Pratite nas

Intervju

Mr. sc. Blanka Matković: Hrvatskoj je dosta lažne povijesti

Objavljeno

na

“Jedan francuski diplomat prigovorio mi je prije desetak dana zašto istražujem samo komunističke zločine, ne i one ustaške. Odgovorila sam mu da njegova politika može biti čobanac, a moja znanost ne”, rekla je u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik br. 607 od 12. svibnja 2016. mr. sc. Blanka Matković, hrvatska znanstvenica, povjesničarka, trenutno na doktoratu na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku. U nastavku donosimo samo manji dio iznimno zanimljivog intervjua.

Goldsteinovo elementarno neznanje

Premda je zajedno s kolegom Stipom Pilićem još prije dvije godine u ‘Radovima’ Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru objavila znanstveni rad pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ tek sad je izazvao shizofrenu reakciju čuvara jasenovačke komunističke dogme.

[ad id=”93788″]

Dosad je njezin rad bio više u znaku ignoriranja, a sada je u znaku linča.

Upitana zašto se toliko brani beogradska istina o Jasenovcu i zašto se toliko opire novim znanstvenim spoznajama koje dokazuju da je Jasenovac bio i komunistički logor mr. sc. Matković kaže: “Citirat ću Slavka Goldsteina koji je u svojoj knjizi pamfletu započeo poglavlje o poslijeratnome logoru istaknuvši da su prilikom povlačenja ustaše i Nijemci u Jasenovcu zapalili čak 433 kuće od ukupno 500 kuća, jer su, eto, ‘očaj i bijes totalnoga poraza teško kontrolirali’. Osim što je pokazao elementarno neznanje, jer prema podatcima Narodnoga odbora kotara Novska, ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130, Goldstein je ustvari, dao odgovor na pitanje zašto su krugovi u kojima svi putevi vode upravo do njega spremni braniti svoju laž do zadnje kapi krvi.” kaže mr. sc. Matković i dodaje da Goldstein, naravno nije jedinstvena biljka u ovoj bajci koju ‘dekorira’ čitava plejada što stvarnih, što samoproglašenih povjesničara.

“Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali.”… “Među njima su, naravno, i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnoga Jasenovca iako nas istodobno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Time nam zapravo poručuju da začepimo usta, prestanemo postavljati pitanja i pokorimo se njihovoj volji”, upozorava hrvatska znanstvenica.

“Ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima, već i onima koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme”, ističe mr. sc. Matković.

Revizijom povijesti shvaćamo što smo od naših predaka naslijedili

Hrvatska povjesničarka kaže da su od prvoga dana znali da će poslijeratni logor Jasenovac biti ta nagazna mina koja će s druge strane izazvati histeriju i sveopće ludilo. ‘Borci protiv revizionizma’ spavali su zimski san misleći ono što misli velika većina u Hrvatskoj: ‘dokumenata nema, Partija je sve to očistila’. “Pilić i ja držali smo se jedne naše mantre da Partija ne može očistiti koliko mi možemo naći.”

“Jasenovac im predstavlja ponajveći problem jer onaj koji dokaže, a upravo smo pukim slučajem baš mi ti koji su dokazali, da se u Jasenovcu ‘nešto’ događalo i nakon svibnja 1945., je onaj koji je uzdrmao temelje svih jasenovačkih mitova. Namjerno rabim množinu jer ovdje se ne radi o samom jednome mitu. Ako su nam lagali o poslijeratnome Jasenovcu, a jesu, o čemu su nam još lagali?”, pita se mr. sc. Matković i dodaje između ostalog “Ono što se sada u Hrvatskoj događa nije relativizacija ustaštva, kako oni to nazivaju, jer im treba dežurna babaroga, već je to relativizacija ili preporod naše kulture, znanosti, misli, našega vlastitog identiteta, ali i bitan dio demokratskog odrastanja. To je katarza kroz koju moramo proći da bismo shvatili što doista jesmo, a revizija povijesti je ono što nam treba da bismo shvatili što smo točno od naših predaka naslijedili. ”

Znakovi bolesti i totalitarizma

“Za početak je potrebno o ovim događajima raspravljati na znanstven način, a ne služeći se apstraktnijim izrazima poput ‘ustaško zlo’, ‘ustaška zmija’, ‘zločinačka tvorevina’, ‘ustaški zloduh’ i sličnima.” Namjerno korištenje izraza kojima se sve ‘negativno’ automatski vezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla očito je odlika totalitarnih režima koji i na taj način šalju poruku da ne smijemo vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše. Promatrajući to iz perspektive nekih drugih znanosti, radi se se o čistoj dehumanizaciji neprijatelja.

“Ja sam na Warwicku završila i jednogodišnji program iz psihologije i za završni rad pisala sam upravo o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. U mojoj će se novoj disertaciji između ostaloga raspravljati i o tomu jesu li tzv. pomirba, normalizacija, demokratizacija i izlječenje društva u cjelini uopće mogući bez te početne faze u kojoj je prvo potrebno ‘humanizirati’ ne samo neprijatelje već i sebe same. Dehumanizacija neprijatelja ustvari je dvosmjerna ulica jer vodi i prema gubitku individualnoga identiteta onih koji ju prihvaćaju i koji time postaju dio mase i time se odriču bilo kakve osobne odgovornosti”, ističe znanstvenica.

Opisujući eksperiment psihologa Milgrama, povjesničarka dodaje “Nema u Hrvatskoj napretka sve dok ‘genie in a bottle‘ vlada umjesto razuma i osjećaja vlastite odgovornosti. Kad vlastodršci prizivaju duh u dehumanizaciji neprijatelja pa govore o ustaškome zloduhu, onda je to znak bolesti i znak totalitarizma.”

Šutnja, ignoriranje i kukavičluk hrvatskih institucija

Od vladajućih garnitura ne očekuje apsolutno ništa “jer u 26 godina dokazali su samo jedno, a to je da na njih ne treba računati”, kaže mr. sc. Matković o hrabrosti hrvatskih političara i (ne)spremnosti na riskiranje vlastite fotelje. Za predsjednicu kaže da ima – nula posto hrabrosti i da nitko od hrvatskih političara, unatoč nedvojbenim dokazima, nema petlje reći ‘Jest, Jasenovac je bio logor i nakon 1945. godine’: “Nitko nema petlje jednostavno pročitati arhivski dokument i to zato što je građanin Goldstein rekao drukčije. Ministar Hasanbegović brzinski prima Goldsteina, ali na moje dopise mjesecima ne odgovara”.

Ona i kolega Pilić više su puta slali dopise JUSP Jasnovac i tražili odgovore, odgovore nisu dobili.

Također, drži neobičnim da se u jednoj ‘demokratskoj zemlji’ nitko nije osvrnuo na izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon.

Goldstein traži od ministra Hasanbegovića da krši zakon i da ne zapošljava u Jasenovac kustose koji drukčije ideološki misle od postojećih kustosa.”

Kad su započeli ovo istraživanje prije deset godina, znali su da će to biti hod po trnju, bili su spremni na svakojake prepreke, pokušali su surađivati i s drugim povjesničarima i istraživačima.

Od samoga početka držali su se nekoliko znanstvenih, ali i sigurnosnih pravila kojima se sprječavalo eventualno curenje informacija. S vremenom se u njihovoj blizini našla osoba koja im je osobno ili preko nekih svojih ljudi redovito činila štetu. Također su počela i telefonska uznemiravanja, a bilo je i drugih ljudi koji su pokušali raznim diverzijama ometati njihov znanstveni rad “no naši rezultati su tu i za njih je to najveći poraz. Podatci koje imamo i dalje su zaštićeni na različite načine, posebno u ovoj situaciji masovne histerije”, kaže mr. sc. Matković.

Uznemiravanja i diverzije nisu prijavili MUP-u, jer nemaju povjerenja u tu instituciju.

Očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati

Omalovažavanju se otvoreno priključila ravnateljica JUSP Jasenovac Nataša Jovičić, osoba kojoj Matković i Pilić pišu punih 16 mjeseci.

“Toj gospođi nije bilo dovoljno to što smo mi besplatno odradili posao za koje neki drugi primaju novac, već je morala opaliti po nama kao neozbiljnim povjesničarima. Ja sam disertaciju o komunističkim zločinima, uključujući Bleiburg i poslijeratni Jasenovac, obranila na sveučilištu čiji je Odsjek za povijest na QS rang ljestvici sveučilišta 22. na svijetu, a humanističke znanosti na Timesovoj ljestvici 30. Moja disertacija obranjena je pred profesorima koji su doktorirali na Oxfordu, Cambridgeu, London School of Economics (LSE) i Sveučilišta Humboldt u Berlinu koji su o toj disertaciji imali samo riječi hvale, pa se postavlja pitanje želi li Nataša Jovičić, osoba bez ikakve diplome iz povijesti, reći da se redom radi o šarlatanima”, kaže mr. sc. Matković, dodavši “što mislite što u svjetskoj historiografiji više vrijedi: rezultati istraživanja na Warwicku ili mišljenje neke xy osobe iz minijaturnoga muzeja u Hrvatskoj? Upravo se u tom odgovoru krije razlog posljednjim napadima na nas, pa ću citirati još jednom Goldsteina: očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati.”

Ovo nije tema za bojažljive, već samo one s tvrdom šijom koji su spremni u ovome boju stradati

Povjesničarka Matković kaže da je hrvatska povijest od 1945. navamo sustavno kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti.

Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao ‘revizionizam’, “ovdje u Britaniji nazivamo ‘doprinos znanju’. Ovdje disertacije nisu reciklaže pamfleta, nego su najčešće potpuni iskorak u novo i nepoznato područje. Istraživači u Hrvatskoj prvo se moraju osloboditi toga nametnutog kompleksa ‘negativnog revizionizma’”.

JUSP Jasenovac mr. sc. Matković opisuje kao “političku ispostavu koja pažljivo balansira između nekoliko ideologija i lobija, a najvažnije je da se zadovolji forma ’80-100 tisuća žrtava’ umjesto da se zaposlenici profesionalno i odgovorno bave poslom za koji su plaćeni.”

Donekle ih može shvatiti, jer moguće da su neki od njih u strahu za svoj posao, ali “to nije isprika za ono što se ondje događa jer hrvatska povijest i ugled RH daleko su važniji od nečijih privatnih interesa. Ovo nije tema za bojažljive, već samo one s tvrdom šijom koji su spremni u ovome boju stradati”, ističe mr. sc. Matković, dodajući “ovakvim načinom rada JUSP Jasenovac nastavlja pumpati svoju bazu podataka znajući da ih sustav štiti jer oni ne moraju dokazati ništa, a mi moramo dokazivati da u Jasenovcu nije umro netko tko možda nikada nije ni postojao.”

Nismo se dužni pokoravati ničijim teorijama o Jasenovcu bez dokaza

“U hrvatskoj je javnosti previše sveznadara čije bi karijere i utjecaj propali kad bi oni konačno priznali da jednostavno nešto ne znaju, a da ne spominjem izvore novca koji bi zasigurno presušili”, kaže mr. sc. Matković o problemu ega onih koji se javnosti nastoje nametnuti kao Bog i batina.

“Pravoga novinarstva u Hrvatskoj je malo, ali to ne mijenja činjenicu da je u samoj svojoj biti novinarstvo u pojedinim elementima slično znanosti. Dužnost novinara je da izvješćuje, a ne da moralizira i određuje što javnost smije ili ne smije znati, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Nezavisni novinar nikad se ne bi smio pokloniti niti jednome imperativu politike, baš kao što to ne smije činiti ni znanstvenik. Svaki onaj koji uporno pokušava nametnuti bilo kakve teorije, zaključke ili dogme treba predočiti dokaze jer bez dokaza te tvrdnje nisu znanost. Dužnost znanstvenika je takve tvrdnje preispitivati, a dužnost novinara je postavljati pitanja i obavješćivati javnost, a ne pokoravati se bilo čijim interesima.”

Za sebe mr. sc. Matković kaže da je neposlušna. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman li ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Citirajući Starčevića “Ako trebate gončina, tražite ga drugdje…”, povjesničarka dodaje da “predavanja nema, ali treba se takva načina razmišljanja osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. To naročito vrijedi u znanosti. Zato je osnovna poruka moga i Pilićeva rada oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrtima onih koje je nekoć volio. Svi mi imamo pravo tugovati, pokopati i odati počast. Nema toga zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti, bez obzira na to dolazio takav pokušaj iz Hrvatske ili inozemstva”, zaključuje mr. sc. Blanka Matković u razgovoru za Hrvatski tjednik, kojega u cijelosti možete pročitati u br. 607 od 12. svibnja 2016. godine.

* Znanstvenica Blanka Matković rođena je 1976. u Splitu, gdje je završila osnovnu i jezičnu gimnaziju. U Zagrebu je diplomirala jednopredmetnu povijest na Filozofskom fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Na tome je fakultetu kasnije magistrirala međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost i stekla stupanj mr. sc. Samostalno istraživanje započela je 2006. i istraživala u gotovo svim arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji te arhivu u Londonu. Od 2011. objavila je 17 znanstvenih radova i koautor je pet knjiga. Od 2012. studira na Sveučilištu Warwick. Trenutno je na doktoratu na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku gdje piše dizertaciju na temu ‘Socio-Psychological Perspectives on Grassroots Peacebuilding in Northern Ireland and Croatia’ pod mentorstvom dr. Mirande Alison i dr. Briony Jones.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Objavljeno

na

Objavio

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

● O incidentima u Đevrskama i Uzdolju pokraj Knina prema srpskoj manjini

– Oštro osuđujem napad na ljude, koji su gledali utakmicu. To je krajnje neprihvatljivo, očekujem od policije da identificira počinitelje, uhiti ih i da protiv njih bude pokrenut postupak. Vjerujem da je ogromna većina naših građana za normalan, kvalitetan život, za suživot i za poštivanje prava nacionalnih manjina. Ovo su pojave koje su nedopustive u Hrvatskoj i nadam se da će počinitelji biti i pronađeni i što hitnije sankcionirani, rekao je premijer.
Izolirani slučaj, a ne širi negativni trend?
– Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo je ocijenili da je orijentirana protiv manjina. Sve ono što činimo kao Vlada i na čemu se kontinuirano trudimo, pa i u suradnji s manjinskim zastupnicima koji su dio parlamentarne većine, je da štitimo njihova prava da oni participiraju u vlasti na način koji je kvalitetan i konstruktivan i koristan za sve manjine koje žive u Hrvatskoj. Na taj način otvaramo prostor za još bolju zaštitu Hrvata kao manjine u zemljama gdje su oni manjina, rekao je Plenković.

● Važne odluke za 3. maj

– Donijeli smo odluku nakon vrlo temeljite analize, konzultiranja svih relevantnih resora, sagledavanja svih pravnih, ekonomskih i financijskih aspekata. Bit odluke je izdavanje jamstva u iznosu od 150 milijuna kuna za ponovno pokretanje proizvodnje i za smanjivanje gubitaka koje bi država eventualno mogla imati, rekao je Plenković.

● O zahtjevima za veće plaće i pregovorima

– U našem sustavu plaća postoje osnovice, postoje koeficijenti i postoje dodaci ovisno o branšama i granama. Ovo što je bilo glede razgovora u zdravstvenom sektoru govorilo se prije svega o dodacima. Moram podsjetiti sve da smo ove godine povećali osnovicu za 3% od 1. siječnja, da kreće novo povećanje od 2% s isplatama plaća za 1. listopada. Važno je da ljudi razumiju da je prosječna plaća u mandatu naše Vlade porasla za više od 800 kuna. Ona je sad skoro 6500 kuna u Hrvatskoj, a prosječna plaća u Zagrebu je preko 7500 kuna, dakle 1000€. Minimalna plaća je povećana za 24% i došla je praktički na 3000 kuna. Povećane su mirovine u našem mandatu sa zadnjom indeksacijom za 12% . I plaće i mirovine i gospodarski pokazatelji idu naprijed. Krenuli smo sa 61% zaposlenosti, sad smo na 66%, a cilj našeg programa je 68%. Razgovore sa sindikatima vodit ćemo na temelju financijske održivosti, objasnio je premijer.

● O Dubravki Šuici, kandidatkinji za europsku povjerenicu

– Jako sam zadovoljan da je Šuica dobila većinsku potporu na saborskom odboru za europske poslove. Podržala ju je Vlada, parlamentarna većina, HDZ, ima ogromno iskustvo, rekao je Plenković.

Potom je premijer nabrojao njezine prethodne i sadašnje političke funkcije.

– Kad je riječ o portfelju, mi smo u fazi nominiranja kandidata. Izabrana predsjednica Europske komisije, koja je došla u Hrvatsku kao treću zemlju, prije toga je bila samo u Parizu i Varšavi, poslala nam je važnu  poruku da najmlađa članica uživa takav respekt i da je zbog toga došla k nama. Ona će najprije napraviti čitavu shemu buduće Europske komisije i onda će sukladno tome kakav profil kandidata su države članice nominirale ponuditi kroz pregovore i razgovore portfelje. Vidjet ćete da će Hrvatska i hrvatska javnost biti izrazito zadovoljni s onim što ćemo na kraju ispregovarati. To sad ne mogu reći. Ima puno lijepih stvari, ali ne smijem kazati, rekao je premijer.

● O diplomatskoj konferenciji – euro i Schengen ključni prioriteti?

– Odlično je da smo ustanovili već sada tradicionalnu diplomatsku konferenciju svih šefova naših diplomatskih misija, konzularnih ureda, vojnih izaslanika. U Vladi ćemo večeras imati prijem za naše i strane diplomate da se malo neformalnije konzultiramo oko ključnih izazova. Predsjednica Republike, predsjednik Sabora, ministar vanjskih i europskih poslova i drugi ministri koji su danas govorili (na konferenciji) su diplomatima prenijeli osnovne smjernice djelovanja. Za nas je u sljedećih 12 mjeseci bez ikakve dileme najveći izazov predsjedanje  EU-om, dakle Vijećem u prvoj polovici 2020.. Takvu vrstu međunarodnog izazova i angažmana Hrvatska još nije imala. Imali smo u proteklih godinu dana imali i predsjedanje Srednjoeuropskom inicijativom, imali smo i summit Kina + 17, dakle bili smo domaćini jedne ogromne konferencije. Hrvatska je uspjela izabrati bivšu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i europskih poslova za glavnu tajnicu Vijeća Europe, naša je bivša državna tajnica postala glavna osoba Europske agencije za pomorsku sigurnost u Portugalu, nova članica revizijskog suda je i nova povjerenica, sve žene i ovdje naglšavam koliko je važna uloga žena u vanjskoj politici RH i međunarodnim organizacijama. Naši glavni prioriteti glede europskoga puta su bez ikakve dileme. Pozitivna ocjena EK koju očekujemo u rujnu, to nam je obećao i Jean Claude Juncker kada je bio u lipnju kada je rekao da smo ispunili sve tehničke kriterije za schengenski prostor. Ipak ne možemo ući u schengenski prostor. Nema teoretske šanse da se bilo koja krupna odluka koja se odnosi na Hrvatsku donese za vrijeme našeg predsjedanja, rekao je Plenković.

● O Elizabeti Mađarević

– Koliko sam ja razumio ministra vanjskih poslova nadležna inspekcija u ministarstvu je predložila da se ide pred službenički sud i predložila je otpust iz službe. To je nedopustivo u sadržajnom smislu , a da ne govorim tako nešto objaviti, zaista je nevjerojatno. Ne pamtim da se nešto takvo dogodilo u 30 godina hrvatske diplomacije u smislu stava, a još pritom to napraviti na mandatu u zemlji primateljici, konkretno Njemačkoj, zaista je nedopustivo. Mislim da je ministarstvo reagiralo i povlačenjem i pokretanjem ovog postupka pred službeničkim sudom brzo i primjereno, rekao je Plenković.

● O Anti Sanaderu i Lovri Kuščeviću

– Što se tiče izbora Ante Sanadera za političkog tajnika HDZ-a on je čelnik naše županijske organizacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ima ogromno iskustvo , bio je župan , bio je potpredsjednik Sabor, predsjednik saborskog odbora. Siguran sam da će njegova uloga i njegovo iskustvo bitno pomoći stranci u pripremama i za predsjedničke izbore i kasnije za parlamentarne izbore. tu mislim da smo napravili jako dobar odabir, ima snažnu podršku svih županijskih čelnika i cijelog predsjedništva stranke. Što se tiče bivšeg glavnog tajnika Kuščevića ja niti mogu niti imam uvid u bilo kakve radnje koje u ovom trenutku poduzimaju policija i državno odvjetništvo, izjavio je predsjednik Vlade Andrej Plenković za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari