Pratite nas

Kolumne

Može li Milanović pobijediti?

Objavljeno

na

Zoran Milanović/facebook

Kakva je to ljuta sila morala nagnati krug žarko zainteresiran promijeniti vlast u Hrvatskoj da nominira Zorana Milanovića za Predsjednika? Na prvu – ili nemaju boljeg ili im je do šege, hoće pokazati kako mogu pobijediti čak i s njim. Ipak, Zoran Milanović, čiji dosadašnji izborni skor podsjeća na onaj isluženog boksača koji uglavnom nastupa kao teturajuća vreća, idealna za nabijanje statistike borcima u usponu, sve je izgubljene bitke tijesno gubio. To daje donekle utemeljenu nadu besprijekorno uhodanom, izrazito moćnom kolopletu interesa koji stoji iza projekta “sâm svoj kandidat” da i ovaj put prodaja roga za svijeću može uspjeti.

Put do pobjede “kandidata s karakterom”…

Rukopis profesionalaca, koji se ne upuštaju u ovakve pothvate pod parolom “važno je sudjelovati”, iščitava se već u ponavljanju elemenata scenarija viđenog 2011. godine kad je Milanović jedini put dosad pobijedio – sve intenzivniji progon političkih protivnika i s njima povezanih osoba od strane tzv. neovisnih pravosudnih i para-pravosudnih državnih struktura, što instaliranih u doba Milanovićeve vladavine, što već otprije dobro očuvanih. Ipak, u središtu je njihovih pregnuća usmjerenost na tri ključna stupa, tri uporišne točke u hodu ka cilju zvanom “Predsjednik s karakterom”. Prvo – zbiti vlastite redove; drugo – raskoliti suparničke; i treće, najbitnije – produbiti razdor u redovima raskoljenog protivnika kako bi se prije drugog izbornog kruga neutraliziralo glavninu birača poraženoga u njihovu srazu.

Prvi je korak već manje-više obavljen. Oko Milanovića je napravljen sanitarni koridor na ljevici, posve mu je očišćen prostor na spektru od tzv. liberala (ne onih ekonomskih, nego svjetonazorskih), preko socijaldemokrata, sve do onih najvjernijih – starokomunista. Dva liberalna kandidata s potporom stranaka vladajuće koalicije (HSLS-a i, kako je najavljeno, HNS-a) minimalno će ga oštetiti dok će se uloga Dalije Orešković, koja je pripremana kao zamjena za Milanovića u slučaju da on na utrku ne pristane, nastupi li ona uopće, svesti na podbadanje predsjednice Grabar Kitarović iz ženskog kuta (što dobro dođe jer svi glavni protukandidati su muškarci).

U cijelome planu iznimno važnu ulogu imaju agencije za ispitivanje javnog mnijenja. Dvije glavne, čije rezultate redovito objavljuju prevladavajući mediji, su pod nadzorom kruga koji stoji iza Milanovićeve kandidature. Njihovu taktiku nije teško predvidjeti budući je već uspješno testirana uoči izbora za Europski parlament. Temeljna zadaća anketa je držati Miroslava Škoru relativno blizu Milanoviću kako bi se konzervativne birače potaknulo pomisliti – evo, Kolinda je sigurna, zato glasujmo za Škoru, pa onda u drugom krugu nek’ pobijedi bolji od dva naša. A i ne ispadne li tako, anketno navođenje kako i Grabar Kitarović i Škoro pobjeđuju Milanovića u drugome krugu potiče uvjerenje da je svejedno koji će desni kandidat dalje. Ukratko, time što će Škorin rejting biti prikazivan iznad realnog, a Milanovićev biti umanjivan, radit će se pritisak na odljev Predsjedničinih glasova prema Škori. To će rezultirati manjim brojem glasova za Grabar Kitarović, a većim za Milanovića od anketama stvorenih očekivanja. Nakon toga će uslijediti medijski uragan kako je Milanović, koji će lako moguće nakon prvog kruga i voditi, u strahovitom naletu dok Kolinda pada. Sve kako bi se stvorio efekt sličan onome kad je neočekivano mali zaostatak Grabar Kitarović za Josipovićem nakon prvog izbornog kruga u konačnici doveo do Predsjedničine pobjede.

Sličnost s europskim izborima održanima u svibnju se nameće sama po sebi. Desne liste su u anketama držane vrlo blizu izbornog praga, čime se poticalo birače da im daju glas (“evo, malo im fali, samo još vaš glas”), dok je SDP držan ispod realnog rejtinga (njemu inače sklona agencija IPSOS u zadnjem mu je ispitivanju uoči izbora davala čak 5% manje u odnosu na postignuti rezultat). Posljedice anketnog inženjeringa su bile da je HDZ uzdrman slabijim rezultatom od očekivanog, desni su glasovi većinom propali jer je samo jedna lista prešla prag, dok je SDP zadobio snažan vjetar u leđa pred predsjedničke izbore i sad mu IPSOS daje za dvije trećine bolji rejting nego neposredno prije europskih izbora.

…vodi preko idealnog “desnog” kandidata

Ipak, ključni trenutak u anketnim igricama oko europskih izbora dogodio se svega 5 dana uoči izborne nedjelje. Miroslav Škoro je lansiran kao predsjednički kandidat. On je čak i u vrijeme izborne šutnje, pa i na sam izborni dan, kao javnosti poznato, ali u politici ipak svježe lice, učestalo istupao tih dana u medijima, i kritizirajući vlast dao zamašan vjetar u leđa svim desnim listama nauštrb HDZ-a. Ujedno je kronično razjedinjenoj desnici serviran kao ujedinitelj i spasitelj.

Tkogod šaptao Škori, to je posve nebitno u usporedbi s činjenicom da on ne bi mogao biti tako upadljivo i uspješno anketno i medijski nametnut bez dopuštenja onih koji te mehanizme nadziru, dakle krugova koji stoje iza Zorana Milanovića. A oni to sigurno nisu dopustili – štoviše, čitav projekt su i dobro pogurali – zato što bi procijenili kako im to ne ide u prilog. Upravo suprotno, ovim korakom stvoreni su preduvjeti za drugu točku plana – raskol u protivničkim redovima. Naime, već samom pojavom kandidata Škore i njegovim vezivanjem uz desno biračko tijelo, i Kolinda Grabar Kitarović mora u kampanji više pozornosti pokloniti tom dijelu političkog spektra, što neminovno povlači rizik od gubitaka na drugim pozicijama, dok Milanović, recimo, sličnih briga nema.

No, to nije jedini razlog zbog kojeg se Škoro – koji unatoč tome što kao zabavljač uživa široku popularnost, s poslom kojeg je poželio obavljati nema opipljivijih dodirnih točaka, a što bi se uobičajeno zahtijevalo i pri znatno manje odgovornim poslovima od dužnosti državnoga poglavara – pokazuje idealnim kandidatom za ulogu čimbenika pomutnje i razdora na desnici. Idealan je, nadasve, povijesno gledano. Sa Stipom Mesićem dijeli hadezeovsku prošlost, obojica su čak i pjevala za HDZ. Mesić je, doduše, pjevao u zboru pa se mogao kasnije pravdati da je samo zijevao, a Škoro to ipak ne može, jednostavno zato što je pjevao solo. Zajednički im je i šeretski pristup na granici lakrdije, tako da se ne zna kad se šale a kad govore zaozbiljno. Pa, lupe li štogod, uvijek mogu reći da su se samo šalili.

Uz to, ne manje važno, obojici su žene istog etničkog porijekla. Ne istog kao oni sâmi, nego, eto, baš onog koje je za komunizma bilo iznimno popularno među ambicioznim, karijeristički nastrojenim Hrvatima željnim napredovanja u tom sustavu. Konačno, slične su i ideološke okolnosti u kojima su otpali od HDZ-a. Mesić se s ortakom Manolićem odmetnuo od stranke požalivši se kako je Tuđman favorizirajući ministra Šuška skrenuo previše udesno. Škoro ipak nije bio tako brz na okidaču. Nije vratio člansku iskaznicu HDZ-a čim je svojevoljno napustio mjesto saborskog zastupnika, kako reče, zato što mu se politika toliko zgadila da je shvatio da on za nju nije, nego tek 3 godine potom kad je HDZ, izabravši Karamarka za predsjednika, opet skrenuo suviše udesno.

I dok ga s Mesićem vežu znakovite paralele iz prošlosti, u Ivi Josipoviću Škoro nalazi uzor u dva aktualnija elementa – u onome što nudi i onome kako se bori protiv protukandidatkinje. Nudi, istina u nešto grubljem obliku prilagođenom ciljanoj publici, povećanje predsjedničkih ovlasti u čijem su središtu nadzor nad Ustavnim sudom i neprijateljski, svađalački gard prema Vladi s kojom bi doktor Škoro, baš kao i doktor Ivo nekoć, nesuglasice rješavao na narodnim referendumima. Osim toga, doktor Škoro vrlo brzo, praktično u hodu, savladava povijesne lekcije iz udžbenika iz kojeg je davno prije učio i doktor Ivo. Evo, razdoblje od ’41 do ’45 je već položio s čistom peticom. A i iz stajališta prema pozdravu Za dom spremni dade se naslutiti kako s utabanog puta ne će skrenuti.

Plavuša, cajka i navijačica

No, raskol u protivničkim redovima nije sam po sebi dostatan za Milanovićev uspjeh. Jer što znači raskol ako se u drugom krugu glasovi kandidata oko kojih se okuplja suparničko biračko tijelo samo sliju od jednoga ka drugome? Da bi raskol bio učinkovit, on ne smije ostati samo na razini izbornih stožera, odbačenih primadona i internetskih trolova, nego njime treba kapilarno zaraziti široke mase, prodrijeti što je dublje moguće. A za to nema učinkovitijeg sredstva od sustavnog ogađivanja protukandidatkinje etiketiranjem, npr. kao plavuše, cajke i navijačice (“cheerleadersice”). Tu su tehniku Škoro i prijatelji zdušno usvojili kopirajući ju od infrastrukture Ive Josipovića, koja ju je koristila ne samo tijekom predizborne kampanje, nego ju je kao oblik hibridnog ratovanja rastegla na čitav Predsjedničin mandat. Naljepnica “plavuša”, u Josipovićevo vrijeme poznatija pod kodnim nazivom “Barbika”, sugerira da se radi o histeričnoj ljepuškastoj glupači. Onako kako u HTV-ovoj hit-seriji “Novine” u režiji jednog od istaknutih “kulturnjaka” – onoga koji je na pragu četrdesete pobrao lovorike u omladinskoj sekciji nekog međunarodnog filmskog festivala, što je medijski popraćeno kao da je osvojio Ligu prvaka – Predsjednicu karikira kći istaknutog ratnog izvjestitelja Ante Ivankovića, upamćenog po reportažama o hrvatskom vojnom osvajanju visova Dinare. Ah, što se može, izgleda da je u tim estradno-kulturnim krugovima lakše postati Škoro nego ostati Thompson… A gdje nije?

Jasno je i zašto šoroševci, pripadnici Josipovićevog medijsko-kulturnjačkog stada, sada zbijeni u Milanovićevom toru, Predsjednicu nazivaju cajkom. Za njih “Lijepa li si”, “Krist na žalu” i arija u “U boj, u boj” ni ne mogu biti drugo doli cajke. S druge strane, škoroševcima je Predsjednica cajka samo zato što tako kažu šoroševci. Iz istih razloga im je netko “briselski ćato” i “sin vojne lekarke”. Loši đaci su uvijek prepisivali, a posebno loši prepisivači među njima bi prepisali od kolege sve od riječi do riječi, oni najgori čak i ime. Od potonjeg i škoroševcima prijeti realna opasnost, tim više što ih od onih od kojih prepisuju dijeli tek jedno slovo. A kad je o ogađivanju Predsjednice riječ, ni toliko!

Bjesomučno prepisujući od šoroševaca, škoroševci su posebno kivni na ponašanje Predsjednice prilikom svečane dodjele odličja poslije finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Svjetski su mediji listom pohvalili prirodno, emotivno držanje Predsjednice u toj jedinstvenoj prilici za izgradnju slike Hrvatske u svijetu (a po čemu bi to ostali upamćeni Milanović i Škoro da su se tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar?). Zahvaljujući dijelom i tome ova turistička sezona ipak nije tako grozna kako su mediji u Hrvatskoj priželjkivali, što potvrđuje i to što su ju prestali spominjati u udarnim vijestima. No, u izopačenoj slici svijeta kakvu njeguju lokalni šoroševci i škoroševci to je tek kolosalna prilika da se Predsjednici naruga – pa je, eto, sad navijačica, “cheerleadersica”.

Kad se maniš Očenaša…

Osim reciklaže ljevičarskih metoda i mudrolija, primjetno je kako Škoro, nimalo viteški, čak ni muški, naglašava kako on uvijek govori o instituciji Predsjednika, a ne o nekoj konkretnoj osobi, da bi odmah potom zakriljen tim plaštem kritizirao konkretne Predsjedničine poteze bez da ju imenom spomene.

U istom podbadačkom stilu protekao je i Škorin nastup na nedavno održanoj jubilarnoj retrospektivi festivala tamburaške glazbe u Požegi. Od svih krasnih pjesama koje je stvorio nastup je odlučio okončati baš poskočicom “Otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša…”, očito kako bi poslao neskrivenu poruku Predsjednici koja je sjedila u prvom redu. Inače, ta se pjesma, sadržajem baš po guštu šoroševskih medija, obično u izvedbi kakve lokalne folklorne družine često čuje kao zvučna kulisa dok im Škoro daje važne “predsjedničke” izjave s nekog poprišta svoje kirvaj-turneje. Valjda to čini kako bi privukao glasove zdvojnih “katolika”. I to u kraju gdje je puk, još i prije nego što ga je poharala komunistička pošast, znao poprilično nonšalantno shvaćati Očenaš, pa slijedno tomu i široko otvoriti vrata bijeloj kugi prihvaćanjem obiteljske politike jednoga djeteta. Što reći, nego – kad se maniš Očenaša ili drugoga na to navodiš, sve je dopušteno!

No, kako Škoru savjetuje suverenist Mate Mijić, koji je ne tako davno bez zadrške kritizirao Predsjednicu zbog nedovoljno jasnog, čak i proturječnog stajališta oko pobačaja, nema druge nego očekivati da će Škoro, bez obzira što drugima, veselo, kroz pjesmu preporučuje da se mane Očenaša, tu sad biti nedvosmislen. Inače bi tkogod mogao pomisliti kako mu je zapelo brvno u oku ili možda čak da nema srca pa se zapitati gdje li ga je zagubio. A da nisu za nedavne operacije doktori doktoru srce izvadili i, nimalo kolegijalno, zaboravili ga vratiti? Ako je tako, u tome onda leži i sukus njegova zdravstvenog kartona – srca nema, pa tako više ni s njim zdravstvenih problema, dok mu je brvno u oku ostalo, no ono mu ionako ne smeta.

Tako (ne)operiran, Škoro može koristiti samo Zoranu Milanoviću. Ne kao crni labud, nego crni pijun čija je zadaća prodrijeti po daminom krilu, stati na osmo polje i promovirati se, ne u damu kako je u toj prilici uobičajeno, nego u konja. Tako, naime, zahtijeva raspored figura na šahovskoj ploči da bi se Predsjednici zadao šah-mat. Samo na takvu vrancu, trojancu, Milanović može slavodobitno ujahati u Predsjedničke dvore. A Škori za utjehu što će jutro poslije izborne noći dočekati s onu strane kapije ostaje tek bećarac – Maniš li se Očenaša, niš’ od tebe, al’ evo tvog pajdaša!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari