Connect with us

Kolumne

Može li Plenkoviću uspjeti što ni Tuđmanu nije?

Objavljeno

on

Foto Hina

Osjetivši bilo hrvatskoga naroda, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uspio je usmjeriti srca Hrvata ka ostvarenju tisućljetnog sna, i pogoditi u sridu.

No, kako bi se san ostvario, osim srca velikog k’o Velebit trebalo je imati i nešto pameti. Ili, kako bi rekao časnik stare jugoslavenske vojske, kojeg je u Vrdoljakovu filmu Kiklop maestralno utjelovio Boris Dvornik – da bi se ratovalo nije dovoljno samo srce, treba imati nešto i u glavi. To ne vrijedi samo za ratove u užem smislu, nego i nastavke im drugim sredstvima u prividnom miru.

Premda u pitanjima sveobuhvatnog pogleda na opću situaciju, što uvažavaju sve aspekte i silnice, te pravila ponašanja tog i takvog svijeta, pored kojeg drugog nemamo, nije nalazio mnogo sugovornika, Tuđman je zrnca soli među Hrvatima, razlomljena po pojedinim segmentima, ključnima za slaganje mozaika stvaranja hrvatske države, ipak nekako uspijevao prikupiti. No, čim se od toga odmaklo i krenulo ka izgradnji i razvoju, Tuđmanu je prostor za nalaženje nasušno potrebne pameti temeljito sužen, a i početni entuzijazam naroda opijenog uspjehom počeo je vidljivo splašnjavati. Pa bi i u samorazumljivim stvarima nailazio na inatljivo opiranje Hrvata, bolno se uvjerivši u njihovu kroničnu boljku – djetinje robovanje namislima srdaca, praćeno tjeranjem tuka na utuk kad su one suprotstavljene elementarnom razboru.

Uostalom, kako se ne jednom pokazalo, uspješnog vladara svoje krvi Hrvati ne mogu dugo trpjeti. Ili im dosadi ili im dojadi. Jer kako drukčije protumačiti da Tuđman, prepoznavši mnogostruki potencijal predstavljanja Hrvatske svijetu kroz dar i umijeće igranja nogometa, nije uspio uvjeriti Hrvate kako ime Dinamo, karakteristično za tmurni socijalistički lager, u doba debelog kašnjenja za matičnim kulturno-civilizacijskim krugom itekako ima smisla zamijeniti imenom Croatia?

I tako zapravo dvostruko brendirati najuspješniji svehrvatski proizvod – ne samo kroz reprezentativnu, nego i klupsku sastavnicu. Ili, kako tek protumačiti Tuđmanovu očajničku ljutnju što se Hrvati tako lako daju zaplesti u mreže raznobojnih vragova svih duginih boja, izraženu u znamenitom govoru u zagrebačkoj zračnoj luci, netom po povratku iz Amerike nakon što mu je priopćena strašna dijagnoza? Tih je dana, naime, u obliku masovnih prosvjeda podrške, ovih dana nečujno ugašenom Radiju 101, središnjim zagrebačkim trgom bezglavo defilirala Hrvatska poslije Tuđmana.

Kao i u mnogo čemu drugom, ponajprije u pogledu vanjske, ali i unutarnje politike, te neraskidivih veza među njima, Andrej Plenković ni u zadivljujućem donkihotovskom pothvatu političkog opismenjavanja Hrvata ne odstupa s Tuđmanova puta. Istina, stil i temperament su mu bitno drukčiji, no sadržaj je isti.

Ako već to ne vide neki ne tako rijetki Hrvati, itekako to dobro prepoznaju oni kojima je i Tuđman nepodnošljivo smetao.
U edukativnom intervjuu danom Davorki Gregurek s RTL televizije Plenković se usudio argumentirati nejednak tretman te TV kuće, inače, kao i sve komercijalne s nacionalnom koncesijom dobrano naherene ulijevo, spram dva lijeva, a kakva nego neovisna, analitičara društveno-političkih zbivanja, Draže Lulića i Žarka Puhovskog. Potonjem je prije otprilike pola godine uskraćeno pravo odgovora na Milanovićevu baražnu verbalnu vatru, prepunu do jučer u javnom prostoru nezamislivih uvreda. Tim je ušutkavanjem RTL ostao na dvostrukom dobitku – Milanović je zaštićen, ispao je pobjednik, dočim je dotad česti gost Puhovski elegantno ugašen kao komentator na toj televiziji.

Za razliku od, bez pardona, niz vodu puštenog Puhovskog, iza Draže Lulića – tog gorljivog apologeta i u promijenjenim okolnostima nastavljača djela, ne četničkih kako bi netko naprečac po imenu mogao zaključiti, nego partizanskih krvoloka – koji se našao predmetom pristojno i uljuđeno iznesene ocjene Andreja Plenkovića, smjesta je stala na sve krakove čitava medijska hidra, uključujući i pripadajuće cehovsko udruženje. Jedva dočekaše Plenkovića proglasiti ne samo jednakim Milanoviću, uostalom, takvim su ga i dosad prikazivali, nego i gorim od njega. Samo zato što on ima potencijalnu moć oko dodjele koncesija televizijskim kućama, moć koju, eto, nikako da realizira.

Usporedno, oni koji se zamjere nevažnom i bezopasnom Milanoviću, koji nema nikakvu formalnu moć, netragom nestaju s malih ekrana. Neprocjenjiva je bila reakcija novinarke Gregurek na Plenkovićevu ironičnu primjedbu kako se Puhovski sam od sebe, ničim izazvan povukao s RTL-a. Onaj ne tako blago teleći pogled uz odgovor – Pa, da! – pokazao je sav jad i bijedu tog polusvijeta, čije je poslanje služiti kao korektiv vlasti, što se u biti svodi na nalaženje crnoga pod noktom nekima, i žmirenje na oba oka drugima, i jednima i drugima pomno kategoriziranima.

A kad se te samozvane sudce razotkrije kako mjere s dva aršina, djeluju skoro pa debilno. Gregurek pritom nipošto nije najgora među tom zadnjom ljudskom mizerijom. Štoviše, među boljima je, barem ako je suditi prema nagradama koje si među sobom šakom i kapom dijele po načelu – ja tebi serdare, ti meni vojvodo!

Nije zgoreg spomenuti kako je dotični Draža Lulić kao neovisni komentator prvotno osvanuo u tiskovini koja je nekad glasila kao konzervativna, namijenjena čitateljima tradicionalnog svjetonazora, da bi se prometnula u svojevrsnog čudnovatog kljunaša, stjecište krajnjih ljevičara i tobožnjih desničara, strastvenih obožavatelja lika i djela Zorana Milanovića. Kako je krenulo, pitanje je tek vremena kad će se glasilom, posprdno zvanim večernjim kurirom, zaoriti „Sve su straže, sve su straže,… nekog drugog Draže“.

U dlaku istom metodom, kao ta, shizofrenim krajnostima tobože uravnotežena novina, koriste se i otvoreno ljevičarske N1 i RTL televizija, kadrovski izrasle na zasadama trećesiječanjske detuđmanizacije. Na ljevici sreži onoga koji makar i milimetar odstupi od zadanog smjera, pa čak i kad su izbori daleko. Na desnici, pak, svesrdno promoviraj one koji su kumovali Milanovićevu izboru, poduprijevši ga što izravno, što neizravno, hineći neutralnost, a usput sipajući drvlje i kamenje isključivo po Milanovićevoj konkurenciji, da bi nakon izbora samo nastavili podupirati ga papagajski ponavljajući njegove izlizane frazetine.

U takvoj arhitekturi jedan Žarko Puhovski postaje predesno pa mu se uskraćuje medijski prostor, dok to, zanimljivo, nisu nominalno desni Prkačin, Hasanbegović, Zekanović, Raspudići… i ostali na N1 televiziji tako rado viđeno gosti da im je zacijelo već dodijeljen i inventarski broj.

Još jedan edukativni detalj iz male škole novinarstva Andreja Plenkovića brucošici Gregurek ne zaslužuje biti prešućen. Na primjedbu predsjednika Vlade sjeća li se kako je RTL-ov novinar pritiskao Milanovića, uzastopno ga ispitujući o ignoriranju Dana državnosti, Gregurek je nervozno odvratila kako se ne sjeća, da bi Plenković poentirao kako se i ne može sjećati, jer se to i nije dogodilo. Ovime je izašla na vidjelo sva himbenost prevladavajućih medija. S jedne strane su tobože zabrinuti što državno vodstvo odvojeno polaže vijence prilikom komemoriranja nacionalno važnih događaja, a u drugu ruku nepodnošljivom lakoćom prelaze preko Milanovićeva skandaloznog prešućivanja Dana državnosti. Time samo potvrđuju kako, baš kao i Milanović, taj državni blagdan, koji smisleno uokviruje sve te događaje koje državni vrh komemorira odvojeno, doživljavaju, ako ne kao provokaciju, onda kao na zadnjoj rupi sviralu.

Sanitarni kordon oko Zorana Milanovića, gdjegod je to moguće, nije stvar izbora, nego nužnost. Razlog tomu nije samo njegov osebujan stil, niti je to, ne toliko ekstravagantno, koliko prostačko ophođenje. Nije to čak ni njegova prošlost, napose ona bliža u vidu mnoštva kostura koje je za sobom ostavio, doduše, u ormaru, a ne u nepreglednim jamama i tenkovskim rovovima poput mentalnih mu i ideoloških prethodnika.

Glavni razlog sanitarnom kordonu oko Milanovića je što se ponaša kao odmetnik od zakona. Ne priznaje kalendar državnih praznika, niti poštuje Ustav i zakone, mada ih je, doduše iznimno, spreman čak i poštivati, ali samo kad vidi potencijal rasklimavanja vladajuće koalicije.

Nije sporno kako će odmetnik i otpadnici koji ga u odmetništvu podržavaju kad-tad završiti na smetlištu povijesti, međutim pitanje je može li edukacija dovoljno ubrzati taj put prije nego što počine nepopravljivu štetu po Hrvatsku? Kako za to nije dostatna tek volja učitelja, nego i učenik treba pokazati nekakav mar i žar, oslanjanje tek na edukaciju doimlje se poprilično ambicioznim pristupom upitne učinkovitosti.

Moglo bi se, naime, pokazati jednako uvjerljivim kao kad neki prodavač skupocjenih usisavača u ratnom Zagrebu, potom sladoleda u Gorskom Karabahu, te rabljenih automobila u Bruxellesu, a nešto kasnije prodavač magle iz Banskih dvora, konačno i boze s Pantovčaka, za nekoga kaže da je herojski zec. Ili, pak, jednako uvjerljivim kao kad neki strastveni ribožder u predahu između porcije gavuna i papalina nabifla nekoliko lokacija iz Domovinskog rata poput Vještić gore i Antića glavice, pa onda drugome spočitava što sebe svrstava u autentične tumače bitaka iz Domovinskog rata. Stoga se doimlje nužnim učiniti ipak nešto više od puke edukacije kako bi se odmetnike i otpadnike žurno trasiralo na neizbježno im odredište, a Hrvate napokon odvratilo od kupovanja boze, koja na njihovo rasuđivanje ima sličan učinak kao svojedobno vatrena voda na sjevernoameričke Indijance. Utoliko je daleko veća sramota i štetočinstvo kupovati bozu nego prodavati ju.

Odricanje od tog, kako u Tuđmanovo vrijeme tako i danas, Hrvatima neobjašnjivo primamljivog napitka, vodi k okupljanju i spasu od raspršivanja, za koje su se specijalizirali njegovi distributeri, isti oni koji su svojedobno raspršili u narodu zdušno prihvaćen datum Dana državnosti na druga dva, posve neprepoznatljiva praznika na sličnu temu, u praksi tretirana tek običnim neradnim danima. Da bi ti isti diletanti, nestručno čeprkajući po povijesti, sad bacili bubu u uho kako bi razvodnili i središnju proslavu Oluje.

Maknuli bi ju iz Knina u više sredina, tobože zabrinuti zato što se drugdje više ginulo. Iako je važan i kao simbol, ponajprije poradi vezivanja budućih pokoljenja uz događaj od iznimne nacionalne važnosti, a simbol može ispuniti svrhu samo ako je čvrst i stalan, a ne promjenjiv kako vjetar puhne, Knin ipak nije samo simbol.

Zvonimirov grad je i poprište najveličanstvenije ratne pobjede. Neprijatelju je tamo slomljena kralježnica i nepovratno mu oslabljen moral, što je posredno utrlo put i pobjedama drugdje, s manje žrtava nego što bi ih bilo inače.

Kao takav, Knin nedvojbeno ostaje najprikladnije mjesto okupljanja i sjećanja na dane ponosa i slave. Svaki put!

Grgur S./Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari