Pratite nas

U potrazi za Istinom

Može li tko zamisliti izložbu o liku i djelu dr. Franje Tuđmana u Sarajevu?

Objavljeno

na

Predsjednik izbliza” naziv je izložbe fotografija koja je u čast pokojnog Alije Izetbegovića otvorena 14. travnja 2019. godine u 18,00 sati u Novinarskom domu u Zagrebu. Organizator iste je Armin Hodžić ispred sarajevskog Muzeja  ‘Alija Izetbegović’, a glavni promotor sin ratnog predsjednika SDA, Bakir Izetbegović.

Ne znam tko je pustio Bakira Izetbegovića preko granice, ali de facto je bio ovdje, dok je otvorio izložbu i to je još jedan dokaz kako po nama Hrvatima može svaki šljam pljuvati do mile volje, klevetati nas i blatiti, a mi ga potom lijepo ugostimo i klanjamo mu se usred Zagreba. Fuj! Kad se samo sjetim koje je sve otrovne i zloćudne bljuvotine Bakir izlajao na naš račun, muka mi je. I takvima treba biti na usluzi!? Omogućiti im da i u sred Zagreba šire svoju panislamsku ideologiju i propagandu? Ovoga puta smo se doista službeno stavili u ulogu zaštitnika i poticatelja islamskog ekstremizma samim time što smo glavnog predstavnika te struje primili kao gosta i benevolentno mu dopustili da posthumno veliča onoga koji je našem narodu u BiH nije nanio ništa manje zlo nego su to učinili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić i bez čije politike ni danas ne bi bilo ni selefija, ni vehabija niti takvoga islamskog ekstremizma u ovoj susjednoj nam državi!

Nedavno smo u Zagrebu primili vodećeg četničkog ideologa Vuka Draškovića, sada Bakira Izetbegovića – što je sljedeće na redu? Da nam možda Mladić i Karadžić svrate održati poneko predavanje ako ih puste iz Den Haaga ili da pozovemo Šešelja? Tko se to na ovako bizaran i drzak način igra s ponosom čitave nacije i dignitetom države?

Moramo li uvijek tjerati vodu na mlin čak i onima koji su već tisuću puta dokazali kako nam nisu prijatelji i ne žele nam ništa dobro?

Postoji li kod nas institut persona non grata?

Nadalje, pitam se kao (uvjeren sam) i velika većina Hrvata i građana Hrvatske: Čime nas je to ljigavac, prevrtljivac i beskičmenjak Alija Izetbegović zadužio da mu se ukazuje počast organiziranja bilo čega, pa i izložbe fotografija? Time što je dovlačio u BiH islamske glavosječe i krvnike koji su činili najgore zločine? Time što je napadao srednju Bosnu i zapovijedao klanja Hrvata kako bi etnički očistio to područje? Time što je najodgovorniji za ubojstvo 1606 Hrvata (od čega 1088 civila), srušena i spaljena sela, masovne zločine etničkog čišćenja? Sve uradio kako bi podijelio BiH i stvorio muslimansku državu, a potom nas optužio za tu podjelu? Zaslužan je i za to zato što se nije držao ni jednog sporazuma i dogovora i što njegova riječ i potpis nisu vrijedili ni pišljiva boba! Znao je u Hrvatsku uputiti stotine tisuća svojih civila i smjestiti ih na sigurno, a poslije rata nas podlo i bezobrazno optuživati za agresiju! Da nije bilo HVO-a, Herceg Bosne i Hrvatske i da se Aliju Izetbegovića pitalo, BiH bi danas bila dio “Velike Srbije”. Koliko je Hrvata poginulo oslobađajući 1994/95. godine područja koja su muslimani prepustili srpskom agresoru, među ostalim i zato što su napadali hrvatska područja umjesto da se suprotstave zajedničkom neprijatelju koji je izazvao rat.

Hrvatska je još jednom pokazala kako njome vladaju oni koji nemaju kralježnicu, niti znaju štititi dostojanstvo i dignitet zemlje koju predstavljaju.

Može li tko zamisliti da se u Sarajevu upriliči bilo kakva manifestacija pod sličnim nazivom gdje će biti afirmativno prikazan životni i politički put dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske? Tko misli da je takvo što moguće, neka se slobodno javi i obrazloži kako (pod uvjetom da je pri zdravoj pameti i nije pod opijatima).

No, vratimo se Alijinoj izložbi.

Mada ne znam koje su sve fotografije i prateći sadržaji prezentirani, organizatore i one koji su odlučivali o postavu izložbe, podsjetio bih na neke eksponate koje se nikako nije smjelo izostaviti ako se želi doista dobiti cjeloviti uvid u lik i djelo rahmetli Alije. Budući da sam ovoga puta zakasnio s prijedlozima, molim organizatore da ih imaju u vidu za neku od budućih izložbi, a kako bi se bivšeg predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH predstavilo što objektivnije, u pravom svijetlu i uz više detalja iz njegovog inače bogatog životopisa.

Da krenem odmah s konkretnim prijedlozima:

  1. Još uvijek se točno ne zna gdje je prvi predsjednik SDA bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata, pa je zato i nejasno je li na fotografijama (dolje) koje su prije 6-7 godina objavili mnogi mediji (uz prateće tekstove), 17-godišnji Alija Izetbegović kao vojnik-pripadnik nacističke Handžar SS divizije ili ne. Obitelj Izetbegović (sin Bakir i dvije Alijine kćeri) tužila je Milorada Dodika (predsjednika “Republike Srpske”) nakon što je ovaj izjavio kako ima informacije “iz određenih izvora” da se Alija Izetbegović u Drugom svjetskom ratu borio na strani nacista (upravo kao pripadnik te SS Handžar divizije), ali je Općinski sud u Sarajevu tužbu (1. ožujka 2019. godine) odbacio kao neutemeljenu. Radi se o povijesnoj osobi o kojoj se rasprave ne mogu voditi u sudnici, nego se prepuštaju povjesničarima i javnosti – mišljenje je spomenutog suda.

U svakom slučaju, fotografije su vrlo zanimljive i ne bi ih trebalo tek tako zaobići. Ako na njima nije Alija Izetbegović bilo bi dobro utvrditi tko je taj mladić, pa da stvar konačno bude riješena.

Je li ovo mladi Alija Izetbegović kao pripadnik Handžar SS divizije ili nije (na fotografiji gore lijevo – u prvom planu i na fotografiji desno – drugi s lijeva na desno)?

(Izvor za fotografiju: https://www.telegraf.rs/vesti/2359795-drustvene-mreze-gore-ljudi-veruju-da-je-ovo-alija-izetbegovic-u-hitlerovoj-ss-diviziji-foto-video; https://raskrinkavanje.ba/analiza/izetbegovic-i-ss-kad-sto-puta-ponovljena-laz-ostane-laz)

Zanimljiv kolaž fotografija – za eventualnu usporedbu fizičke sličnosti(Izvor za fotografiju: https://www.pinterest.com/pin/460633868130696712/?lp=true)

Radi cjelovitijeg uvida i bolje prezentacije, predlažem organizatorima izlaganje više takvih fotografija kako bi i obični ljudi mogli donijeti svoje osobne zaključke nakon usporedbe istih.

 

  1. Pretpostavljam da je jedan dio izložbe u Zagrebu bio posvećen fotografijama iz razdoblja kad je Alija Izetbegović objavio svoje “životno djelo” (Islamsku deklaraciju) i potom bio suđen i zatvoren. Tu je svakako uz fotografije trebalo citirati pojedine dijelove Alijinog spisa, pogotovu one koji govore o potrebi islamizacije BiH i šireg prostora Europe, primjeni šerijatskih zakona, te stvaranja kalifata (u kojemu je duhovni-vjerski i državni poglavar jedna osoba a vlast uspostavljena na šerijatu) i ujedinjenja svih muslimana na svijetu – panislamska koncepcija. (Vidi: https://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Alija_Islamskadeklaracija.pdf)

Tako bi se crno na bijelo moglo potvrditi kako je Alija 20-ak godina prije ratnih događanja u BiH već bio nadahnut panislamskom ideologijom i sanjao o kalifatu i šerijatskim zakonima (što je 90-ih godina XX stoljeća uz pomoć islamskih zemalja i radikalnih islamskih terorista koji su došli u BiH stvoriti prvu muslimansku državu u Europi pokušao i ostvariti).

  1. U okviru izložbe mogli bi se prikazati i neki audio-vizualni uradci s izjavama onih koji su dobro poznavali Aliju Izetbegovića i bili mu prijatelji, primjerice, najvećeg živućeg i najcjenjenijeg muslimansko-bošnjačkog intelektualca, karizmatičnog akademika Muhameda Filipovića. To bi svakako upotpunilo pravu sliku o Aliji kao političaru i “državniku”.

Ovom prigodom evo samo nekih razmišljanja akademika Filipovića (ograničit ću se samo na slučajeve koji su provjerljivi, odnosno iza kojih stoje:

a). U veljači 1991. godine u sjedištu MBO (Muslimansko-bošnjačke organizacije) u Sarajevu održana je izvanredna tiskovna konferencija sazvana zbog nezadovoljstva ove organizacije stavovima Alije Izetbegovića o Bosni i Hercegovini što ih je dan prije ovaj iznio na sastanku predsjednika jugoslavenskih republika na kojemu se govorilo o razrješavanju krize u SFRJ.

Lijevo: ratni vođa b-h muslimana i zapovjednik njihove vojske u molitvi; desno: njegov ekstremni velikomuslimanski program iz 1969. godine

Tom je prigodom akademik Muhamed Filipović rekao:

 “Mi smo svi sinoć, kao i sva bosansko-hercegovačka javnost, doživjeli šok, saznavši da je naš predstavnik, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, pristao, ili stao na stanovište i formulir’o gledište o tzv. asimetričnom odnosu republika u budućoj Jugoslaviji. Integritet BiH počiva na tome da svi narodi, svi građani imaju jednak položaj u njoj. Očito je da privilegiranjem odnosa spram Srbije i Crne Gore, prije svega hrvatski narod u BiH dolazi u inferiorni položaj, a drugo, da muslimani gube svoj supstancijalitet. U Sarajevu, 19.2.’91., on je izjavio: ‘Ukoliko se izdvoji Slovenija, BiH će ostati u Jugoslaviji’…U Sarajevu je 22.2. u TV Dnevniku izjavio: ‘Predložio sam neku vrstu asimetrične zajednice u kojoj bi BiH bila sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom u jednom labavijem savezu nasuprot od Slovenije i Hrvatske koje bi bile izvan tog saveza ili bi bile u sasvim labavom savezu s njima.’ Nakon toga je Alija Izetbegović u YUTEL-ovoj emisiji, istoga dana, u 11 sati (navečer – op. Z.P.) izjavio da ‘ Bosna neće u Veliku Srbiju. Neki su me pogrešno shvatili.’ Mi više nemamo strpljenja da naknadno tumačimo šta je gospodin Izetbegović mislio! Ili neka zauzme jasno i odlučno stanovište ili neka napusti svoje ovlasti! Nema apsolutni mandat! Ovim ga mi upozoravamo na to, na tu obavezu! Nije Bosna prćija SDA i Alije Izetbegovića! Pripada svima nama!”

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YmlLtR8rSn0; stranica posjećena 4.4.2019.)

Zatraženo je hitno otvaranje skupštinske debate i zauzimanja jasnih stavova vezano za daljnju sudbinu BiH u svijetlu sadašnjih odnosa i krize SFRJ.

  1. b) U prosincu 2012. godine, objavljen je zanimljiv Video clip. Novinarka među ostalim pita akademika Muhameda Filipovića:

“Nedavno ste izjavili čak da su Izetbegović i Silajdžić pristali na podjelu Bosne i Hercegovine ’93. u Ženevi?”

Filipović odgovara: “Jesu”.

Novinarka: “Kako?”

  1. Filipović kaže: “Izetbegović je parafir’o sporazum o tri…uniji tri republike…tri države. Da Bosna bude definirana u sporazumu kao unija tri države koje će biti formirane…” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Qe3Ash-qYW8; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ovu izjavu akademika Filipovića potvrđuje i član srpske delegacije na istim razgovorima u Ženevi, Momčilo Krajišnik, koji osim toga što kaže kako je muslimanska delegacija na čelu s Izetbegovićem pristala na tri republike u okviru BiH tvrdi da je ona tijekom pregovora od srpske delegacije tražila “još 3% teritorija” (kako bi muslimani onda imali ukupno 33% područja BiH), što je navodno bio njihov uvjet za prihvaćanje sporazuma o uniji tri republike.

(Vidi. https://www.youtube.com/watch?v=WZdWZ4ec3VA; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ovi kontakti muslimana sa Srbima odvijali su se iza leđa međunarodnoj zajednici i Hrvatima koji su također bili strana u pregovorima (i prihvatili tada ponuđeni “Ženevski paket”).

  1. c) Izetbegović se očito nije uspio nagoditi sa Srbima (za onih 3% teritorija), pa je svoj paraf sutradan povukao i zakazao Prvi Bošnjački sabor u Sarajevu (održan 27/28. rujna), te prebacio odgovornost za odluku na ovo ad hoc formirano paradržavno tijelo. Skup na kojemu su se nalazili vodeći muslimanski političari, vjerski autoriteti, najviđeniji intelektualci i vojni vrh, opredjeljuje se za nastavak rata umjesto prihvaćanja mirovnog plana i za daljnju ofenzivu na hrvatske prostore (koja je tada u punom jeku). Sve što je rečeno na skupu izravno je pratila TV Sarajevo i riječ je o vrlo zanimljivoj i poučnoj snimci duljoj od 7 sati koju je vrijedno pogledati, pogotovu zbog radikalnih istupa, ratnih pokliča i najava skorog “prodora Armije BiH na Jadransko more”, pri čemu bi (kako su neki od vojnih zapovjednika s terena iznosili) bila “oslobođena” i zapadna Hercegovina u kojoj Hrvati čine apsolutnu većinu od 99% stanovništva.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo – Prvi bošnjački sabor održan 27/28. rujna 1993., hotel Holiday Sarajevo, oko 350 uzvanika; stranica posjećena 4.4.2019.).

“Sabornicima” je Alija Izetbegović namijenio ulogu “gromobrana” i doveo ih u situaciju da se izjašnjavaju o “Ženevskom mirovnom paketu” i odlučuju hoće li biti prihvaćen ili ne, kako bi sa sebe skinuo odgovornost i opravdao povlačenje parafa sa sporazuma.

Evo što je akademik Muhamed Filipović rekao o tom Prvom bošnjačkom saboru (koji je među ostalim značajan i zbog toga što je na njemu odlučeno kako će se ubuduće bosansko-hercegovački muslimani izjašnjavati kao “Bošnjaci”):

“devedeset treće godine, kad je organiziran Sabor bošnjački tu, Alija Izetbegović je mene pozv’o da ja dođem…bio sam tada u inozemstvu, da dođem, da učestvujem na tom Saboru i ja sam rek’o: neću! Neću! Zašto? Pa neću da učestvujem u tome da vi stvarate tamo te transmisijske organizacije koje će tvoju volju ispunjavati ili pisati rezolucije ili saopćenja da pravdaju tvoje poteze političke. Ja rekoh, ja priznajem, ako će Sabor se održati, da se ne bavi nikakvim drugim pitanjem osim našeg identiteta. On je meni rekao tada: ‘Dođi, bez tebe ne ide, ti si protagonista bošnjaštva ovdje, među nama svima bio i ostao…  Ja sam rekao, ja ću napisati referat i rezoluciju. Kad sam ja doš’o, pazite, ja sam konstatov’o da je taj Sabor sazvan sa dvostrukom namjerom. Ja sam u podrumu naš’o poslanike tadašnje Skupštine koji su bili sazvani i gdje raspravljaju o tome da se formira bosanska, naša muslimanska odnosno bošnjačka država. Rahmetli Ljubljankić je drž’o govor kako su političke prilike povoljne za to, održo je govor Silajdžić, kako ni Zapad ni Istok, ni Srbi ni Hrvati neće biti protiv toga da mi sada možemo…sazn’o sam da je grupa oko Atifa Purivatre pripremila odluke  o proglašenju države, o imenovanju Alije Izetbegovića za prvog predsjednika, Ustav je bio napisan…granice te države rahmetli Bakir Tanović je pravio sa jednom grupom, napravili su granice. Ja sam to demaskir’o, rek’o sam, to je izdaja, vi ste ljude poslali na front da se bore za jedinstvenu Bosnu a iza leđa im pravite grob, itd., itd. (…) Ja hoću samo još da zaključim ovo: Karakteristično je da oni koji su vodili stvar nisu nikad objavili u materijalima samim, nisu objavili ni moju rezoluciju ni moj govor. Sakrili su je…”

 d) Nakon svega, 2018. godine, on o politici Alije Izetbegovića kaže:

“Eto, ja sam bio prijatelj sa rahmetli Izetbegovićem. I pit’o sam ga više puta: ‘Daj, reci jednom šta ti misliš, šta ćemo, šta ćemo sad…kakva Bosna?’ Na kraju je, kao što se mnogi…Vi ste mladi pa se ne možete sjećati, ali, u jednom od posljednjih svojih istupa i govora, on je ustvari rek’o da ne zna šta bi. Te mogli bi mi biti Bošnjaci, te mogli bi mi biti i Bosanci, te mogli bi mi ‘vako, te mogli bi mi ‘nako, dakle, nije ni on imao nikakve ideje.”

(Za citate pod navodnicima vidi: https://www.youtube.com/watch?v=8P1J_LRnV5o; citirani dio od 20′ 20” do 21′ 10”; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Svakomu tko želi bolje upoznati Aliju Izetbegovića i sagledati istinu o njegovoj vladavini, bilo bi svakako zanimljivo doznati kako je on ustvari postao predsjednik Predsjedništva BiH nakon izbora održanih 18.11.1990. godine. Na tim prvim višestranačkim (Općim izborima), pobijedio je Fikret Abdić (karizmatični “Babo”) s ukupno 1.045.539 glasova (47,4%), a drugi je bio Alija Izetbegović s 879.266 glasova (39,9%). Dakle, razlika je bila točno 166.273 glasa u korist Abdića. Uslijedili su, međutim, stranački sastanci vrha SDA, nakon koji se na javnosti nepoznat način Fikret Abdić “odrekao” svoje pobjede u korist Alije Izetbegovića koji je zasjeo na čelnu političku dužnost. Takvo što se nikad i nigdje nije dogodilo – čak ni u Srbiji. U pitanju je krajnje sumnjiva i nečasna manipulacija Alije i nekoliko njegovih suradnika koji su riješili po svaku cijenu popularnog “Babu” izbaciti iz igre. Nesporazumi na liniji Izetbegović – Abdić kasnije su se produbili do te mjere da je ovaj potonji odlučio na području Cazinske Krajine stvoriti svoju posebnu teritorijalnu jedinicu (Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna/Republika Zapadna Bosna) s kojom se Alija krvavo obračunao 1994/95. godine. Po njegovoj zapovijedi “Armija BiH” je upala na područje “separatista”, pobila mnoge od “pobunjenika”, činila zločine i nad civilima – paleći i pljačkajući čitava sela. Jedan od glavnih egzekutora bio je general Atif Dudaković (kojemu se upravo sudi zbog zločina prema Srbima i svojim sunarodnjacima). Takva okrutnost prema pripadnicima vlastitog naroda neshvatljiva je i predstavlja izraz patološke zločinačke naravi onih koji su to činili. Kasnije su Alija i njegova klika uspjeli postići da se Fikreta Abdića u Hrvatskoj osudi za ratni zločin, iako nisu bili ništa bolji od njega. U sukobu s Abdićem Izetbegovića je svakako vodila i osobna mržnja. Alija je imao kompleks od “Babe” i to je svakako bitno doprinijelo tako okrutnom obračunu s njime i njegovom “državicom” na krajnjem zapadu BiH;

 

  1. Jedna od za povijest vrlo važnih činjenica je i obraćanje Alije Izetbegovića javnosti od 6.10.1991. (5 dana poslije razaranja hrvatskog sela Ravno u općini Trebinje, što je bio klasični akt agresije Srbije, Crne Gore i “JNA” na BiH). U tom izravnom obraćanju građanima putem sarajevske televizije, Alija je proglasio “neutralnost” Bosne i Hercegovine, govoreći među ostalim: “Zapamtite, to nije naš rat” i govoreći kako su u sukobu “oni koji ne mogu i neće da se dogovore” (očito zaboravljajući da je upravo on među prvima koji bi se morali dogovarati o svemu, pa i održavanju mira u BiH).

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fRAUoqx4tQw; na snimci je pogrešno naveden datum “10.6.1991.” umjesto 6.10.1991.; dakle, Alija je tu izjavu dao 5 dana poslije početka agresije na BiH; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ova bi snimka zacijelo trebala naći mjesta u svim prigodama u kojima se podsjeća na lik i djelo Alije Izetbegovića, jer iz njega je jasno vidljiva njegova “državnička” reakcija nakon što je izvršena agresija na državu kojoj se (nominalno) nalazio na čelu.

  1. Prava bi šteta bila posjetiteljima izložbe ne predstaviti ratne fotografije iz fundusa silnih “viteških” brigada (a one iz sastava “Armije BiH” sve su bile “viteške”), pa i mnogih na kojima Alija Izetbegović druguje s mudžahedinima. A takvih video-snimki i fotografija ima na sve strane. Evo samo nekih.

Alija okružen mudžahedinima iz sastava “Armije BiH”, na Vozući, u rujnu 1995. Tu su i međunarodni teroristi i vođe mudžahedina Abu el Ma’ali, Anwar el Shaaban i drugi i general “Armije BiH” Sakib Mahmuljin)

Alija Izetbegović okružen glavosječama i koljačima na jednom postrojavanju “Armije BiH” gdje je burno pozdravljen od mudžahedina klicanjem “Allahu Akbar!”

 

Dana 13. kolovoza 1993. godine, načelnik Glavnog stožera “Armije BiH”, general Rasim Delić je na osnovu odluke Predsjedništva RBiH naredio formiranje odreda El Mudžahid u sastavu 3. korpusa “Armije BiH”.

U Delićevoj naredbi upućenoj zapovjedništvu 3. korpusa tzv. Armije BiH stoji:

“Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH o organizaciji oružanih snaga RBiH na zahtjev Komande 3. korpusa od 12.8. 1993. godine naređujem u zoni odgovornosti 3. korpusa formirati odred El Mudžahid”.

Smotra “Allahovih ratnika” pod budnim okom Alije Izetbegovića

 

Alijini džihadisti su od BiH nastojali stvoriti prvu islamsku državu u Europi

U njegovoj instrukciji piše: “Popunu odreda El Mudžahid izvršiti od ljudstva,  tj. stranih državljana dobrovoljaca koji se nalaze na teritoriji 3. korpusa”.

Ne znam hoće li i fotografijama biti potkrijepljeni “ratni podvizi” tzv. Armije BiH i njihovih pripadnika iz odreda El Mudžahid, a na kojima se vidi kako im Alija Izetbegović dolazi u pohode, s njima moli, uzvraća na njihove pozdrave i uzvike “Allahu Akbar!”, druži se s mudžahedinima poslije velikih masakra što ih oni prave (primjerice na Vozući).

I, na kraju, hoće li biti izložene i one fotografije na kojima mudžahedini s ponosom ističu odsječene glave svojih žrtava ili ih gaze nogama? Slike mudžahedinskih masakra ne smiju se objavljivati na Internetu, ali ih ima na raznim linkovima (primjerice: http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

  1. Hoće li se tko od organizatora neke od izložbi posvećenih Aliji Izetbegoviću sjetiti možda časnog i poštenog čovjeka i vrsnog novinara Esada Hećimovića (koji je prerano umro, prije nepune dvije godine)? Ovaj dobitnik brojnih nagrada i nositelj značajnih priznanja (pa i novinara godine u BiH 2011.), napisao je (i 2006. godine objavio) knjigu Garibi: mudžahedini u BiH 1992-1999.u kojoj je na krajnje minuciozan način secirao rat u srednjoj Bosni i sve ono što se tamo događalo.

Posebnu je pozornost posvetio krvavim masakrima i zločinima mudžahedina nad Hrvatima. Islamske radikalne teroriste smatrao je uljezima koji su došli oteti njegovu BiH i promijeniti joj identitet, ubijajući i progoneći ljude druge vjere i nacije, ali i sve muslimane koji ne pristaju uz njih.

Naslovnica knjige “Garibi” u kojoj je bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović pošteno i na temelju dokaza i činjenica opisao razorno djelovanje radikalnih islamista u BiH

  1. Na budućim izložbama posvećenim Aliji Izetbegoviću morali bi se naći i zemljovidi, pogotovu oni koji se odnose na hrvatsko-muslimanski oružani sukob u BiH, iz kojih je jasno vidljivo tko je bio u okruženju, a tko napadao. Za one slabo upućene, na fotografiji dolje područja pod kontrolom muslimana označena su zelenom bojom, područja označena crvenom bojom su pod kontrolom Srba, a plavo obojena područja su hrvatska. Na drugoj su naznačeni pravci djelovanja muslimanskih snaga u agresiji.

 

Hrvatske enklave u okruženju – dokaz tko je bio agresor i čiji su se prostori napadali

 

Muslimanska agresija na hrvatska područja u BiH početkom siječnja 1993. godine (Izvor za fotografiju: https://kamenjar.com/krvavi-sijecanj-1993-muslimanski-masakri-nad-hrvatima-uskoplje-luzani-gusti-grab-dusina/)

  1. Može li na “Alijinoj” izložbi biti mjesta za fotografije spomenika nevinim hrvatskim žrtvama u Križančevu Selu, Trusini, Buhinim Kućama i Uzdolu gdje je “Armija BiH” sa svojim suborcima mudžahedinima pobila više od 153 civila i pripadnika HVO-a?

Hoće li biti izložena barem jedna fotografija posvećena srednjoj Bosni u kojoj su mulimanske snage po zapovijedi Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića i drugih političkih i vojnih dužnosnika počinile užasne zločine genocida i etničkog čišćenja nad Hrvatima (klanja, ritualna odsijecanja glava, ubijanja djece, silovanja, pljačke, paljevine čitavih sela)? I hoće li se u okviru izložbe možda prikazati video snimka koja kronološki i činjenično, slikom i riječju dokazuje što se događalo u Lašvanskoj dolini, a o čemu je pisao i govorio i pokojni novinar Esad Hećimović?

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=wf2bK9Nxink; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Ne bi bilo loše podsjetiti javnost po kojom fotografijom i na vremena kad su brojne izbjeglice iz BiH (prije svih žene i djeca) nalazili spas u Hrvatskoj. Kroz Hrvatsku je tijekom rata prošlo oko milijun izbjeglica iz ove susjedne države, najviše muslimana. Muslimani su smještani uglavnom u hotele na Jadranu, čak i u vrijeme kad su 1992/94. godine njihove snage napadale srednju Bosnu i druge hrvatske prostore u namjeri etničkog čišćenja i istrebljenja Hrvata. To je jedinstven primjer u svijetu i dosadašnjoj povijesti oružanih sukoba, da država protiv čijega naroda se tako prljavo ratuje, prima obitelji i rodbinu agresora i skrbi o njima – mjesecima i godinama.

 

Stotine tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH godinama su u Hrvatskoj imale utočište

  1. Zna li javnost u BiH da je Republika Hrvatska osim svih drugih vrsta pomoći (u hrani, lijekovima, oružju i opremi) u svojim bolnicama i o vlastitom trošku liječila oko 10.000 muslimanskih boraca? Imaju li organizatori izložbe koju od tih fotografija iz bilo koje hrvatske bolnice pa da i nju stave u postav?

 

  1. Jednako tako, bi li one koji ne znaju trebalo i fotografijom podsjetiti na dan kad je deblokiran Bihać, odnosno, na operaciju “Oluja” kojom je Hrvatska vojska spriječila novi genocid (koji se pripremao poslije onog srebreničkog) nad muslimanima u bihaćkoj enklavi koja je pod opsadom srpskih snaga bila pune 3 godine (od ljeta 1992. do 5/6. kolovoza 1995. i izbijanja postrojbi HV na granicu s BiH)?

 

  1. Ima li mjesta na nekoj budućoj izložbi o liku i djelu Alije Izetbegovića dokazima o tomu kako je dinastija Izetbegović (predvođena hanumom Halidom – Alijinom suprugom) beskrupulozno pljačkala vlastiti narod i na njegovoj se krvi u vrijeme rata bogatila ubirući milijarde dolara donacija iz Turske i drugih islamskih zemalja kojima se ne zna traga – odnosno, jedino se pouzdano zna da nisu završile tamo gdje su trebale? Sami suradnici obitelji Izetbegović u ovim poslovima (iz vrha SDA) godinama su poslije otkrivali detalje iz te kriminalne pljačke. Između brojnih video priloga, evo samo jednoga koji govori upravo o tomu. Na jednom od donatorskih skupova hanuma Halida govori pred suradnicima (prebrajajući hrpe novca i nakita): “Jedna vreća zlata za mog Bakira”.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=h6s2nSKGamE; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Ako je cilj izložbi (Predsjednik izbliza”) približiti javnosti realnu i objektivnu sliku o “državniku i historijskoj veličini” Aliji Izetbegoviću, zar ne bi bio red da se uz fotografije iz ratnih dana prilože i brojna dokumenta (primjerice o: legaliziranju djelovanja mudžahedina i njihovom uključivanju u “Armiju BiH”, formiranju specijalne paravojne formacije “Ševe” čija je zadaća bila za račun muslimanskog političkog vrha i tajnih službi vršiti tihe likvidacije oponenata, potpisanim sporazumima s kojih je Alija Izetbegović povlačio potpise, podjeli BiH koju je Alija u više navrata planirao, pa čak predsjedniku Tuđmanu nudio “sve južno od Rame i Prozora” dok je u isto vrijeme vodio tajne pregovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni Sandžaka za istočnu Hercegovinu itd., itd.)?

Zar tako važne stvari ne zaslužuju ostati zapisane u povijesti?

Alija je, recimo (samo jedan detalj) jedini lider na području bivše SFRJ koji je izravno zapovjedio atentat na svoga načelnika “Glavnog stožera”  Sefera Halilovića i jedini lider koji je vodio krvavi i surovi rat protiv dijela vlastitog naroda (zapadna Bosna).

Našlo bi se toga još, ali za početak i u povodu ove prve zagrebačke izložbe o Aliji kao “predsjedniku”, možda i dosta – uz jednu napomenu: on je bio MUSLIMANSKI predsjednik, a ne predsjednik BiH, jer nikad ga nitko od Srba i Hrvata nije birao niti za njega glasovao. Da paradoks bude veći, nije imao čak ni legitimitet i potporu u vlastitom narodu – jer, 1990. godine se manipulacijom dočepao čelnog mjesta u Predsjedništvu iako je na izborima poražen od Fikreta Abdića.

 Istina je voda duboka.

Može li se bilo koga, pa i Aliju Izetbegovića upoznati “izbliza”, ako se zaobiđu bitni detalji iz njegovog života i djelovanja?

Naravno, nikako ne bih volio da netko ovo shvati kako kakvu nakanu omalovažavanja “lika i djela” pokojnika (rahmetli) Alije Izetbegovića. Ni slučajno. Ali, od Alije, istina mi je ipak mnogo, mnogo draža.

 O mrtvima sve najbolje – ali, samo pod uvjetom da su to za života zaslužili.

I još jedno podsjećanje na pitanje s početka teksta:

General “armije BiH” Atif Dudaković i hrvatski general Marijan Mareković pozdravljaju se Koranskom mostu (na granici RH i BiH) poslije deblokade Bihaća 6. kolovoza 1995.

Možete li se zamisliti bilo kakvu afirmativnu manifestaciju vezano za prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i njegov životni i politički put a koja bi bila upriličena u Sarajevu?

Nitko nikad nije obrazložio što je to loše napravio pokojni hrvatski predsjednik i kakvo je zlo učinio Bosni i Hercegovini i tamošnjim muslimanima da bi bio toliko omražen među njima? Kakvo je zlo Hrvatska napravila ovoj zemlji i koji je grijeh tamošnjih Hrvata? Možda to što su najbolji hrvatski sinovi ginuli diljem BiH da bi opstala i oslobodila se? Koliko treba biti zlonamjeran i pokvaren da bi se na tako drzak i bezočan način izvrtala stvarnost i krivotvorila prošlost, onako kako to godinama unatrag čine Bakir Izetbegović i njegova kamarila u Sarajevu?

Zanemarimo li svu moguću pomoć tijekom rata, konstruktivne pokušaje suradnje i sklapanja sporazuma (s hrvatske strane – koja jedina nikad nije odbila ni jedan od njih), krvavu borbu HVO-a i HV za oslobađanje područja BiH (pa pred kraj rata i u suradnji s “Armijom BiH”) i zadržimo se samo na dva momenta: primanju stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj tijekom rata (raširenih ruku i otvorena srca) i deblokadi bihaćke enklave kojoj je prijetio genocid – zar i to ne bi bilo dovoljno da se od strane današnjih muslimana izraze priznanje i zahvalnost i Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj, pa na kraju i samome predsjedniku dr. Franji Tuđmanu?

Ne. Naprotiv. Dr. Tuđman je u Sarajevu i među muslimanima u BiH jedna od najomraženijih osoba i stavlja se u istu ravan s Miloševićem i Karadžićem, zahvaljujući prije svega otrovnoj i prljavoj propagandi kojoj je temelje udario Alija Izetbegović, a nastavlja je njegov sin Bakir. Nije li nas nedavno onaj nesretni priglupi Bakirov slugan i čankoliz (čedo Karadžićevog SDS-a) Dragan Mektić optužio da kao država pomažemo o organiziramo ekstremne islamističke skupine u BiH? Oni koji misle da je to učinio na svoju ruku više su nego naivni. Takve se bolesne ideje mogu roditi jedino u neurednoj i čupavoj, poremećenoj glavurdi krmeljivog Bakira Izetbegovića.

Mi njima ruku prijateljstva i prostor za izložbe, oni nama optužbe, mržnju i uvrede.

Do kada tako!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari