Pratite nas

Kolumne

Može li Milanović pobijediti?

Objavljeno

na

Zoran Milanović/facebook

Kakva je to ljuta sila morala nagnati krug žarko zainteresiran promijeniti vlast u Hrvatskoj da nominira Zorana Milanovića za Predsjednika? Na prvu – ili nemaju boljeg ili im je do šege, hoće pokazati kako mogu pobijediti čak i s njim. Ipak, Zoran Milanović, čiji dosadašnji izborni skor podsjeća na onaj isluženog boksača koji uglavnom nastupa kao teturajuća vreća, idealna za nabijanje statistike borcima u usponu, sve je izgubljene bitke tijesno gubio. To daje donekle utemeljenu nadu besprijekorno uhodanom, izrazito moćnom kolopletu interesa koji stoji iza projekta “sâm svoj kandidat” da i ovaj put prodaja roga za svijeću može uspjeti.

Put do pobjede “kandidata s karakterom”…

Rukopis profesionalaca, koji se ne upuštaju u ovakve pothvate pod parolom “važno je sudjelovati”, iščitava se već u ponavljanju elemenata scenarija viđenog 2011. godine kad je Milanović jedini put dosad pobijedio – sve intenzivniji progon političkih protivnika i s njima povezanih osoba od strane tzv. neovisnih pravosudnih i para-pravosudnih državnih struktura, što instaliranih u doba Milanovićeve vladavine, što već otprije dobro očuvanih. Ipak, u središtu je njihovih pregnuća usmjerenost na tri ključna stupa, tri uporišne točke u hodu ka cilju zvanom “Predsjednik s karakterom”. Prvo – zbiti vlastite redove; drugo – raskoliti suparničke; i treće, najbitnije – produbiti razdor u redovima raskoljenog protivnika kako bi se prije drugog izbornog kruga neutraliziralo glavninu birača poraženoga u njihovu srazu.

Prvi je korak već manje-više obavljen. Oko Milanovića je napravljen sanitarni koridor na ljevici, posve mu je očišćen prostor na spektru od tzv. liberala (ne onih ekonomskih, nego svjetonazorskih), preko socijaldemokrata, sve do onih najvjernijih – starokomunista. Dva liberalna kandidata s potporom stranaka vladajuće koalicije (HSLS-a i, kako je najavljeno, HNS-a) minimalno će ga oštetiti dok će se uloga Dalije Orešković, koja je pripremana kao zamjena za Milanovića u slučaju da on na utrku ne pristane, nastupi li ona uopće, svesti na podbadanje predsjednice Grabar Kitarović iz ženskog kuta (što dobro dođe jer svi glavni protukandidati su muškarci).

U cijelome planu iznimno važnu ulogu imaju agencije za ispitivanje javnog mnijenja. Dvije glavne, čije rezultate redovito objavljuju prevladavajući mediji, su pod nadzorom kruga koji stoji iza Milanovićeve kandidature. Njihovu taktiku nije teško predvidjeti budući je već uspješno testirana uoči izbora za Europski parlament. Temeljna zadaća anketa je držati Miroslava Škoru relativno blizu Milanoviću kako bi se konzervativne birače potaknulo pomisliti – evo, Kolinda je sigurna, zato glasujmo za Škoru, pa onda u drugom krugu nek’ pobijedi bolji od dva naša. A i ne ispadne li tako, anketno navođenje kako i Grabar Kitarović i Škoro pobjeđuju Milanovića u drugome krugu potiče uvjerenje da je svejedno koji će desni kandidat dalje. Ukratko, time što će Škorin rejting biti prikazivan iznad realnog, a Milanovićev biti umanjivan, radit će se pritisak na odljev Predsjedničinih glasova prema Škori. To će rezultirati manjim brojem glasova za Grabar Kitarović, a većim za Milanovića od anketama stvorenih očekivanja. Nakon toga će uslijediti medijski uragan kako je Milanović, koji će lako moguće nakon prvog kruga i voditi, u strahovitom naletu dok Kolinda pada. Sve kako bi se stvorio efekt sličan onome kad je neočekivano mali zaostatak Grabar Kitarović za Josipovićem nakon prvog izbornog kruga u konačnici doveo do Predsjedničine pobjede.

Sličnost s europskim izborima održanima u svibnju se nameće sama po sebi. Desne liste su u anketama držane vrlo blizu izbornog praga, čime se poticalo birače da im daju glas (“evo, malo im fali, samo još vaš glas”), dok je SDP držan ispod realnog rejtinga (njemu inače sklona agencija IPSOS u zadnjem mu je ispitivanju uoči izbora davala čak 5% manje u odnosu na postignuti rezultat). Posljedice anketnog inženjeringa su bile da je HDZ uzdrman slabijim rezultatom od očekivanog, desni su glasovi većinom propali jer je samo jedna lista prešla prag, dok je SDP zadobio snažan vjetar u leđa pred predsjedničke izbore i sad mu IPSOS daje za dvije trećine bolji rejting nego neposredno prije europskih izbora.

…vodi preko idealnog “desnog” kandidata

Ipak, ključni trenutak u anketnim igricama oko europskih izbora dogodio se svega 5 dana uoči izborne nedjelje. Miroslav Škoro je lansiran kao predsjednički kandidat. On je čak i u vrijeme izborne šutnje, pa i na sam izborni dan, kao javnosti poznato, ali u politici ipak svježe lice, učestalo istupao tih dana u medijima, i kritizirajući vlast dao zamašan vjetar u leđa svim desnim listama nauštrb HDZ-a. Ujedno je kronično razjedinjenoj desnici serviran kao ujedinitelj i spasitelj.

Tkogod šaptao Škori, to je posve nebitno u usporedbi s činjenicom da on ne bi mogao biti tako upadljivo i uspješno anketno i medijski nametnut bez dopuštenja onih koji te mehanizme nadziru, dakle krugova koji stoje iza Zorana Milanovića. A oni to sigurno nisu dopustili – štoviše, čitav projekt su i dobro pogurali – zato što bi procijenili kako im to ne ide u prilog. Upravo suprotno, ovim korakom stvoreni su preduvjeti za drugu točku plana – raskol u protivničkim redovima. Naime, već samom pojavom kandidata Škore i njegovim vezivanjem uz desno biračko tijelo, i Kolinda Grabar Kitarović mora u kampanji više pozornosti pokloniti tom dijelu političkog spektra, što neminovno povlači rizik od gubitaka na drugim pozicijama, dok Milanović, recimo, sličnih briga nema.

No, to nije jedini razlog zbog kojeg se Škoro – koji unatoč tome što kao zabavljač uživa široku popularnost, s poslom kojeg je poželio obavljati nema opipljivijih dodirnih točaka, a što bi se uobičajeno zahtijevalo i pri znatno manje odgovornim poslovima od dužnosti državnoga poglavara – pokazuje idealnim kandidatom za ulogu čimbenika pomutnje i razdora na desnici. Idealan je, nadasve, povijesno gledano. Sa Stipom Mesićem dijeli hadezeovsku prošlost, obojica su čak i pjevala za HDZ. Mesić je, doduše, pjevao u zboru pa se mogao kasnije pravdati da je samo zijevao, a Škoro to ipak ne može, jednostavno zato što je pjevao solo. Zajednički im je i šeretski pristup na granici lakrdije, tako da se ne zna kad se šale a kad govore zaozbiljno. Pa, lupe li štogod, uvijek mogu reći da su se samo šalili.

Uz to, ne manje važno, obojici su žene istog etničkog porijekla. Ne istog kao oni sâmi, nego, eto, baš onog koje je za komunizma bilo iznimno popularno među ambicioznim, karijeristički nastrojenim Hrvatima željnim napredovanja u tom sustavu. Konačno, slične su i ideološke okolnosti u kojima su otpali od HDZ-a. Mesić se s ortakom Manolićem odmetnuo od stranke požalivši se kako je Tuđman favorizirajući ministra Šuška skrenuo previše udesno. Škoro ipak nije bio tako brz na okidaču. Nije vratio člansku iskaznicu HDZ-a čim je svojevoljno napustio mjesto saborskog zastupnika, kako reče, zato što mu se politika toliko zgadila da je shvatio da on za nju nije, nego tek 3 godine potom kad je HDZ, izabravši Karamarka za predsjednika, opet skrenuo suviše udesno.

I dok ga s Mesićem vežu znakovite paralele iz prošlosti, u Ivi Josipoviću Škoro nalazi uzor u dva aktualnija elementa – u onome što nudi i onome kako se bori protiv protukandidatkinje. Nudi, istina u nešto grubljem obliku prilagođenom ciljanoj publici, povećanje predsjedničkih ovlasti u čijem su središtu nadzor nad Ustavnim sudom i neprijateljski, svađalački gard prema Vladi s kojom bi doktor Škoro, baš kao i doktor Ivo nekoć, nesuglasice rješavao na narodnim referendumima. Osim toga, doktor Škoro vrlo brzo, praktično u hodu, savladava povijesne lekcije iz udžbenika iz kojeg je davno prije učio i doktor Ivo. Evo, razdoblje od ’41 do ’45 je već položio s čistom peticom. A i iz stajališta prema pozdravu Za dom spremni dade se naslutiti kako s utabanog puta ne će skrenuti.

Plavuša, cajka i navijačica

No, raskol u protivničkim redovima nije sam po sebi dostatan za Milanovićev uspjeh. Jer što znači raskol ako se u drugom krugu glasovi kandidata oko kojih se okuplja suparničko biračko tijelo samo sliju od jednoga ka drugome? Da bi raskol bio učinkovit, on ne smije ostati samo na razini izbornih stožera, odbačenih primadona i internetskih trolova, nego njime treba kapilarno zaraziti široke mase, prodrijeti što je dublje moguće. A za to nema učinkovitijeg sredstva od sustavnog ogađivanja protukandidatkinje etiketiranjem, npr. kao plavuše, cajke i navijačice (“cheerleadersice”). Tu su tehniku Škoro i prijatelji zdušno usvojili kopirajući ju od infrastrukture Ive Josipovića, koja ju je koristila ne samo tijekom predizborne kampanje, nego ju je kao oblik hibridnog ratovanja rastegla na čitav Predsjedničin mandat. Naljepnica “plavuša”, u Josipovićevo vrijeme poznatija pod kodnim nazivom “Barbika”, sugerira da se radi o histeričnoj ljepuškastoj glupači. Onako kako u HTV-ovoj hit-seriji “Novine” u režiji jednog od istaknutih “kulturnjaka” – onoga koji je na pragu četrdesete pobrao lovorike u omladinskoj sekciji nekog međunarodnog filmskog festivala, što je medijski popraćeno kao da je osvojio Ligu prvaka – Predsjednicu karikira kći istaknutog ratnog izvjestitelja Ante Ivankovića, upamćenog po reportažama o hrvatskom vojnom osvajanju visova Dinare. Ah, što se može, izgleda da je u tim estradno-kulturnim krugovima lakše postati Škoro nego ostati Thompson… A gdje nije?

Jasno je i zašto šoroševci, pripadnici Josipovićevog medijsko-kulturnjačkog stada, sada zbijeni u Milanovićevom toru, Predsjednicu nazivaju cajkom. Za njih “Lijepa li si”, “Krist na žalu” i arija u “U boj, u boj” ni ne mogu biti drugo doli cajke. S druge strane, škoroševcima je Predsjednica cajka samo zato što tako kažu šoroševci. Iz istih razloga im je netko “briselski ćato” i “sin vojne lekarke”. Loši đaci su uvijek prepisivali, a posebno loši prepisivači među njima bi prepisali od kolege sve od riječi do riječi, oni najgori čak i ime. Od potonjeg i škoroševcima prijeti realna opasnost, tim više što ih od onih od kojih prepisuju dijeli tek jedno slovo. A kad je o ogađivanju Predsjednice riječ, ni toliko!

Bjesomučno prepisujući od šoroševaca, škoroševci su posebno kivni na ponašanje Predsjednice prilikom svečane dodjele odličja poslije finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Svjetski su mediji listom pohvalili prirodno, emotivno držanje Predsjednice u toj jedinstvenoj prilici za izgradnju slike Hrvatske u svijetu (a po čemu bi to ostali upamćeni Milanović i Škoro da su se tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar?). Zahvaljujući dijelom i tome ova turistička sezona ipak nije tako grozna kako su mediji u Hrvatskoj priželjkivali, što potvrđuje i to što su ju prestali spominjati u udarnim vijestima. No, u izopačenoj slici svijeta kakvu njeguju lokalni šoroševci i škoroševci to je tek kolosalna prilika da se Predsjednici naruga – pa je, eto, sad navijačica, “cheerleadersica”.

Kad se maniš Očenaša…

Osim reciklaže ljevičarskih metoda i mudrolija, primjetno je kako Škoro, nimalo viteški, čak ni muški, naglašava kako on uvijek govori o instituciji Predsjednika, a ne o nekoj konkretnoj osobi, da bi odmah potom zakriljen tim plaštem kritizirao konkretne Predsjedničine poteze bez da ju imenom spomene.

U istom podbadačkom stilu protekao je i Škorin nastup na nedavno održanoj jubilarnoj retrospektivi festivala tamburaške glazbe u Požegi. Od svih krasnih pjesama koje je stvorio nastup je odlučio okončati baš poskočicom “Otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša…”, očito kako bi poslao neskrivenu poruku Predsjednici koja je sjedila u prvom redu. Inače, ta se pjesma, sadržajem baš po guštu šoroševskih medija, obično u izvedbi kakve lokalne folklorne družine često čuje kao zvučna kulisa dok im Škoro daje važne “predsjedničke” izjave s nekog poprišta svoje kirvaj-turneje. Valjda to čini kako bi privukao glasove zdvojnih “katolika”. I to u kraju gdje je puk, još i prije nego što ga je poharala komunistička pošast, znao poprilično nonšalantno shvaćati Očenaš, pa slijedno tomu i široko otvoriti vrata bijeloj kugi prihvaćanjem obiteljske politike jednoga djeteta. Što reći, nego – kad se maniš Očenaša ili drugoga na to navodiš, sve je dopušteno!

No, kako Škoru savjetuje suverenist Mate Mijić, koji je ne tako davno bez zadrške kritizirao Predsjednicu zbog nedovoljno jasnog, čak i proturječnog stajališta oko pobačaja, nema druge nego očekivati da će Škoro, bez obzira što drugima, veselo, kroz pjesmu preporučuje da se mane Očenaša, tu sad biti nedvosmislen. Inače bi tkogod mogao pomisliti kako mu je zapelo brvno u oku ili možda čak da nema srca pa se zapitati gdje li ga je zagubio. A da nisu za nedavne operacije doktori doktoru srce izvadili i, nimalo kolegijalno, zaboravili ga vratiti? Ako je tako, u tome onda leži i sukus njegova zdravstvenog kartona – srca nema, pa tako više ni s njim zdravstvenih problema, dok mu je brvno u oku ostalo, no ono mu ionako ne smeta.

Tako (ne)operiran, Škoro može koristiti samo Zoranu Milanoviću. Ne kao crni labud, nego crni pijun čija je zadaća prodrijeti po daminom krilu, stati na osmo polje i promovirati se, ne u damu kako je u toj prilici uobičajeno, nego u konja. Tako, naime, zahtijeva raspored figura na šahovskoj ploči da bi se Predsjednici zadao šah-mat. Samo na takvu vrancu, trojancu, Milanović može slavodobitno ujahati u Predsjedničke dvore. A Škori za utjehu što će jutro poslije izborne noći dočekati s onu strane kapije ostaje tek bećarac – Maniš li se Očenaša, niš’ od tebe, al’ evo tvog pajdaša!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari