Connect with us

Kolumne

Možemo li zaustaviti Tomaševića na vrijeme? MOŽEMO!

Objavljeno

on

Ilustracija/foto Hina

Tko to kaže, tko to laže da je Zoran Milanović baš uvijek sirov, primitivan, divlji, bez dlake na jeziku i kočnice u mozgu? Zna on biti itekako pristojan i fin. Evo, kad je posrijedi povrijeđenost Srbije proširenjem sastava Hrvatske vojske na Kosovu, Milanović kao nekom čarolijom, kako bi sâm kazao – volšebno, postaje iznenađujuće pitom, pomirljiv, uviđavan….

Čim „beli orao“ zaštekće, orao ribar se pretvara u kanarinca. Pokajnički hita priznati – da je znao kako će tim potezom „beli orao“ biti toliko iznenadjen i uvredjen, najavio bi mu ga. Iznimnu obzirnost prema Srbiji Milanović je pokazivao još kao premijer, kad je na poziv nekog EU činovnika, upućen mu iz Beograda, taj suverenist novoga kova hitro podvio rep i deblokirao granicu.

Koju je prethodno blokirao, jer Srbija „nije šarala“ migrante uokolo, da bi mu se Vučić trijumfalno narugao šarajući ih prema Hrvatskoj još intenzivnije. Prigodni predizborni teatar apsurda u svom su stilu okončali viđeniji mediji, proglasivši to Milanovićevom velikom pobjedom, dok mu je ono što se danas naziva desnicom pljeskalo iz petnih žila. Je li danas drukčije?

E, sad, pitanje je za specijalističku granu medicine pere li Milanovića kompleks kad na površinu izlazi njegova agresivna, rabijatna narav, pa se salvama životinjskih metafora obruši na svakoga koji se usudi zucnuti nešto što mu nije po volji, ili je kompleks posrijedi kad iznenada postaje suosjećajan i ubrojiv? Bit će ipak da jedno ne isključuje drugo – jer kompleksaš je kompleksaš. I onda kad HTV krsti  YUTEL-om, i onda kad jadikuje što tvrtka vođena tržišnim načelima uskraćuje prostor YUTEL-u naših dana, N1 televiziji, tom stjecištu kadrova koji su osvojili HTV poslije trećejanuarskog prevrata 2000. godine u izvedbi Ivice Račana. I dok se čuju glasovi koji eventualni dolazak Tomislava Tomaševića na vlast u Zagrebu sažimaju u misli – Plakat ćete za Ivicom Račanom! – kao da im promiče kako je razloga roniti suze za Ivekom bilo već i prije, primjerice, za Milanovićeve pustopašne četveroljetke.

Tomislava Tomaševića, tu novu zvijezdu petokraku u usponu, s Milanovićem, doduše, zasad ne povezuje ekscesno ponašanje. U njegovu se slučaju opasnijom po Hrvatsku čini jedna druga poveznica s trenutnim obnašateljem dužnosti Predsjednika RH. I dok je Zoran Milanović bez ozbiljnijeg radnog iskustva, de facto kao pripravnik postao hrvatskim premijerom, i potom devastirao sve što je vodio, ostavivši Hrvatsku i vlastitu stranku u posvemašnjem rasulu, tako bi sad i Tomašević, kao neka vrsta pripravnika, preuzeo uzde ni manje ni više nego hrvatskog glavnog grada. Radio na projektima na kojima se kalio kao društveno-politički komesar ili ne – naime, nešto tomu nalik spominje kao nekakvo radno iskustvo – izvjesno je tek kako je sâm Tomašević projekt, i to godinama brižno i strpljivo građen. Združena anketno-medijska potpora, koju nemilice uživa, predstavlja tek završni dodir tog planskog pothvata. Svrha joj je dvojaka. Prvo, kako bi se provelo stjerivanje birača u Tomaševićev tor, konkurenciju na ljevici se posve prigušuje, pri čemu Jošku Klisoviću ne pomaže čak niti kumstvo s Milanovićem, dok je oko prve četke ljevice na prethodnim izborima, Anke Mrak Taritaš, uspostavljen svojevrsni medijski sanitarni kordon. S druge strane, širenje anketne percepcije kako Tomašević u drugom krugu hametice pobjeđuje sve kandidate koji slove kao desni, služi tome da se prethodno već razmrvljeno desno biračko tijelo unaprijed pomiri s izbornim porazom i odvrati od uzaludnog glasovanja.

Bespogovorna medijska sloga oko Tomaševića znači tek da je dan jasan mig iz središta moći izvan Hrvatske, o kojem ovdašnji mediji, poglavito oni koji se rese pridjevkom „neovisni“, očito itekako ovise. Ne treba imati dva fakulteta kako bi se uvidjelo da je „Projekt Tomašević“ zapravo replika procesa zamjene vodeće snage na ljevici, koji se već neko vrijeme odvija u Njemačkoj, pri čemu su zeleni u anketama tamo ne samo već prestigli socijaldemokrate, nego i najjaču parlamentarnu snagu – kršćanske demokrate. Isti interesi, infrastrukturno i financijski izraženi u vidu kojekakvih štiftunga, iliti na hrvatskom – zaklada, dirigiraju usporednim procesom i u Hrvatskoj.

Pritom vrijedi naglasiti kako Tomaševićeva zbrda-zdola sklepana družba nije jedina na hrvatskoj političkoj sceni koja uživa pozamašan vjetar u leđa izvana. No, dok akteri na navodno suprotnom političkom polu služe mahom usko energetskim interesima moćne zemlje istočno od Hrvatske – pomalo ironično, formalno su predvođeni tipom, u narodu za Domovinskog rata upamćenim kao Kapetan Amerika – Tomaševićeva misija obuhvaća svekoliku društvenu preobrazbu, po uzoru na diljem zapadnog svijeta poodmakli pohod institucijama s ciljem korjenite redefinicije temeljnih društvenih struktura.

Sudeći prema žaru kojim bespogovorno izvršavaju sve što im se naloži, ne pokazujući pritom naznake autonomije ni u natruhama, zajedničko ovim inicijativama je što im je komunikacija sa središtima moći čije interese zastupaju jednosmjerna, poslušnička. Upravo je onakva kakvim nastoje prikazati odnos Hrvatske prema Bruxellesu, gdje Lijepa Naša ipak sjedi za stolom, a ne pod stolom. Da nije tek puka proteza i lutka na koncu, pokazuje time što uspijeva utjecati čak i na izbor vodstva Unije, izboriti za sebe povoljniju raspodjelu kako sredstava iz europskih fondova, tako i viška cjepiva, u konačnici i osigurati si povoljniji položaj u arbitražnim sporovima sa susjedima, Slovenijom i Mađarskom. No, za to treba znati politiku tkati, a ne tek slijepo provoditi tuđe zamisli.

I bez medijski sponzoriranih, navijačkih anketa, koje nesumnjivo prenaglašavaju Tomaševićevu snagu, njegov politički uspon mogao se jasno razaznati već na lanjskim parlamentarnim izborima kroz neočekivani uspjeh njegove platforme na izborima u Zagrebu (druga snaga); i, napose, među studentskom populacijom (uvjerljivo prva snaga), kako su pokazali rezultati na izbornom mjestu rezerviranom za zagrebačke studente iz svih hrvatskih krajeva. I dok se na ljevici striktno provodi strategija „Svi na okup“, na desnici se svira neka druga melodija – „Neka cvijeta tisuću cvjetova“. Padobranaca kao u priči, a iz naftalina se, zlu ne trebalo, izvadi i poneki oldtajmer.

Desnica, istina, ponegdje ima komfor raspršiti se, no u Zagrebu to nipošto nije slučaj. Naime, već sâm instinkt govori kako je jedini učinkoviti odgovor na rovovsko okupljanje na ljevici okupljanje oko jednog kandidata, ali, još i važnije, oko njegove izborne liste. Da, lako je to reći, ali oko koga se okupiti? Komu vjerovati? Minimum razbora nalaže kako je iluzorno polagati nade u one koji su tijekom ovih ni godinu dana u Saboru stekli ružnu naviku glasovati u pravilu istovjetno kao Tomislav Tomašević, bez obzira što sad mrtvi-hladni nekom čudnovatom, samo njima znanom logikom za bliskost s Tomaševićem optužuju one koji glasuju suprotno njemu. Krajnje je preuzetno očekivati da će se te navade, a i logike, odjednom tek tako riješiti u zagrebačkoj gradskoj skupštini. Još nerazboritije bi bilo pokloniti povjerenje onima koji već sada, prikriveno ili neprikriveno, najavljuju kako će podržati Tomaševića. U oba slučaja riječ je mahom o onima koji se prave Englezi. Volan im je desno, a čitavo vrijeme voze lijevom stranom ceste.

Ne manje bitno, sad kad su Hrvatskoj na raspolaganju izdašna sredstva iz europskih fondova, a to ne vrijedi samo za Zagreb, nego i za druge sredine, odgovoran će birač birati kandidate koji ne će kočiti razvoj njegovog kraja, one koji ne skupljaju političke bodove isključivo na konfliktu i trzavicama s Vladom, one koji se u pregovorima ne postavljaju ultimativno ne odstupajući ni milimetra od početne pozicije. Naravno, takvih se ponegdje može naći i izvan HDZ-a, jer bi za hrvatsku demokraciju doista bilo poražavajuće kada ih uopće ne bi bilo. Međutim, kao za inat, u Zagrebu to nije slučaj. I zbog toga je sad ne samo bitno, nego i nužno već u prvom izbornom krugu okupiti se oko jedinog kandidata sposobnog suprotstaviti se Tomaševićevoj četi kulturnjaka i društveno-političkih radnika (ne treba smetnuti s uma kako Tomašević zapravo nudi „2 u 1“ – sebe za gradonačelnika, a Uršu Raukar kao zamjenu u Saboru).

U protivnom, ne stane li se čvrsto i beskompromisno iza jednog kandidata i njegove liste, sve što neki čitači misli vole pripisivati Plenkoviću da namjerava učiniti (evo, sad će, sad će, samo što nije, pa se, bez obzira što to nikako da učini, u njihovim srcima i mislima već stvorila percepcija kao da već jest), sad će im se zbilja dogoditi. Od povratka komunističkog diktatora, ne samo u vidu bedža na reveru, nego i na najljepši zagrebački trg, što Tomašević otvoreno simpatizira (ali u ovom trenutku taktički mudro zbori kako mu nije prioritet), preko nehajnog, čak i osuđujućeg odnosa spram vrijednosti i simbolike Domovinskog rata, sve do rješavanja demografske krize uvozom stanovništva s kraja svijeta bez ikakvih kriterija, a nauštrb mjera povećanja nataliteta (je li zbilja netko misli da će postojeća mjera roditelja odgajatelja preživjeti dolazak Tomaševićeve klike na vlast?). Neumitno će uslijediti i scenarij otvorene opstrukcije očuvanja života od začeća do naravne smrti (dobro, potonje nekima možda i ne će tako teško pasti, jer su za epidemije u jeku po tom pitanju skinuli maske i oni od kojih bi se to najmanje očekivalo), kao i implementacija rodne ideologije u sve pore društva. Ukratko, sve ono za što se zalažu zeleni u Njemačkoj.

Sad je čas da se to spriječi. Jer kad se gruda jednom zakotrlja i pretvori u lavinu, pitanje je tek vremena kad će se ostvariti ona – danas u vašem gradu, sutra u cijeloj Hrvatskoj! Oni, koji to zaslijepljeni namislima srdaca ne žele vidjeti, neka se ne začude ako im se borba za očuvanje kršćanskih vrijednosti izjalovi i svede na hrpu gromkih, ali ispraznih riječi, praćenih uličnim paradiranjem i kreveljenjem, u bitnome posve nalik onome Tomaševićeva krda kulturnjaka, samo bez potpore viđenijih medijskih topova. Osim, naravno, kad ruše ovu vlast.

Jer svaki njihov konkretan politički potez dosljedno je usmjeren ka opstrukciji onih koji jedini mogu zaštititi vrijednosti za koje se navodno zalažu, i to još, s obzirom na nezavidne opće okolnosti, čine sa zavidnim uspjehom. Time zapravo pokazuju kako im je do tih vrijednosti stalo kao do lanjskog snijega, i kako su im one tek puko sredstvo, a ne stvarni cilj djelovanja. Evo im još jedne prilike da pokažu da nije tako, da pokažu jesu li sposobni nešto naučiti, ili su se u njih oholost i prijetvornost toliko zapekle da im ne dopuštaju prihvatiti stvarnost.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari