Pratite nas

Gost Kolumne

‘Mrtva Mladenka iznad Neretve’

Objavljeno

na

Kolumnu Dragana Bursaća AJBalkans prenosimo u izvornom obliku:

Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.

Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.

I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.

Zašto se tresem?

Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.

A onda rafal, jedan pa još jedan.

Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu…

Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.

I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.

Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!

Proći će!

A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.

Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?

Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.

Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.

Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.

Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.

Trag zvjeri i priča preživjele braće

Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu…

I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.

A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.

Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.

Zločin bez adekvatne kazne

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.

Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.

U Grabovici su stradali:

Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.

Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.

U zapisima stoji:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.

Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.

Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.

Da se ne zaboravi!

Piše: Dragan Bursać / AJBalkans

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sučev zvižduk

Objavljeno

na

Objavio

Svakim daytonskim danom sve se više pokazuje da je Bosna i Hercegovina ne samo Alijin amanet Sultan Erdoganu, već i „krčma pogašenih svijetla” u kojoj se visoki predstavnici, pripadnici naroda krvave kolonijalno imperijalno nacističke prošlosti, pijano kaubojski ponašaju poput slonova u staklani. Te političke pijanice, profiteri i istrošeni političari, zaštićeni agresorskom snagom svemoći i nedodirljivosti, zatečeno polupano stanje u beha mraku mrve u sve sitnije komadiće, hrvatski narod, koji se u njoj zatekao kao još mali njegov ostatak ostataka iz vremena krvave vjerske tuče u krčmi,

nemilosrdno izgoni i progoni, otimajući mu svako pravo na njegov dio Bosne i Hercegovine.

U takvoj Bosni i Hercegovini kojom na hitlerovsko staljinistički način vlada koalicija visokih predstavnika i sultan Erdogana, iluzorno je očekivati ravnopravnost i jednakost Hrvata s druga dva beha naroda. Pokazuje se da je ta namještena interesna organizacija visokih predstavnika, zapravo krvavih okupatora i porobljivača hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, dio opasnih rušilačkih kršćanofobista koji svijet uvode u vjersku ideologiju islamskog jednoumlja, kakvo danas vlada u svim muslimanskim zemljama svijeta.

Među velike i vrlo brutalne kršćanofobiste u Bosni i Hercegovini zasigurno su i visoki predstavnici kolonijalno imperijalni nacističkih zemalja, koji su predstavnici njihovih kolonijalnih interesa. Oni su se potvrdili, i još uvijek potvrđuju, gorim katolikofobistima i od islamskih kršćanofobista, koji federalni beha dio osvajaju svim nedozvoljenim, i po Međunarodnim konvencijama zabranjenim sredstvima.

I onda kada su Visoki predstavnici i legalizatori najveće povijesne nepravde iza sebe ostavili, obespravljivanjem, nametanjima ropskih zakona, pokoravanjima i tenkovima, krvav trag na hrvatskom narodu, i još uvijek neotriježnjeni od sile i bahatosti, samovolje i opijenosti, od moći nedodirljive imperijalističko nacističke vladavine, trojica tih bivših šerifa mamurni i željni vlasti samovoljno se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu.

Čula i dočula trojica bivših protektora, dotrajali i senilni političara, da u njima dragoj im

muslimanskoj Bosni i Hercegovini ima još uvijek Hrvata katolika, što znači da i s tolikim pritiscima na njih nisu ih uspjeli biološki istrgnuti iz domovine, a zbog čega će im biti smanjen doticaj naftnih

dolara iz islamskih zemalja, i počeli pisati pisma ustanovama i pojedincima potičući ih da oni dovrše njihov krvavi posao, progona i trajnog izgona katolika s tih europskih prostora.

Okupatorsko razbojnički upala trojka Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling u Bosnu i Hercegovinu s dignutim mačem ne samo iznad glava Hrvata katolika, već i iznad Hrvatske. Kao nedodirljivi tumači (ne)pravde i (ne)pravednosti, legalnosti i zakona prijete suverenoj Hrvatskoj, supotpisnici Daytonskog sporazuma, a kojeg je upravo ta trojka u temeljima izmijenila i prilagodila muslimanima Bošnjacima, da se ne miješa u beha unutarnje poslove.

Jer to pravo, zaštita svog hrvatskog naroda od muslimansko bošnjačkog unitarizma, koji je samo korak do isilizma, Hrvatska više nema, mi smo ga dokinuli, i jedini koji imaju pravo da se miješaju u beha unutarnje poslove to smo mi, bivši i sadašnji visoki predstavnici i Turska kao okupator povratnik na te prostore.

Tri najveća negatora Daytona, tri šerifa predstavnika imperijalni i nacistički država iz prošlosti koji su izmijenili Dayton iz temelja uzurpirajući ovlasti onoliko koliko im se prohtjelo, nastavljaju borbu protiv katolika i katoličanstva u Bosni i Hercegovini, pišući institucijama EU, upozoravajući ih kako se Hrvatska miješa u unutarnje poslove njihove zemlje. Oni tisuće kilometara daleko od Bosne i Hercegovine koji do protektiranja zemljom nisu ni čuli za nju imaju pravo, ne samo miješanja već i vođenja i unutarnji i vanjski beha poslova, dok Hrvatima brane i pravo na slobodu, jednakost i ravnopravnost s druga dva beha naroda.

I kao što je Milošević glavni krivac za sva ratna stradanja u bivšoj Jugoslaviji, po pristranoj politici kakvu su u Bosni i Hercegovini vodili, i još uvijek vode pismima, trojac visokih predstavnika krivac je za ovaj ropski položaj hrvatskog naroda, i siguran raspad beha zajednice koja nikako nema budućnost na ovolikoj nepravdi i obespravljenosti Hrvata.

Nije pismo trojke Ashdown-Bildt-Schilling upućeno europskim institucijama ukazivanje na

hrvatsko miješanje u beha unutarnje poslove, već je to njihov pokušaj da kroz obranu Komšića uz njegovu pomoć finaliziraju konačnu podjelu Bosne i Hercegovine na velikosrpski i velikomuslimanski čiste entitete. To je njihov doprinos povratku Putina i Erdogana na te europske prostore koji bi trebali i dalje biti neki čuvari sigurnosti i mira njihovih kolonijalno imperijalni u prošlosti i nacističkih zemalja.

Tom nacističkom politikom ta trojka visoki predstavnika, visoki po političkim zločinima nad Hrvatima, najviše su i doprinijeli u kršenju Daytona, miješajući se u beha problem daleko više negoli su imali i pravo na to bezakonje, pristranost, i obespravljivanje hrvatskog naroda. Njihovi politički zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, njihova diktatorsko tenkovska, osmanlijsko isilovska vladavina, stjerivanje hrvatskog naroda u arene koje su im spremili veliki je posao za Međunarodni sud za zločine u Haagu. Da se zločini ne počinjavaju samo u ratu, već i u miru govori vladavina diktature visoki predstavnika u Bosni i Hercegovini, Ashdowna-Bildta i Schillinga.

U prilog tome ide i činjenica biranja Komšića kao „hrvatskog“ predstavnika u beha Predsjedništvo. Tko je i što je, s kojim ciljem i namjerama je postavljen taj ratnik Muslimanske ABiH u beha Predsjedništvo, pokazao je, i ne prvi put ali ne i zadnji, svojom agresijom na suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske, od koje traži da ne gradi Pelješki most na svom teritoriju. Radikalnim ratnicima iz redova Armije Alije Izetbegovića, a čiju ratnu prošlost će vrijeme otkriti, gradnja bilo kakvih mostova, pa čak i na teritoriju druge zemlje, smeta. Komšić je poput i trojke visokih predstavnika, rušitelj međuljudskih, međuvjerskih, međunacionalni, i međudržavnih mostova, i graditelj provalija, mržnje i sukoba. Takvim se pokazuje svakim novim danom, a tek će se pokazati u pravom licu sada na mjestu predsjedatelja, kao drugi bošnjački predstavnik, u beha Predsjedništvu. Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sviranje suca.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Aluminij Mostar i Hrvati u BiH dijele istu sudbinu – nestanka i gašenja

Objavljeno

na

Objavio

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji ‘rezultat’, svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o ‘hrvatskome plijenu’, kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na ‘HercegBosnu’, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak ‘bošnjački plijen’. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva ‘hrvatska plijena’. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na ‘plijen’, odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj ‘WAQT Trade LLC’ multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom ‘bogatih šeika’ ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence – dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB …

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom ‘smrznule’ s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom ‘staroga željeza’ možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti ‘vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj ‘ratni plijen’. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti ‘hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)’, već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i ‘prisajedinjenje’ naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu… Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari