su oni klali 41.g. a da će oni za to sada klati njih. Izgleda da je bilo dosta neorganizovanog uzimanja hrana. Prema nekim podacima izgleda, da su borci iste divizije silovali neke djevojke istih sela. Borci iste divizije zalazili su po pojedinim selima i trazili od seljaka, da im dadu jesti šunke ili ostalih boljih jela.“[9] Iako se u izvješću Štaba 9. divizije upućenomu političkom komesaru VIII. korpusa 28. studenog 1944. navodi da su, što se podizanja discipline tiče, postignuti rezultati te se usprkos velikomu broju novomobiliziranih moze očekivati „da će iskrsnuti mnogi problemi“[10], u mjesečnome izvješću Štaba 21. prosinca 1944. nema spomena o navedenim problemima u postrojbi.[11]

Na komunističkim popisima za odstrijel našla se 44 fratra a ubijeno ih je 66

Po završetku Kninske operacije, kojom su partizanske postrojbe zauzele posljednje dijelove Dalmacije, početkom prosinca 1944. Godine VIII. dalmatinski korpus nije vodio veće borbe sve do početka Mostarske operacije. Glavnina postrojba korpusa odmarala se na području Sinj – Split – Šibenik – Zadar – Benkovac (19. i 26. divizija), a Štab korpusa smjestio se u Kninu.[12] No 9. dalmatinska divizija (3. i 4. brigada) upućena je u Hercegovinu sa zadatkom da zauzme bojišnicu juzno do Mostara, na desnoj obali rijeke Neretve do Širokoga Brijega gdje su se ranije nalazile 13. dalmatinska brigada 9. divizije te 10. i 12. brigada 29. hercegovačke divizije koje su prebačene istočnije prema Nevesinju.[13]

Potkraj 1944. godine Štab 9. divizije naredio je 4. dalmatinskoj (splitskoj) brigadi da na polozajima od rijeke Neretve do sela Jare smijeni postrojbe 10. hercegovačke brigade i brani polozaj na crti Bačevići – Krvodol – Čule – Podgorje – Ljuti Dolac – Biogradci – Jare.[14] Štab brigade smjestio se u Čitluku, a glavnina snaga brigade koncentrirana je na obranu komunikacije Mostar – Čitluk. Četvrtoj brigadi priključen je i 5. bataljun 3. dalmatinske brigade.

Politički komesar 4. dalmatinske brigade u svome izvješću od 17. siječnja 1945. ovako opisuje stanje na terenu: Dolazak naše brigade na ovaj teren, narod je primio vrlo dobro, ali ne mozda kao NO vojsku, već kao Hrvate, katolike koji smo došli da smijenimo hercegovačku kao srpsku brigadu. Za nas su također govorili da dolaze Dalmatinci koji ne vjeruju u Boga, koji ruše crkve, a i ništa zajedničkog nemaju sa Hrvatskom. Međutim, ove parole im nisu palile, narod nas je dosta dobro primio, darivao sa hranom, duvanom i drugim. Nas su Dalmatince kovali a i danas kuju u nebesa, kao Hrvate i katolike, a skoro svaki s kime smo došli u razgovor potrudio se da nešto kaze protiv Srba. Mi smo pravovremeno shvatili taj jaz kojeg su napravili protunarodni rezimi između Srba i Hrvata, te smo neprestano na svim konferencijama, a i u dodiru s pojedincima isticali bratstvo i jedinstvo ne samo Srba i Hrvata nego i čitavog našeg naroda u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Hercegovačke jedinice populariziramo na svakom koraku, naročito X. hercegovačku brigadu koja je zbilja najstarija hercegovačka jedinica u koju su se svrstavali od njenog formiranja do danas najbolji hercegovački sinovi. Odrzali smo skoro u svim selima, gdje je smještena naša vojska, priredbe, gdje se svakom prilikom koristilo, prije same priredbe, da se narodu kaze nekoliko riječi o političkim događajima kao i našem NO pokretu. Pored negativnih strana koje ovaj narod posjeduje u odnosu prema nama, kidajući nam telefonsku zicu, noseći neprijatelju u Mostar obavještenja i niz drugih postupaka, ipak ima jedna od pozitivnih strana, a to je što rado posjećuje naše priredbe i ekonomski pomaze vojsku, iako ustaše poručuju iz Mostara skoro svakog dana da će oni doći amo i da u vezi toga skrivaju hranu od NO vojske. Narodnooslobodilački odbor uglavnom su postavljeni dolaskom hercegovačkih jedinica na ovaj teren. Uglavnom odbori su sastavljeni od ljudi koji su nađeni kod kuće bez obzira na njihovu prošlost. Među ovim odbornicima našlo smo i jednog potpredsjednika Opštine Ljuti Dolac koji je bio u Pavelićevom tjelesnom zdrugu i pušten na odsustvo 2 godine zbog toga što je spriječio jednog rodoljuba da ubije Pavelića.[15] Ipak, glavna pozornost Štaba brigade bila je usmjerena prema bojištu, a u pozadini su situaciju trebali raščišćavati dijelovi brigade narodne obrane i organi Vojnoga područja. Noću 2. na 3. siječnja 1945. postrojbe 2. dalmatinske brigade prešle su Neretvu kod porušenoga mosta u Čapljini i produzile prema Ljubuškomu gdje su se odmarale nekoliko dana. Dana 5. siječnja kompletna brigada nalazila se na prostoru Cerov Dolac – Gruda.[16]

U Izvještaju Štaba 9. divizije Štabu VIII. korpusa od 12. siječnja 1945. navodi se da se „neprijateljske komande sa znatnim ustaškim snagama, mjesnom ustaškom milicijom, kao i crnom legijom, regrutiranim na ovom području, uz podršku klera i dijela stanovništva, nastoje tu odrzati, popuniti svoje jedinice prisilnom mobilizacijom vršeći pljačku i zlodjela nad pučanstvom“[17]. Po zapovijedi Štaba 9. divizije od 5. siječnja 1945. godine 2. dalmatinska brigada dobila je zadatak da smijeni dijelove 3. brigade i zauzme polozaje sjeverno od komunikacije Kočerin – Široki Brijeg, osigura smjer Široki Brijeg – Posušje – Imotski i očisti područje od tzv. neprijateljskih skupina. Zadatak 3. i 4. brigade bio je aktivnom obranom spriječiti djelovanje Hrvatskih oruzanih snaga (HOS) iz Mostara i Širokoga Brijega prema Čapljini i Ljubuškomu te vršiti akcije izviđanja s obje strane Mostarskoga blata. Nakon teških borba i gubitaka 23. siječnja 2. brigada povučena je prema Posušju i Imotskomu te je zauzela nove polozaje na crti Rust – Rujen, a njezin 4. bataljun na području Posušja. Potkraj siječnja brigada zauzima polozaje na crti Rujen – Potkraj povezujući se na desnoj strani s 3. brigadom na crti Cerov Dolac – Šiljevište gdje je ostala do 4. veljače 1945.

U međuvremenu je na hercegovačkome području zabiljezeno nekoliko ratnih zločina. U siječnju 1945. u blizini groblja u Mamićima strijeljani su Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.), a sa stratišta je ranjen pobjegao Ivan Grubešić Zlojo, koji je naknadno uhvaćen i ubijen. Strijeljanje je prezivio Franjo Sesar Velaga, koji je kasnije osuđen na pet godina robije u Zenici, a Slavku Grubišiću, autoru knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima, izjavio je da su zločin izvršili pripadnici 2. dalmatinske brigade kojom je zapovijedao Bruno Vuletić.[18]

Tito i Bruno Vuletić

Prema sačuvanim podatcima nedvojbeno je da je spomenuta postrojba boravila na širem području Širokoga Brijega od 5. siječnja 1945. i kontrolirala prometnicu Kočerin – Široki Brijeg, no potrebno je napomenuti i da se na području juzno od te komunikacije nalazila i 3. dalmatinska brigada.

Podatci o stradanju stanovnika zupe Široki Brijeg tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća prikupljani su pojedinačnim popisima jer su matične zupne knjige, zajedno s veoma bogatom franjevačkom knjiznicom, spaljene.[19] Prikupljeni se podatci odnose na 63 posto populacije današnje općine Široki Brijeg, kojoj pripadaju i popisom neobuhvaćene zupne Crnač, Izbično, Kočerin, M. Gradac, Rasno, Jare i Ljuti Dolac te Polog. Evidentirano je 788 zrtava, odnosno 12,94 posto pučanstva popisanoga područja. Tijekom rata poginulo je 139 vojnika i 45 civila, a nakon njegova završetka 444 vojnika i 130 civila.[20]

1. Pripremanje Mostarske operacije

Područje Širokoga Brijega, Mostara i Nevesinja nalazilo se pod zapovjedništvom njemačke Grupe armije „E“ koja je organizaciju obrane povjerila Štabu 21. brdskoga armijskog korpusa u Sarajevu. Na tom su se području nalazile postrojbe 369. legionarske divizije (koja je nakon poraza kod Knina popunjena uglavnom Nijemcima koji su se povukli iz Grčke), 9. hrvatske gorske divizije, talijanske legije „San Marco“, Crne legije[21] te druge ustaške i četničke postrojbe s ukupno 30 bataljuna i jedan puk 181. lovačke divizije, odnosno oko 20.000 ljudi, a svim je snagama zapovijedao zapovjednik 369. legionarske divizije, njemački general-bojnik Georg Reinecke.[22] Te su se postrojbe posebice utvrdile u Širokome Brijegu, području Nevesinja, starim austrougarskim tvrđavama na Humu i Velezu te na Jastrebinki, planini zapadno od Mostara. Borbe su započele 27. siječnja kada su hrvatske i njemačke postrojbe napale polozaje 4. splitske brigade i zauzele Ljubuški (operacija „Bora“).[23]

Sljedećega dana, 28. siječnja, njemačke su snage izbile na rijeku Trebizat kod Ljubuškoga i stigle do Čapljine te produzile do Metkovića, nakon čega su se, zbog pritiska 12. hercegovačke brigade (bez jednoga bataljuna koji se nalazio na području Nevesinja)[24] i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), morale povući na crtu Čapljina – Ljubuški.[25] Četvrta splitska brigada 9. divizije povukla se u smjeru Vrgorca.[26] Pretpostaviti je da je upravo ta postrojba prilikom povlačenja prisilno odvela fra Maksimilijana Jurčića[27] čiji su posmrtni ostatci pronađeni na lokaciji Belića guvno kod Vrgorca[28] i godine 2009. identificirani.[29] Navodno je ubijen jer je odbio odati ispovjednu tajnu.[30]

O zauzimanju Ljubuškoga po Hrvatskim oruzanim snagama izvješćuje Okruzni komitet KPH Biokovsko-Neretvanski u dopisu upućenome Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju od 24. veljače 1945.: Na kotaru Vrgorac nije se u potpunosti pridobio narod pograničnih hercegovačkih sela, u kojima ima priličan broj obitelji, čiji su članovi osudom narodnog suda osuđeni i streljani. Ti elementi su djelovali kroz ostale mase i veselili su se prigodom upada ustaša i švaba u Ljubuški u neposrednoj blizini Vrgorca, jer su se nadali nekoj osveti. U tim momentima nekoliko reakcionara je izišlo na površinu. Isti su nastojali pripremiti doček neprijateljske vojske na ovom kotaru, kako je bio slučaj u Ljubuškome. Dokazalo se je da su četvorica imala vezu s kamišarima u Ljubuškome, gdje su dobili upustva. Ta četvorica nama su ranije bili sumnjivi ljudi, među kojima su dva glavara: Ante Jelavić /Aver/ i Joze Jović. Svi su predani O.Z.N-i… Moglo se je zapaziti da je reakcija na kotarevima Metković i Imotski znala za sve namjere, pa tako i za ovaj pothvat Njemaca i ustaša u Ljubuškom i Metkoviću. Iz Imotskoga se stalno odrzavala veza sa Širokim Brijegom, preko pojedinih zena, a tako isto je i uhvaćeno i zatvoreno nekoliko lica u Metkoviću, koji su podrzavali stalnu vezu sa kamišarima i samim Mostarom.[31]

Eshumacija komunističkih zločina u Ljubuškom

Štab VIII. korpusa predlozio je, a Vrhovni štab NOVJ-a, u kojemu se već raspravljalo o završnim operacijama, 30. siječnja 1945. naredio prebacivanje glavnine snaga na mostarski pravac i zauzimanje Mostara radi potiskivanja njemačke vojske i Hrvatskih oruzanih snaga prema Sarajevu, odnosno Ivan-sedlu, čime bi se osigurala bojišnica buduće ofenzive, a VIII. korpus potpuno oslobodio bilo kakve opasnosti iza crte bojišnice u pozadini kada iz Like krene prema Soči.

Sastav Štaba VIII. korpusa bio je istovjetan onomu u Kninskoj operaciji. Radi vođenja Mostarske operacije Štab se iz Knina preselio u Imotski, a podčinjena mu je bila i 29. hercegovačka divizija (10., 11., 12., 13. i 14. brigada) II. crnogorskog korpusa, koji je krenuo preko Crne Gore prema istočnoj Bosni i Sarajevu, te 3. bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a.[32]

Radi zauzimanja Mostara Korpus je angazirao tri divizije: 9. (2., 3., 4. i 13. brigada), 19. (6. i 14. brigada) i 26. (1., 11., 12. i 3. prekomorska brigada), dok je 20. diviziju ostavio u juznoj Lici radi zaštite pozadine. Također su angazirane 1. tenkovska i Artiljerijska brigada, odnosno ukupno 40.000 vojnika.[33] Prema operativnome planu Štaba VIII. korpusa Mostarska operacija trebala se izvesti u dvijema fazama. U prvoj etapi trebalo je glavninom snaga VIII. korpusa (9. i 26. divizije, Artiljerijska brigada i 1. tenkovska brigada) uništiti hrvatske i njemačke snage u području Širokoga Brijega i obuhvatiti Mostar sa sjeverne i zapadne strane, a u drugoj zauzeti Mostar, dok je 29. hercegovačka brigada trebala zauzeti Nevesinje i izbiti u područje Širokoga polja, sjeverno od Mostara, te prema Konjicu i Jablanici. Zračna podrška dolazila je s Visa od 1. i 2. eskadrile NOVJ-a i saveznika iz Grupacija RAF[34] u juznoj Italiji.

Prva faza Mostarske operacije i zauzimanje Širokoga Brijega

Prva faza Mostarske operacije obuhvaća borbe za Široki Brijeg, Ljubuški i Čitluk. U području Široki Brijeg – Knešpolje nalazilo se oko 6000 njemačkih i hrvatskih vojnika iz 370. puka 369. legionarske divizije, 1. i 2. domobranska bojna, 2. ustaška bojna i druge postrojbe. Colić ističe da su najjače „neprijateljske“ utvrđene točke u Širokome Brijegu bile samostan s gimnazijom, Duhanska stanica i Cigansko brdo.[1]

Zadatak 26. divizije bio je napadati smjerom Kočerin – Široki Brijeg – Knešpolje i osigurati jednom brigadom smjer do Rakitna. Deveta divizija trebala je jednom brigadom obuhvatiti Široki Brijeg s jugoistoka i izbiti u Knešpolje, a drugom brigadom osigurati lijevi bok 26. divizije. Artiljerijska i tenkovska brigada podrazavale su napad 26. divizije, napad 19. divizije s 12. brigadom 29. divizije s juzne strane smjerom Čitluk – Varda – Mostar te napad 29. divizije na Nevesinje i Blagaj s istočne strane i ulazak u Mostar. Jedan od ciljeva ovakvoga plana bio je izbijanje u područje Knešpolja (1., 2., 3., 11. i 12. dalmatinska brigada), presijecanje odstupnice prema Mostaru te uništavanje i zarobljavanje hrvatskih i njemačkih postrojba u Širokome Brijegu.

11brigada_izvidjanje_griva_0502

Dana 6. veljače 1945. u sedam sati 1., 11. i 12. dalmatinska brigada te 1. tenkovska brigada krenule su u napad. Na smjeru Kočerin – Široki Brijeg, gdje su napadale 1. dalmatinska i 1. tenkovska brigada, postignut je određen uspjeh, no obrana nije probijena. Manevar 12. brigade 26. divizije te 2. i 3. brigade 9. divizije dao je bolje rezultate pa su te postrojbe brzo izbile u područje Knešpolja i odsjekle odstupnicu prema Mostaru. Doznavši da se njemačke postrojbe u Širokome Brijegu nalaze u okruzenju, Nijemci iz Mostara šalju pojačanje, a poslani bataljun probija crte obrane 2. dalmatinske brigade i spaja se sa svojim postrojbama u Širokome Brijegu. Postrojbe VIII. korpusa morale su odstupiti iz Knešpolja. Napad je nastavljen 7. veljače. Iako je plan napada ostao isti, u borbu su uvedene svjeze tenkovske i pješadijske snage. Drugi napad 26. divizije s 1., 11. i 12. brigadom, podrzan tenkovima, na Široki Brijeg dao je bolje rezultate. Njemačke i hrvatske postrojbe zbijene su na manji prostor te su se uz osjetne gubitke izvukle i 8. veljače postavile novu crtu obrane na Mikuljači i Jastrebinki.

Istodobno je 19. divizija, pojačana 12. brigadom 29. divizije, djelovala juzno od Mostara, između Mostarskoga blata i Neretve. Na lijevoj strani Neretve 11. brigada 29. divizije izvršila je snazan pritisak na Konjic, a 14. brigada prodrla je u podnozje Veleza. U međuvremenu su se 10. i 13. brigada 29. divizije, s jednim tenkovskim bataljunom i artiljerijskim divizionom, prikupljale radi napada na Nevesinje, Bunu i Blagaj.

Nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe 9., 19. i 26. divizije izbile su pred Mostar, i to na polozaje pred Vartu, Mihuljaču, Jastrebinku, Vasinu kosu, Gradinu i Lukovaču. Od 8. do 12. veljače izvršeno je pregrupiranje i priprema postrojba za napad na Mostar.

  1. Djelovanje 11. dalmatinske brigade i zauzimanje širokobriješkoga samostana

Dana 30. siječnja 1945. godine 11. brigada dobila je od Štaba 26. divizije zadatak da odmah počne prebacivati snage na pravac Split – Gradac – Vrgorac kamo su njezini bataljuni stigli 31. siječnja i 1. veljače.

zapaljena_gimnazija_siroki

U to vrijeme postrojbe 4. brigade već su uspostavile bojišnicu na rijeci Trebizat te osiguravale smjer Ljubuški – Crveni Grm – Vrgorac. Prvi i četvrti bataljun 11. brigade upućeni su 31. siječnja u Vitinu gdje su uspostavili kontakt s bataljunom Narodne obrane (KNOJ) koji je na tome pravcu zatvarao pristup naselju. Do 3. veljače na područje oko Vitine pristigli su 2. i 3. bataljun 11. brigade. Istodobno su se na lijevoj obali Neretve oko Počitelja okupili dijelovi 29. hercegovačke divizije, postrojbe KNOJ-a i dio 1. tenkovske brigade s ukupno 3000 vojnika.

Hrvatske oruzane snage napuštaju 3. veljače Čapljinu[2] i povlače se smjerom Čitluk – Mostar, a istoga dana naselje zauzimaju 12. hercegovačka brigada i brigada KNOJ-a uz djelomičnu pomoć 13. hercegovačke brigade. U Gabeli je ubijen don Martin Krešić,[3] a sljedećega dana u Čapljini su likvidirani zupnik fra Petar Sesar[4] i časna sestra Regina Milas[5].

Postrojbe 4. brigade prelaze 4. veljače Trebizat i u 12 sati ulaze u Ljubuški iz kojega se povlače Hrvatske oruzane snage, a s njima i, kako navodi Krek, veći broj svećenika uključujući i one čija su se imena nalazila na popisu za likvidaciju. Štoviše, Krek ističe da su nakon ponovnoga zauzimanja Čapljine i Ljubuškoga jugoslavenske vlasti smatrale prvom duznosti likvidirati franjevce, pa čak i one čija se imena nisu nalazila na popisu sastavljenome u listopadu.[6] Prema Obavještajnom dnevnom pregledu OZN-e od 8. veljače 1945. s područja Čapljine i Ljubuškoga prema Mostaru povuklo se oko 60% stanovništva.[7]

Dana 4. veljače u Kočerin je stigla 1. brigada. Treća prekomorska brigada osiguravala je smjer Rakitno – Vukojevo – Izbično. Istoga dana Štab 11. brigade dobio je naredbu od Štaba 26. divizije da odmah izvrši pokret smjerom Vitina – Lipno – Buhovo i razmjesti se na širem području sela Buhovo te organizira napad s juzne strane na Široki Brijeg. Prema zapovjedi Štaba 26. divizije glavni udar trebao je biti izveden jednom brigadom smjerom Kočerin – Široki Brijeg, dvije brigade trebale su okruziti Široki Brijeg s juga i sjevera, a jedna brigada upućena je u smjeru Rakitna radi osiguranja lijevoga boka od eventualnoga napada. Djelovanje na glavnome pravcu preko Kočerina preuzela je 1. brigada pojačana jednom tenkovskom četom 1. tenkovske brigade. Na lijevome obuhvatnom sjevernom smjeru napadala je 12. brigada koja po izbijanju u Široki Brijeg jednim bataljunom ofenzivno djeluje prema Knešpolju. Juznim pravcem napadala je 11. brigada smjerom Buhovo – Turčinovići – Pribinovići – Široki Brijeg (samostan). Treća prekomorska brigada dobila je naredbu da izbije na prostor sela Ljubotići kako bi spriječila eventualni napad iz smjera Rakitna. Na desnome krilu djelovala je i 3. brigada 9. divizije, a na lijevome 2. brigada 9. divizije.

operacija mostar

Partizanska shema

Osobito vazni ciljevi partizanske artiljerije bili su samostan u Širokome Brijegu, raskrizje putova, k. 451 i Cigansko brdo.[8] U međuvremenu su s Visa stigla dva bataljuna 13. dalmatinske brigade sa Štabom brigade koji su ubačeni u borbeni poredak 9. divizije, na desnome krilu 11. brigade. Štab 11. brigade izvršio je 5. veljače 1945. izviđaj i donio odluku o napadu na Široki Brijeg. Po divizijskoj zapovijedi brigada je dobila zadatak da likvidira „neprijateljske“ polozaje u širem prostoru zgrada samostanskoga kompleksa i gimnazije.[9] Dijelovima borbenoga poretka dani su sljedeći zadatci: – 4. bataljun – napad smjerom Škegri – Gorica – Pribinovići (seoska škola) – 2. bataljun – napad smjerom Medići – Jelinjak – k. 345, zadatak: likvidirati samostan – 1. i 3. bataljun dobili su zadatak da nastupaju za 4., odnosno 2. bataljunom kao rezerva Središte brigadne veze smješteno je u selu Medići. U brigadnoj odluci precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan u Širokome Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevima partizanskih postrojba. Iz navedene zapovijedi jasno je da je glavni cilj napada bio franjevački samostan i njegove zgrade, a zadatak likvidacije samostana dobio je 2. bataljun 11. brigade.

Prema jugoslavenskoj literaturi u dobro utvrđenome samostanu, gimnaziji i konviktu branili su se pripadnici 370. puka i dijelovi jedne ustaške bojne, odnosno vjerojatno oko 250 vojnika.[10] Sibe Kvesić navodi da su ustaše i franjevci pretvorili samostansku zgradu u Širokome Brijegu u snaznu utvrdu u čijem su dvorištu bili iskopani rovovi i postavljena minska polja, a samostanski prozori pretvori u puškarnice.[11] Nikola Anić ističe da je otpor bio vrlo jak, posebno na visoravni kod samostana, oko kojega su se nalazile postavljene mine i visoka zičana ograda te da je sam samostan rabljen u vojne svrhe, a nedaleko njega nalazilo se i topništvo.[12] Rako i Druzijanić spominju i protutenkovski čvor organiziran prema Kočerinu.[13]

Nakon bombardiranja izvršenih između 1. i 5. veljače 1945. franjevačka gimnazija i konvikt te nekoliko civilnih zgrada bili se teško oštećeni. Po navodima fra Bazilija Pandzića crkva je pogođena 296 puta.[14] U noći s 5. na 6. veljače 1945. godine 2. i 4. bataljun 11. brigade krenuli su u napad na Široki Brijeg. Do svanuća je 4. bataljun izbio neposredno pred minska polja i zičane preprjeke pred zgradama samostanskoga kompleksa, a 2. bataljun ovladao je selom Mokro. Četvrti je bataljun s dvijema četama (1. i 3.) pokušao upasti u samostan, no napad nije uspio zbog postavljenih minskih polja. Pokušaji 2. bataljuna da se probije dublje od crte sela Pribinovići ostali su neuspješni. Na desnome krilu brigade 3. brigada zauzela je selo Uzarići i preuzela čišćenje područja Jare – Uzarići – Turčinovići, a 1. brigada nije uspjela ući u Široki Brijeg iz smjera Kočerina. Dvanaesta brigada zauzela je sela Čavar i Dubravu, ali je bila prisiljena povući se na polozaje Lončar – Mosor. Toga dana odustalo se od juriša na Široki Brijeg. Istoga dana 2. brigada zauzela je polozaj G. Gradac – Mostar, nastavila napad na polozaj Mikuljača – Polog – Goranci – Bogodol i izbila u područje Knešpolja. Treća je brigada zanoćila na crti Ljuštica – Turčinovići. U međuvremenu je 19. divizija, pojačana 12. hercegovačkom brigadom, očistila okolna sela od postrojba Hrvatskih oruzanih snaga i muslimanske milicije te izbila na crtu Kruševo – Ljuti Dolac – Biograci.[15]

U razdoblju između 6. i 8. veljače 1945. na širem prostoru Uzarića ubijeno je 30-ak civila. Uoči napada na Široki Brijeg u selu Turčinovići (Uzarići – Knešpolje) razmjestila se 3. brigada[16], a u selu Jare (Uzarići) 13. brigada.[17] Zovko dalje ističe da se 3. brigada 7. veljače iz Uzarića premjestila u Knešpolje gdje je nastavila činiti zločine nad civilnim stanovništvom.[18] U zaseoku Solde ubijeno je troje ljudi, a 40-ak osoba, 10 civila, navodno iz Čitluka,[19] sa zarobljenim njemačkim vojnicima, likvidirani su i zakopani u Barbarića ogradi. Istog je dana likvidirano i 10 širokobrijeških civila te 7 stanovnika sela Duzice.[20] Kao jednoga od počinitelja zločina Zovko navodi Dušana Romca, rodom iz sela Glavice kod Sinja.[21] Tijekom dana (6. veljače) partizanska artiljerija tukla je zgrade samostanskoga kompleksa, a tenkovi su osobito uspješno gađali zvonik i zgradu konvikta. Zgradu gimnazije najvjerojatnije su zapalili zrakoplovi ili artiljerija.[22]

U međuvremenu je na području Grabove Drage likvidirano 14 civila, i to: Ivan Bošnjak, Ivan Bošnjak, Ivan Bošnjak, Jure Bošnjak, Jure Bošnjak, Marko Bošnjak, Andrija Bošnjak, Grgo Bošnjak, Jure Ćubela, Stanko Ćubela, Marijan Ćubela, Petar Ćubela, Stojan Marić i Marko Marić.[23] U trenutku počinjenja zločina na tom se području nalazio 4. bataljun 2. brigade 9. divizije, a tijekom borba u pomoć mu je došao i 2. bataljun iste brigade.[24]

Nakon pregrupiranja postrojba 2. brigade područje kod Grabove Drage nadzirali su njezin 4. i 5. bataljun koji su područje na crti Grabova Draga – Vodeni Brijeg – Goranci „očistili“ od mjesnih ustaša i milicije te konačno zauzeli polozaj Goranci – Odolj. Istoga dana te su se postrojbe u Gorancima sukobile s kolonom od oko 600 pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga. U međuvremenu je u području sela Gradac, nedaleko Grabove Drage, ostao u rezervi brigade 1. bataljun. Tijekom borbi 6. veljače 3. bataljun morao se povući sa sektora Rokići prema sektoru Grabova Draga. Štab 2. brigade izvukao je svoje snage natrag na crtu Metkovići – Radeljkovina – Grabova Draga, dok je 2. bataljun ostao isturen u Pologu. Hrvatske oruzane snage usmjerile su svoje djelovanje prema jugu preko Grabove Drage iza leđa 2. bataljuna. U toj je situaciji Štab 2. brigade nastojao zadrzati hrvatske postrojbe sa smjera Grabova Draga s 1. bataljunom, a zatim ih napasti s 3. i 4. bataljunom. Borba u dolini trajala je dva sata, a Hrvatske oruzane snage uspjele su se probiti u smjeru Grabova Draga – Gornji Gradac – Donji Gradac. Zbog zamora i nedostatka streljiva postrojbe 2. brigade izvučene su tijekom noći 6./7. veljače 1945. na polozaj Polog – Grabova Draga – Radeljkovina – Gornji Gradac – Gostuša.[25] U noći 6./7. veljače izvršene su pripreme za napad na Široki Brijeg.

Da bi 9. divizija mogla što energičnije i nesmetano nastupati prema Knešpolju i Dubravi, naređeno je da jedna brigada 19. divizije krene smjerom Uzarići – Knešpolje i osigura mostobran na Lištici, a druga brigada 19. divizije trebala je sudjelovati u napadu 12. brigade 29. Divizije smjerom Kruševo – Mostar. Osim toga jedna brigada 9. divizije morala je prodrijeti sjeverno do Knešpolja, povezati se s 12. brigadom 29. divizije te hrvatskim i njemačkim postrojbama presjeći odstupnicu prema Mostaru. Napad je nastavljen rano ujutro 7. veljače, a zapovjednik 11. brigade major Ivan Guvo naredio je 2. i 4. bataljunu da nastave zadanim smjerom. Štabu 3. bataljuna naređeno je da na spoju 2. i 4. bataljuna uputi u napad jednu četu. Štab 1. tenkovske brigade donosi odluku da na smjeru napada 11. brigade ubaci u borbu svoj 3. bataljun iz rezerve smjerom sela Jozić – Pribinović – samostan. Opći napad započeo je u pet sati. Snazan otpor navodno je dolazio ponajviše iz zgrade franjevačkoga sa-mostana, gimnazije i konvikta te crkvenoga zvonika.[26] Iz Italije su stigle 2 ili 3 eskadrile britanskoga zrakoplovstva, a jedan britanski zrakoplov s talijanskom posadom pogodio je juzni toranj zvonika crkve i srušio ga. Istodobno je 2. bataljun probio širokobriješku obranu te uskoro za-uzeo zgradu konvikta. U međuvremenu je Štab brigade naredio 3. ba-taljunu da probije obranu i napada u smjeru zgrade samostana ispred kojega su se navodno nalazili protutenkovski topovi.[27] U strjeljačkome stroju 1. čete 3. bataljuna nalazio se i zapovjednik brigade Ivan Guvo koji zapovjedniku 1. čete Dragoviću naređuje da krene s četom prema samostanu i likvidira protutenkovski top. Četa je upala u samostan u kojemu su otpor navodno pruzili i naoruzani klerici. Zapovjednik 1. čete 1. bataljuna Ivan Jukić navodi da se njegovoj četi predalo šest naoruzanih klerika, od kojih su petorica bili naoruzani puškomitraljezima, a šesti je izjavio da je svoj puškomitraljez odbacio tijekom borbe.[28] Ivan Špika, pripadnik 2. brigade, tvrdi da su sa zvonika „fratri pucali iz mitraljeza i ubijali naše borce“, iako se u trenutku pada Širokoga Brijega nalazio u Splitu.[29]

Tadašnja samostanska zajednica na Širokom Brijegu

Rako i Druzijanić navode da je tom prilikom poginulo 11 pripadnika samostana te da su njihovu pogibiju rabile reakcionarne skupine u promidzbi protiv Titove Jugoslavije.[30] Autori dalje tvrde kako je velikomu broju boraca brigade bilo poznato sudjelovanje franjevaca u navodnim ustaškim zločinima, no kako se kasnije konstatiralo da je među poginulima bilo i nekoliko svećenika koji se nisu slagali s ciljevima Ustaškoga pokreta i koji su, štoviše, slijedili juznoslavensku ideju.[31]

siroki_gimnazija_samostan_1

Prema podatcima Sibe Kvesića u samostansku zgradu ušle su postrojbe 1. i 11. dalmatinske brigade.[32] O borbama kod širokobriješkoga samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnoga lista Glas štampe[33] broj 6, od 11. veljače 1945., u kojemu se u tekstu naslovljenome „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće: Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo zešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra …[34] tenkovskog bataljona stvara uzas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. zelja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je zestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bjezanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom zestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vrazje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobrazenih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobrazenosti i izliječio ih zauvijek. M.G.[35]

Britanski i partizanski oficiri na Širokom Brijegu 8. veljače 1945.

siroki_partizani_englezi

Na ove se događaje osvrnula i Borba koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak naslovljen „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaze: „ Prema bosansko-hercegovačkim fratrima… naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[36] Pandzić ukazuje da su prokazani „zlikovci“ don Ante Bakula, don Petar Perić i bosanski franjevac fra Viktor Slišković ubijeni još 1942. godine.

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine zrtve naših naroda i kaznjavajući ratne zločince zadale tezak udarac ostacima ustaša u Hercegovini“.[37]

U Obavještajnome dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oruzanih snaga iz Mostara prema Širokomu Brijegu bio „inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘zivjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. zivio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 krizara.“[38] U dnevnome pregledu od 6. veljače također se navodi da je „nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oruzani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice… Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaze da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[39]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvješćuje III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ozujka 1945. ustvrdivši da su „naročito podršku za organizaciju UNS-a[40] i GESTAPO-a[41] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja“. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U među-vremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… „ustanak“, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu.[42] Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović… Od „škripara“ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao. U borbama između Širokog Brijega i Mostara na polozaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u zensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je drzao front prema nama i „kamišara“ i „škripara“ u pozadini, kao i prikupiti podatke o našim snagama.[43]

Piše: Blanka Matković

Znanstveni članak izvorno objavljen u časopisu Hum br. 7./2011. str. 288. do 331.

Kamenjar.com

[1] M. Colić, n. dj., str. 308.
[2] U ratnome izvješću Glavnoga štaba NOV-a i PO-a Hrvatske od 4. veljače 1945. navodi se da su se već 31. siječnja 1945. u Čapljini vodile ulične borbe. HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3044.
[3] Don Martina Krešića ubili su (prema jednoj verziji strijeljan je, a prema drugoj zaklan) partizani u Gabeli 3. veljače 1945. na brijegu gdje se nalazila zupna crkva sv. Stjepana prvomučenika. Ljudi koji su ga pokopali strijeljani su nakon nekoliko dana. A. Baković, n. dj., str. 360.
[4] Fra Petra Sesara partizani su odveli iz zupnoga stana u Čapljini 4. veljače 1945., izudarali kundacima po glavi, vezali zicom, odveli preko Neretve i strijeljali. Pokopan je u rovu pokraj crkve. HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10.; A. Baković, n. dj., str. 580., 739.; A. Marić, n. dj., str. 14. – 15.
[5] Kao datum njezine smrti Baković navodi 2. veljače 1945., no vjerojatnije je da je riječ o 4. veljače kada se Čapljina nalazila pod kontrolom postrojba NOVJ-a. A. Baković, n. dj., str. 944.
[6] The National Archives – London, FO 371/48911. Fra Bazilije Pandzić tvrdi da se „tada govo-rilo u izvjesnim krugovima da su svi fratri Širokog Brijega osuđeni na smrti samo zato što su fratri“. B. Pandzić, n. dj., str. 31.
[7] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[8] Milan Rako – Slavko Druzijanić, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, Split,
[9] Isto, str. 279.
[10] Isto, str. 282.
[11] Sibe Kvesić, Dalmacija u NOB-i, Zagreb, 1960., str. 718.; XI. dalmatinska udarna moto- streljačka brigada, [b. g.; b. mj.], str. 31.
[12] N. Anić, n. dj., str. 61.
[13] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 275.
[14] B. Pandzić, n. dj., str. 31. U Obavještajnome dnevnom pregledu upućenome 4. veljače 1945. načelniku OZN-e za Hrvatsku navedeno je da je „3.II. u Širokom Brijegu naša avijacija tukla samostan i duhansku stanicu, gdje su bile smještene jedinice 369. divizije. Bilo je mrtvih i ranjenih.“ HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[15] „Završne operacije za oslobođenje Hercegovine“, Hercegovina u NOB-i, str. 830.
[16] „Čišćenje“ sela Uzarići izvršio je 1. bataljun 3. brigade čiji je zadatak također bio presjeći odstupnicu kod mosta na Lištici kod Uzarića te pomoći u napredovanju 4. bataljunu koji se po izbijanju u Knešpolje trebao povezati s postrojbama 26. divizije i nastaviti čišćenje uz komunikaciju Knešpolje – Mostar do sela Dobrić radi povezivanja s 2. brigadom. M. Šalov, Treća dalmatinska brigada, Split, 1988., str. 420.
[17] G. Zovko, Druga strana medalje, str. 87. Zovko također navodi da su zarobljeni domobrani, koji su branili pristup mostu za Knešpolje, mučeni i bačeni u jame boksitnih rudnika na području Uzarića (n. dj., str. 109.). Šalov tvrdi da se dio domobrana iz 1. bojne 2. gorskog zdruga predao 1. bataljunu 3. dalmatinske brigade. M. Šalov, Treća dalmatinska brigada, str. 421.
[18] U Uzarićima su ubijeni Mirko Hribar, Stojan Zovko, Ante Galić, Marko Čerkez, Marijan Primorac-Dalinović, Andrija Lovrić-Jukić, Stjepan Zovko, Stanko Lovrić-Barikić, Ivan Lo-vrić-Lovra, Pero Mandići Bozo Lasić-Peraćkić. G. Zovko, Druga strana medalje, str. 99. – 105. O ekshumaciji u Knešpolju vidjeti glasilo Stopama pobijenih, god. III., br. 2 (5), Humac, srpanj – prosinac 2010., str. 9 i Stopama pobijenih, god. IV., br. 1(6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., str. 4.
[19] U ratnome izvješću Glavnoga štaba NOV-a i PO-a Hrvatske od 7. veljače 1945. navodi se da je 7. veljače 1945. Čitluk zauzela „jedna hercegovačka divizija“. HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3080.
[20] U zaseoku Solde ubijeni su Bozo Bošnjak, Ivan Soldo i Kajetan Tavzes, a u Duzici Marko Knezović, Ivan Knezović, Stanko Kvesić, Rade Šimić, Ivan Škrobo, Jakov Sopta i Jozo Ćorić. Među likvidiranim civilima bili su i Marijan Zovko, Adam Topić, Franjo Naletilić, Mirko Mandić, Toma Naletilić, Ivan Naletilić, Franjo Kozul, Mirko Kozul, Marko Mandić i Vinko Naletilić iz Širokoga Brijega. G. Zovko, Druga strana medalje, str. 112. – 113.
[21] Isto, str. 123.
[22] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 284.
[23] Karlo Rotim, zrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar, 2000., str. 197., 230. – 233.
[24] Boravak ove brigade na mjestu počinjenja zločina naznačenoga datuma potvrđuje i izjava pripadnice postrojbe Koviljke Marjanović, objavljene u zborniku Druga dalmatinska prole-terska brigada: Sjećanja boraca, ur. Filip Jadrijević-Brajko, Split, 1989., str. 541.
[25] Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 297. – 299.
[26] Isto, str. 286. Fra Bazilije Pandzić ističe da u samostanu nije bilo vojnika, a pripadnici Hrvat-skih oruzanih snaga i Wehrmachta povukli su se dan ranije. B. Pandzić, n. dj., str. 32.
[27] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 286.
[28] Isto, str. 287.; Jozo Tomašević-Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Humac – Zagreb, 2010., str. 172.
[29] Ivan Špika, Ratna sjećanja i dnevnik borca II. dalmatinske brigade, Zagreb, 1970., str. 152. Autor također navodi da je u Splitu 8. veljače posjetio pripadnike postrojbe ranjene upravo u Širokome Brijegu. Isto, str. 150.
[30] Krek navodi da su partizani proširili glasine kako su franjevci poginuli tijekom borbe te ističe da je riječ o očitoj lazi koju potvrđuje činjenica da su franjevci ubijeni 8. veljače, odnosno deset sati po završetku borba, a među ubijenima su bile i osobe koje se tijekom borba uopće nisu nalazile u samostanu. The National Archives – London, FO 371/48911. HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.11.
[31] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 287.
[32] Dalmacija u NOB-i, str. 718.
[33] Glasilo 11. dalmatinske brigade.
[34] Nečitko.
[35] M. Rako – S. Druzijanić, n. dj., str. 287. – 288.; Glas štampe, br. 6, 11. veljače 1945. , str. 3. Glas štampe u broju 12 od 25. ozujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutoga Taslida Ćazima iz Ljubuškoga koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a na-ročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“
[36] B. Pandzić, n. dj., str. 33. – 34.; Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, <http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf>, str. 73.
[37] M. Ilinić, n. dj., str. 74. – 75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)
[38] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.; Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 295.
[39] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.
[40] Ustaška nadzorna sluzba.
[41] Geheime Staatspolizei (njemačka Drzavna tajna policija).
[42] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oruznika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. N. Anić, VIII. dalmatinski korpus…, str. 61.
[43] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.
[1] Drago Đukanović, „Završne operacije za oslobođenje Hercegovine“, Hercegovina u NOB-i, zbornik radova, Beograd, 1961., str. 824. – 825.
[2] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i pora-ća 1942.-1967., 20.10.; Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 13.
[3] <http://en.wikipedia.org/wiki/Miha_Krek>
[4] The National Archives – London, FO 371/48911.
[5] Isto se navodi i u spisu o. Serafina Vištice „Partizani u Hrvatskoj“, HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10.
[6] Bazilije Pandzić, Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), <http://www. pobijeni.info/userfiles/Pandzic-Ubojstvo-fra-Dobroslava-Simovica.pdf>, str. 31.; Stopama pobijenih, god. IV., 2(7), srpanj – listopad 2011., str. 28
[7] Sekulić je bio šef Otsjeka OZN-e Oblasti VIII. korpusa.
[8]HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.1.
[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.3.
[10] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5295
[11] HR-HDA-1194, Zbirka dokumenata NOV i POJ, NOV-37/5359.
[12] Nikola Anić, VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, Split, 2003., str. 56. – 57.
[13] Opširnije o hercegovačkim brigadama vidjeti: Danilo Komnenović – Muharem Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 578. – 584.; Osman Đikić, Dva-naesta hercegovačka NOU brigada, Beograd, 1990., str. 162. – 182.; <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip-broz. html>.
[14] Mate Šalov, Četvrta dalmatinska (splitska) brigada, Split, 1980., str. 257. Početkom studenoga 1944. godine na prostoru Slipčići – Čule – Ljuti Dolac – Čitluk nalazila se 12. hercegovačka brigada koju je kasnije zamijenila 10. hercegovačka brigada. Dvanaesta je brigada po zapovijedi Štaba 29. udarne divizije od 20. studenoga 1944. prebačena prema Širokomu Brijegu. Uoči dolaska te partizanske postrojbe na područje općine Široki Brijeg u Uzarićima se pričalo kako u njoj ima i četnika koji su do pristupanja partizanima počinili zločine nad Hrvatima istočne Hercegovine. O tome su svjedočile izbjeglice koje su dolazile iz tih krajeva. Gojko Zovko, Druga strana medalje, Zagreb, 2008., str. 74. Slavko Grubišić, autor knjige Nad ponorom pakla: Svjedočanstvo o komunističkim zločinima (Zagreb, 2004.) piše o mučenju svoga oca Ivana kojeg su odveli partizani neposredno prije Bo-zića 1944. Odveo ga je komesar neke partizanske postrojbe, a pušten je na intervenciju člana obitelji koji je otišao razgovarati s partizanskim komandirom Antom Tolićem. Grubišićevoj obitelji pomogao je partizan Luka Madunić. Izvori potvrđuju da se prije Bozića 1944. na tome području razmjestila 4. splitska brigada 9. divizije, a među njezinim pripadnicima nalazio se i komandir Ante Tolić, kojega spominje Slavko Grubišić. M. Šalov, n. dj., str. 336.
[15] Isto, str. 263. – 264. Na savjetovanju brigade 13. siječnja 1945. raspravljalo se o odnosima s narodom na terenu te stavu prema kleru i vjerskim osjećajima kojih je bilo kod dijela novomobiliziranih. Zauzet je stav da im se nikako ne prave smetnje u nazočenju vjerskim obredima, ali da se budno motri na djelovanje svećenstva u tim krajevima. Isto, str. 269.
[16] U ovome trenutku 2. dalmatinska brigada ulazi u sastav 9. dalmatinske divizije koju su činile 3. i 4. dalmatinska brigada.
[17] Druga dalmatinska proleterska brigada, ur. Zdenko Cvrlje, Split, 1982., str. 290.
[18] S. Grubišić, n. dj., str. 49. – 51. Bruno Vuletić Petrov rođen je 5. listopada 1924. u Sinju. Članom SKOJ-a postaje 1941., a KPJ-a 15. ozujka 1942. NOV-u pristupa 15. siječnja 1942. kao pripadnik Srednjedalmatinskog odreda. 31. prosinca 1944. preuzima zapovijedanje 2. dalmatinskom brigadom, a u travnju 1945. postaje zapovjednikom 4. dalmatinske brigade. Druga dalmatinska proleterska brigada, str. 700.
[19] Osim knjiznice, u Širokom su Brijegu uništeni arhiv, muzej, fizikalni, kemijski i biološki kabinet te razne zbirke. Opširnije o kulturocidu na Širokome Brijegu vidjeti Stopama po-bijenih, god. III., br. 2(5), Humac, srpanj – prosinac 2010., str. 17. i Stopama pobijenih, god. IV., br. 1(6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., str. 7 – 8. Audio-snimka svjedočenja fra Vendelina Karačića o istoj problematici dostupna je na web-stranici <http://www.youtube. com/watch?v=ojuP8BCSjAE>.
[20] Gojko Zovko, „Širokobriješke zrtve rata“, Hrvatski zrtvoslov: Zbornik radova Prvog zrtvo-slovnog kongresa, Knjiga I., ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 1998., 689. – 690.
[21] Sluzbeni naziv Crne legija bio je Ustaški zdrug Sarajevo, od 25. srpnja 1942. godine I. ustaški djelatni stajaći zdrug.
[22] Prema dostupnim podatcima njemački gubitci u Mostarskoj operaciji iznosili su 5636 poginulih i 1274 zarobljenih. Gojko Miljanić i dr., Vojna istorija, Udzbenik za vojne aka-demije, Beograd, 1980., str. 473. Nikola Anić navodi da je 369. divizija dozivjela u Mostaru drugi veliki poraz te je imala 5778 poginulih i 1314 zarobljenih. N. Anić, n. dj., str. 63. Prema operativnome izvješću Štaba 8. korpusa od 25. veljače 1945. njemačke postrojbe i Hrvatske oruzane snage (HOS) imale su u Mostarskoj operaciji 3716 poginulih i 1044 zarobljenih voj-nika. Mladenko Colić, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu 1941.-1945., Beograd, 1988., str. 311. Postrojbe 19. divizije ubile su oko 615 neprijateljskih vojnika, a zarobile 301 vojnika. Dragutin Grgurević, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Zagreb, 1964., str. 192. Opširnije o borbama 369. Legionarske divizije u Hercegovini vidi Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str. 92. – 109.
[23] U rano jutro 27. siječnja 1945. godine 370. njemački pješadijski puk i 9. hrvatska gorska divizija, s oko 8000 vojnika, probili su obranu 9. divizije. Do 29. siječnja zauzeli su Čitluk, Ljubuški i Čapljinu, porušili mostove na Neretvi u Metkoviću, Gabeli i Čapljini te time pri-silili 29. diviziju (11. i 14. brigadu) da odustane od planiranoga napada na Konjic. M. Colić, n. dj., str. 306. – 307.; HR-DAS-195, Arhiv oruzanih snaga, Naredba br. 21 Zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije od 1. veljače 1945. O borbama 9. gorske divizije u Širokome Brijeg i Mostaru vidjeti HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjet-skog rata i poraća 1942.-1967., 11.53.
[24] Radovan Vukanović, Drugi udarni korpus, Beograd, 1982., str. 350.
[25] Prema Čapljini upućena je postrojba 29. divizije te je mobilizirano oko 3000 novih boraca s područja oko Metkovića. Uspostavljeni su mostobrani kod Gabele i Dretelja, a 3. veljače 1945. partizanske postrojbe ponovno su zauzele Čapljinu (12. hercegovačka brigada i bri-gada KNOJ-a uz djelomičnu pomoć 13. hercegovačke brigade), a sutradan i Ljubuški (4. dalmatinska brigada) i Čitluk te su 5. veljače izbile na prvobitne polozaje. (M. Colić, n. dj., str. 306.; D. Grgurević, n. dj., str. 187.)
[26] HR-DAS-262, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, kut. 47, Operacijski dnevnik IX. udarne divizije IV. Armije Jugoslavije za 1945. godinu.
[27] Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 292.: A. Marić, n. dj., str. 13. – 14.
[28] Vrgorac je zauzet 24. listopada 1944., a osim Narodnooslobodilačkoga odbora u gradu je djelovala i Komanda mjesta na čelu sa Srećkom Gabrićem, bivšim zamjenikom zapovjednika 2. bataljuna 11. brigade. Nakon zauzimanja Ljubuškoga u njemu je uspostavljena Komanda područja za zapadnu Hercegovinu na čijem se čelu nalazio Azis Kudra, bivši zamjenik komandira čete 11. dalmatinske brigade.
[29] „Jedan fratar među pronađenim zrtvama Drugoga svjetskog rata u Vrgorcu?“, Politički za-tvorenik, god. XVIII., studeni 2008., br. 2000, str. 34. <http://www.ljportal.com/index.php?option=com_content&view=article&id=944:identif iciran-fra-maksimilijan-juri&catid=2:drutvo-&Itemid=4>. Opširnije o ekshumaciji u Vr-gorcu vidjeti glasilo Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ Stopama pobijenih, god. II., br. 1(2), Humac, siječanj – lipanj 2009., str. 16. – 19. O pokopu posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića vidjeti Stopama pobijenih, god. III, br. 1(4), Humac, siječanj – lipanj, 2010., str. 35. – 43.
[30] HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o zrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 20.10
[31] HR-HDA-1222, Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, kut. 6, KP-298/1020.; HR-HDA-1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 14, KP-42-I/3096.
[32] Treća bosansko-hercegovačka brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskoher-cegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), a izravno je bila podređena OZN-i BIH (Uglješa Kojadinović). Utemeljena je 5. prosinca 1944. odlukom štaba 29. hercegovačke divizije i Oblasnoga komiteta KPJ za Hercegovinu na čijem je čelu u to vrijeme bio Vaso Miskin Crni. Za prvih pedeset dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njezina nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. D. Komnenović – M. Kreso, n. dj., str. 409. <http://www.blog.hr/print/id/1625908266/mostarsku-operaciju-zapovjedio-josip- broz.html>.
[33] M. Colić, n. dj., str. 308.
[34] Royal Air Force, britanske zračne snage.

Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari