Pratite nas

Kolumne

Može li Milanović pobijediti?

Objavljeno

na

Zoran Milanović/facebook

Kakva je to ljuta sila morala nagnati krug žarko zainteresiran promijeniti vlast u Hrvatskoj da nominira Zorana Milanovića za Predsjednika? Na prvu – ili nemaju boljeg ili im je do šege, hoće pokazati kako mogu pobijediti čak i s njim. Ipak, Zoran Milanović, čiji dosadašnji izborni skor podsjeća na onaj isluženog boksača koji uglavnom nastupa kao teturajuća vreća, idealna za nabijanje statistike borcima u usponu, sve je izgubljene bitke tijesno gubio. To daje donekle utemeljenu nadu besprijekorno uhodanom, izrazito moćnom kolopletu interesa koji stoji iza projekta “sâm svoj kandidat” da i ovaj put prodaja roga za svijeću može uspjeti.

Put do pobjede “kandidata s karakterom”…

Rukopis profesionalaca, koji se ne upuštaju u ovakve pothvate pod parolom “važno je sudjelovati”, iščitava se već u ponavljanju elemenata scenarija viđenog 2011. godine kad je Milanović jedini put dosad pobijedio – sve intenzivniji progon političkih protivnika i s njima povezanih osoba od strane tzv. neovisnih pravosudnih i para-pravosudnih državnih struktura, što instaliranih u doba Milanovićeve vladavine, što već otprije dobro očuvanih. Ipak, u središtu je njihovih pregnuća usmjerenost na tri ključna stupa, tri uporišne točke u hodu ka cilju zvanom “Predsjednik s karakterom”. Prvo – zbiti vlastite redove; drugo – raskoliti suparničke; i treće, najbitnije – produbiti razdor u redovima raskoljenog protivnika kako bi se prije drugog izbornog kruga neutraliziralo glavninu birača poraženoga u njihovu srazu.

Prvi je korak već manje-više obavljen. Oko Milanovića je napravljen sanitarni koridor na ljevici, posve mu je očišćen prostor na spektru od tzv. liberala (ne onih ekonomskih, nego svjetonazorskih), preko socijaldemokrata, sve do onih najvjernijih – starokomunista. Dva liberalna kandidata s potporom stranaka vladajuće koalicije (HSLS-a i, kako je najavljeno, HNS-a) minimalno će ga oštetiti dok će se uloga Dalije Orešković, koja je pripremana kao zamjena za Milanovića u slučaju da on na utrku ne pristane, nastupi li ona uopće, svesti na podbadanje predsjednice Grabar Kitarović iz ženskog kuta (što dobro dođe jer svi glavni protukandidati su muškarci).

U cijelome planu iznimno važnu ulogu imaju agencije za ispitivanje javnog mnijenja. Dvije glavne, čije rezultate redovito objavljuju prevladavajući mediji, su pod nadzorom kruga koji stoji iza Milanovićeve kandidature. Njihovu taktiku nije teško predvidjeti budući je već uspješno testirana uoči izbora za Europski parlament. Temeljna zadaća anketa je držati Miroslava Škoru relativno blizu Milanoviću kako bi se konzervativne birače potaknulo pomisliti – evo, Kolinda je sigurna, zato glasujmo za Škoru, pa onda u drugom krugu nek’ pobijedi bolji od dva naša. A i ne ispadne li tako, anketno navođenje kako i Grabar Kitarović i Škoro pobjeđuju Milanovića u drugome krugu potiče uvjerenje da je svejedno koji će desni kandidat dalje. Ukratko, time što će Škorin rejting biti prikazivan iznad realnog, a Milanovićev biti umanjivan, radit će se pritisak na odljev Predsjedničinih glasova prema Škori. To će rezultirati manjim brojem glasova za Grabar Kitarović, a većim za Milanovića od anketama stvorenih očekivanja. Nakon toga će uslijediti medijski uragan kako je Milanović, koji će lako moguće nakon prvog kruga i voditi, u strahovitom naletu dok Kolinda pada. Sve kako bi se stvorio efekt sličan onome kad je neočekivano mali zaostatak Grabar Kitarović za Josipovićem nakon prvog izbornog kruga u konačnici doveo do Predsjedničine pobjede.

Sličnost s europskim izborima održanima u svibnju se nameće sama po sebi. Desne liste su u anketama držane vrlo blizu izbornog praga, čime se poticalo birače da im daju glas (“evo, malo im fali, samo još vaš glas”), dok je SDP držan ispod realnog rejtinga (njemu inače sklona agencija IPSOS u zadnjem mu je ispitivanju uoči izbora davala čak 5% manje u odnosu na postignuti rezultat). Posljedice anketnog inženjeringa su bile da je HDZ uzdrman slabijim rezultatom od očekivanog, desni su glasovi većinom propali jer je samo jedna lista prešla prag, dok je SDP zadobio snažan vjetar u leđa pred predsjedničke izbore i sad mu IPSOS daje za dvije trećine bolji rejting nego neposredno prije europskih izbora.

…vodi preko idealnog “desnog” kandidata

Ipak, ključni trenutak u anketnim igricama oko europskih izbora dogodio se svega 5 dana uoči izborne nedjelje. Miroslav Škoro je lansiran kao predsjednički kandidat. On je čak i u vrijeme izborne šutnje, pa i na sam izborni dan, kao javnosti poznato, ali u politici ipak svježe lice, učestalo istupao tih dana u medijima, i kritizirajući vlast dao zamašan vjetar u leđa svim desnim listama nauštrb HDZ-a. Ujedno je kronično razjedinjenoj desnici serviran kao ujedinitelj i spasitelj.

Tkogod šaptao Škori, to je posve nebitno u usporedbi s činjenicom da on ne bi mogao biti tako upadljivo i uspješno anketno i medijski nametnut bez dopuštenja onih koji te mehanizme nadziru, dakle krugova koji stoje iza Zorana Milanovića. A oni to sigurno nisu dopustili – štoviše, čitav projekt su i dobro pogurali – zato što bi procijenili kako im to ne ide u prilog. Upravo suprotno, ovim korakom stvoreni su preduvjeti za drugu točku plana – raskol u protivničkim redovima. Naime, već samom pojavom kandidata Škore i njegovim vezivanjem uz desno biračko tijelo, i Kolinda Grabar Kitarović mora u kampanji više pozornosti pokloniti tom dijelu političkog spektra, što neminovno povlači rizik od gubitaka na drugim pozicijama, dok Milanović, recimo, sličnih briga nema.

No, to nije jedini razlog zbog kojeg se Škoro – koji unatoč tome što kao zabavljač uživa široku popularnost, s poslom kojeg je poželio obavljati nema opipljivijih dodirnih točaka, a što bi se uobičajeno zahtijevalo i pri znatno manje odgovornim poslovima od dužnosti državnoga poglavara – pokazuje idealnim kandidatom za ulogu čimbenika pomutnje i razdora na desnici. Idealan je, nadasve, povijesno gledano. Sa Stipom Mesićem dijeli hadezeovsku prošlost, obojica su čak i pjevala za HDZ. Mesić je, doduše, pjevao u zboru pa se mogao kasnije pravdati da je samo zijevao, a Škoro to ipak ne može, jednostavno zato što je pjevao solo. Zajednički im je i šeretski pristup na granici lakrdije, tako da se ne zna kad se šale a kad govore zaozbiljno. Pa, lupe li štogod, uvijek mogu reći da su se samo šalili.

Uz to, ne manje važno, obojici su žene istog etničkog porijekla. Ne istog kao oni sâmi, nego, eto, baš onog koje je za komunizma bilo iznimno popularno među ambicioznim, karijeristički nastrojenim Hrvatima željnim napredovanja u tom sustavu. Konačno, slične su i ideološke okolnosti u kojima su otpali od HDZ-a. Mesić se s ortakom Manolićem odmetnuo od stranke požalivši se kako je Tuđman favorizirajući ministra Šuška skrenuo previše udesno. Škoro ipak nije bio tako brz na okidaču. Nije vratio člansku iskaznicu HDZ-a čim je svojevoljno napustio mjesto saborskog zastupnika, kako reče, zato što mu se politika toliko zgadila da je shvatio da on za nju nije, nego tek 3 godine potom kad je HDZ, izabravši Karamarka za predsjednika, opet skrenuo suviše udesno.

I dok ga s Mesićem vežu znakovite paralele iz prošlosti, u Ivi Josipoviću Škoro nalazi uzor u dva aktualnija elementa – u onome što nudi i onome kako se bori protiv protukandidatkinje. Nudi, istina u nešto grubljem obliku prilagođenom ciljanoj publici, povećanje predsjedničkih ovlasti u čijem su središtu nadzor nad Ustavnim sudom i neprijateljski, svađalački gard prema Vladi s kojom bi doktor Škoro, baš kao i doktor Ivo nekoć, nesuglasice rješavao na narodnim referendumima. Osim toga, doktor Škoro vrlo brzo, praktično u hodu, savladava povijesne lekcije iz udžbenika iz kojeg je davno prije učio i doktor Ivo. Evo, razdoblje od ’41 do ’45 je već položio s čistom peticom. A i iz stajališta prema pozdravu Za dom spremni dade se naslutiti kako s utabanog puta ne će skrenuti.

Plavuša, cajka i navijačica

No, raskol u protivničkim redovima nije sam po sebi dostatan za Milanovićev uspjeh. Jer što znači raskol ako se u drugom krugu glasovi kandidata oko kojih se okuplja suparničko biračko tijelo samo sliju od jednoga ka drugome? Da bi raskol bio učinkovit, on ne smije ostati samo na razini izbornih stožera, odbačenih primadona i internetskih trolova, nego njime treba kapilarno zaraziti široke mase, prodrijeti što je dublje moguće. A za to nema učinkovitijeg sredstva od sustavnog ogađivanja protukandidatkinje etiketiranjem, npr. kao plavuše, cajke i navijačice (“cheerleadersice”). Tu su tehniku Škoro i prijatelji zdušno usvojili kopirajući ju od infrastrukture Ive Josipovića, koja ju je koristila ne samo tijekom predizborne kampanje, nego ju je kao oblik hibridnog ratovanja rastegla na čitav Predsjedničin mandat. Naljepnica “plavuša”, u Josipovićevo vrijeme poznatija pod kodnim nazivom “Barbika”, sugerira da se radi o histeričnoj ljepuškastoj glupači. Onako kako u HTV-ovoj hit-seriji “Novine” u režiji jednog od istaknutih “kulturnjaka” – onoga koji je na pragu četrdesete pobrao lovorike u omladinskoj sekciji nekog međunarodnog filmskog festivala, što je medijski popraćeno kao da je osvojio Ligu prvaka – Predsjednicu karikira kći istaknutog ratnog izvjestitelja Ante Ivankovića, upamćenog po reportažama o hrvatskom vojnom osvajanju visova Dinare. Ah, što se može, izgleda da je u tim estradno-kulturnim krugovima lakše postati Škoro nego ostati Thompson… A gdje nije?

Jasno je i zašto šoroševci, pripadnici Josipovićevog medijsko-kulturnjačkog stada, sada zbijeni u Milanovićevom toru, Predsjednicu nazivaju cajkom. Za njih “Lijepa li si”, “Krist na žalu” i arija u “U boj, u boj” ni ne mogu biti drugo doli cajke. S druge strane, škoroševcima je Predsjednica cajka samo zato što tako kažu šoroševci. Iz istih razloga im je netko “briselski ćato” i “sin vojne lekarke”. Loši đaci su uvijek prepisivali, a posebno loši prepisivači među njima bi prepisali od kolege sve od riječi do riječi, oni najgori čak i ime. Od potonjeg i škoroševcima prijeti realna opasnost, tim više što ih od onih od kojih prepisuju dijeli tek jedno slovo. A kad je o ogađivanju Predsjednice riječ, ni toliko!

Bjesomučno prepisujući od šoroševaca, škoroševci su posebno kivni na ponašanje Predsjednice prilikom svečane dodjele odličja poslije finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Svjetski su mediji listom pohvalili prirodno, emotivno držanje Predsjednice u toj jedinstvenoj prilici za izgradnju slike Hrvatske u svijetu (a po čemu bi to ostali upamćeni Milanović i Škoro da su se tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar?). Zahvaljujući dijelom i tome ova turistička sezona ipak nije tako grozna kako su mediji u Hrvatskoj priželjkivali, što potvrđuje i to što su ju prestali spominjati u udarnim vijestima. No, u izopačenoj slici svijeta kakvu njeguju lokalni šoroševci i škoroševci to je tek kolosalna prilika da se Predsjednici naruga – pa je, eto, sad navijačica, “cheerleadersica”.

Kad se maniš Očenaša…

Osim reciklaže ljevičarskih metoda i mudrolija, primjetno je kako Škoro, nimalo viteški, čak ni muški, naglašava kako on uvijek govori o instituciji Predsjednika, a ne o nekoj konkretnoj osobi, da bi odmah potom zakriljen tim plaštem kritizirao konkretne Predsjedničine poteze bez da ju imenom spomene.

U istom podbadačkom stilu protekao je i Škorin nastup na nedavno održanoj jubilarnoj retrospektivi festivala tamburaške glazbe u Požegi. Od svih krasnih pjesama koje je stvorio nastup je odlučio okončati baš poskočicom “Otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša…”, očito kako bi poslao neskrivenu poruku Predsjednici koja je sjedila u prvom redu. Inače, ta se pjesma, sadržajem baš po guštu šoroševskih medija, obično u izvedbi kakve lokalne folklorne družine često čuje kao zvučna kulisa dok im Škoro daje važne “predsjedničke” izjave s nekog poprišta svoje kirvaj-turneje. Valjda to čini kako bi privukao glasove zdvojnih “katolika”. I to u kraju gdje je puk, još i prije nego što ga je poharala komunistička pošast, znao poprilično nonšalantno shvaćati Očenaš, pa slijedno tomu i široko otvoriti vrata bijeloj kugi prihvaćanjem obiteljske politike jednoga djeteta. Što reći, nego – kad se maniš Očenaša ili drugoga na to navodiš, sve je dopušteno!

No, kako Škoru savjetuje suverenist Mate Mijić, koji je ne tako davno bez zadrške kritizirao Predsjednicu zbog nedovoljno jasnog, čak i proturječnog stajališta oko pobačaja, nema druge nego očekivati da će Škoro, bez obzira što drugima, veselo, kroz pjesmu preporučuje da se mane Očenaša, tu sad biti nedvosmislen. Inače bi tkogod mogao pomisliti kako mu je zapelo brvno u oku ili možda čak da nema srca pa se zapitati gdje li ga je zagubio. A da nisu za nedavne operacije doktori doktoru srce izvadili i, nimalo kolegijalno, zaboravili ga vratiti? Ako je tako, u tome onda leži i sukus njegova zdravstvenog kartona – srca nema, pa tako više ni s njim zdravstvenih problema, dok mu je brvno u oku ostalo, no ono mu ionako ne smeta.

Tako (ne)operiran, Škoro može koristiti samo Zoranu Milanoviću. Ne kao crni labud, nego crni pijun čija je zadaća prodrijeti po daminom krilu, stati na osmo polje i promovirati se, ne u damu kako je u toj prilici uobičajeno, nego u konja. Tako, naime, zahtijeva raspored figura na šahovskoj ploči da bi se Predsjednici zadao šah-mat. Samo na takvu vrancu, trojancu, Milanović može slavodobitno ujahati u Predsjedničke dvore. A Škori za utjehu što će jutro poslije izborne noći dočekati s onu strane kapije ostaje tek bećarac – Maniš li se Očenaša, niš’ od tebe, al’ evo tvog pajdaša!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hitrec: Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji

Objavljeno

na

Objavio

U prošlom tjednu pun Mjesec noću, puno Sunce danju, teško je zaspati, a još teže probuditi se, ljeto ne odustaje, trava ne odustaje, treba kositi, a treba i pisati. Ptice se navečer razgalame, simfonijski orkestar i mnoštvo vokalnih solista, samo se umorne i mudre vrane šutke spremaju na spavanje nakon što su obrstile podosta plodova ljudskih ruku. Danju se čuje i cvrkut djece koja imaju nevjerojatnu sreću da pohađaju, odnosno ne pohađaju, školu u vrijeme kurikularno cirkularno, pa cirkuliraju na biciklima i igraju se baš kao djeca u Saboru.

Glede Hrvatskoga sabora, po sastavu najgoreg u modernoj hrvatskoj državi, vraćam se, ne slučajno, na nedavni Dan otvorenih vrata Sabora. Opaženi su toga dana, uz radoznale građane i djecu, i neki saborski zastupnici koji su došli razgledati zgradu Sabora i sabornicu u njoj, zanimalo ih je kako to izgleda i možda odlučili da će jednoga dana do kraja mandata opet navrnuti. Navodno je toga dana nestala i famozna torba oko koje se podignula velika prašina. S torbama je već bilo dogodovština u Saboru početkom devedesetih, ali su se bacale na protivničke sabornike, a nisu bile ukradene kao sada. No, to je tek početak, pravo torbarenje slijedi u izborima svršetkom ove i u sljedećoj godini, ako parlamentarni ne budu ranije, a ne će jer Hrvatska mora mirno, pribrano i stabilno šest mjeseci predsjedati Europskom unijom i donijeti europski proračun za sedam sljedećih godina.

Predsjednički izbori nisu daleko, a po prvi put su se prometnuli u nešto drugo: u bitku, ne osobnu za Pantovčak, nego za Ustav, to jest njegovu promjenu. Nastale su dvije grupacije, jedna za petrificiranje sadašnjega Ustava koji je, po uzoru valjda na Daytonski sporazum naknadnim izmjenama otišao podosta daleko od božićnoga i nakrcao u odredbe sve i svašta, nešto po diktatu Europe, a nešto po željama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije koji su u obliku manjina zapeli u Hrvatskoj „na koju su osuđeni“. Druga grupacija izašla je pred javnost s programom ustavnih promjena baš u segmentima koji su petrifikatorima dragi i bliski, a Hrvati sve više razumiju da su nositelji (ustavnih) promjena na tragu težnja hrvatskoga naroda koji osjeća da je njegova nacionalna država proviđena drugim i drukčijim svrdlanjima, dosta mu je tzv. političke korektnosti, malja za „nacionaliste“, i sve češćih provokacija posebno (naravno) jedne manjine čija arogancija upravo svetosavska nameće svoje zaplotnjačko cmizdrenje narodu koji se sve manje naziva hrvatskim, a sve više samo – većinskim. Nije možda daleko dan kada će u povijesnim udžbenicima pisati da su u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća živjeli Većini, narod hrvatskoga porijekla koji je izumro negdje polovicom istoga stoljeća, a njegovi potomci mogu se još naći u teško dostupnim zaselcima.

U Vukovaru se Većini brane od nove, perfidne agresije koja za sada bez srpskih tenkova nameće ćirilicu u gradu gdje nije postojala ni u vrijeme jugoslavenske (slabo prikrivene velikosrpske) tvorevine, ne bi li (ponavljam se) učvrstila mostobran na desnoj obali Dunava, a hrvatski otpor i opet je jednom prepušten u tom dijelu zemlje Vukovarcima koji iz konsterniranog Zagreba dobivaju upute da se smire, pa to je samo ćirilica a ne bauk, pa ćirilica je i jedno od starih hrvatskih pisama. Nije, bosančica je nešto drugo, srpska je ćirilica iz novijeg doba, nastala po uzoru na rusku. Ćirilični, srpski Statut grada Vukovara je (najavljena) provokacija kruga oko Pupovca, smišljena u zagrebačkoj središnjici i donesena u Vukovar.

Penava je reagirao kako je hrvatska javnost (još postoji) očekivala, bacio ju je na pod, a čovjek koji je sjedio pokraj njega s majicom na kojoj su tisuće ubijenih u srpskoj agresiji likovno je prikazao razlog emotivne, ali i racionalne reakcije gradonačelnika, u skladu s načelom da ni jedna manjina ne može uvoditi i provoditi ono što se kosi s osjećajima hrvatskoga naroda. Usporedo, Srbija se ubrzano naoružava, „ne će da bude Bambi“ u okruženju godzila koje se zovu Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska.

U Zagrebu nije smještena samo SDSS-centrala, nego i manje ili veće „hrvatske“ hidrocentrale i vjetrenjače koje su posvećene istom poslu, a nalaze se u državnim i inim ustanovama, na fakultetima i drugdje. Njihova je zadaća, uz ostalo, svrdlati po hrvatskom jeziku, i to rade s diletantskim zanosom, neznanstveno toliko da čovjek ne mora biti jezikoslovac e da bi shvatio s kakvom klateži ima posla. U knjizi trojke (valjda po skojevskom uzoru) „Jeziku je svejedno“ zastupa se plamena anarhistička ideja, koja u prijevodu ima naziv „ki kak more, ki kak zna“.

Članovi udarne trojke su notorni Mate Kapović, uz njega meni nepoznati Anđel Starčević (!), i jedna gospođa kojoj nisam zapamtio ime (nije Snježana ) a i nije potrebno. Znači, kako donose „Novosti“, njih su troje već odavno nešto popili i za šankom dogovorili strategiju. Krunska je njihova misao da „ništa što je nestandardno ne može biti neispravno“. A tko to u Hrvatskoj brani ljudima da govore, pa i pišu, „nestandardno“? Na televizijama, pa i na nacionalnoj, ljudi daju izjave na svom narječju i nitko nema ništa protiv, štoviše. I predsjednica, kada se nađe u svom kraju, govori njegovim dijalektom. Kada daje službene, političke izjave, govori hrvatskim standardnim jezikom.

Podmetanje „trojke“ je prozirno i pogledi arhaični, dotično nastoji se hrvatski jezik baciti u stanje prije standardizacije koju su, prije ili poslije, doživjeli svi europski narodi. Ili,i točnije rečeno, rastočiti jezik moderne hrvatske nacije, što je priglup napor, besmislen i bez ikakva izgleda da uspije. „Ispravljanje“ kojemu se trojka protivi vidljivo je jedino i samo unutar hrvatskoga standardnoga jezika, odnosno upućivanje neupućenih što jest standard a što nije –kad već rabe „književni“ jezik – a onda je riječ o dodatnom školovanju. A da hrvatski jezik sa svim njegovim narječjima i govorima, kao i hrvatski standardni jezik, treba zaštititi zakonom, nema sumnje. Ustavna odredba nije dovoljna.

Nema u „Jeziku je svejedno“ jezikoslovlja nego isključivo poznate politike koja dijeli lingviste na desne i lijeve. Postoje „desni stavovi o jeziku“ kaže trojka koja ne zna za stajališta nego čeka na krivom peronu. Desni su, vele, Radoslav Katičić i Dalibor Brozović, a da je Brozović desni lingvist dokazuju za jezikoslovlje vrlo relevantnom znanstvenom činjenicom da se svojedobno priklonio HDZ-u . Ta dva uglednika, na žalost pokojna, na vrhu su rang-liste koju je trojka sastavila, ispod njih Nives Opačić i Marko Alerić, na trećem mjestu „lektorska pješadija“, a na dnu ljudi koji sami od sebe djeluju na društvenim mrežama.

I sve bi to bilo smiješno da autori svejednoga jezika („Jeziku je svejedno“) na kraju balade ne otkrivaju karte i čitatelj razumije da bi oni htjeli, razbijanjem hrvatskoga standarda, doći upravo do jednoga jezika koji nikada nije postojao niti ne će, znači do sve-jednoga jezika koji je toliko prošaran srpskim da se može nazvati hrvatsko-srpskim ili obratno, svejedno. Eto što kažu: da je „tjeranje srbizama preslika tjeranja Srba iz društva“. Tjeranje? Trojka insinuira, znači, da je u tijeku progon Srba, valjda u režiji hrvatskih vlasti u kojima je i SDSS. A da bi taj izmišljeni progon (tjeranje) trebalo zaustaviti, da se Srbi ne osjećaju ugroženima, u hrvatski jezik se mora ubaciti što više srbizama da svi budu sretni.

Cilj trojanske knjige (ako ste pomislili na konja, dobro ste učinili) dogovorene za šankom jest, znači, ne samo bitka protiv hrvatskoga standardnog jezika nego i bitka za (novu) srbizaciju hrvatskoga jezika, nakon što su „desni“ valjda obavili mračan posao, pa se treba vratiti novosadskom stanju. Povezanost s novijim događajima u Vukovaru nije na prvi pogled očita, tek na drugi. U pismo za sada ne ulaze. Ako uđu, onda će predložiti sablasnu kombinaciju s izbornih plakata SDSS-a kakvu ni utemeljitelj zločinac G. Hadžić nije zamišljao. Pa kada sam nekoliko puta rekao, i sada opet, da se vodi specijalni rat protiv Hrvatske, eto vam komadića koji je dio mozaika. Pridodajte tomu fukaru koja u dnevnim novinama piše „tačno“ – uz pognute glave lektorske pješadije! – što je samo (i opet) istaknuta provokacija unutar jezika kojim pišu, a čak ni melodijom ne podsjeća na hrvatski. I to je silovanje hrvatskoga jezika.

Silovanja

Tako dolazimo i do silovanja uopće, koje je u prošlom tjednu stiglo na naslovnice i u parkove hrvatskih gradova u kojima su žene i djevojke prosvjedovale protiv širokogrudnih odluka sudova, vrlo obzirnih prema silovateljima U reakcijama na blago postupanje prema seksualnim banditima nema svjetonazornih podjela, svi su normalni ljudi na strani žrtve. Okupilo se pola milijuna i u Barceloni, nešto manje u Londonu, ili sam krivo shvatio, možda se radilo o drugim povodima.

Nisam slučajno spomenuo svjetonazor(e). Moje je pitanje: zašto se toliko ljudi ne okupi na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu sličnim povodom, naime zašto masovno ne izvrše pritisak (a bez toga ne ide) na „institucije“ kojima bi trebala biti zadaća da uhvate i privedu pravdi silovatelje iz vremena srpske agresije, a bilo ih je bezbroj u tada okupiranim hrvatskim područjima, uz ili usporedo s ubojstvima žena, djevojaka, djevojčica. Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji, svi su mirni jer Srbija ima jurisdikciju i nad zločinima počinjenim u Hrvatskoj, što je hrvatskim državnim vlastima i pravosuđu vrlo zgodno, ne moraju ništa poduzimati. A što to ima sa svjetonazorima? Ima. Jedan od tih „svjetonazora“ i danas potiho poručuje da su silovane žene to zaslužile, makar bile i kolateralne žrtve u ratu koji su izazvali njihovi muškarci protiveći se (bez veze, valjda) ostanku u Jugoslaviji, to jest u velikoj Srbiji.

Rečeno ne postupanje prema zločincima uostalom je i (jedan od najvećih) razloga što je Penava bacio na pod ćirilični statut. Kako bi rekla Kolinda, prvo treba rješavati krupne stvari. Ili su krupne stvari u – zastari?

Spomenuo sam Kataloniju, iz vica, ali i u tom je pogledu razvidna podjela: hrvatski narod (iliti Većini) na strani je Katalonije, hrvatske državne vlasti nisu srcem i dušom na strani Španjolske, ali kao i da jesu. Šute, muljaju, pa i nakon što su katalonski referendumaši osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ah, blažena zemlja, misle oni ( ili on) gdje se za organiziranje referenduma ide u zatvor. Usput zaboravljaju da je Hrvatska prije tridesetak godina bila u istoj situaciji kao Katalonija sada, te bi trebalo makar nešto više sućuti i protesta, javno izrečenih. A ni glede Škotske ne treba biti škrt na potpori novom referendumu, ako ga bude. Ni glede hrvatskoga referenduma u BiH (kratica za Bog i Hrvati) kojim će biti uspostavljena republika Herceg-Bosna. I neka živi vječno.

Antigona

Praizvedba Žižekova remek-djela u HNK, u okviru nečega što se zove filozofski teatar, a po zakonu spada u silovanje publike. Tema je Antigone, kao što znate, dvojba oko pokopa. Nadam se da će (i) kritika pokopati taj drumski, oprostite, taj dramski pokušaj razaranja hrvatskoga glumišta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari