Pratite nas

U potrazi za Istinom

Može li tko zamisliti izložbu o liku i djelu dr. Franje Tuđmana u Sarajevu?

Objavljeno

na

Predsjednik izbliza” naziv je izložbe fotografija koja je u čast pokojnog Alije Izetbegovića otvorena 14. travnja 2019. godine u 18,00 sati u Novinarskom domu u Zagrebu. Organizator iste je Armin Hodžić ispred sarajevskog Muzeja  ‘Alija Izetbegović’, a glavni promotor sin ratnog predsjednika SDA, Bakir Izetbegović.

Ne znam tko je pustio Bakira Izetbegovića preko granice, ali de facto je bio ovdje, dok je otvorio izložbu i to je još jedan dokaz kako po nama Hrvatima može svaki šljam pljuvati do mile volje, klevetati nas i blatiti, a mi ga potom lijepo ugostimo i klanjamo mu se usred Zagreba. Fuj! Kad se samo sjetim koje je sve otrovne i zloćudne bljuvotine Bakir izlajao na naš račun, muka mi je. I takvima treba biti na usluzi!? Omogućiti im da i u sred Zagreba šire svoju panislamsku ideologiju i propagandu? Ovoga puta smo se doista službeno stavili u ulogu zaštitnika i poticatelja islamskog ekstremizma samim time što smo glavnog predstavnika te struje primili kao gosta i benevolentno mu dopustili da posthumno veliča onoga koji je našem narodu u BiH nije nanio ništa manje zlo nego su to učinili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić i bez čije politike ni danas ne bi bilo ni selefija, ni vehabija niti takvoga islamskog ekstremizma u ovoj susjednoj nam državi!

Nedavno smo u Zagrebu primili vodećeg četničkog ideologa Vuka Draškovića, sada Bakira Izetbegovića – što je sljedeće na redu? Da nam možda Mladić i Karadžić svrate održati poneko predavanje ako ih puste iz Den Haaga ili da pozovemo Šešelja? Tko se to na ovako bizaran i drzak način igra s ponosom čitave nacije i dignitetom države?

Moramo li uvijek tjerati vodu na mlin čak i onima koji su već tisuću puta dokazali kako nam nisu prijatelji i ne žele nam ništa dobro?

Postoji li kod nas institut persona non grata?

Nadalje, pitam se kao (uvjeren sam) i velika većina Hrvata i građana Hrvatske: Čime nas je to ljigavac, prevrtljivac i beskičmenjak Alija Izetbegović zadužio da mu se ukazuje počast organiziranja bilo čega, pa i izložbe fotografija? Time što je dovlačio u BiH islamske glavosječe i krvnike koji su činili najgore zločine? Time što je napadao srednju Bosnu i zapovijedao klanja Hrvata kako bi etnički očistio to područje? Time što je najodgovorniji za ubojstvo 1606 Hrvata (od čega 1088 civila), srušena i spaljena sela, masovne zločine etničkog čišćenja? Sve uradio kako bi podijelio BiH i stvorio muslimansku državu, a potom nas optužio za tu podjelu? Zaslužan je i za to zato što se nije držao ni jednog sporazuma i dogovora i što njegova riječ i potpis nisu vrijedili ni pišljiva boba! Znao je u Hrvatsku uputiti stotine tisuća svojih civila i smjestiti ih na sigurno, a poslije rata nas podlo i bezobrazno optuživati za agresiju! Da nije bilo HVO-a, Herceg Bosne i Hrvatske i da se Aliju Izetbegovića pitalo, BiH bi danas bila dio “Velike Srbije”. Koliko je Hrvata poginulo oslobađajući 1994/95. godine područja koja su muslimani prepustili srpskom agresoru, među ostalim i zato što su napadali hrvatska područja umjesto da se suprotstave zajedničkom neprijatelju koji je izazvao rat.

Hrvatska je još jednom pokazala kako njome vladaju oni koji nemaju kralježnicu, niti znaju štititi dostojanstvo i dignitet zemlje koju predstavljaju.

Može li tko zamisliti da se u Sarajevu upriliči bilo kakva manifestacija pod sličnim nazivom gdje će biti afirmativno prikazan životni i politički put dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske? Tko misli da je takvo što moguće, neka se slobodno javi i obrazloži kako (pod uvjetom da je pri zdravoj pameti i nije pod opijatima).

No, vratimo se Alijinoj izložbi.

Mada ne znam koje su sve fotografije i prateći sadržaji prezentirani, organizatore i one koji su odlučivali o postavu izložbe, podsjetio bih na neke eksponate koje se nikako nije smjelo izostaviti ako se želi doista dobiti cjeloviti uvid u lik i djelo rahmetli Alije. Budući da sam ovoga puta zakasnio s prijedlozima, molim organizatore da ih imaju u vidu za neku od budućih izložbi, a kako bi se bivšeg predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH predstavilo što objektivnije, u pravom svijetlu i uz više detalja iz njegovog inače bogatog životopisa.

Da krenem odmah s konkretnim prijedlozima:

  1. Još uvijek se točno ne zna gdje je prvi predsjednik SDA bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata, pa je zato i nejasno je li na fotografijama (dolje) koje su prije 6-7 godina objavili mnogi mediji (uz prateće tekstove), 17-godišnji Alija Izetbegović kao vojnik-pripadnik nacističke Handžar SS divizije ili ne. Obitelj Izetbegović (sin Bakir i dvije Alijine kćeri) tužila je Milorada Dodika (predsjednika “Republike Srpske”) nakon što je ovaj izjavio kako ima informacije “iz određenih izvora” da se Alija Izetbegović u Drugom svjetskom ratu borio na strani nacista (upravo kao pripadnik te SS Handžar divizije), ali je Općinski sud u Sarajevu tužbu (1. ožujka 2019. godine) odbacio kao neutemeljenu. Radi se o povijesnoj osobi o kojoj se rasprave ne mogu voditi u sudnici, nego se prepuštaju povjesničarima i javnosti – mišljenje je spomenutog suda.

U svakom slučaju, fotografije su vrlo zanimljive i ne bi ih trebalo tek tako zaobići. Ako na njima nije Alija Izetbegović bilo bi dobro utvrditi tko je taj mladić, pa da stvar konačno bude riješena.

Je li ovo mladi Alija Izetbegović kao pripadnik Handžar SS divizije ili nije (na fotografiji gore lijevo – u prvom planu i na fotografiji desno – drugi s lijeva na desno)?

(Izvor za fotografiju: https://www.telegraf.rs/vesti/2359795-drustvene-mreze-gore-ljudi-veruju-da-je-ovo-alija-izetbegovic-u-hitlerovoj-ss-diviziji-foto-video; https://raskrinkavanje.ba/analiza/izetbegovic-i-ss-kad-sto-puta-ponovljena-laz-ostane-laz)

Zanimljiv kolaž fotografija – za eventualnu usporedbu fizičke sličnosti(Izvor za fotografiju: https://www.pinterest.com/pin/460633868130696712/?lp=true)

Radi cjelovitijeg uvida i bolje prezentacije, predlažem organizatorima izlaganje više takvih fotografija kako bi i obični ljudi mogli donijeti svoje osobne zaključke nakon usporedbe istih.

 

  1. Pretpostavljam da je jedan dio izložbe u Zagrebu bio posvećen fotografijama iz razdoblja kad je Alija Izetbegović objavio svoje “životno djelo” (Islamsku deklaraciju) i potom bio suđen i zatvoren. Tu je svakako uz fotografije trebalo citirati pojedine dijelove Alijinog spisa, pogotovu one koji govore o potrebi islamizacije BiH i šireg prostora Europe, primjeni šerijatskih zakona, te stvaranja kalifata (u kojemu je duhovni-vjerski i državni poglavar jedna osoba a vlast uspostavljena na šerijatu) i ujedinjenja svih muslimana na svijetu – panislamska koncepcija. (Vidi: https://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Alija_Islamskadeklaracija.pdf)

Tako bi se crno na bijelo moglo potvrditi kako je Alija 20-ak godina prije ratnih događanja u BiH već bio nadahnut panislamskom ideologijom i sanjao o kalifatu i šerijatskim zakonima (što je 90-ih godina XX stoljeća uz pomoć islamskih zemalja i radikalnih islamskih terorista koji su došli u BiH stvoriti prvu muslimansku državu u Europi pokušao i ostvariti).

  1. U okviru izložbe mogli bi se prikazati i neki audio-vizualni uradci s izjavama onih koji su dobro poznavali Aliju Izetbegovića i bili mu prijatelji, primjerice, najvećeg živućeg i najcjenjenijeg muslimansko-bošnjačkog intelektualca, karizmatičnog akademika Muhameda Filipovića. To bi svakako upotpunilo pravu sliku o Aliji kao političaru i “državniku”.

Ovom prigodom evo samo nekih razmišljanja akademika Filipovića (ograničit ću se samo na slučajeve koji su provjerljivi, odnosno iza kojih stoje:

a). U veljači 1991. godine u sjedištu MBO (Muslimansko-bošnjačke organizacije) u Sarajevu održana je izvanredna tiskovna konferencija sazvana zbog nezadovoljstva ove organizacije stavovima Alije Izetbegovića o Bosni i Hercegovini što ih je dan prije ovaj iznio na sastanku predsjednika jugoslavenskih republika na kojemu se govorilo o razrješavanju krize u SFRJ.

Lijevo: ratni vođa b-h muslimana i zapovjednik njihove vojske u molitvi; desno: njegov ekstremni velikomuslimanski program iz 1969. godine

Tom je prigodom akademik Muhamed Filipović rekao:

 “Mi smo svi sinoć, kao i sva bosansko-hercegovačka javnost, doživjeli šok, saznavši da je naš predstavnik, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, pristao, ili stao na stanovište i formulir’o gledište o tzv. asimetričnom odnosu republika u budućoj Jugoslaviji. Integritet BiH počiva na tome da svi narodi, svi građani imaju jednak položaj u njoj. Očito je da privilegiranjem odnosa spram Srbije i Crne Gore, prije svega hrvatski narod u BiH dolazi u inferiorni položaj, a drugo, da muslimani gube svoj supstancijalitet. U Sarajevu, 19.2.’91., on je izjavio: ‘Ukoliko se izdvoji Slovenija, BiH će ostati u Jugoslaviji’…U Sarajevu je 22.2. u TV Dnevniku izjavio: ‘Predložio sam neku vrstu asimetrične zajednice u kojoj bi BiH bila sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom u jednom labavijem savezu nasuprot od Slovenije i Hrvatske koje bi bile izvan tog saveza ili bi bile u sasvim labavom savezu s njima.’ Nakon toga je Alija Izetbegović u YUTEL-ovoj emisiji, istoga dana, u 11 sati (navečer – op. Z.P.) izjavio da ‘ Bosna neće u Veliku Srbiju. Neki su me pogrešno shvatili.’ Mi više nemamo strpljenja da naknadno tumačimo šta je gospodin Izetbegović mislio! Ili neka zauzme jasno i odlučno stanovište ili neka napusti svoje ovlasti! Nema apsolutni mandat! Ovim ga mi upozoravamo na to, na tu obavezu! Nije Bosna prćija SDA i Alije Izetbegovića! Pripada svima nama!”

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YmlLtR8rSn0; stranica posjećena 4.4.2019.)

Zatraženo je hitno otvaranje skupštinske debate i zauzimanja jasnih stavova vezano za daljnju sudbinu BiH u svijetlu sadašnjih odnosa i krize SFRJ.

  1. b) U prosincu 2012. godine, objavljen je zanimljiv Video clip. Novinarka među ostalim pita akademika Muhameda Filipovića:

“Nedavno ste izjavili čak da su Izetbegović i Silajdžić pristali na podjelu Bosne i Hercegovine ’93. u Ženevi?”

Filipović odgovara: “Jesu”.

Novinarka: “Kako?”

  1. Filipović kaže: “Izetbegović je parafir’o sporazum o tri…uniji tri republike…tri države. Da Bosna bude definirana u sporazumu kao unija tri države koje će biti formirane…” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Qe3Ash-qYW8; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ovu izjavu akademika Filipovića potvrđuje i član srpske delegacije na istim razgovorima u Ženevi, Momčilo Krajišnik, koji osim toga što kaže kako je muslimanska delegacija na čelu s Izetbegovićem pristala na tri republike u okviru BiH tvrdi da je ona tijekom pregovora od srpske delegacije tražila “još 3% teritorija” (kako bi muslimani onda imali ukupno 33% područja BiH), što je navodno bio njihov uvjet za prihvaćanje sporazuma o uniji tri republike.

(Vidi. https://www.youtube.com/watch?v=WZdWZ4ec3VA; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ovi kontakti muslimana sa Srbima odvijali su se iza leđa međunarodnoj zajednici i Hrvatima koji su također bili strana u pregovorima (i prihvatili tada ponuđeni “Ženevski paket”).

  1. c) Izetbegović se očito nije uspio nagoditi sa Srbima (za onih 3% teritorija), pa je svoj paraf sutradan povukao i zakazao Prvi Bošnjački sabor u Sarajevu (održan 27/28. rujna), te prebacio odgovornost za odluku na ovo ad hoc formirano paradržavno tijelo. Skup na kojemu su se nalazili vodeći muslimanski političari, vjerski autoriteti, najviđeniji intelektualci i vojni vrh, opredjeljuje se za nastavak rata umjesto prihvaćanja mirovnog plana i za daljnju ofenzivu na hrvatske prostore (koja je tada u punom jeku). Sve što je rečeno na skupu izravno je pratila TV Sarajevo i riječ je o vrlo zanimljivoj i poučnoj snimci duljoj od 7 sati koju je vrijedno pogledati, pogotovu zbog radikalnih istupa, ratnih pokliča i najava skorog “prodora Armije BiH na Jadransko more”, pri čemu bi (kako su neki od vojnih zapovjednika s terena iznosili) bila “oslobođena” i zapadna Hercegovina u kojoj Hrvati čine apsolutnu većinu od 99% stanovništva.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo – Prvi bošnjački sabor održan 27/28. rujna 1993., hotel Holiday Sarajevo, oko 350 uzvanika; stranica posjećena 4.4.2019.).

“Sabornicima” je Alija Izetbegović namijenio ulogu “gromobrana” i doveo ih u situaciju da se izjašnjavaju o “Ženevskom mirovnom paketu” i odlučuju hoće li biti prihvaćen ili ne, kako bi sa sebe skinuo odgovornost i opravdao povlačenje parafa sa sporazuma.

Evo što je akademik Muhamed Filipović rekao o tom Prvom bošnjačkom saboru (koji je među ostalim značajan i zbog toga što je na njemu odlučeno kako će se ubuduće bosansko-hercegovački muslimani izjašnjavati kao “Bošnjaci”):

“devedeset treće godine, kad je organiziran Sabor bošnjački tu, Alija Izetbegović je mene pozv’o da ja dođem…bio sam tada u inozemstvu, da dođem, da učestvujem na tom Saboru i ja sam rek’o: neću! Neću! Zašto? Pa neću da učestvujem u tome da vi stvarate tamo te transmisijske organizacije koje će tvoju volju ispunjavati ili pisati rezolucije ili saopćenja da pravdaju tvoje poteze političke. Ja rekoh, ja priznajem, ako će Sabor se održati, da se ne bavi nikakvim drugim pitanjem osim našeg identiteta. On je meni rekao tada: ‘Dođi, bez tebe ne ide, ti si protagonista bošnjaštva ovdje, među nama svima bio i ostao…  Ja sam rekao, ja ću napisati referat i rezoluciju. Kad sam ja doš’o, pazite, ja sam konstatov’o da je taj Sabor sazvan sa dvostrukom namjerom. Ja sam u podrumu naš’o poslanike tadašnje Skupštine koji su bili sazvani i gdje raspravljaju o tome da se formira bosanska, naša muslimanska odnosno bošnjačka država. Rahmetli Ljubljankić je drž’o govor kako su političke prilike povoljne za to, održo je govor Silajdžić, kako ni Zapad ni Istok, ni Srbi ni Hrvati neće biti protiv toga da mi sada možemo…sazn’o sam da je grupa oko Atifa Purivatre pripremila odluke  o proglašenju države, o imenovanju Alije Izetbegovića za prvog predsjednika, Ustav je bio napisan…granice te države rahmetli Bakir Tanović je pravio sa jednom grupom, napravili su granice. Ja sam to demaskir’o, rek’o sam, to je izdaja, vi ste ljude poslali na front da se bore za jedinstvenu Bosnu a iza leđa im pravite grob, itd., itd. (…) Ja hoću samo još da zaključim ovo: Karakteristično je da oni koji su vodili stvar nisu nikad objavili u materijalima samim, nisu objavili ni moju rezoluciju ni moj govor. Sakrili su je…”

 d) Nakon svega, 2018. godine, on o politici Alije Izetbegovića kaže:

“Eto, ja sam bio prijatelj sa rahmetli Izetbegovićem. I pit’o sam ga više puta: ‘Daj, reci jednom šta ti misliš, šta ćemo, šta ćemo sad…kakva Bosna?’ Na kraju je, kao što se mnogi…Vi ste mladi pa se ne možete sjećati, ali, u jednom od posljednjih svojih istupa i govora, on je ustvari rek’o da ne zna šta bi. Te mogli bi mi biti Bošnjaci, te mogli bi mi biti i Bosanci, te mogli bi mi ‘vako, te mogli bi mi ‘nako, dakle, nije ni on imao nikakve ideje.”

(Za citate pod navodnicima vidi: https://www.youtube.com/watch?v=8P1J_LRnV5o; citirani dio od 20′ 20” do 21′ 10”; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Svakomu tko želi bolje upoznati Aliju Izetbegovića i sagledati istinu o njegovoj vladavini, bilo bi svakako zanimljivo doznati kako je on ustvari postao predsjednik Predsjedništva BiH nakon izbora održanih 18.11.1990. godine. Na tim prvim višestranačkim (Općim izborima), pobijedio je Fikret Abdić (karizmatični “Babo”) s ukupno 1.045.539 glasova (47,4%), a drugi je bio Alija Izetbegović s 879.266 glasova (39,9%). Dakle, razlika je bila točno 166.273 glasa u korist Abdića. Uslijedili su, međutim, stranački sastanci vrha SDA, nakon koji se na javnosti nepoznat način Fikret Abdić “odrekao” svoje pobjede u korist Alije Izetbegovića koji je zasjeo na čelnu političku dužnost. Takvo što se nikad i nigdje nije dogodilo – čak ni u Srbiji. U pitanju je krajnje sumnjiva i nečasna manipulacija Alije i nekoliko njegovih suradnika koji su riješili po svaku cijenu popularnog “Babu” izbaciti iz igre. Nesporazumi na liniji Izetbegović – Abdić kasnije su se produbili do te mjere da je ovaj potonji odlučio na području Cazinske Krajine stvoriti svoju posebnu teritorijalnu jedinicu (Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna/Republika Zapadna Bosna) s kojom se Alija krvavo obračunao 1994/95. godine. Po njegovoj zapovijedi “Armija BiH” je upala na područje “separatista”, pobila mnoge od “pobunjenika”, činila zločine i nad civilima – paleći i pljačkajući čitava sela. Jedan od glavnih egzekutora bio je general Atif Dudaković (kojemu se upravo sudi zbog zločina prema Srbima i svojim sunarodnjacima). Takva okrutnost prema pripadnicima vlastitog naroda neshvatljiva je i predstavlja izraz patološke zločinačke naravi onih koji su to činili. Kasnije su Alija i njegova klika uspjeli postići da se Fikreta Abdića u Hrvatskoj osudi za ratni zločin, iako nisu bili ništa bolji od njega. U sukobu s Abdićem Izetbegovića je svakako vodila i osobna mržnja. Alija je imao kompleks od “Babe” i to je svakako bitno doprinijelo tako okrutnom obračunu s njime i njegovom “državicom” na krajnjem zapadu BiH;

 

  1. Jedna od za povijest vrlo važnih činjenica je i obraćanje Alije Izetbegovića javnosti od 6.10.1991. (5 dana poslije razaranja hrvatskog sela Ravno u općini Trebinje, što je bio klasični akt agresije Srbije, Crne Gore i “JNA” na BiH). U tom izravnom obraćanju građanima putem sarajevske televizije, Alija je proglasio “neutralnost” Bosne i Hercegovine, govoreći među ostalim: “Zapamtite, to nije naš rat” i govoreći kako su u sukobu “oni koji ne mogu i neće da se dogovore” (očito zaboravljajući da je upravo on među prvima koji bi se morali dogovarati o svemu, pa i održavanju mira u BiH).

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fRAUoqx4tQw; na snimci je pogrešno naveden datum “10.6.1991.” umjesto 6.10.1991.; dakle, Alija je tu izjavu dao 5 dana poslije početka agresije na BiH; stranica posjećena 4.4.2019.)

Ova bi snimka zacijelo trebala naći mjesta u svim prigodama u kojima se podsjeća na lik i djelo Alije Izetbegovića, jer iz njega je jasno vidljiva njegova “državnička” reakcija nakon što je izvršena agresija na državu kojoj se (nominalno) nalazio na čelu.

  1. Prava bi šteta bila posjetiteljima izložbe ne predstaviti ratne fotografije iz fundusa silnih “viteških” brigada (a one iz sastava “Armije BiH” sve su bile “viteške”), pa i mnogih na kojima Alija Izetbegović druguje s mudžahedinima. A takvih video-snimki i fotografija ima na sve strane. Evo samo nekih.

Alija okružen mudžahedinima iz sastava “Armije BiH”, na Vozući, u rujnu 1995. Tu su i međunarodni teroristi i vođe mudžahedina Abu el Ma’ali, Anwar el Shaaban i drugi i general “Armije BiH” Sakib Mahmuljin)

Alija Izetbegović okružen glavosječama i koljačima na jednom postrojavanju “Armije BiH” gdje je burno pozdravljen od mudžahedina klicanjem “Allahu Akbar!”

 

Dana 13. kolovoza 1993. godine, načelnik Glavnog stožera “Armije BiH”, general Rasim Delić je na osnovu odluke Predsjedništva RBiH naredio formiranje odreda El Mudžahid u sastavu 3. korpusa “Armije BiH”.

U Delićevoj naredbi upućenoj zapovjedništvu 3. korpusa tzv. Armije BiH stoji:

“Na osnovu odluke Predsjedništva RBiH o organizaciji oružanih snaga RBiH na zahtjev Komande 3. korpusa od 12.8. 1993. godine naređujem u zoni odgovornosti 3. korpusa formirati odred El Mudžahid”.

Smotra “Allahovih ratnika” pod budnim okom Alije Izetbegovića

 

Alijini džihadisti su od BiH nastojali stvoriti prvu islamsku državu u Europi

U njegovoj instrukciji piše: “Popunu odreda El Mudžahid izvršiti od ljudstva,  tj. stranih državljana dobrovoljaca koji se nalaze na teritoriji 3. korpusa”.

Ne znam hoće li i fotografijama biti potkrijepljeni “ratni podvizi” tzv. Armije BiH i njihovih pripadnika iz odreda El Mudžahid, a na kojima se vidi kako im Alija Izetbegović dolazi u pohode, s njima moli, uzvraća na njihove pozdrave i uzvike “Allahu Akbar!”, druži se s mudžahedinima poslije velikih masakra što ih oni prave (primjerice na Vozući).

I, na kraju, hoće li biti izložene i one fotografije na kojima mudžahedini s ponosom ističu odsječene glave svojih žrtava ili ih gaze nogama? Slike mudžahedinskih masakra ne smiju se objavljivati na Internetu, ali ih ima na raznim linkovima (primjerice: http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

  1. Hoće li se tko od organizatora neke od izložbi posvećenih Aliji Izetbegoviću sjetiti možda časnog i poštenog čovjeka i vrsnog novinara Esada Hećimovića (koji je prerano umro, prije nepune dvije godine)? Ovaj dobitnik brojnih nagrada i nositelj značajnih priznanja (pa i novinara godine u BiH 2011.), napisao je (i 2006. godine objavio) knjigu Garibi: mudžahedini u BiH 1992-1999.u kojoj je na krajnje minuciozan način secirao rat u srednjoj Bosni i sve ono što se tamo događalo.

Posebnu je pozornost posvetio krvavim masakrima i zločinima mudžahedina nad Hrvatima. Islamske radikalne teroriste smatrao je uljezima koji su došli oteti njegovu BiH i promijeniti joj identitet, ubijajući i progoneći ljude druge vjere i nacije, ali i sve muslimane koji ne pristaju uz njih.

Naslovnica knjige “Garibi” u kojoj je bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović pošteno i na temelju dokaza i činjenica opisao razorno djelovanje radikalnih islamista u BiH

  1. Na budućim izložbama posvećenim Aliji Izetbegoviću morali bi se naći i zemljovidi, pogotovu oni koji se odnose na hrvatsko-muslimanski oružani sukob u BiH, iz kojih je jasno vidljivo tko je bio u okruženju, a tko napadao. Za one slabo upućene, na fotografiji dolje područja pod kontrolom muslimana označena su zelenom bojom, područja označena crvenom bojom su pod kontrolom Srba, a plavo obojena područja su hrvatska. Na drugoj su naznačeni pravci djelovanja muslimanskih snaga u agresiji.

 

Hrvatske enklave u okruženju – dokaz tko je bio agresor i čiji su se prostori napadali

 

Muslimanska agresija na hrvatska područja u BiH početkom siječnja 1993. godine (Izvor za fotografiju: https://kamenjar.com/krvavi-sijecanj-1993-muslimanski-masakri-nad-hrvatima-uskoplje-luzani-gusti-grab-dusina/)

  1. Može li na “Alijinoj” izložbi biti mjesta za fotografije spomenika nevinim hrvatskim žrtvama u Križančevu Selu, Trusini, Buhinim Kućama i Uzdolu gdje je “Armija BiH” sa svojim suborcima mudžahedinima pobila više od 153 civila i pripadnika HVO-a?

Hoće li biti izložena barem jedna fotografija posvećena srednjoj Bosni u kojoj su mulimanske snage po zapovijedi Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića i drugih političkih i vojnih dužnosnika počinile užasne zločine genocida i etničkog čišćenja nad Hrvatima (klanja, ritualna odsijecanja glava, ubijanja djece, silovanja, pljačke, paljevine čitavih sela)? I hoće li se u okviru izložbe možda prikazati video snimka koja kronološki i činjenično, slikom i riječju dokazuje što se događalo u Lašvanskoj dolini, a o čemu je pisao i govorio i pokojni novinar Esad Hećimović?

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=wf2bK9Nxink; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Ne bi bilo loše podsjetiti javnost po kojom fotografijom i na vremena kad su brojne izbjeglice iz BiH (prije svih žene i djeca) nalazili spas u Hrvatskoj. Kroz Hrvatsku je tijekom rata prošlo oko milijun izbjeglica iz ove susjedne države, najviše muslimana. Muslimani su smještani uglavnom u hotele na Jadranu, čak i u vrijeme kad su 1992/94. godine njihove snage napadale srednju Bosnu i druge hrvatske prostore u namjeri etničkog čišćenja i istrebljenja Hrvata. To je jedinstven primjer u svijetu i dosadašnjoj povijesti oružanih sukoba, da država protiv čijega naroda se tako prljavo ratuje, prima obitelji i rodbinu agresora i skrbi o njima – mjesecima i godinama.

 

Stotine tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH godinama su u Hrvatskoj imale utočište

  1. Zna li javnost u BiH da je Republika Hrvatska osim svih drugih vrsta pomoći (u hrani, lijekovima, oružju i opremi) u svojim bolnicama i o vlastitom trošku liječila oko 10.000 muslimanskih boraca? Imaju li organizatori izložbe koju od tih fotografija iz bilo koje hrvatske bolnice pa da i nju stave u postav?

 

  1. Jednako tako, bi li one koji ne znaju trebalo i fotografijom podsjetiti na dan kad je deblokiran Bihać, odnosno, na operaciju “Oluja” kojom je Hrvatska vojska spriječila novi genocid (koji se pripremao poslije onog srebreničkog) nad muslimanima u bihaćkoj enklavi koja je pod opsadom srpskih snaga bila pune 3 godine (od ljeta 1992. do 5/6. kolovoza 1995. i izbijanja postrojbi HV na granicu s BiH)?

 

  1. Ima li mjesta na nekoj budućoj izložbi o liku i djelu Alije Izetbegovića dokazima o tomu kako je dinastija Izetbegović (predvođena hanumom Halidom – Alijinom suprugom) beskrupulozno pljačkala vlastiti narod i na njegovoj se krvi u vrijeme rata bogatila ubirući milijarde dolara donacija iz Turske i drugih islamskih zemalja kojima se ne zna traga – odnosno, jedino se pouzdano zna da nisu završile tamo gdje su trebale? Sami suradnici obitelji Izetbegović u ovim poslovima (iz vrha SDA) godinama su poslije otkrivali detalje iz te kriminalne pljačke. Između brojnih video priloga, evo samo jednoga koji govori upravo o tomu. Na jednom od donatorskih skupova hanuma Halida govori pred suradnicima (prebrajajući hrpe novca i nakita): “Jedna vreća zlata za mog Bakira”.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=h6s2nSKGamE; stranica posjećena 4.4.2019.)

  1. Ako je cilj izložbi (Predsjednik izbliza”) približiti javnosti realnu i objektivnu sliku o “državniku i historijskoj veličini” Aliji Izetbegoviću, zar ne bi bio red da se uz fotografije iz ratnih dana prilože i brojna dokumenta (primjerice o: legaliziranju djelovanja mudžahedina i njihovom uključivanju u “Armiju BiH”, formiranju specijalne paravojne formacije “Ševe” čija je zadaća bila za račun muslimanskog političkog vrha i tajnih službi vršiti tihe likvidacije oponenata, potpisanim sporazumima s kojih je Alija Izetbegović povlačio potpise, podjeli BiH koju je Alija u više navrata planirao, pa čak predsjedniku Tuđmanu nudio “sve južno od Rame i Prozora” dok je u isto vrijeme vodio tajne pregovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni Sandžaka za istočnu Hercegovinu itd., itd.)?

Zar tako važne stvari ne zaslužuju ostati zapisane u povijesti?

Alija je, recimo (samo jedan detalj) jedini lider na području bivše SFRJ koji je izravno zapovjedio atentat na svoga načelnika “Glavnog stožera”  Sefera Halilovića i jedini lider koji je vodio krvavi i surovi rat protiv dijela vlastitog naroda (zapadna Bosna).

Našlo bi se toga još, ali za početak i u povodu ove prve zagrebačke izložbe o Aliji kao “predsjedniku”, možda i dosta – uz jednu napomenu: on je bio MUSLIMANSKI predsjednik, a ne predsjednik BiH, jer nikad ga nitko od Srba i Hrvata nije birao niti za njega glasovao. Da paradoks bude veći, nije imao čak ni legitimitet i potporu u vlastitom narodu – jer, 1990. godine se manipulacijom dočepao čelnog mjesta u Predsjedništvu iako je na izborima poražen od Fikreta Abdića.

 Istina je voda duboka.

Može li se bilo koga, pa i Aliju Izetbegovića upoznati “izbliza”, ako se zaobiđu bitni detalji iz njegovog života i djelovanja?

Naravno, nikako ne bih volio da netko ovo shvati kako kakvu nakanu omalovažavanja “lika i djela” pokojnika (rahmetli) Alije Izetbegovića. Ni slučajno. Ali, od Alije, istina mi je ipak mnogo, mnogo draža.

 O mrtvima sve najbolje – ali, samo pod uvjetom da su to za života zaslužili.

I još jedno podsjećanje na pitanje s početka teksta:

General “armije BiH” Atif Dudaković i hrvatski general Marijan Mareković pozdravljaju se Koranskom mostu (na granici RH i BiH) poslije deblokade Bihaća 6. kolovoza 1995.

Možete li se zamisliti bilo kakvu afirmativnu manifestaciju vezano za prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i njegov životni i politički put a koja bi bila upriličena u Sarajevu?

Nitko nikad nije obrazložio što je to loše napravio pokojni hrvatski predsjednik i kakvo je zlo učinio Bosni i Hercegovini i tamošnjim muslimanima da bi bio toliko omražen među njima? Kakvo je zlo Hrvatska napravila ovoj zemlji i koji je grijeh tamošnjih Hrvata? Možda to što su najbolji hrvatski sinovi ginuli diljem BiH da bi opstala i oslobodila se? Koliko treba biti zlonamjeran i pokvaren da bi se na tako drzak i bezočan način izvrtala stvarnost i krivotvorila prošlost, onako kako to godinama unatrag čine Bakir Izetbegović i njegova kamarila u Sarajevu?

Zanemarimo li svu moguću pomoć tijekom rata, konstruktivne pokušaje suradnje i sklapanja sporazuma (s hrvatske strane – koja jedina nikad nije odbila ni jedan od njih), krvavu borbu HVO-a i HV za oslobađanje područja BiH (pa pred kraj rata i u suradnji s “Armijom BiH”) i zadržimo se samo na dva momenta: primanju stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj tijekom rata (raširenih ruku i otvorena srca) i deblokadi bihaćke enklave kojoj je prijetio genocid – zar i to ne bi bilo dovoljno da se od strane današnjih muslimana izraze priznanje i zahvalnost i Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj, pa na kraju i samome predsjedniku dr. Franji Tuđmanu?

Ne. Naprotiv. Dr. Tuđman je u Sarajevu i među muslimanima u BiH jedna od najomraženijih osoba i stavlja se u istu ravan s Miloševićem i Karadžićem, zahvaljujući prije svega otrovnoj i prljavoj propagandi kojoj je temelje udario Alija Izetbegović, a nastavlja je njegov sin Bakir. Nije li nas nedavno onaj nesretni priglupi Bakirov slugan i čankoliz (čedo Karadžićevog SDS-a) Dragan Mektić optužio da kao država pomažemo o organiziramo ekstremne islamističke skupine u BiH? Oni koji misle da je to učinio na svoju ruku više su nego naivni. Takve se bolesne ideje mogu roditi jedino u neurednoj i čupavoj, poremećenoj glavurdi krmeljivog Bakira Izetbegovića.

Mi njima ruku prijateljstva i prostor za izložbe, oni nama optužbe, mržnju i uvrede.

Do kada tako!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari