Pratite nas

Gost Kolumne

‘Mrtva Mladenka iznad Neretve’

Objavljeno

na

Kolumnu Dragana Bursaća AJBalkans prenosimo u izvornom obliku:

Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.

Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.

I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.

Zašto se tresem?

Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.

A onda rafal, jedan pa još jedan.

Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu…

Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.

I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.

Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!

Proći će!

A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.

Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?

Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.

Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.

Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.

Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.

Trag zvjeri i priča preživjele braće

Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu…

I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.

A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.

Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.

Zločin bez adekvatne kazne

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.

Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.

U Grabovici su stradali:

Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.

Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.

U zapisima stoji:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.

Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.

Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.

Da se ne zaboravi!

Piše: Dragan Bursać / AJBalkans

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Siroti Carlos došao do ruba litice …

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek bi pomislio da jugoslavensko mahnitanje može protokom vremena samo jenjavati. Onda pročita posljednji uradak Drage Pilsela i zaključi da je siroti Carlos došao do ruba litice te, vjerujući u onu Sanaderovu: „Idemo dalje“, zaista zakoračio dalje i… strovalio se u bezdan komunističkog ludila.

Dragi Drago sam piše o svojem novom „bestselleru“; on si, za razliku od Martine Dalić, ne može priuštiti novinara jednog lista koji bi mu napisao knjigu. Pritom pokazuje neke znakove blage na(r)cis(t)oidnosti: „Predstavljajući moj (!) novi roman na tportalu, moj (!) urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku (!) knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj (!) otac Adolf…“ Moj, moj, moj, „Me, Myself and I“. Otac mu ima tako lijepo ime, kao onaj arhitekt Loos (1870.-1933.), no ustrajavanje na priči da je bio tjelohranitelj Ante Pavelića otkriva prilično pilselo-centričan pogled na svijet.

„Jesam li ja (!) podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem?“ – pita se Carlos. Dakle, antifašistički ustaša (nešto poput inverznog Mesića) svojeg oca koji je navodno bio tjelohranitelj Poglavnika suočava s Jasenovcem, a on ni nitko od antifašističkih istinoboraca se ne usudi javno suočiti s, primjerice, Igorom Vukićem ili još nizom drugih povjesničara baš na temu Jasenovca?

Spominje se potom i „brata“ Branka (nije napisao „moga brata Branka“!), no trebao bi znati, ako je pravi katolik, da je Branko još uvijek s nama, jer je duša besmrtna, ili barem tako tvrde neki „klerofašisti“.

Čemu otac i brat nego izlika da pišeš o sebi: „I od tada mu, mislim, pokušavam pojasniti tko sam zapravo ja. Da sam netko tko je u mladosti spavao pod slikom Ante Pavelića, a danas se ubrajam među prijatelje Ognjena Krausa i Zorana Pusića, koji su prošli petak predvodili naše sjećanje na 80. godišnjicu Kristalne noći, noći koja se spustila i među Hrvate u jamama iznad Gospića, i drugdje naravno, a osobito s jedne i druge strane Save kod Jasenovca.“

„Tata ima tu napast da zaključuje o drugima bez pitanja. To radi cijeli život“ – flaubertovskom preciznošću primjećuje Drago. Valjda će mu biti drago čuti da jabuka ne pada daleko od stabla. Potom opisuje po jungovskom obrascu svoje nesretno djetinjstvo koje se pretače u antifašističko mesijanstvo jer će njegova nova knjiga „razbjesniti novije ustaše, kako ispada, biračko tijelo najdraže poglavnice.“

Na novom broju „Novosti“ naslovnicu čini karikatura Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u tango klinču s Velimirom Bujanecom. Međutim, Predsjednika RH nazvati Poglavnikom, ima tu već elemenata za tužbu, ali i kaznenu prijavu.

„Povratak Adolfa Pilsela“ je knjiga koja treba „raskrinkati laž i širiti prostor istine“ jer „ustaška kultura ili Sedlarova ‘kultura’ kultura je laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njezinih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem.“ Ironija ovih riječi doseže božansku razinu.

Slična se razina pridaje riječima Ognjena Krausa: „Kad ne bismo razumjeli riječi Ognjena Krausa koji aktere vlasti pita: ‘Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od ustaškog pokreta?’, tada bismo izdali ono najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu – NOB.“

Dakle, najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu jest Narodnooslobodilačka borba? E onda smo s razlogom tu gdje je smo! A u čemu je onda razlika između NOB-a i Domovinskog rata, jer, ako prihvatimo (KOS-ovu) tezu da je „hrvatska vojska činila zločine nad srpskim civilima“, onda to nije različito od, primjerice, Mesićeve izjave da je na Bleiburgu ubijeno „nešta malo ljudi“?

Zar nije Franjo Tuđman onda postupio baš poput druga Tita i kazao: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko“.

No, gdje je problem? Koji je narod oslobađao borbom koju državu? U NOB-u nepostojeći jugoslavenski narod nepostojeću državu, a u Domovinskom ratu postojeći hrvatski narod postojeću hrvatsku državu.

Zaključno se Drago Carlos Pilsel uvijek, pa tako i ovom zgodom, vraća Bogu, kao najvišoj misli, iznad koje je jedino Jasenovac: „Tata, neka ti ne bude teško ovu knjigu pročitati onako kako slušaš mise na radiju ili moliš krunicu, jer ovo je križni put našeg obiteljskoga razrušenog života. I znaj, ima nade i ima milosti. Jamčim ti to jer ima Boga, Boga koji nas ljubi. I koji je umirao u Jasenovcu.“

Neke ljude dotuče smrt bližnjega, bolest, starost…, a neke očito poraz Ive Josipovića na izborima. Evo zaključka iz prethodnog Pilselovog uratka naslovljenog „Očajni ste zbog KGK? Eh, pa mogli ste imati Josipovića“: „Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez mane, mislim da je pogriješio što je pokrenuo vlastitu stranku (da se vratio u SDP, danas bi bio šef oporbe), ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. On je izuzetno predan radu, izrazito požrtvovan i iskren u odnosu s ljudima.“

A što reći nego: „Šenuo!“ (razlikovati svakako od Augusta Šenoa!)

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Objavljeno

na

Objavio

Hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’!?

Ako vjerujete hrvatskim institucijama i vijestima glavnostrujaških medija, hrvatska granična policija čvrsto drži pod nadzorom hrvatske granice i uspješno odolijeva pritisku migranata iz BiH, poput onoga najvidljivijega na graničnom prijelazu Maljevac. Premijeru Plenkoviću i njegovu ministru unutarnjih poslova u interesu je održavati takvu sliku jer ona podupire hrvatske ambicije o skorašnjem ulasku u sustav Schengena.

Ne mogu si pomoći, ali ja ipak više vjerujem svojim očima, svojim prijateljima i znancima, njihovim očima i spoznajama. A one kažu da su skupine migranata koji se nastoje dočepati slovenske (schengenske) granice, a onda Zapadne Europe, svakodnevica u Karlovačkoj županiji, osobito u Lici, Gorskom kotaru i dugoreško-ozaljskom području, zatim u Istri, oko Samobora…. Također kažu da su na svoje oči vidjeli da je aktualni migrantski prosvjed na bosanskohercegovačkoj strani graničnog prijelaza Maljevac samo predstava tijekom koje nekoliko stotina metara niže migranati vrlo organizirano, čamcima preko rijeke Gline, prelaze u Hrvatsku i zatim opet organizirano preko Kupe, Korane, Mrežnice, Žumberačkoga gorja i Plešivice uhodanim putovima dolaze do slovenske granice, gdje ‘nestaju’. Dok ih hrvatska policija čeka na mostovima, oni putuju čamcima.

Na rubu pucanja

Za one koji su sve to vidjeli na licu mjesta nema nikakve sumnje da organizirani dolazak migranata u Bihać i Veliku Kladušu, uz hrvatsku granicu, ima prešutnu organizacijsku potporu sarajevskih institucija, da netko vrlo izdašno financira njihov put u Europu, da su priče o ženama i djeci samo medijski ‘bomboni’ jer su devedesetak posto putnika muškarci, vojno sposobni, gotovo stopostotno bez ikakvih dokumenata o identitetu, da dolaze iz islamskih država od Pakistana i Afganistana preko Sirije i Iraka do Alžira i Nigerije.

Vjerujem onima koji su svojim očima vidjeli i gledaju da je situacija u Bihaću, Kladuši i okolici na rubu pucanja, da se domaće stanovništvo, mahom bošnjačko, osjeća sve ugroženije od tako velikog broja pridošlica, da ono što se možda prije tri-četiri mjeseca činilo kao izvor lake zarade – trgovina, najam soba, pa i pripomoć u ilegalnom prelasku granice – danas postaje ozbiljan sigurnosni problem. Nakon što padne mrak, kažu ljudi, migranti vladaju njihovim mjestima. Vjerujem i Muji Koričiću, novoimenovanom policijskom komesaru Unsko-sanskoga kantona, kad kaže da samo u tom kantonu trenutačno boravi oko četiri tisuće migranata i da je u posljednja četiri mjeseca evidentirano čak 250 kaznenih djela, od pokušaja ubojstva, silovanja, teških krađa i krađa automobila do provala. Vjerovala bih mu da je spomenuo i veće brojeve.

Destabilizacijski ‘hot spot’

No gotovo je nevjerojatno koliko hrvatska državna politika okreće glavu od tog problema koji će uskoro eskalirati. Milanovićeva je vlada s Angelom Merkel prije tri godine pozivala migrante da samo dolaze i prolaze granice, da za njih europski zakoni ne vrijede.

Zagovarala sam i tada drukčiji pristup: najprije nadzor nad vlastitim granicama, a onda pomoć onima kojima je potrebna koliko je moguće. I upozoravala na ono što se danas već događa: na promjenu zapadnoeuropskih društava i političku radikalizaciju. Ali, priznajem, Milanovićeva je vlada barem imala jasno stajalište o migrantima. Potpuno suprotno mome, ali jasno. Još u to vrijeme Hrvatska je dobila žicu na svojim zapadnim šengenskim granicama (Mađarska, Slovenija) koja će se svakim danom, kako se politika ‘otvorenih vrata’ pokazuje pogrešnom, sve više učvršćivati, a zajedno s njom tone i njezina glavna promotorica, kancelarka Merkel. Novi korak prema tome napravljen je je na lokalnim izborima u Hessenu.

Postupanje u aktualnoj migrantskoj krizi bit će jedan od važnih čimbenika koji će odrediti geopolitičku budućnost Hrvatske – uza stabilnu, ali konzervativnu Srednju Europu ili uz razbarušeni i vječno nestabilni Zapadni Balkan.

Zato je vrlo važno kako će se rasplesti ta migrantska kriza uz granicu s BiH: hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’. Kao što, uostalom, i planiraju oni koji drže ključeve njihovih putovanja.

Višnja Starešina
Lider/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari